Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

Utopljena u Casi

Zlatna sredina

(10)

  • »Utopljena u Casi« je žensko
  • »Utopljena u Casi« je autor ove teme

Postovi: 242

Datum registracije: 01.05.2004

  • Poruku poslati

1

Petak, 21. Maj 2004

Crtica iz moje mladosti

Sjechate li se slanih ribica pakovanih u plavim kesicama? Dok sam bila u pupoljku mladosti, sa vjechito poderanim koljenima, zguljenim laktovima i shishkama koje su mi ishle u ochi (shnalice nisam podnosila organski!) nisam ih mogla smisliti. Kad malo bolje razmislim, nisam uopshte podnosila slane grickalice. Prodjoshe godine, zamladishe koljena i laktovi i u meni se javi zelja za ribicama koje je Aida tako sistematski tamanila (prvo bi im odgrizla rep, onda bi ih razdvojila na dvije polovine i dok bi nestajale iza njenih sitnih zubicha, vech je birala novu zrtvu i ritual bi se obnavljao i nastavljao), ali na zalost, ribice i zemlja njihovog porijekla su predaleko, tako da sam iskalila zelju na slichnom proizvodu. Govorim o divljim zivotinjama oslikanim u tijestu, pechenim i bogato posoljenim. I dok sam tako naslonjena na prozorsku dasku tamamila moje jelene, vukove i mede (nekako sam po defaultu bacala veprove) pogled mi se zaustavi na grupicu djechurlije, cca 10 godina koji su ganjali nekakav nintendo, slali sms, galamili, i oglushavali se na komshijska negodovanja i prijetnje, a kojima su pomutili siestu. Sjetih se mog djetinjstva, i autoriteta koji su se silom prilika poshtovali.
Sklopih trepavice i skoro da chuh vrisak: Avdo!!!
Avdo je nama bio otprilike shto i Gargamel shtrumfovima. Pored njega tu su josh bili Hasan i Bjelka.
Kad malo bolje razmislim, Hasan je bio sitna buranija, plashio bi samo Seju i to do te mjere, da jadno dijete vishe nije smjelo prolaziti pored njegove kuche kad je on bio tu. Uvijek bi ga neko morao propratiti i to bi i tada kao metak proletio.

Avdo je imao kuchu pored divne livade, niz koju se tako divno moglo valjutati do podnozja, tu zabavu nam nisu mogli pokvariti ni chichci u kosi, ni slamke u nosu, nisu je mogli pokvariti ni kamenchichi koji su bockali po cjelom tijelu nije je moglo pokvariti nista sem Avdinog avaza. Obicno bi nas jednom opomenuo, vech slijedechi put bi smo dobili bokal vode ( za koju su Amela i Beba sa mudrim klimanjem glave tvrdile da je to voda kojom je on prao noge ) i zatim bi zatrapao nogama po basamcima, a mi bi smo strugnuli kuda koji, uvlachechi glavu u ramena, strepechi valjda od njegove ruke. Iako nikad nikoga nije udario, bio je strah i trepet. Sada, X godina nakon toga, pitam se sta bi bilo da smo, kada je zatrapao nogama, ostali stajati i blijedo ga gledati.

Iznad njegove kuche, znachi na Okuci, zivjela je Bjelka, a odmah iznad nje se protezao jedini ravni komadich u nashoj strmoj ulici, ubio se za picigena i lace na go. I jesmo se ubijali igrajuchi. Nakon shto nam dosadi ta-ta, zeena i zmire. Vristali smo i euforichno navijali, gledajuchi nashe favorite kako protivnicima daju golove kroz krive noge i ledili se na uzvik: Ode u Bjelkino!
Svi bi sa nevjericom gledali kako lopta sebi krci put kroz divne zute ruze i kadife i udara od zid kuche, a krajichkom oka ( ma kakav Spilberg i njegovi spec. efekti) ‘junaka’ kako se lomi prekachuchi ogradu ne bi li spasio nashu ljubimicu. (sad bih se smjela zakleti) Istovremeno sa udaranjem lopte od zid chulo bi se i hlupanje vrata, a malo potom bi izashla ona, Bjelka, sa rukama na kukovima, zraknula bi ima li lopte ( nash junachina je shmugnuo iza drva) provukla zrak kroz zube uz karakteristicno cccccc i nestala bi u kuchi. Jednom ju je chak i ugrabila, odvjezbala na cjepalu macare i vratila nam je da ‘nastavimo’ igrati…

Balashevich nasluti neke nove klince, koji dodjoshe, ni ne gledajuchi nashu livadu, preko Okuke prelazechi jer nije bilo drugog puta, furajuchi neke druge furke, a o gore spomenutim (meni sada tako dragim ljudima) chuli bi tek tu i tamo. Zavukli su se u kuche, razne igre su potisnuli picigen, Okuka zamrla, a ‘ode u Bjelkino’ palo u zaborav….

Prazno? Gdje li pobacah one veprove…..

Tu sam…tu sam gdje jesam. Takva kakva jesam. Moje meso. Moja krv. Moj glas. I, tudja presuda – na život. .

Giovanni

Profesionalac

(10)

  • »Giovanni« je muško

Postovi: 772

Datum registracije: 13.09.2002

Lokacija: Canada

  • Poruku poslati

2

Petak, 21. Maj 2004

Fragment mog djetinjstva

Sjedim u "ofisu" kao cumuram s dvije dame. Fizicki sam tu, bez ikakave sumnje, phisicki rekao bih djelimicno. Takozvani "small talk" je na tapetu a nisam ljubitelj istog. Kad bih ga definisao ukratko, bilo bi nesto u stilu glupo kleberenje sagovorniku uz standardni pomen vremenske prognoze, dok tvoje misli vrludaju u lavirintu skrapa i vrtaca. Prazna prica u dvije rijeci ali ne, nije to "suplja", suplja ima neki svoj smisao, toplinu, pouku ako hocete, vise je to kao oprati rublje Biljanom nakon sto je Gorenje iz 70 i neke, posljednjim atomima snage odradilo jos jednu losu centrifugu...Ispiranje usta po ko zna koji put jednim istim rijecima, izlizanim od visestruke upotrebe, bas kao neka roza truleks krpa na izdisaju koju ti je zao da bacis pa je i dalje eksploatises dok se ne raspadne. Kao kad jednu rijec, ma koliko zvucna i zvonasta bila, ponavljas 50 puta na glas i spoznas besmisao iste, jer je u medjuvremenu pokrije neka nevidljiva prljavstina i sakrije njenu ljepotu. I poslije se kao cudimo otkud sad pa bolesti usta, njihova higijena je makar redovna, za to se vazda imalo para. A bas nesto Kontam da i mocni Zirodent na najmodernijoj Oral B cetkici u toj bici nema sanse, oprati tu prljavstinu je mnogo veci izazov.

Iznenada, psihicki se vracam, opet sam tu, u "ofisu", prica se promijenila iz korijena, i osjecam kako mi se
usi najednom pretvaraju u antene a na njihovim vrhovima osjecaj blagog peckanja. Osjecaj je slican onome na fizikalnoj terapiji kad ti sestra namjesti elektrode, ukljuci aparat i nastavi svoju n-tu kafu dok ti u tisini, poslusavsi savjet svoje stare da obuces cipele sa gumenim djonom (struja je to sine) ispijas, u pocetku dostojanstveno, svoju dnevnu dozu elektrona dok isti ne pocnu svoj kisni ples koji se manifestuje laganim i nadasve neugodnim peckanjem dok ti urlices sestrino ime.

Pomenu li neko od njih dvije djetinjstvo? Ili mi se samo ucinilo? Ko zapravo od njih dvije? Linda ili je mozda ipak Sharon?
Bilo kako, mislim u sebi, slusam pomno dok one rijecima prolaze kroz njihove godine brzo, suvise brzo za moj ukus, prolaze igre slicne zmiri, coli, lastisu (em-a(j)-es-es-a(j)), ganji, prolaze prvi poljupci i ljubavi, vec su kod njihovog "prom-a" a nase mature dok ja hitro mislima jezdim u moju zemlju medvjeda i leptirova i evo me tu, u Lenjinovoj 42, na improvizovanom igralistu, jednom polovinom u travi mjestimicno utabanoj od nasih klizecih startova a drugom polovinom u betonu pravilno podijeljenom na kockice dok izmedju njih stoje ponosito tri stuba nosaca zgrade, toliko puta korisceni kao sredstvo za sevanje protivnika nesviklih na fortifikacijske prepreke strane njihovim ugladjeno perfektnim travnatim terenima. Dan nedeljni, pomalo oblacan, nista neobicno za kraj maja u Sarajevu, misao o kisi nam kvari raspolozenje, naposlijetku dan je odluke, mi ili oni. Mi, "Lenjinovci" iz brojeva 42 i 44 a oni "Neboderci" iz 4 nebodera koji okruzuju "Garaze", arenu u kojoj danas se odlucuje ko ce ponijeti lovorike kao sampion kraja u "fuci" i time postati besmrtan u legendi koja ce se prepricavati kroz mladju raju.

A raja je, u dobi kad si 12-godisnjak "sve i svja". Pogled mi zastane na njegovom velicanstvu "Krov-u" od nekih 4 metra visine,gledam ga s neizmjernim postovanjem, "Krov" koji mojoj zgradi od 12 spratova dodje kao neki plast, neki cudni dodatak koji se rijetko srece u udzbenicima arhitekture, kao kad na suknji djevojcice vidis jedan jedini leprsavi volan; na pojedinim mjestima igra ulogu krova garaza a na pojedinim krova kotlarnice koja se stopila s zgradom i sad zajedno disu sarajevski smog. Da, njegovo velicanstvo Krov sa ogromnim K u svoj svojoj visini, prijemni ispit za svakog novog clana raje, moj prvi i najtezi prijemni. I fles u glavi se nastavlja, 20 i kusur godina je tome proslo a oci djecaka projektuju slike, vidim iskrivljeni gromobran koji se klati, Petru i Rope-ta u roli glavnih ispitivaca i komisiju satkanu od ostalih starijih clanova raje i njihovo "'Ocemo li vec jednom?". Vidim sebe kako nervozno trljam dlanove o trenerku, mokri su, priroda cini svoje, gospodin Strah me je svog obuhvatio svojim jakim rukama i ne pusta, govorim sebi da ne sluti na dobro, okliznucu se, prosuti k'o pita ali sav taj moguci bol mi se cini perifernim, bocnim efektom koji bude i prodje, dok prosuti se pred rajom, e to - to je vec ozbiljna stvar. "Sad ili nikad" je moja krilatica jer cekati godinu dana za ponovan pokusaj se iz te perspektive cini vjecnoscu, stiscem zube, hvatam gromobran cvrsto i pocinjem svoje osvajanje oprezno, pazljivo birajuci uporista dok moje zute Adidaske sa crnim cizama zacudo pokazuju fantastican stepen savitljivosti kao da znaju da mi je svaka podrska dobrodosla. Jednom rukom sam tu, nadomak plehanog lima kojeg cesto poistovjecivasmo kosem, vodjeni nedostatkom love za pravi obruc koji nam se podrugljivo smijesio iz izloga pordavnice "Sport" u Vase Miskina pored Egipta gdje bi cesto biciklima svratili na sladoled, hvatam lim i dok se rukav od majice vec povukao ka ramenu, otkrivajuci moju nadlakticu, razmisljam kako bi bilo dobro da imam prave, muske, misice i na njih se izvucem ali ta opcija u mrsavog djecaka nema sigurnu potporu pa odlucujem da igram na sigurniju kartu - noge. Lagani pogled nanize i 20 ociju uprtih u tebe, pa necu valjda da ih sad iznevjerim, zamahujem nogom, petom zakacinjem drugu stranu i dok tako drzeci se polovicno lebdim u zraku uvidjam kriticnost sljedeceg poteza i bez razmisljanja otpustam gromobran, koji oslobodjen lelujajuci se pocinje svoju muzicku partituru, grcevito hvatam lim koji se pod tezinom uvija k meni, grebe me i kao da govori blizu si ali jos nije gotovo. Odlucno zamahujem visecom nogom, udaram zid ispod lima dva puta koljenom ne bi li se odupro od isti, a onda nagli okret tijelom ulijevo i dok lezim na ledjima kratkog daha i gledam u nebo me obuzima onaj neopisivi osjecaj kad ti se cini da mozes sve, dok odozdo cujem "Dobrodosao u raju, Pala". I onda me obuzme zelja za istrazivanjem necega nepoznatog sto ti je cijelih 10 godina bilo tu pred nosom ali ipak nedokucivo, polako krecem svoj pobjednicki krug krovom, sav izgreban i poderan, ali ponosito uzdignutih ruku i sad sam tu na vrhu, mom prvom osvojenom Mon Blanu.

Da, ali sad mi je vec cijelih 12 godina, kazem sebi, i popeti se na krov nije vise velika stvar, razmisljam
kao veliki, dok me misli polako gone na ono sto slijedi. Nije to neka sufterska tekma pa i da zijanis,
rukujes se s boljim i zaboravis za par nedelja, ulog je mnogo veci, ne postaje se svaki dan legenda kraja u
kome zivis, vec jednom ili nikada.


"Hej Pala, idemo li?", trze me glas Mirana - kapitena ekipe dok na kockicama se vec raspredaju price o
taktici i ko ce koga "uzeti". A na okupu su svi, Stula, Besha, Miki, Zeljko, Fatih, Fikret, Andrej i Chili.
Svakoga u dusu poznajem ali danas ipak mi predstavljaju nepoznanicu. Prelazim pogledom preko njih, i pitam se da li su oni nervozni kao i ja. Laganim korakom idemo ka Garazama...


Zivili
Giovanni


P.S. Mozda se i nastavi
[SIZE=1]Sarajlija rozdenijem, Pazarac podrijetlom, Kanadjanin dekretom!

Homo homini lupus iliti Covjek je covjeku Vucko![/SIZE]

hadalj

Profesionalac

(10)

  • »hadalj« je muško

Postovi: 1.445

Datum registracije: 26.07.2002

Lokacija: Paris

  • Poruku poslati

3

Subota, 22. Maj 2004

Giovani:

(o) (o) (o) (o) (o) (o) (o)
(o) (o) (o)
(o)



PS. AL covece bezi bre, bas si me preznoio, ja ko da sam bio dole sa onima tvojima te cio u golu vodu dal ces uspet (al opet da nisi, ne bi ti bio danas dje jesi)
malo za promenu

kiki

Zlatna sredina

(10)

  • »kiki« je žensko

Postovi: 507

Datum registracije: 08.04.2003

Lokacija: St. Gallen

  • Poruku poslati

4

Nedjelja, 23. Maj 2004

Giovanni, moram priznati da si bio izuzetno hrabar. Dok citah post, bas bejah u napetom stanju, sta li ce biti dalje, pa joooj, ne mogadoh da cekam kraj, ali hvala Bogu sve je dobro bilo. (o) Zaista raja coveka na svasta moze navesti, ali to su ti lepi i rizicni trenuci kojih se rado secamo ceo zivot, verujem da ti i sad adrenalin udara u mozak kad se stis svega toga.
Ostaje mi samo da kazem (o) (o) (o)
Pazi koju igru igras.

DjordjeRd

Profesionalac

(10)

  • »DjordjeRd« je muško

Postovi: 854

Datum registracije: 26.07.2002

Lokacija: Novi Pazar, 43.1370N, 20.5120E

  • Poruku poslati

5

Nedjelja, 23. Maj 2004

Sjajan post, malo је reći! Verovatno i najbolji koji pročitah na ovom forumu... Majstorski, nema šta.

Podseti me na je dan trenutak, iz ne tako davne prošlosti, kad sam pomislio "Progledah!". Naime, "e-ma-es-es-a-es-es-a-pi-pi-ja" je u stvari (možda se neko i neće iznenaditi, ja jesam) MISSISSIPPI.
Ovaj član foruma želi da se, ovim putem, javno odrekne prava i obaveza čitanja i komentarisanja tema u forumima 'Politika' i 'Religija', i možete smatrati da nije kompetentan za takvu vrstu sadržaja u javnom mediju kakav je Internet. Svaka aluzija ili komentar na gornje rečenice će biti ignorisana od strane autora. Hvala na razumevanju.

P.S. 37!

sans

Majstor

(31)

  • »sans« je muško

Postovi: 2.733

Datum registracije: 29.07.2002

Lokacija: Svemir/zemlja/Evropa/SCG/New Pazar

  • Poruku poslati

6

Ponedjeljak, 24. Maj 2004

Citirano

Orginalno od DjordjeRd
...(možda se neko i neće iznenaditi, ja jesam) MISSISSIPPI.


Ja nisam, jer sam to ranije pročitao ovde i već se jednom iznenadio. Dvaput bi već bilo preterano ;) .

A što se fragmenta tiče- i meni se sviđa ;)
Ako nemaš iskustva-prevariće te , a ako imaš - onda već jesu , onda već jesu , onda već jesu... ;)

i ... bode mi oči

... al lahko je tebi kad imas olovku sa gumicom

Gerilac

Profesionalac

(10)

  • »Gerilac« je muško
  • »Gerilac« je zabranjen

Postovi: 1.329

Datum registracije: 28.03.2003

Lokacija: Sandžak, Novi Pazar

  • Poruku poslati

7

Ponedjeljak, 24. Maj 2004

Selam alejkum Bosnjakinje, Bosnjaci i Bosnjacad.

Odlicna prica Djovani, cak se je i meni svidjela. Nema sta, lijepo ispisana, gramaticki ispravna, itd. I naravno cijelo vrijeme uzbudljiva. Ja sam bio tako napet cijelo vrijeme dok sam je citao, da su to cak i kolege primjetile.
Pa mi jedan kolega kaze: "Sto si danas nesto napet?"
:] :] :]

Allahimanet.
HER DZAN ASURA, HER VER KERBELA - SVAKO VRIJEME JE ASURA, SVAKO MJESTO JE KERBELA. Imam Dzafer Essadik r.a.

Social bookmarks