Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

scout

Učenik

(10)

  • »scout« je muško
  • »scout« je autor ove teme

Postovi: 109

Datum registracije: 19.03.2007

Lokacija: Bg

  • Poruku poslati

1

Utorak, 06. Oktobar 2009

Dolazak Islama na Balkan ukljucujuci Bosnu i Sandzak

Èas iz historije
DOLAZAK ISLAMA NA BALKAN I U BOSNU
Objavljeno: 07. August 2007. 00:08:00
Bošnjaèki historièar mr. Džavid Haveriæ

Piše: Mr. Dzavid HAVERIÆ
Dolazak Islama na Balkan i u Bosnu i Hercegovinu sa mirovnim tokovima islamizacije od 8 do 15 st. predstavlja ‘skoro zaboravljeno’ razdoblje bosanskohercegovaèke, odnosno bošnjaèke islamske kulturne historije, koja se do današnjeg perioda uglavnom fragmentarno observirala, tim prije jer su veæina dosadašnjih radova prezentirala prisustvo Islama od datuma osmanlijskog osvajanja Bosne 1463. Tok islamizacije je razlièit aspekt od procesa turskog osvajanja jer, pored ostalog, najranije prisustvo Islama i njegov uticaj na Balkan i Bosnu ima svoje mnogo dublje korijenje i kontinuitet. S obzirom, na ranije prisustvo Islama na Balkanu i u Bosni ova dva razdoblja podrazumijevaju pred-osmanlijski i rani osmanlijski period. Razumijevanje najranijeg toka islamizacije Bosne je, dakle, u direktnom odnosu poimanja nacina i vremenskog širenja islamskog uticaja na Balkanu. Stoga, u prvom pred-osmanlijskom periodu najraniju islamizaciju bosanskih Slavena treba posmatrati kroz kontekst islamizacije balkanskih Slavena, a u drugom ranom osmanlijskom periodu kroz kontekst islamizacije bosanskih bogumila.

Islam se u Bosni širio na miran naèin i njegovo prisustvo datira jos od 8 st., meðutim treba istaæi distinkciju izmeðu islamizacije i turkifikacije, tim prije jer se nerijetko islamizacija tumaèila “poturèivanjem”. Ili drugim rijeèima, širenje Islama je jedan pojam i proces razlièit od vojnog osvajanja Bosne i Balkana od strane Turske imperije. Dolaskom na Balkan Turci su se uglavnom slavinizirali sa domaæom brojnijom populacijom, zadržavajuæi i promovišuæi Islam sa ostalim islamiziranim sunarodnjacima. Osmanlije su kao uostalom svake velike imperije koristile silu u osvajanju, meðutim islamizacija je bila mirna, i bez prisile, a otpoèela je dakle, mnogo ranije i imala svoj kontinuitet davno prije njihovih osvajanja i Bosne i Balkana. U prilog tome ide i èinjenica da se Islam u Bosni i Hercegovini širio postupno i nakon turskog osvajanja Bosne i Hercegovine. O tome nas naroèito uvjeravaju turski defteri, te zadržani bogumilski obièaji u kasnijem periodu. Takoðer, niti u turskim, niti u zapadnim izvorima se ne nalazi nijedan podatak o prisilnom procesu prihvatanja Islama, veæ naprotiv jasno se naglašava mirni tok i dobrovoljna islamizacija.

Putanje


Multikulturni mozaik i unikatne razlièitosti su tradicionalne vrijednosti Balkana. Na tom prostoru dodirnog mjesta Istoka, Zapada i Orijenta, Bosna je èesto poimana kao ‘mikrokosmos Balkana’. Razlièiti uticaji religija, kultura, trgovine su igrale krucijalnu ulogu u kreiranju raznih meðusobnih prozimanja preko granica. Upravo u tom smislu, Bosna je veoma specifièan primjer posebno radi svoje geografske pozicije, na tlu Evropskom. Bosanske granice zbog svoje substancionalne srednjovjekovne razlièitosti su veæ i tada predstavljale kosmpolitski prostor u kome su razne religije i etnièke grupe živjele mirno i koegzistirale harmonicno preko hiljadu godina.
Putanje širenja Islama su dolazile iz tri pravca - sa juga, istoka i sjevera. Prostiranje Islama u bosanskom prostoru se odvijalo postupno kroz morske, drumske i rijeène putanje i na razne naèine. Neke od tih putanja su bile korištene u drevnoj Perzijskoj, Rimskoj, Bizantijskoj imperiji i bile zvane ‘drevni romanski put’, ili ‘bizantijski put’ odnosno ‘dubrovaèki put’. Tako npr. romanski ili bizantijski put je potom bio preimenovan u ‘carigardska putanja’ koja je bila važna i još frekventnija putanja, a nastavljala se od ušæa neretljanskog kanala koji je vodio prema sarajevskoj regiji i odatle se dalje granao u nekoliko pravaca. Ta drevna putanja se spajala direktno sa rijekama Savom i Dunavom, te sa Sandžakom i Makedonijom prema Solunu, Sofiji, Konstantinopolju (Istanbul), i dalje sa Istokom uopšte. Vrijedi pomenuti plodotvornu srednjovjekovnu kulturnu saradnju i trgovaèke veze Bosne sa Raguzom (Dubrovnikom).

Na istoku, najraniji zabilježeni kontakt balkanskih Slavena i Islama se odvijao tokom ekspanzije kombinovane armije Bugara i Arapa i razlièitih turskih grupa iz Centralne Azije. Ova multietnièka armija, predvodena kanom Asperuhom (644-701), je 679. prešla rijeku Dunav u Bugarskoj i zauzela Dobrudzu i Moesiu (prostor izmedu rijeke Dunav i balkanskih planina). Asperuhov kanat je bio dovoljno jak da je 680 dalje uspješno atakovao na sjeverne bizantijske granice Balkana i istovremeno širio svoju ekspanziju prema središtu Balkana, odnosno prema istoènoj granici Bosne. Ujedno, bio je to period slabljenja bizantijske imperije zbog èestih invazija Avara, Arapa, Perzijanaca, Slavena, Bugara i drugih muslimanskih etnièkih grupa poput Hazara, Pecenegeza i Kumana koji su se veæ tada naselili jugoistoèno od Dunava, u balkanskoj regiji zvanoj Slavonija. Ovi susreti i pohodi razlièitih trupa u 680 su takoðer znaèili meðusobna kulturno-vjerska i historijska isprepletanja, te ujedno prvi historijski kontakt i prisustvo Islama u unutrašnjosti Balkana - dakle u zadnjim dekadama 7 st. Tako je i meðu balkanskim Slavenima bilo najranijih Slavena muslimana, koji su tokom migracija bili u dodiru sa islamskom komponentom. Tokom 7 st. Slaveni su bili prevoznici izuzetne vrste kanua zvanih monoksila, pravljenih od izdubljenih debala stabla, kojima su se prevozile rane perzijske trupe preko Bosfora na evropsku stranu. Slaveni su bili vješti u pravljenju i korištenju takvih specijalno napravljenih brodica kojima su sretali i pomagali razne etnièke grupe da preðu rijeku Dunav i nastave dalje prema južnim dijelovima Balkana. Dolazak i prisustvo Arapa i Perzijanaca na južne prostore Balkana je znaèajan zbog najranijeg predstavljnja Islama meðu raznim slavenskim grupama, ukljuèujuæi Bošnjake.

Na jugu, u poznatom Ljetopisu popa Dukljanina (840-841) je pored ostalog zabilježeno da ‘u to vrijeme izaðe iz Sicilije, veliko mnoštvo saraèenskih lada’…‘ovakvo se brodovlje zove grèki ‘miria armeni’, a latinski ‘decem milia vella’ (deset hiljada jedara). Da je muslimansko brodovlje u ranom srednjovjekovlju imalo popriliènu ekspanziju prema balkanskoj obali to potvrðuje i bizantijski imperator Konstantin Porfirogenit (10 st.), koji je pored ostalog zapisao ‘kako je 36 brodova došlo do Dalmacije’. Inaše Saraèeni su veæ u 9 st. osvojili pojedine primorske gradove kao što su Bar i Ulcinj. Pojedini Afrikanci su se tada nastanili u tim krajevima. Takoðer, Porfirogenit je zabilježio i o Pecenegezima i drugim muslimanskim skupinama na Balkanu. On je zapisao da ‘Turci žive prema Dunavu i vode nomadski život i tamo povezuju cijele naseobine’. Slièno, na svom proputovanju kroz Balkan poznati arapski geograf el-Idrizi (12 st.) je takoðer zabilježio da su na ‘romanskom Balkanu krasno kultivisane poljane, okružene naseljima’.

Na sjeveru, Ugarska (Madarska) kao neposredni bosanski susjed je uvijek težila da proširi svoj uticaj na Bosnu. Stari historijski izvori spominju muslimanske ventitiiviri (putujuæe-trgovce). Oni su bili Pecenegezi (L. Bisseni, Bysseni ili Besseni, H. Bessenyok), Hazar muslimani, Bugari sa Volge i donjeg toka Dunava, Horesmije ili Hvarezmije (R. Hvalisi, H. Kalisi), Kumani ili Kimini (R. Polovci) i Saraceni (H. Hysmaeliti). Ove muslimanske grupe su bile spominjane u 11 i 12 st. u djelima razlièitih uèenjaka (muslimana i nemuslimana) poput Abu Hamida al-Garnatija, Jovana Kinamosa i Nikite Homijeta. Jedan dokumenat iz 1196. spominje muslimanske trgovce u Bosni “Hysmaelite vel Bisseni”. Muslimanski trgovci su, s tim u vezi, imali uticaj na bosanske bogumile posebno tokom svojih trgovaèkih poduhvata i migracija u Bosnu. Dok su, s jedne strane, ovi trgovci muslimani iz Ugarske pokazivali tokom trgovine i boravka u Bosni punu ljepotu svojih orijentalnih nošnji, dotle su, s druge strane, bosanski bogumili izražavali svoju toleranciju. Arapski pisac Ibn Fadlan je u 10 st. proputovao Balkan i tom prilikom opisao muslimansku grupu Baksire kao najsjevernije muslimane u to doba. Staroarapski pisci su kazivali u svojim hronikama da su evropski muslimani u srednjem stoljeæu uglavnom pripadali Hanefijskom mezhebu, kakvom pripadaju i muslimani Bosne.



Bosanski ban Boriæ je branio Bosnu zajedno sa muslimanima Kalesije i Ugarskom od Bizantije. U toj kombinovanoj ugarsko-bosanskoj armiji, Ban Boriæ je ‘predvodio najhrabriju vojsku prema bosanskim obalnim granicama rijeke Drine’. Abu Hamid al-Garnati, tokom svog boravka u Ugarskoj (1150-1153) je zabilježio da u borbi (1151-1155) izmeðu armija Ugarske i Bizantije obadvije armije imaju muslimanske vojnike. Muslimani koji su se borili na strani Bosne su bili Kalesije èija su se naselja nalazila oko Srijema, na sjeveroistoènoj granici Bosne. I bosanski ban Kulin (Culin magno bano Bosniae, 12 st.) koji je naslijedio bana Boriæa je mogao znati o tim muslimanima Kalesije sa granice prema Ugarskoj. Grèki nam autori, poput Kinamosa, potvrðuju kako je u to doba Bosna bila samostalna država. Krajem 13 st. i poèetkom 14 st. tokom vladavine bosanskog kralja Ostoje postojali su pojedini bosanski feudalci koji su nosili muslimanska imena. Tada je bosanski kralj slao svog bosanskog muslimanskog izaslanika po imenu Reuf radi ugovora sa Dubrovnikom, dakle više od 150 godina prije šireg osmanlijskog osvajanja Bosne. Isto tako i bogumilske vjerske starješine su slale u Dubrovnik pismene korespodencije, po nekom bosanskom islamiziranom starosjediocu, pismonoši po imenu Fuad. Takoðer, 1401. u regionu Lašve je bio musliman po imenu Batala (A. hrabar, naoèit èovjek), pa se smatra da su ta i slièna muslimanska imena najvjerovatnije nastala nakon bitke na Kosovu 1389.

Ricaut navodi kako ‘muslimanski vojnici borave na granicama Ugarske i Moravije’ i da ‘èitaju na slavenskom jeziku Novi Testament dobiven iz Moravije ili Raguze, da uèe arapski jezik i Kur’an, èak i perzijski’. Rano srednjovjekovlje je ukljuèivalo orijentalne lingvistièke uticaje (arapski, turski, perzijski) te širenje islamskih skripti. I slavenski misionar Cirilo (9 st.) je takoðer bio upoznat sa islamskim uèenjem. U drugoj polovini 12 st. Kinamos je pisao da na sjeveroistoènim granicama Bosne, u Srijemu, ‘žive Dalmatinci, Ugari i Ismaeliti koji su došli sa druge strane rijeke Dunava’. Preseljenjem Ismaelita sa podruèja oko Srijema kralj Manuel, imperator Konstantinopolja (-1180) je sagradio utvrdu na drugoj strani rijeke i dao ih tim muslimanima. Tokom vladavina ugarskih kraljeva Andrije II (1205-1235) i Ladislava Kumana IV (1272-90) ‘veliki broj Ismaelita i Saraèena je naselio unutrašnjost Balkana’. Ugarski kralj Emerik je imao kovaènice novca i njegovi kovaci su bili muslimani Ismaeliti koji su imali meðusobno dinamiènu kulturnu i trgovaèku razmjenu sa Bošnjacima.

Privredni položaj Bosne i današnjeg Sandžaka uticao je da su se preko njega transverzalno i longitudinalno ukrštali putevi koji su povezivali zapadnu Evropu sa Srednjim Istokom, a južni Jadran, Dubrovnik, Duklju i kasnije Zetu, sa Pomoravljem i Podunavljem, predodreðujuæi na taj naèin stratešku funkciju Bosne i Hercegovine sa Sandžakom kao saobraæajno-tranzitni prostor, na kojem su se razvijale i muslimanske trgovaèke kolonije. Srednjevjekovni putevevi od Raguze i Bara prema Sandžaku tokom 14 st. su ukljuèivali prvenstveno saobraæajnice i carinarnice na Tari i na izvoru Lima. Prodor ranih osmanlijskih odreda iz Skoplja i Prištine prema Plavu, imao je za cilj da ovlada saobraæajnicama na ovim prostorima, a istovremeno da otvori koridor za nastupanje osmanlijske vojske prema Bosni. Taj koridor se kasnije razvio kao ‘Bosanski drum’. Naroèito su rijeène doline u tim podruèjima imale znaèajnu ulogu u uspostavljanu muslimanskih naseobina.
Muslimanska naselja


Tokom historijskog razdoblja izmeðu 8 i 13 st. najraniji muslimani su se naselili prema i u Bosni. U sjeveroistoènoj Bosni su najranije muslimanske naseobine bile smještene u 8 st. Njihovu populaciju su saèinjavali prevashodno razlièiti migranti turskog govornog podruèja, te doseljenici iz drugih dijelova islamskog prostora, ali i najraniji islamizirani starosjedioci koji su bili u meðusobnim neposrednim kontaktima. Iako se Islam širio u Bugarskoj, Makedoniji, sjevernim krajevima Rumunije, posebno u Dobrudži, i ostalom bosanskom istoènom susjedstvu, te Albaniji i zapadnim dijelovima Trakije i Krete, proces postupnog širenja Islama je bio najupeèatljiviji u Bosni i Hercegovini.

Abu-Hamid al-Garnati je pisao da na prostoru ‘donjeg Dunava’ žive razlièite muslimanske skupine koje žive jedne pored drugih. Oni su Maghribis (Zapadni) i Ismaelities (Ismaeliti) te Hvarezmije (Saraèeni, Bezermeni, M. Boszormenyek). Porijeklo Ismaelita pripada Pecenegezima, premda njihovo ime upuæuje na Magreb. Oni su bili poznati kao dobri konjanici i ratnici. Hvarezmije su bili kraljevski savjetnici, trgovci, carinari, blagajnici i kovaèi novca. Naziv Bezermeni se spominju u starinskim hronikama i taj naziv je koristen na prostorima Bosne i istoène Evrope. Sa Tatarskih stepa, preko Bugarske, izmeðu 9 i 10 st. razlièite muslimanske grupe su došle na podruèja bosanskih dolina rijeka Drine i Save, kao i na prostorima južno od Dunava, u pravcu sjeveroistoènih regija Bosne. Potom su na južnim granicama Ugarske uspostavili svoja muslimanska naselja. Historijski izvori te muslimane najèeðæe nazivaju Ismaelitima.

Uticaj sa istoka, i talas migracija islamiziranih staro-Bugara sa Volge se odvijao preko istoène Bosne, gdje su muslimanske grupacije formirale naselja od 8 st. Meðutim, i sa drugih dijelova Balkana u pravcu Ugarske, je najvjerovatnije bilo nadolazeæih talasa muslimana, te je tako dolazilo do uzajamnih kontakata sa suprotnih strana. To je bio period kada su islamizirani Slaveni imali najranije kontakte sa drugim muslimanskim grupama. Od 8 st. pa nadalje ne samo kod obiène populacije, nego i kod pojedinih vladara je vidljivo prihvatanje Islama. Na samom poèetku 10 st. pojavljuju se muslimanska imena nekoliko bugarskih kanova poput Džhafar, Ahmed, Hasan, Naser, Mumin, Hajdar, Mohamed, Ibrahim, Sygyd, Burazh, Murad.

Shodno razlièitim muslimanskim migracijama i naseobinama bosanski i balkanski krajevi nose nazive, tj. toponime koji vode porijekla od najranijih muslimanskih skupina. Tako je prema Saraèenima dat naziv bosanskim selima: Saraèi smješten bilizu Zvornika, i Saraèica bilizu malog Zvornika. Selo Agarenci ili Agarovici (Bizantijski: Agarenoi,) smješten blizu Rogatice, vuèe svoje porijeklo od Agarenians što znaèi ‘potomci Hagara’. Grèki pisac iz 12 st. kazuje da ‘Bezermeni pripadaju istoj vijeri kao i Arapi, Perzijanci i Turci’. Toponimski nazivi na prostoru Bosne i Balkana poput Kozara, Kozarac, Kalesije (kod Zvornika), Kalesici (kod Srebrenice) i Kulize (kod Priboja) podsjeæaju na najranije muslimanske grupacije poput Kazara (Hazara) tj. Kalesijama, odnosno Kalizima. Takoðer bosanski toponim Peèenegovici blizu grada Prnjavora vodi porijeklo prema Peèenegezima, dok Gornja i Donja Bistrina i potok Bistrina vode porijeklo naziva prema latinskoj verziji Peèenegezi kao Bysseni. Zbog ugarske ekspanzije prema bosanskom Banatu (zvan Usora i Soli, kasnije Tuzla) postoji toponim Kalesija selo (izmeðu Tuzle i Zvornika) što se odnosi na muslimansku grupu Kalize. 1345 selo Kalesije je preimenovano u Kuslat (T. kus znaèi ‘ptica’). Interesantano je da je u tom naselju Kuslat na ušæu Drinjaèe u Drinu, gdje se do danas zadržao starinski motiv za vez na mahramama zvani “Soko na Kuslat gradu” kome su naziv dali upravo muslimani Kalesije. Nadalje, karakteristièan je naziv naselja Šije kod Doboja sto asocira na šijitsko uèenje. Vrijedi spomenuti ostatke mezarja na zapadnim krajevima Balkana, sa natpisima koji se odnosi na muslimane sa Sicilije, a što se po svojoj prilici odnosi na one muslimane èije je porijeklo ili porijeklo njihovih predaka sa Balkana ukljuèujuci Bosnu, koji su mnogo prije turske ekspanzije bili raseljeni na Siciliju, pa se odatle vratili ponovo na Balkan. Takoder, dva muslimanska naselja u 12 st., dakle pred-osmanlijskom periodu, locirana iza sjeverno-dalmatinske obale su nazivana ‘bedemi Islama’ (T. Seddi-Islam) sto dodatno potvrðuje o ranom prisustvu Islama. Smatra se da je tu postojala džamija za tadašnje muslimansko stanovništvo. Inaèe u više generacija muslimani su saèinjavali znaèajnu populaciju Slavonije, Srijema i Like. Takoðer, istoèniji balkanski primjer se odnosi na naziv Kumanovo koji podsjeæa na drevnu muslimansku grupaciju Kumane, koji su sa Peèenegezima naseljavali i te dijelove Balkana.

U ranom srednjovjekovlju muslimanski misonari su posjeæivali muslimanske naseobine Balkana. Neki od ranije islamiziranih balkanskih starosjedilaca su bili izvrsni moreplovci Jadranskog mora. U svojim pribilješkama, arapski geograf el-Idrizi tokom svoje posjete balkanskim krajevima izmeðu 1151. -1159. takoðer istièe kako su ‘lokalni mještani sposobni pomorci’. Nadalje, Toma Arhidakon (1200-1260) spominje kako su Slaveni Jadrana imali kontakte sa muslimanima, ‘tokom arapske ekspanzije na obale Primorja’.Veæ tada na dijelu Dalmacije nastaju u upotrebi rijeèi arapske provenijencije – džumbrak što znaèi ‘porez prema broju jarbola’ i mogoris što znaèi ‘porez na komad zemljišta’ plaæan od strane stanovnika Raguže lokalnim bošnjaèkim vladarima. Tokom svoje posjete balkanskoj obali arapski putnik Ja’kut el-Hamavi u svom djelu Mu’džem bilježi da ‘tamo postoje slavenske i muslimanske grupe koje žive jedne pored drugih’.

Historijski izvori potvrðuju kako je lokalni muslimanski vladar po imenu Melek Domald (Domaldus) nazvan Saracen bio ‘zaštitnik patarena’, odnosno bosanskih bogumila. Melek Domald je bio roðen 1160. u bosanskom gradu Livnu (Hlivno). U 12 stoljeæu, Melek Dok Damald je vladao dijelom neretvanske regije u Hercegovini. Njegov otac i pradjed su bili arapskog porijekla. I Damaldov pradjed zvani Dhu’l-ayn je bio poznat lokalnom stanovništvu tog dijela južnog Balkana. O tome nam bilježi hronika (Cronica di Slavonia). Islamsko prisustvo u tom dijelu jasno potvrðuju tri generacije Damalda, a Melek je bio prvi poznati vladar na tom prostoru. Potom, druge stare hronike spominju i seldžuèke grupe, dakle pred-osmanlijskom periodu, koje su migrirale preko jugoistoènih dijelova Balkana i naselile se uz ugarska i bosanska granièna podruèja poput Kalisija, (ili Kobari), Bugara sa Volge, Pecenegeza (ili Bešlenjevci) i Turci-Vardnioti, koji su bili uglavnom granièari uzivajuæi slobodu vjerskog prakticizma, uz obavezu da stite granice i postuju zakone. O njima ‘kao vojnicima i trgovcima koji puno putuju’ tim krajevima je pisao arapski putopisac Muhammed al Istahri el-Farisi.

Sva naselja koja su nastajala u pred-osmanlijskom i ranom osmanlijskom periodu su uglavnom plod mirnog i prilagodljivog uklapanja i utapanja, ali i doprinosa bosanskoj i balkanskoj sredini. S tim u vezi Bošnjaci su tokom cijelog srednjovjekovlja izrazavali vlastitu kulturnu raznorodnost koja æe se fleksibilno adaptirati u nemuslimansku i ranu muslimansku sredinu. Inaèe razvoj muslimanskog kulturnog identiteta je bio blisko povezan sa procesom urbanizacije, te su uz domaæe islamizirano življe i muslimanski migranti u novim gradskim sredinama donijeli razna znanja i vještine u razlièitim poljima djelovanja.
Islamske kovanice


Brojne islamske kovanice, èak njih na desetine hiljada uglavnom sa arapskim kufskim inskripcijma, su bile u opticaju u 9 i 10 st. na sjevernim i istoènim prostorima Evrope (od Skandinavije do Crnog mora) kao rezultat trgovackih veza. U slièno vrijeme, u Ugarskoj, prema njenim tadašnjim juznim granicama ka Bosni, postojale su prve kovaènice islamskog novca.

Najraniji i najznaèajniji primjeri islamskog kovanog novca na Balkanu potièu iz 8 st. kada je na snazi bila ekspanzija Umajadskog halife Mervan-a II el Himara (744-750). Ti primjerci islamskih srebrnih kovanica su naðeni u selu Potoci, blizu Mostara. Drugi islamski kovani novci su cirkulisali prema balkanskoj obali poput Sulejman b. ‘Abd al-Malika (715-717), halife al-Mutawakkila (861-862), ali i tokom narednih perioda drugih arapskih vladara. Tako npr. bošnjaèki historièar Ali Dede (16 st.) u svom djelu Rissalat al-intissab nam je ostavio dragocjene informacije o islamiziranim Slavenima nastanjenim prema Bosni, u periodu izmeðu 9 i 10 st., zabilježivši pored ostalog sljedeæe bugarske islamske kovanice sa ugraviranim imenima Samanidskog emira Ismail ibn Ahmeda (892-907), zatim al-Muktafia (902-908), kao i bugarskog kana Džhafar ibn-Abdallaha. Dalje, veliki broj seldžuèkih kovanica kojih je bilo u gomilama su bile široko upotrebljavane, naroèito tokom turskih migracija prema Bosni. Najraniji seldžuèki islamski novac su kovali seldžuèki praunici Nisapura i Merva èiji dizajn vodi porijeklo od Abasidskog prototipa. Najranije seldžuèke kovanice su bile srebrenjak Kilicarsan-a II kovan u 1186; srebrenjak Sulejmana II iz 1201; srebrenjak Keyhusreva I kovan 1205; srebrenjak Keykavusa I kovan u 1212; bakreni kovani novac Sulejmana II (bez datuma ili oznake); bakrenjak Mugisuddin Tugrul saha kovan 1215 i srebrenjak Mesuda II kovan 1287-89.

Velika tržišta srednjovjekovnog Mediterana od Venecije do Katalonije su znala za bosansko srebro i zlato, za olovo, smolu, med i vosak; za bosanske konje od kojih neki izrazito lijepi bivaju poklon stranim vladarima, krzna, bosanske sokolove i jastrebove, pa za plahte od bosanskog platna, bosanske srebrne nakite, bosanske kozne pojaseve, bosanske štitove i maèeve, te za bosanske bogumile i njihovo raseljavanje. Tada je redovito zabilježeno da su porijeklom ‘natione Bossinensium’.

Bosanski bogumili i Islam


Bosansko srednjovjekovlje karakterizira rano dualistièko vjersko uèenje poznato kao Bogumilstvo (bosanski ‘krstjani’, katari, patareni, manihejci) koje je bilo poprilièno rasprostranjeno na središnjem podruèju Balkana prema Jadranskom moru. Njihovo oèevidnije prisustvo u Bosni odnosi se na period 10 st. premda datira i od ranije. Krajem 12 st. bogumilski pravac se razvio u odvojenu i autenticnu Ecclesia Bosnenis, a koja se u pojedinim latinskim nazivima nazivala Ecclesia Sclavoniae što se odnosilo na Bosnu i Crkvu bosansku. Bosna kao takva je bila i vjerska granica ali i most buduæih susretanja izmeðu Katolièanstva i Pravoslavlja.

Veoma znaèajno je napomenuti da su mnogi sljedbenici bogumilske vjere prelazili mirnim putem na Islam i njihovi potomci predstavljaju nukleus islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Bosanski muslimani su potomci Južnih Slavena koji su došli na Balkan još u 5 i 6 st. Tokom islamizacije, tamo su nastale razlièite muslimanske zajednice, a uz njih su uselili i muslimani iz drugih krajeva kasnijeg Osmanlijskog carstva. Na Balkanu, a naroèito u Bosni i Hercegovini, bogumilsko uèenje je bilo uveliko rasprostranjeno i od 1222 Bosna je bila jedan od najvažnijih centara tog dualistièkog uèenja. Upravo za islamizaciju Bosne izuzetno važnu ulogu igra prelazak bosanskih bogumila na Islam. Bitno je istaèi da je znaèajan broj bosanskih slavenskih muslimana upravo potomstvo bosanskih bogumila. Sinkretizam je bio naroèito znaèajan aspekt u procesu prihvatanja Islama, jer u Bosni, bogumilski sinkretizam spojen sa islamskim uèenjem je formirao autentièni bošnjaèko-muslimanski etnicitet. Rana pojava Islama na njenim sjeveroistoènim granicama, pa i unutar nje same znaèila je susretanje i miješanje muslimana sa bogumilima, tim prije jer je Bogumilstvo bilo sklono islamskom uèenju, a postojale su i odreðene sliènosti u vjerskom prakticizmu. I arapski izvori spominju bogumile poput recimo Ebul-Feth es-Sahristani (-1153) i Ali Ibn Ahmed ez-Zahiri (-1064) u svojim djelima pod istim nazivom El-mileu venihal (‘Vjere i sekte’). Pored ove dvojice muslimana i arapski kršæanski historièar po imenu Seid Ibn Bitrik (-940) nešto ranije spominje blagonaklonost bogumila prema Islamu, odnosno ‘odreðene sliènosti sa islamskim vjerovanjem’. Dodatno, u Bosni na bogumilskim steæcima postoje uklesani nazivi Sarcen, odnosno Saraèen, koji datiraju iz 14 i 15 st. što dodatno potvrðuje islamsku komponentu bosanskog srednjovjekovlja.

Takoðer, na prostoru današnjeg Visokog od 1175. je postojala prva visoka obrazovna institucija ranga srednjovjekovne akademije koju su posjeæivali studenti i sa Istoka i sa Zapada, u kojoj su se predavala i prozimala razlièita filozofska uèenja i gdje se razvijao multilateralizam. Tu se razmatralo o raznim filozofsko-theološkim gledistima, posebno o odnosu duhovnosti i materijalizma, beskonaènosti kosmosa, pa èak i o platonizmu. Ta raznorodnost je dodatno uticala da je drevna bogumilska tradicija bila znaèajno prisutna i u bosanskim derviškim redovima. Od tada, skromne bogumilske kuæe zvane ‘hize’ su bile zamijenjene tekijama, kao mjesta okupljanja putujuæih derviša i njihovih sljedbenika. Mirnu interakciju izmeðu muslimana i bosanskih bogumila u pred-osmanlijskom periodu su prekinuli progoni bogumila zbog njihove ‘hereze’, devastacije Bosne i Balkana od strane mongolških hordi i imperijalne pretenzije susjedstva.

Pa ipak, prihvatanje Islama æe se i dalje nastaviti. Npr. prije osmanlijskog osvajenja Bosne, kasniji potomak bana Kulina, jedne od najstarijih bosanskih plemiækih familija, prozvan je Hidajet paša, koji je meðu prvim èlanovima bosankog plemstva prešao na Islam. Hidajet je prešao na Islam 1447. tokom vladavine sultana Murata II (1421-44, 1446-51) koji mu je dao muslimansko ime sa poklonom ‘lijepo dizajniranim Kur’anom èasnim pisan na pergamentu širine 6 cm i dužine 6 aršina (tj. lakata) uz druge dragocjene poklone’.

Rani osmanlijski period


Bosanski drum, odnosno bosansko Krajište je bio koridor koji se protezao uz rijeène doline i obuhvatao je nekoliko utvrðenih gradova, od Skoplja do Hodidjeda (Skoplje, Tetovo, Zveèan, Jelec, Ras, Sjenica, Hodiðed) gdje je u tim razvijenim mjestima bilo nastanjeno bosansko plemstvo. Svojom pozicijom bosansko Krajište je pruzao pogodnost ranom osmanlijskom prodiranju ka Bosni, ali i islamizaciji Bošnjaka tih krajeva. Meðu islamiziranim stanovništvom bosanskog Krajišta su bili èlanovi bosanske aristokratije, èlanovi poznatih familija, te stare spahije, gradske posade i prebjezi. Izmeðu 1470. i 1467. se spominje vojvoda Ali-beg Pavloviæ, iz istoène Bosne, zatim Ali-beg Vlahoviæ, sin kneza Ivana Vlahoviæa koji je zajedno sa svojim bratom Ismailom Vlahoviæem bio sultanov izaslanik u Dubrovniku na ureðivanju ostavštine sinova Hercega Stjepana.

I dok je s jedne strane osmanlijska vlast radila na unapreðenju društvenog života u veæ osvojenim provincijama prozimajuæi kulturološke, estetske i druge vrijednosti, s druge strane osmanlijska osvajanja su se približavala sve dublje unutar Balkana s ciljem potpunog osvajanja Bosne. Nakon osmanlijskog zauzeæa Skoplja (Makedonija) 1392., taj je prostor postao osmanlijska provincija i još znaèajnija inicijalna strateska taèka za dalju ekspanziju prema Bosni dužinom Bosanskog druma. Bosanski drum, koji je spajao Skoplje i Hodidjed (staro utvrðenje na ulazu u Sarajevo) je postao glavno podruèje ranog islamskog uticaja Osmanlija. Na istoènoj granici Bosne pored rudnika Gluhovici (blizu grada Novi Pazar) je bilo muslimansko naselje koje je imalo i svog kadiju. Ovaj primjer pokazuje tok i razvoj rane islamizacije tokom postojanja Bosanskog kraljevstva. Vrhbosna (današnje Sarajevo) je od 1436. bilo osmanlijsko sjedište vojvode ‘zapadnih strana’. U prvom okupiranom dijelu Bosne 1450., Osmanlije su uspostavile bosansku provinciju zvanu ‘bosansko Krajište’ pod vlašæu Ishak-Bega Isakoviæa iz Skoplja, a u prvim administrativnim dokumentima iz 1455. ta se regija naziva Vilajet Hodidjed (T. Vilayet Saray ovasi) što znaèi ‘dvorac na poljani’. U ranom osmanlijskom periodu je bila napravljena prva džamija u Bosni i Hercegovini - Turhan Eminbegova u mjestu Ustikolina, godine 1448. (852 h).

Turci su do kraja 13 st. osvojili gotovo cijelu Anatoliju. Njihove tamnošnje prinèevske familije su veæ tada formirale autonomne principate, naroèito u njenim zapadnim krajevima. Premda su ovim principatima vladale plemiæke familije, turski osvajaèi su uèestvovali u njihovim osvajanjima i osnivanjima. Prema natpisu koji datira iz 1299. oni su èak privremeno zauzimali i Ankaru. Znaèaj ovih principata se pored ostalog ogleda i u tome što su bili prenosnici islamske kulture sa Bliskog Istoka i Perzije prema Balkanu. Veæ tada Umur-beg iz Izmira je razvio izviðaèke ekspedicije kroz dunavski tok Balkana, posebno u periodu izmeðu 1330. i 1344. Èak je 1341. na ušæu Dunava raspolagao flotom od 350 brodova. Istovremeno na jugu Balkana su djelovali muslimanski misonari.

Osmanlijsko osvajanje Bosne je trajalo punih 77 godina (od 1386. do 1463.). Meðutim Bosna u cijelosti nije odjednom osvojena 1463. Da bi osvojio Bosnu sultan Mehmed II Osvajaè je došao sa armijom od 150,000 askera (vojnika) i zadnje uporište u Hercegovini osvojio 1482. Meðutim, grad Jajce je nakon zauzeæa 1463. ponovo osvojeno 1528., a zadnji osvojeni bosanski grad Bihaæ, Osmanlije su osvojile tek 1592. Nakon osmanlijskog osvajanja Bosne u 1463., proces islamizacije je bio postupan i trajao je daljih 150, a u pojedinim mjestima narednih 250 godina. Ove podatke jasno potvrðuju turski defteri. To potvrðuje da je tokom turske vladavine ne samo islamizacija, nego i osvajanje bio postupan proces. Takoðer, znaèajno je istaæi da je priliv Slavena muslimana iz susjednih slavenskih zemalja zajedno sa domaæim stanovništvom doprinio ne samo procesu islamizacije, nego i razvoju gradova, nauke, kulture, umjetnosti itd. Konaèno, proces kojim je Bosna ostvarila veæinsku muslimansku populaciju je trajao 150 godina (do prve polovine 17 st.). Dakle, proces islamizacije u Bosni je bio miran i postupan (ne masovan) i stoga je trajao više generacija.



Social bookmarks