Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

alBazari

Profesionalac

(10)

  • »alBazari« je muško
  • »alBazari« je autor ove teme

Postovi: 772

Datum registracije: 09.12.2002

Lokacija: Novi Pazar, Sandžak

  • Poruku poslati

1

Četvrtak, 25. Mart 2004

Fenomen svakodnevnog života u islamu

Najbogatiji, najsmisleniji način življenja koji je ikad postojao na zemlji je, bez sumnje, onaj islamski. To se ne bi moglo saznati čitanjem naslova u novinama, ali svaki musliman koji uobičajava da svakog momenta razmišlja o Allahu, Njegovom stvaranju i islamu, nesumnjivo će se složiti sa tim. Bogatstvo Istine, o kojoj Allah govori u Kur'anu, nikada neće u potpunosti biti shvaćena i apsorbovana:

Reci: «Kad bi more bilo mastilo da se ispišu riječi Gospodara moga, more bi presahlo, ali ne i riječi Gospodara moga, pa i kad bismo se pomogli još jednim sličnim.» (XVIII, 109)

Čak i Poslanici, neka je mir na sve njih, izvori znanja o Dinu kakvi su bili, imali su granice u njihovom razumijevanju Božje mudrosti. Često, međutim, ne uzimamo vremena da malo zastanemo i porazmislimo o tome koliko je, u stvarnosti, islamski način života – sa svim njegovim dimenzijama – živopisan.

Fenomen svakidašnjeg života u islamu je, nažalost, nešto što mnogima od nas promiče i ostaje nezapaženo. Veoma često, u našoj ludoj jurnjavi da stignemo na vrijeme na sastanke, da odbacimo djecu do škole, ili postavimo večeru na sto, propuštamo veličanstvenu suptilnost islamskog življenja. Da li je to zato što smo zaboravili da razmišljamo, da li je to zbog našeg gafleta, ili zato što jednostavno ne vidimo ljepotu Allahove vjere – na koncu, naša su srca ta koja su propustila šansu:

… na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spasen biti. (XXVI, 88-89)

Čak iako je to samo u trenutku, ako razmišljamo o nekoj izuzetnosti u našim životima, nas kao muslimana, naći ćemo jednu seharu punu inspiracije. Na primjer, da se pozovemo na Poslanikovu savs. siru, mi znamo da je on uobičajavao da bude pažljiv prema svojim susjedima, i da je posebno posjećivao svoje susjede nemuslimane kada su bili bolesni. Ako pogledamo u naše živote, koliko često obiđemo našeg komšiju da upitamo kako je? A šta činimo ako te komšije nisu muslimani? Ovaj isti primjer ilustruje i primjer da'we. Kada Poslanik Muhammed savs. ode da pozijareti njegovu susjedu na samrti, koja ga je umela proklinjati, pa čak i bacati smeće na njega kada bi prolazio pored njegove kuće, možete li zamisliti njenu reakciju? Sva zaprepaštena njegovom širokogrudošću, prigrlila je islam. Naravno, Allahovom voljom, razlog tome je bio karakter našeg voljenog Poslanika savs. koga nam je naređeno slijediti. Sada, možemo li zamisliti u ovom vremenu osvjedočavanje takve skromnosti, milostivosti i praštanja kakvo je pokazivao Muhammed savs. prema svojim komšijama nemuslimanima? Da, sunnet našeg Poslanika je pravi fenomen.

Naučna disciplina koja se bavi otkrivanjem značenja suštine ljudskog iskustva se naziva fenomenologija, a koja »traži način da opiše osnovno doživljeno iskustvo« (van Manen, 1990). To je disciplina koja daje značenje ljudskom iskustvu i koja pokušava da razumije kako ljudi izgrađuju svoju sopstvenu realnost (Berger i Luckmann, 1967; van Manen, 1990). Ako bismo svi mi, kao muslimani, na momenat postali sociolozi i počeli primjenjivati neke fenomenološke tehnike u našem svakodnevnom životu i počeli aktivnije da istražujemo »sveta« značenja unutar naše vjere, mi bismo, inšaallah, počeli da gledamo stvari onako kako ih nikada nismo ranije vidjeli, čak i u najuobičajenijem dnevnom djelovanju.

Na primjer, ako fenomenloški pogledamo na svakodnevni namaz, počećemo ga gledati kao stub vjere, što on u stvari i jeste. Prema Abdu-l-Hamidu Sidiqiju, »namaz je... prvi, najviši, i najsvečaniji fenomen i manifestacija vjere.« Ovaj jednostavni čin okretanja i obraćanja našem Stvoritelju, pet puta na dan, ima mnogo dimenzija – fizičku, duhovnu, emocionalnu, mentalnu, psihološku, socijalnu – tako da nije čudo da ga je poslanik Muhammed savs. nazvao »ključem Dženneta« (Ebu Davud). Sa mnoštvom njegovog blaženstava i funkcija, i načinom kojim ih on donosi muslimanima, namaz je jedan od najvećih fenomena u islamu. Svaki onaj koji često posjećuje džamiju i provodi vrijeme u ibadetu, svaki onaj koji vodi prisan razgovor i dijeli ljubav sa Allahom dž.š., voli Njegovog Poslanika savs. i Njegov din, poznaje dobro duboko značenje namaza. Svaki onaj koji provodi svoje noći u samoći predajući svoje srce svome Stvoritelju, takođe zna taj fenomen i blagoslov nafila. Oni koji se nakon obavljenih obaveza povlače da bi se sjećali Allaha, znaju prelijepi osjećaj obnavljanja veze kakva jedino može doći u namazu, i koji sigurno može svjedočiti i dokazati samim sobom postojanje važne izuzetnosti, izuzetnosti koja nas drži zdravim, povezanim sa našim Gospodarom, i jakim.

Možda je najveći fenomen u islamu Ramazan, a naročito Lejletu-l-Kadr. Kao što znamo, Lejletu-l-Kadr (Noć određenja, moći, snage,…) je noć u kojoj je Poslanik Muhammed savs. prvi put primio Objavu od Allaha dž.š. posredstvom meleka Džibrila a.s. Kao izdvojen događaj, vjerovatno nijedna noć nije imala većeg utjecaja na historiju čovječanstva. Uvođenje u 23 godine dug period objavljivanja posljednjeg Allahovog obraćanja čovječanstvu odigralo se upravo te veličanstvene noći. Ona predstavlja početak misije Pečata svih poslanika, rođenje najbolje zajednice, najplemenitijeg načina življenja, jednog izobilja znanja i duhovne mudrosti koja je donijela spas, ispunjenost i uspjeh milionima ljudi na cijelom svijetu. Kao fenomenu, Lejletu-l-Kadru je dat poseban status u islamu i Kur'anu a.š. do tog stepena da nam je rečeno: »Ko god ostane u ibadetu u noći Kadra, u vjeri i nadi da će ga Allah nagraditi, svi prijašnji grijesi će mi biti oprošteni.« (prenose Buhari i Muslim) Ako mi ne možemo razmisliti o ovoj noći i svemu onome što ona znači, onda smo mi, kao zajednica, izgubili nešto vrlo posebno, izgubili smo jednu od najvećih Božjih blagoslova upućenih nama. Ako je ikada imao fenomen u islamu koji može biti povod za razmišljanje, onda je to Lejletu-l-Kadr, inauguracija islama.

Proces fenomenologije zahtijeva od nas da se zapitamo šta je za ljude bit islamskog iskustva. Mnoga naša braća i sestre ne doživljavaju ono što bi trebali doživjeti kao rezultat življenja islama. Ima mnogo muslimana koji uvjereno mogu potvrdno odgovoriti na pitanje da li je islam njihov kompletan način života, ali drugi, nažalost, ne mogu odgovoriti na taj način. Islam nije njihov način života. Za njih, srž islamskog iskustva ne mora biti od velike važnosti i značenja. To treba biti izvor tuge, zabrinutosti i zebnje za one kojima je islam na brizi, jer način na koji mnogi od nas doživljavaju islam nije način koji donosi u očima suze zahvalnosti, straha i ljubavi prema Allahu dž.š. To je izvor bolijesti u našem ummetu kome se mi moramo posvetiti.

Da bismo dobili odgovor na ovo pitanje mi moramo međusobno komunicirati i dijeliti svoje lično iskustvo i doživljaj naše vjere – naše poteškoće, naše borbe, stvari koje volimo, i stvari koje ne volimo – i stvarno težiti boljem razumijevanju islama kroz poglede i življenje naše braće i sestara. Mi moramo biti u vezi, podržavati, izazvati kada je to potrebno, i pokorno i ponizno pitati one koji znaju ono što mi neznamo. Ovo će nam pomoći da pogledamo u sebe i našu praksu na kritički i prijeko potreban način. Čuti od drugih kako opisuju svoj doživljaj islama može nas inspirisati, ohrabriti u promjenama, pomoći u kreiranju novih veza, podučiti nas, obezbijediti nam izvore za koje nikada nismo znali da postoje, i taknuti nas u naša srca. Najzad, to može povećati naše shvatanje i cijenjenje dina i zahvalnost za njega i, konačno, povećati naš strah i ljubav prema Uzvišenom Allahu.

Pa, eto, razmijenimo naša iskustva: kako i kad smo prvi put jako prigrlili vjeru, kako smo se osjećali tada, kako se osjećamo danas,...


"Ko se odvaži i radi brzo biće izbavljen,
dok i tragalac koji je spor može gajiti samo nadu." (Hz. Alija)

Social bookmarks