Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

SaNdZak

Zlatna sredina

(23)

  • »SaNdZak« je muško
  • »SaNdZak« je autor ove teme

Postovi: 537

Datum registracije: 01.11.2002

Lokacija: Pesterska visoravan/Sandzak

  • Poruku poslati

1

Četvrtak, 28. Novembar 2002

Fotografije tuzne sjeverinske price!!!

Jede Wahrheit braucht einen Mutigen der sie ausspricht!

Birdum-Bardum

Zlatna sredina

(10)

  • »Birdum-Bardum« je muško
  • »Birdum-Bardum« je zabranjen

Postovi: 195

Datum registracije: 24.07.2002

Lokacija: Novi Pazar, Sandzak

  • Poruku poslati

2

Ponedjeljak, 02. Decembar 2002

Selam alejkum Boshnjaci. Moje veliko poshtovanje prema ovom potezu. I divim se tvojoj ideji i tvojem pizrtvovanju da se borish protiv zlochina i zlochinaca odnosno protiv terorista i terorizma. Ono shto se je djesilo u Sjeverinu je neshvatljivo za chovjeka. Moje veliko poshtovanje i nadam se ako Bog da da che Boshnjaci koji su u ovom sluchaju stradali od strane terorista uchi u Dzennet, odnosno da che im Allah dz.s. dati deredzu shehida. Amin. Allahimanet

alBazari

Profesionalac

(10)

  • »alBazari« je muško

Postovi: 772

Datum registracije: 09.12.2002

Lokacija: Novi Pazar, Sandžak

  • Poruku poslati

3

Nedjelja, 13. Mart 2005

[SIZE=3]ZLOČIN SRBIJANSKE DRŽAVE [/SIZE]

Fatmir ALISPAHIĆ


Četnički zločini nad sandžačkim Bošnjacima nemaju tretman kao četnički zločini nad civilima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, jer Haški tribunal tretira samo zločine u sukobima na tlu bivše Jugoslavije, a računa se da na Sandžaku nije bilo sukoba. Sukoba nije bilo ni u Foči, Brčkom ili Prijedoru, jer su i tamo naspram naoštrenih četničkih kama bili samo civilni vratovi. Srbijansko pravosuđe kao dio sistema koji je organizirao te iste zločine ne kani pokretati procese protiv srbijanskih zločinaca, izuzev ako se već oko nekog slučaja ne digne golema politička gužva, kao u slučajevima Štrpci i Sjeverin, kada su bošnjački civili kidnapovani i potom likvidirani po naredbi iz Beograda. Najviše zasluge za isterivanje pravde u dva najdrastičnija slučaja zločina nad Bošnjacima Sandžaka, pripadaju Šefki Alomeroviću, predsjedniku Helsinškog komiteta za Sandžak, čovjeku koji sav svoj život i svu svoju imovinu založio za pravdu i istinu.

Doskora je jedina ikebana srbonacističkog krivosuđa bila presuda od 15 godina zatvora Nebojši Ranisavljeviću koji je 27. februara 1993. sudjelovao u otmici, a zatim i pogubljenju, 20 bošnjačkih civila iz voza Beograd – Bar. Desetine drugih zločinaca, za koje se zna da su organizirali otmice i ubistva sandžačkih Bošnjaka, ostali su na slobodi.
Prije jedanaest godina, 22. oktobra 1992., u Sjeverinu kod Priboja, iz radničkog autobusa koji je saobraćao na relaciji Priboj – Sjeverin, vojnici u maskirnim uniformama, nagaravljenog lica, izveli su i u nepoznatom pravcu odveli 16 muškaraca i jednu ženu. Svi oteti su bili muslimani. Po pričanju svjedoka, otmičari su poznavali radnike koji su svakog jutra putovali u Priboj na posao, samim tim što ih nisu legitimisali, već su odmah odredili ko treba napustiti autobus. Među otetima preživio je jedino 12-godišnji Admir Džihić, kojeg je u zaštitu uzeo Ilija Kitić. Ostali su pobijeni.


Citirano

Srbija štiti zločin

Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji je 2. oktobra 2003. upozorio da su sudjenje i presuda u slučaju “Sjeverin”, kao i u slučaju “Štrpci” pokazala da država i dalje ne želi da se preispita njena odgovornost i učešće u zločinima počinjenim tokom ratova na teritoriji bivše Jugoslavije. Iako je u toku postupka nedvosmisleno utvrdjena odgovornost optuženih Lukića, Krsmanovića, Dragićevića i Ševića kao neposrednih izvršilaca ovog zločina (za šta su im izrečene i pravično odmerene kazne), postupajuće veće je odbilo da raspravlja i rasvetli sve okolnosti i motive pod kojima je izvršen zločin. Gotovo svi predlozi zastupnika oštećenih da se izvedu dokazi koji bi doprineli utvrdjivanju činjenice da je ovaj zločin bio deo »strateške operacije srpske vojske radi stvaranja uslova za razmenu zarobljenika i mrtvih«, organizovane i naredjene od strane državnih i vrhovnih vojnih struktura SR Jugoslavije i Republike Srpske, a ne voluntaristički akt neke »naoružane grupe«, bili su odbijeni.

Ono što posebno zabrinjava je postupanje javnog tužioca Vladimira Vukčevića koji je nedavno izabran i za Tužioca za ratne zločine. Tužilac Vukčević, ne samo da je nakon završetka dokaznog postupka izmenio optužnicu tako što je precizirao da optuženi nisu bili pripadnici paravojne formacije Republike Srpske, već »naoružane grupe«, već se tokom celog sudjenja protivio izvodjenju dokaza koji bi ukazali na odgovornost nalogodavaca i organizatora ovog zločina. Ovime je, s jedne strane, direktano pokazana tendencija da se ovaj slučaj ne rasvetli u potpunosti, dok je s druge strane indirektno onemogućeno iniciranje novih krivičnih postupaka protiv saučesnika u ovom zločinu.

Ovaj slučaj, nažalost, pokazao je još jednom da u Srbiji još nisu stvoreni uslovi za nepristrasna i pravična sudjenja nalogodavcima i počiniocima zločina u ratovima u bivšoj Jugoslaviji.


U januaru je pokrenut proces protiv egzekutura žrtava iz Sjeverina, Milana Lukića i Olivera Krsmanovića, koji su u bjekstvu, i Đorđa Ševića i Dragutina Dragičevića, koji su prisustvovali suđenju. Predložena maksimalna kazna od po 20 godina zatvora za ove zločince nije zadovoljila onaj trun demokratske javnosti u Srbiji, jer se smatra da je pravosuđe cijeli slučaj svelo na direktne izvršioce zločina, ali ne i na nalogodovace koji se, očito je, nalaze u vrhovima srbijanske države i vojske.


Strategija zastrašivanja

Cilj srbijanske politike s početka agresije na RBiH bio je da se Bošnjaci Sandžaka zastraše, da se na zločinima uvjere da ih može snaći ista sudbina, kako bi se podstaklo etničko čišćenje, tj. dobrovoljno iseljavanje sa svojih ognjišta. Nema spora da je srpska strategija zastrašivanja bošnjačkih civila dala genocidnog rezultata i u Bosni, i na Sandžaku, a da je i dan dana živa i smrtonosna. Napose, ta genocidna strategija je dala rezultata u svim bh. mjestima u koje je 1992. ušla srpska paravojska; dio Bošnjaka po pravilu je odmah likvidiran, kako bi preostali shvatili da im je najbolje svoj život spakovati u ceker i otići u preseljeništvo. Primjerice, zločini u Podrinju, konkretno u Zvorniku, podstakli su Bošnjake Mjesne zajednice Kozluk na organizirano iseljavanje, na potpisivanje izjave da se dobrovoljno odriču svojih kuća u korist srpskog naroda.

Zločinačka politika zastrašivanja Bošnjaka čini konstantu velikosrpskog projekta, jer se i dan danas, strateški i sistemski, zastrašuju bošnjački povratnici u Republiku Srpsku kako bi odustali od povratka i budzašto prodali svoju imovinu. Ova pojava je u bh. stvarnosti gotovo svakodnevna; gotovo da ne prođe dan a da se negdje u RS ne dogodi teroristički napad na bošnjačke povratnike; godišnje se dogodi oko 300 registriranih terorističkih napada; a gdje su sve verbalne prijetnje, neprospavane noći, strahovi roditelja za djecu, dječije traume... Kad ovi bošnjački nesretnici, ti povratnici u pakao genocida, vide da im niko ne pruža zaštitu, da su prepušteni na nemilost četničkim hordama, tom legaliziranom i u pravosuđu Republike Srpske registriranom Četničkom ravnogorskom pokretu, njima ne preostaje ništa drugo nego da odustanu od povratka. Ovo je vrijedilo reći da bismo razumjeli konstantu srpske genocidne i osvajačke politike, koja i u Bosni i u Sandžaku koristi iste metode kako bi došla do svog cilja: etnički očišćenih teritorija. Ako je sredstvo za ostvarenje tog cilja i ubistvo nevinih ljudi, onda će se dogoditi ubistvo, ne kao puki plod mržnje, već kao strateška poruka onima koji se još uvijek nadaju da će srpski đavo doći pameti i da će ostati svoji na svome.

Bošnjaci su bili sigurni samo tamo gdje ih je štitila Armija RBiH, a danas kad više nema te Armije, kad Bošnjake nema ko zaštititi ni pred ekonomskom i političkom okupacijom, niko sa sigurnošću ne može tvrditi šta će se za 10-20 godina događati u Tuzli, Sarajevu, Zenici... Tim prije što pomamljena Srbija u svojim neskrivenim mislima ne odustaje od – konačnog rješenja. Za kosovski mentalni sklop to konačno rješenje može značiti jedino istrebljenje «Turaka», bez obzira što su Bošnjaci svjetloputiji i plavokosiji od samih, vijekovima garavljenih Srba.


Genocidna stvarnost prijeti miru

U genocidnom rukopisu ne postoji suštinska razlika između tortura i zločina koje su prošli Bošnjaci iz BiH i Bošnjaci iz Sandžaka. Sarajevo jeste izgladnjivano i granatirano, ali je i Bošnjacima u Sandžaku ograničavano kretanje, pretresane su im kuće, prijećeno im je, živjeli su u stalnom strahu da ih može progutati mrak. Mnoge su Sandžaklije nestale bez traga i o njihovim sudbinama ništa se ne zna.


Citirano

Bila je to jedna vojska

Zamjenik javnog tužioca Srbije Vladimir Vukčević je tokom glavnog pretresa za otmicu 16 Bošnjaka iz Sjeverina u svojoj završnoj riječi predložio maksimalnu kaznu zatvora od 20 godina za okrivljene - Milana Lukića i Olivera Krsmanovića, koji su u bjekstvu, kao i Đorđa Ševića i Dragutina Dragićevića, koji prisustvuju suđenju, javio je B92.
Advokat oštećenih Dragoljub Todorović ocijenio je da će, bez obzira na predloženu kaznu, buduća presuda prikriti zločin države: "Činjenično, on je dosta dobro analizirao stanje, materijalne dokaze i izjave svjedoka, priznanje Ševića itd. Međutim, nije stvar do njega, nego do državnih organa bivše Jugoslavije, SCG, Srbije, da oni po svaku cijenu žele izbjeći formulaciju da je to izvršio onaj ko je izvršio, a to je Vojska Republike Srpske, a to je dalje Vojska Jugoslavije, pošto je to bila takoreći jedna vojska. Sve to ukazuje na to da je ova država izvršila zločin i da je ona zainteresovana da se to prikrije."


Slučajevima otmice u Sjeverinu i Štrpcu, te likvidacije Bošnjaka, tek su najdrastičniji vidovi genocida nad Bošnjacima Sandžaka. Mnogi su i likvidirani, na licu mjesta, pred očima svojih najmilijih. Postoje desetine nerasvjetljenih nestanaka, zločina, tortura, koje nemaju međunarodni pravosudni tretman, a na tome niko i ne insistira. Logično bi bilo da je neko zatražio proširenje optužnice protiv Miloševića i za Sandžak. Logično bi bilo da Bosna i Bošnjaci insistiraju na tome, jer je nemoguće parcijalno promatrati ni Miloševićevu zločinačku pojavu, ni bošnjačko stradalništvo. Bošnjaci u Sandžaku su ubijani od iste ruke, od iste vojske, i sa istim motivom kao i Bošnjaci u Bosni, pa je svako ignoriranje sandžačkog stradalništva nepravda prema imperativu prava i pravde.

Zločin nad 20 otetih Bošnjaka u Štrpcima, iz voza Beograd – Bar, po svemu podsjeća na zločine kojima su bili izloženi Bošnjaci u Bosni. Ovih 20 žrtava čak je i pogubljeno u Bosni, u Višegradu, u tom masovnom bošnjačkom stratištu u onom i u ovom ratu.

Šestogodišnji, maratonski proces Nebojši Ranisavljeviću, jednom od zločinaca, pred Višim sudom u Bijelom Polju, otkrio je ovu stravičnu priču. Ispostavilo se da je tadašnji vrh SRJ znao za pripreme ovog zločina, čiji je cilj bio da se sandžačkim Bošnjacima pošalje poruka da više niko nije siguran i da svakog može zadesiti ista sudbina. Akcija je bila koordinirana iz Beograda, jer su kondukter i jedan policajac legitimisali putnike, obilježavali vozne karte i u bilježnicu unosili podatke o budućim žrtvama. Na stanici u Štrpcima su pripadnici jedinice «Osvetnik», kojom su komandovali Milan Lukić i Boban Inđić, izvedeli iz voza 20 Bošnjaka. Potpani su u kamion sa ceradom i odvedeni u selo Prelovo, u fiskulturnu salu, gdje su opljačkani i pretučeni. Vezani su žicom i odvezeni kilometar ka Višegradu, do jedne spaljene kuće, u čijoj su garaži pobijeni hicima u glavu. Dvojica koja su pokušali bježati, ranjeni su, i zaklani. Tijela ubijenih je u Drinu bacio neki starac iz sela.

Uprkos priči koja je rasvjetljena, koja je u toku procesa razotkrila i druge vinovike zločina, pravosuđe SRJ nije podiglo optužnice protiv svih drugih koji su odgovorni za planiranje i izvršenje zločina u Štrpcima. Tek je Nebojša Ranisavljević osuđen na 15 godina zatvora, po devet mjeseci za svakog ubijenog, a ako odleži kaznu u cijelosti, kad iziđe iz zatvora, imaće 45 godina.

Dakako, bošnjačke žrtve i njihove do kraja života ranjene porodice nemaju ništa od Ranisavljevićevog ili Miloševićevog izležavanja po zatvoru. To je tek tanka satisfakcija koja za našu stvarnost nema nikakvog značaja. Za Bosnu i Bošnjake tek bi realizacija Tužbe BiH protiv SRJ za agresiju i genocid imala težinu koja bi olakšala našu apokaliptičnu stvarnost. No, mi ništa ne činimo ni da objedinimo bošnjačko stradalništvo u BiH i u Sandžaku, a kamo li da vršimo organizirani pritisak za nastavak ovog sudbonosnog procesa protiv genocidnog agresora na našu zemlju. U prvom planu nam ne bi trebale biti kazne za pojedince, već kazne za državu koja je počinila agresiju i genocid, budući da samo tako može doći do ukidanja genocidne stvarnosti u pola Bosne i na Sandžaku. Dokle god Srbija crno na bijelo vidi da joj se genocid isplatio, dotle će imati ambicije da genocidni posao dovrši do kraja.



Štrpci: ŠTRPCI - 12 GODINA POSLIJE




"Ko se odvaži i radi brzo biće izbavljen,
dok i tragalac koji je spor može gajiti samo nadu." (Hz. Alija)

E-B

Zlatna sredina

(10)

  • »E-B« je zabranjen

Postovi: 284

Datum registracije: 17.10.2004

  • Poruku poslati

4

Nedjelja, 13. Mart 2005

Dali se u vezi ovog zlocina nad Bosnjacima Sandzaka moze ista vidjeti preko ministarstva za nacionalne manjine.

Znam da se u Srbiji ministri i dalje odredjuju prema podobnosti, ali mozda ministar za nacionalane manjine i nije neki okorjeli Srbin pa se on mozda zainteresuje da se bar na neki nacin zastavi nekaznjeno ubijanje neSrba u Sandzaku

Ili je taj ministar vec nesto uradio po tom pitanju (angazovao se da se krivci nad tim Bosnjacima kazne, ili je mozda osudio te Bosnjacke zrtve kao nekakvu Bosnjacku vojsku)?

Social bookmarks