Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

1

Petak, 17. Septembar 2004

Gorka Iskustva

Pun je ummet muslimana koja pricaju svoja gorka iskustva u zivotu. Pocecu sa poznatim pismom sestre Nur iz zatvora Ebu Gurejb


[SIZE=4]Ovo vam pismo piše vaša sestra Nur iz američko-cionističkog zatvora Ebu Gurejb [/SIZE]

Vjerujte da ne znam kako da opišem svo poniženje, zlopatnju i sramotu koja se ovdje dešava nama. Kako da opišem i riječima iskažem ovo omaložavanje i gladovanje s kojim se suočavamo dok vi u svojim ugrijanim kućama sjedite i jedete skupa s vašim najmilijim.



Žeđ koju osjećamo dok vi pijete vodu, Tolike neprospavane noći koje nam Amerikanci priređuju dok vi spavate dubokim snom, Našu golotinju dok ste vi obučeni, Kako da opišem trenutke kada nas svuku gole i poredaju pred sebe…

O braćo i sestre moje!

Srca nam se stežu kada vidimo da vaši kamioni i vaša auta nose američke proizvode. Jer, ta vozila pripadaju mojoj zemlji i mom narodu.

Srce mi lije suze krvave, a ja kažem: O Allahu! Moji su ljudi prodali svoju čast i dostojanstvo za jednu šaku američkih dolara. Plačem dok razmišljam o svemu što smo doživjeli i o časti koju su uprljali.

O braćo i sestre moje!

Kako da opišem i riječima iskažem ono što smo doživjeli i muke koje smo prošli u rukama Amerikanaca.

Braćo i sestre!

Kunem se Allahom, nemam snage da pričam sve što smo doživjeli. Stid me toga. Ali, tražeći utočište od riječi ipak ću vam ispričati.

Opisat ću vam, koliko je u mojoj moći, sva omaložavanja kojima su nas izlagali i mučenja koja su vršili, stradanja i poniženja koja smo prošli. Dozvolite da vam izrazim kako su nas, onda kada nismo bili sredstva njihovim hajvanskim užicima ili kada nismo sebe predavali njihovoj požudi, tukli na smrt.

O vi koji ste naši vjerski lideri!

Kako možete da se pojavljujete čiste savjesti uprkos ovim seksualnim i životinjskim torturama kojima nas Amerikanci podvrgavaju? Ne djeluje kao da se stidite toga da vam gaze čast i ugled za koje je Poslanik (s.a.w.s) rekao da je najvrijednije blago.

Zar ste i nas i sebe prodali Amerikancima i cionistima kao robove na pijaci u zamjenu za nekoliko dolara? Koliko ste brzo zaboravili da je nas Allah vama dao na emanet?

Zar nije trebalo da nas čuvate, hranite i ne dozvolite da nam se gazi čast? Šta je bilo s obećanjima koje ste dali? Amerikanci svaki dan gaze našu čast u Ebu Gurejbu.

U ime Allaha, pozivam sve one koji su pročitali ovo pismo da zaustave ovo divljaštvo u zatvoru Ebu Gurejb.

Pozivam vas da podignete svoj glas da biste zaustavili ove nehumane torture. Ono što se ovdje dešava je gore od onog što cionisti rade nad palestinskom omladinom i ženama u njihovim zatvorima.

Tamo su vršili fizičke torture. A ovdje nas svaki dan siluju. Nasrću na naša tijela kao da su divlje životinje žedne krvi. Iz sveg glasa vrištimo, ali niko nas ne čuje!

Ako u vašim srcima i u vašim dušama ima makar trun humanosti, časti, ugledi i dostojanstva, ujedinite se i napadnite ovaj zatvor. Dođite i spasite nas!

Svim oružjem koje može dospjeti u vaše ruke napadnite na ovaj zatvor. Ubijte i nas i njih. Mi smo se odavno pomirili sa smrću. Sravnite ih sa zemljom!

U našim stomacima su njihova djeca. Većina nas su noseće! Mi smo od jučer spremni za smrt. Molimo vas, dođite i spasite nas! Želimo da umremo, da ne bi više sramotili ni naše porodice, ni našu zemlju.

Ubijte nas! Molim vas, u ime Allaha, i nas i Amerikance i njihovu djecu u našim stomacima ubijte!

U ime Allaha! Molimo vas…

Vaša sestra Nur. 10 April 2004.

p.s. Naša sestra Nur koja je napisala ovo pismo i otkrila brojna silovanja i mučenja iračkih zatvorenika, muškaraca i žena, nije više živa! Ona nam je najbolje pokazala kako su se pioniri Georga Busha, Tony Blaira i Ariela Sharona ponašali prema našim nejakim sestrama u Iraku.

Porodicu naše sestre Nur posjetila je saradnica Amnesty Internationala Huda En-Nu’ajmi, ali ih u njihovom mjestu stanovanja nije pronašla. Nakon raspitivanja kod komšija saznala je da je ona i njena porodica preselila na drugu adresu. Huda je ubijeđena da je Nur ubijena, ali se nezna da li od strane svoje porodice koja nije mogla da podnesu tu sramotu ili od strane okupatora koja je svojim pismom najbolje opisala jade i stradanja iračkih zatvorenica u okupatorskim zatvorima.

Ovaj dodatak je preuzet iz turskog dnevnog lista Yeni Safak.

Prevele i obradile:
Zuhal Sancakli Hodžić,
Lejla Silajdžić


„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

2

Subota, 18. Septembar 2004

[SIZE=4]Jedne noci pod Mjesecom


Posveceno svim muslimanima koji su pretrpjeli etnicko ciscenje [/SIZE]



Nije bila svjesna koliko dugo lezi tu. Jedino cega se mogla sjetiti jesu ljudi koji su dosli u njeno selo... dan prije, ili sedmicu prije, nije zasigurno mogla reci. Oni su se odjednom obrusili na njen narod, bez upozorenja i poceli paljbu. Mislila je da je vidjela svoga oca kako ga odvode u koloni prema sumi. Gdje li je on sada? Posljednje cega se sjetila bio je upecatljiv glas covjeka koji je rekao: “Nju ostavite!“ Mora da su je tada udarili i ostavili u nesvijesti. Pogledala je oko sebe mracnu i sjenovitu prostoriju. Cudno... na podu se nalazio tepih, dobro ocuvan madrac i jedan bokal u uglu prostorije.

Tapete na zidu su takodjer bile ocuvane. Ali, otkud tako pristojan zatvor za tako mladu djevojku?

Mozda ce rat uskoro biti zavrsen i mozda ti ljudi nisu bas tako losi... Pokusala je povuci vrata. Zakljucano.
Pocela je lupati po vratima i vikati: ”Hej! Ima li ikoga?” Odjednom je cula prigusene zvuke s polja, a zatim i glasove. Mora biti da ovdje ima jos zarobljenika. Ipak nije bila sama. Gurnula je vrata jos jednom praveci grimasu na licu. Nije shvatala da joj je nedostajala jedna cipela. Sutnula je cipelu koja joj je ostala u cosku i spustila se na madrac.

Jedina svjetlost u prostoriji prodirala je kroz tanusne pukotine izmedju dasaka kojima je bio zakucan prozor. Pojedini ekseri su bili zahrdjali. Otac joj je rekao da izbjegava zahrdjale eksere. Morala je biti jako pazljiva. Sta uciniti sljedece? Posmatrala je malenu sobicu, pa dobro, za nju i nije bila tako mala. Dnevni boravak u njenoj kuce je bio nesto malo veci. Zasto je dobila ovako finu sobu? No, sjecanja na njenu kucu izdala su njeno djecije povjerenje. Zasto je drze zatvorenu? Gdje je njena porodica? Sta se desilo sa njenim ocem, majkom, sestrama? Jesu li i oni sada u malenim sobicama takodjer. Udarila je madrac svojom malenom pesnicom. Tako je mekan, bas kao njena vuna koju je daidza donosio za njene jastuke.

Morala je saznati sta se desava! Spretno je skliznula sa madraca i prisla pukotini na prozoru. Jedino je mogla vidjeti propnuta na prtsice. Napolju je bio mrak. Vidjela je kako se Sunce priblizava horizontu. Uskoro bi otac njene rodjake pozivao ljude na molitvu u malenu dzamiju u njihovom selu.
Tada bi se ona i njeni prijatelji igrali u dvoristu, dok bi prijatni zvuci i rijeci dopirali iz zgrade i polahko se sirili kroz dolinu. Dal se sjecala minareta kako je stajao po strani. Ne, oni nikada ne bi povrijedili to mjesto.

Cackala je svojim prsticima pukotinu i uspjela da je malo prosiri. Mogla je vidjeti da se nalazi na drugom ili trecem spratu velike zgrade. Pored je bila nekolicina ljudi sa puskama i patrolnim autima. Izgledalo je kao da ljudi puse. Jedan je imao bocu sa nekim picem. Svaki put kada bi boca prosla od jednog do drugog oni su se smijali. Ko li su ti ljudi, pomislila je.
Kada vise nije mogla da izdrzi tako stojeci, ostavila je pukotinu i pocela koracati po sobi.
Nekoliko minuta kasnije zacula je buku napolju.

Portcala je ka svojoj rupici za izvirivanje.Strahujuci je posmatrala nekoliko velikih kamiona uvezenih u dvoriste. Puno ljudi je stajalo sa puskama uperenim ka njima. Smijali su se i izgledali uzbudjeno. ”Ko su oni?“ Mora biti da ih je bilo tridesetak ili cak vise. Napela je svoje okice gledajuci dolje kako su se ti ljudi krecu prema zgradi. “Sta oni zele?”, zapitala se. Sta ce biti ako nju vide ti ljudi, ako bude u njihovom prisustvu? Jos uvijek je imala svoju maramu, prebacenu preko ramena. Razmotala ju je i obavila preko svoje kose. “Uvijek pokrivaj kosu“, cesto je govorila njena nana, “ili ces se sresti sa sejtanom!”


Sjela je na madrac i prebacila nogu preko noge. Ako ce je njeni strazari vidjeti, onda ona treba izgledati pristojno. Proslo je oko pola sata od tada, al niko nije dosao. “Vjerovatno su samo svratili da se odmore“. Ona promrmlja. Nervozno je muvala svoju bluzu. Na jednom mjestu blizu kragne je imala malenu rupicu. Moze ona to usiti, pomislila je ponosito. Majka ju je to naucila. Njeno razmisljanje bi naruseno naglim zvukom teskih cizama na hodniku. Stope su se priblizavale njenim vratima!


Tupi i nejednaki koraci su bila sve blizi. Srce je naglo pocelo da lupa. ”Dal je ovo neko od njih?“ Dlanovi su joj se poceli znojiti. Iznenada, cizme se zaustavise ispred njenih vrata. Za trenutak kao da je prestala disati.
Taj trenutak je djelovao kao vjecnost. Osjecala je nemocnost u rukama, kao da su utrnule. Ali, tada teske cizme krenuse niz hodnik, udaljavajuci se kao kosmar koji prolazi. Osjetila je da su se druga vrata otvorila, a zatim naglo zatvorila, medjutim nije bila sigurna u to.

Nije znala zasto osjeca toliko olaksanje. Niti je mogla objasniti zasto joj je srce kucalo tako uznemireno.
Dodirnula je svoje celo, bilo je toplo. Za trenutak se okrenula i posla prema otvoru na prozoru. Sunce je vec zaslo, a mjesec se uzdizao. Ali, nije bilo ezana... Dal su ovdje neki drugi ljudi, a ne njeni? Mora biti da je tako, pa zasto niko ne bi zvao na namaz? Njemo, i drhtavim glasom koji je zacudio, izgovarala je rijeci muezina. Nisu joj bile poznate tacno sve rijeci molitve, ali je znala preljepi spjev koji ju je budio svakog jutra, dok je bila ususkana u svojoj postelji.

Plasljivo je zvrsila, kada je ponovo cula zvuk teskih cizama u hodniku. Ovoga puta ona nije sjedila na madracu, vec naslonjena u jednom od uglova sobe i cekala. Srce je opet pocelo da lupa jako. Njeno disanje se svelo na malene uzdisaje. U ramenima je osjecala teskocu. Cizme su se zaustavile ispred njene sobe. Zeljela je vristati, ali nije bilo zvuka sa njenih usana. Naglo se trznula kada je cula da kljuc polahko ulazi u bravu. Uplaseno je slusala kako se okrece lagano.
Sta se desava!

Vrata se lagano otvorise. Vidjela je svjetlo koje je dopiralo sa hodnika ispred kojeg je stajao krupan covjek. Nije mu mogla vidjeti lice. Stajao je tako, kao lovac koji posmatra svoj plijen. “Tako dakle, malena moja!“ razderao se upecatljivim glasom. Cula je taj glas i prije. “Sada je na mene red!” Smijao se i cvilio histericno. Nije shvatala zasto ga se toliko plasi. Sta ce joj on uciniti? Udariti je? Zazmirila je u trenutku kada su se vrata za njim zatvorila. U momentu krajnje odvratnosti i strahote, shvatila je sta ce joj se desiti. Spustila je ruke uz sebe stisla dlavove uz zid iza sebe...

Probudila se poslijepodne sljedeceg dana. Da li je jos uvijek ziva? Nije znala, a niti marila. Sve sto je mogla osjetiti je ostar bol u donjem stomaku. Dodirnula je svoje lice i zadrhtala. Pod rukom je osjetila gadnu povredu kako se siri. Podigla se na madracu. Njena odjeca je bila iscjepana i dronjava. Na suknji je bilo krvi. Dal je njena?

Ugledala je svoj hidzab na podu. Ocistila ga je rukama, dok se par suza spustalo niz njene obraze.
Jos uvijek nije shvatala stvarnu i potpunu velicinu njenog teskog iskusenja. Skliznula je na pod i zapjevala pjesmu o smrti ptice koja umire. Izgledalo je kao da ne moze pronaci rijeci u svojoj glavici. Letimice je pogledala ka nekolicini hrdjavih eksera koji vire iz dasaka kojima su zakucani prozori.
Poskocila je na svoje noge i duboko zasjekla svoje dlanove o njih. Mozda ce je to ubiti, kao sto joj je receno. Zaustavila se kada je bol savladao njenu mahnitost, i skliznula natrag na pod.
Lagano se gubila...
U daljini se zvuk kamiona gubio niz dolinu...

Autor : Yahya Emerick

Prevela Emina
„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

  • »Chechenac« je muško

Postovi: 140

Datum registracije: 30.10.2003

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

3

Nedjelja, 19. Septembar 2004

[SIZE=4]Sabra i Shatila - Sjecanje jednog prezivjelog[/SIZE]


Prvi je put da pisem o tom masakru. Sputavao sam sva ta uzasna sjecanja. Bejrut vise ne posjecujem tako rado, iako sam u njemu proveo svoje djetinjstvo. Moja majka i mnogi prijatelji jos uvijek zive tamo. Kada sam u Bejrutu neizbjezno mi je sjecanje na uzasne dane iz septembra 1982. godine. Sjecanje na masu zrtava koje su hladnokrvno pobjene samo zato sto su Palestinci. Svi mi koji smo prezivjeli taj masakr jos uvijek direktno ili indirektno bolujemo zbog tog dogadjaja. Taj masakr i nakon 20 godina ima uticaja na nas. I nije cudo da nakon toliko godina suze ponovo naviru.

Sabra i Shatila – proslo je 20 godina, vise od pola moga zivota, a desilo se par sedmica nakon mog 19. rodjendana. Za mene je to kao da se jucer desilo. Slike masakra necu nikada moci zaboraviti. Ti dani su uticali na moj buduci zivot.

<img src="http://www.sabra-shatila.de/img/1.jpg&quot; border="0">

U utorak, 14. septembra 1982., ubijen je novoizabrani predsjednik Libana Bashir Al-Gemayel. To je za Palestince u Libanu predstavljalo katastrofu. Mnogi, a medju njima prvenstveno Sharon, tadasnji Ministar odbrane Izraela, su zeljeli odgovornost za ubistvo pripisati Palestincima. Medjunarodne snage sigurnosti koje su bile zaduzene za obezbjedjivanje sigurnosti stanovnicima izbjeglickih logora, su par dana prije samog ubistva napustile Bejrut. Palestinci su se ponovo nasli sami bez icije zastite.

U srijedu, 15. septembra, Sabrom i Shatilom je vladala neka cudna tisina. Stanovnistvo je sjedilo pored radio-aparata i slusalo vijesti. Dan je sporo prolazio, a noc se jako oduzila. Sljedeceg dana, oko 6 sati, izraelski avioni su prekinuli tisinu. Ljudi su stajali na vratima i pored prozora posmatrajuci situaciju, cekajuci neku vijest, svejedno kako losa ona bila. Par sati poslije, izraelska vojska je sa oklopnjacima opkolila Sabru i Shatilu. Niko nije mogao izaci iz okruzenja, a niti uci. Zurnalisti su bili zabavljeni oko ubistva predsjednika Al-Gemayela.

<img src="http://www.sabra-shatila.de/img/6.jpg&quot; border="0">

Prema ugovoru PLO-a i americkog zastupnika Habiba, izraelska vojska nije smjela zauzeti zapadni Bejrut, i ni u kom slucaju palestinske izbjeglicke logore. Medjutim, Izraelci su kao i uvijek za svaki ugovor imali razlog da ga prekrse. Ovoga puta je izraelska vojska zeljela da se “pobrine” o sigurnosti Palestinaca u izbjeglickim logorima.

U cetvrtak, 14. septembra, svima nam je bilo jasno da moramo nesto poduzeti. Nas desetak mladica smo se sastali u Shatili kod prijatelja Dzemala kako bi se posavjetovali povodom situacije.

<img src="http://www.sabra-shatila.de/img/4.jpg&quot; border="0">

Oruzje nismo imali. Prema sporazumu izmedju Habiba i Arafata, svi borci PLO-a su napustili Bejrut. Vecinu stanovnika logora su cinili starci, zene i djeca. Bili smo potpuno sami, nas par mladica koji smo neizvjesno iscekivali. Podijelili smo se u tri ili cetiri grupe. Jedna grupa je imala zadatak da sto prije uspostavi kontakt sa libanskim vojnim snagama. Druga grupa je trebala traziti pristalice. Treca grupa je trebala informisati javnost, a prije svega vdstvo PLO-a o nasoj situaciji. Jedino Dzemal, kod kojeg smo se sastali nije zelio da bilo sta poduzima te nam je rekao da je njemu bilo dovoljno tri mjeseca koja je proveo na frontu kao vozac hitne pomoci. Oko 19 sati smo zavrsili nase savjetovanje.

Kod kuce su cekali moja majka i mladja braca. Majka je bila jako zabrinuta. Ne tako davno smo izgubili oca, a stariji brat je sa PLO-om napustio Bejrut. Stan nam je bio djelomicno unisten. Moj rodjak je pri pokusaju da izadje iz zapadnog Bejruta uhapsen. (Do danas se nikada nije vratio). Nismo imali novca, sto znaci da nismo mogli napustiti logor, cak i da smo htjeli. Druge porodice u logoru zasigurno nisu bile u boljoj situaciji. Ubrzo nakon sto sam stigao kuci, izraelski avioni su poceli bacati svjetlece rakete. Osvjetljavanje je trajalo cijelu noc. S vremena na vrijeme su poceli dolaziti ljudi koji su pricali da se u Shatili desio masakr, medjutim niko nije bio siguran u ispravnost ove informacije.

<img src="http://www.sabra-shatila.de/img/frau2.jpg&quot; border="0">

U petak, 17. septembra ujutro, prijatelji su mi saopstili da je Dzemal tu noc, dva sata nakon sto smo mi otisli, ubijen. Sta se desilo?

Moji prijatelji, Mahmud i Dzemal su bili u jednom stanu u Shatili. Kada su culi za masakr, pozurili su na ulicu da pomognu ljudima. Kada je jedna zena sa kcerkon krenula preko ulice koja spaja juzni i sjeverni dio logora, gadjao ih je izraelski snajperista i ranio je kcerku. Djevojcica je krvareci lezala na ulici a majka vristala trazeci pomoc. U jednom momentu je zavladala tisina. Dzemal se dosunjao do djevojcice i krenuo da je skloni sa ulice, medjutim dok je nosio snajperista je ponovo gadjao i ovoga puta pogodio Dzemala. Mahmud i djevojcicina majka su prenijeli Dzemala i malu u bolnicu. Dzemal je podlegao, a djevojcicu su uspjeli spasiti.
Isti dan smo ukopali Dzemala. Nakon toga smo ja i moj prijatelj Fauz napustili logor. Koristili smo svaku sekundu. Trcali smo kada na vidiku ne bi bilo vojnih vozila i oklopnjaka. Kada bi smo ugledali bilo kakvo vozilo, sakrili bi smo se. Kretali smo se po krajevima sporednih ulica izbjegavajuci glavne, osim onda kada je bilo neizbjezno. Napokon, nakon tri sata smo stigli na cilj. Normalno bi smo za ovu streku trebali svega pola sata.
<img src="http://www.sabra-shatila.de/img/5.jpg&quot; border="0">

Bilo nam je jasno da ce Izraelci zauzeti cijeli grad. Sve regularne libanske vojne snage u zapadnom Bejrutu su odlozile njihovo oruzje. Njihova vojna vozila puna oruzja su stajala na ulicama, ali bez posade. Na nasem odredistu, u jednom stanu u Bejrutu, su vec cekali neki nasi prijatelji. To su bili Palestinci i Libanci koji su zivjeli izvan logora.
Ispricali smo im sta smo sve zadnjih dana prezivjeli. Molili smo ih da informisu Svijet o nasoj situaciji. Tu kod njih nismo mogli dugo ostati. U povratku u Sabru i Shatilu sve je bilo mnogo mirnije nego prije. Na ulasku u logor smo sreli prijatelje koji su nas nazvali ludjacima zato sto smo se usudili da izadjemo iz logora. Odjednom, ugledasmo masu svijeta kako trci u nasem pravcu vicuci: “Masakr, masakr! Haddad i Izraelcani ce nas sve pobiti! (Haddad je bio sef juznolibanske vojske koju je osnovao Izrael).

Potrcao sam u suprotnom smjeru. Mislio sam jedino na majku i bracu. Nisam vise cuo sta ljudi govore, jedino su mi majka i braca bili pred ocima, sve dok ih nisam nasao. Smjestio sam ih u stan svoga prijatelja Rijada koji je bio udaljen od ulaza u logor svega 100 metara.

Noc smo proveli na ulici. Nalazili smo se u sjevernom dijelu logora i cekali smrt. Posmatrali smo dugu ulicu u Sabri i cekali... Noc je bila jako mracna i duga..., izgledalo je kao da joj nema kraja. Medjutim, izraelski avioni su uvijek nanovo osvjetljavali okolinu.
<img src="http://www.sabra-shatila.de/img/kinder1.jpg&quot; border="0">

18. septembra prijepodne smo pokusali da se probijemo do juznog dijela logora. Dosli smo do bolnice “Gaza”. Usput nismo nikoga sreli. Nismo usli u bolnicu, jer smo znali da su Izraelci bili unutra, a mozda su se jos uvijek tamo nalazili. Iduci dalje kroz logor poceli smo nailaziti na prve leseve. Bilo ih je sve vise i vise. Iznenada je naletila jedna grupa naoruzanih muskaraca i zavikala na nas. Bili su to Libanci. Nismo se dugo omisljali – pobjegli smo nazad sto smo brze mogli.

Oko 11 sati je dosao bijeli auto iz kojeg je izasao jedan Evropljanin i saopstio nam da je diplomata. Ispricali smo mu sve sto smo culi i vidjeli. To mu je bilo dovoljno da napusti logor.

Par sati nakon toga dosli su mnogi zurnalisti. Polahko smo dolazili sebi.
Krenuli smo zajedno sa zurnalistima obilaziti logor i pokazivati im sve sto se moglo vidjeti. Pokazali smo im leseve od kojih su ubice napravile bombe tako sto su ispod njihovih tijela postavili eksploziv.

Mogli su se vidjeti lesevi preko leseva – lijevo, desno, svugdje. Neke zrtve su ubijene udaranjem sa sjekiristem po glavi. Nekim zrtvama su odrezane noge, ruke i drugi dijelovi tijela. Mnogi su zivi zatrpani pod rusevinama ili u masovnim grobnicama. Ubice su vise puta silovali zene prije nego bi ih ubili. (Souad, zena koja je u Belgiji svjedocila protiv Sharona je pricala o tome). Stanovnici Sabre i Shatile su trazili clanove porodica i poznanike. Smrad leseva je poceo otezavati disanje.

Jedna zena je trazila njenog sina koji se nikada vise nije pojavio. Druga je trazila trudnu sestru, medjutim i ona je vec bila mrtva. Jedna koja je izgubila cijelu familiju je pocela pjevati.

Ove slike upravljaju mojim mislima i postavljaju mnogo pitanja.
Zasto su ovi ljudi pobijeni, iako su bili nenaoruzani? Vjerovali su obecanju i garanciji medjunarodnih organizacija Arafatu da ce nakon povlacenja boraca PLO-a brinuti se za sigurnost palestinskih izbjeglickih logora.

Zasto mi Palestinci moramo uvijek biti oni koji moraju patiti – a cijeli Svijet posmatra i dize glas tek kada se desi masakr?

Na ova pitanja ni oni stariji nisu dobili odgovor. Stariji stanovnici logora su i prije prezivljavali mnoge masakre – kako prije tako i poslije osnivanja drzave Izrael - , kao npr. Deir Yassin ili Kafr Kassem. 1948. godine su dosli kao izbjeglice u Sabru i Shatilu!!!

Na ova pitanja nisu ni izbjeglice u Dzeninu nikada nasli odgovor.

Zlocinci nad Sabrom i Shatilom su jos uvijek na slobodi. Odgovorni za ubistva jos uvijek ubijaju, dok Palestinci vec 20 godina cekaju na pravednu presudu protiv zlocinaca nad stanovnicima Sabre i Shatile

Svjedok masakra u Sabri i Shatili, dipl.-ing. Maher Fakhoury, rodjen 1963, zivi u Njemackoj.

Izvor: Sabra-Shatila.de
Prevela, UmmSulejman
Kaže Allahov Poslanik a.s.:"Gotovo da je došlo vrijeme u kojem će na vas navaliti razni narodi, kao što divljač navali na svoju žrtvu (cinjiu)." A ashabi upitaše: "Hoće li nas u to vrijeme biti malo, o Allahov Poslaniče?" Poslanik a.s. odgovori: "Ne, u to vrijeme će vas biti puno, ali ćete biti kao pjena na vodi. Allah će isčupati strah iz srca vaših neprijatelja, a u vaša srca će ubaciti vehen". Rekose: " A šta je to vehen, o Allahov poslaniče? Reče: "Ljubav prema dunjaluku i strah od smrti!".


Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

4

Ponedjeljak, 20. Septembar 2004

[SIZE=4]Zatvorenice zatvora Ebu Gurejb[/SIZE]



Ponekad se paćenje preboli i prevaziđe, a ponekad zaboravi. Ali, kako to zaboraviti kada zatvorenicu siluju desetine vojnika a nakon toga je otpuste iz zatvora? Kako otići svojoj porodici, mužu, rodbini…. Kako pak izgleda prizor kada skupina vojnika siluju ženu nekoliko put na očevid njenog muža? Sve ove grozote su se desile našim sestrama u Iraku.
Naša obaveza je da njihovim sestrama u Bosni prenesemo kap iz mora tih mučenja i poniženja, da znaju… da nezaborave…

Francuska novinska agencija, Francepress navodi da neke iračanke koje su silovane ili na razne načine mučene u zatvoru Ebu Gurejb izvršavaju samoubistva, bježeći od bolnih sjećanja, ili bivaju ubijene od strane svojih najbližih, u pokušaju da saperu “mrlju sa časti porodice”, kako navode pojedine nevladine organizacije i kako svjedoče irački građani.

Iman Himas, direktorica jedne nevladine organizacije koja istražuje kršenje ljudskih prava kod bivših iračkih zatvorenika u američkim zatvorima, navodi svjedočenje jedne zatvorenice da su njenu prijateljicu okupatori i njihovi saveznici silovali 17 puta u jednom danu, nakon čega je bez svijesti ležala u zatvorskoj ćeliji cijelih 48 sati.

U Iraku nedavno je osnovano nekoliko udruženja i saveza za istraživanje kršenja ljudskih prava od strane okupatorskih snaga. Jedno takvo udruženje navodi iskaz jedne od zatvorenica koja je pomogla svojoj rođenoj sestri da izvrši samoubistvo (iako je samoubistvo u islamu grijeh čiji počinilac zaslužuje džehennem op.prev.), jer su je američki vojnici silovali nekoliko puta na očevid njenog muža.

Sestra žrtve navodi da su američki vojnici silom ušli u njenu kuću u Bagdadu. Nakon što nisu pronašli njenog muža nju su uzeli sa sobom i zatvorili u zloglasni zatvor Ebu Gurejb. Nakon što je to saznao njen muž dobrovoljno se predao amerikancima.

Kada su bili u zatvoru nju su doveli ispred ćelije njenog muža, skinuli je golu i nekoliko puta silovali, dok je njen muž iz očaja u sebi ponavljao tekbir: Allahu Ekber, Allahu Ekber…..Nakon toga, kako navodi njena sestra, preklinjala me je da joj pomognem da se ubije, jer nije imala snage da se susretne sa svojim mužem nakon pritvora.

Jedan drugi irački zatvorenik u Ebu Gurejbu navodi da su iračke zatvorenice prilikom prolaska ispred muških ćelija molile ih da nađu način da ih ubiju, da nebi sa sobom nosile sramotu, jer su bile silovane.

Iman Himas navodi da je jako teško nagovoriti te žene da daju svoja svjedočenja pa makar sa lažnim imenima, jer za većinu njih je lakše da umru nego da upraljaju čast porodice, rodbine ili plemena. Tako mi je recimo, nastavlja Iman, profesorica ekonomije na Bagdadskom univerzitetu šapatom u moje uši prepričala svoja “iskustva” u tom zatvoru kako su je pred neznatnim brojem zatvorenika silovali “američke životinje”, iako smo bili sami u sobi gdje mi je to pričala. Nakon toga, došla je u društvu svoga brata i pokidala svoje svjedočenje napisano na papiru.

Tri mlade djevojke su ubijene odmah nakon njihovog oslobađanja iz zatvora Ebu Gurejb, jer su u svojim utrobama nosile američku djecu nastalu silovanjem u ovom zloglasnom logoru.

Koliko god da se protivimo takvom ljudski i vjerski neprihvatljivom činu reakcije njihovih porodica, treba u najmanju ruku da zamislimo njihov osjećaj kada shvatamo da ona u svojoj maternici nosi izrod životinjskog iživljavanja nad njom.

Huda En-Nu’ajmi, profesorica na fakultetu političkih nauka pri Bagdadskom univerzitetu i jako aktivan član na polju ljudskih prava nas obavještava da ovo pitanje predstavlja veliki problem čak za jako obrazovane ljude. Tako nam navodi primjer jednog jako obrazovanog mladića čiju su sestru silovali nakon čega je ostala trudna. On ožalošćen konstatuje da prolazi kroz težak period gubljenja, jer šta da se radi sa dijetom u utrobi, iako je potpuno siguran da je njegova sestra žrtva takvog neljudskog ponašanja? Posavjetovao se sa jednim vjerskim učenjakom koji ga je upozorio da slučajno ne ubije svoju sestru. Huda dodaje da nezna šta se nakon toga desilo toj mladoj djevojci.

Međunarodni crveni krst je naveo podatak da se u maju ove godine u američkim zatvorima u Iraku nalazilo samo pet iračanki, dok je isti naveo podatak da se u oktobru prošle godine u zatvorima nalazilo oko 30 iračanki. General Mark Kimit je izjavio da se u zatvorima američkih snaga u Iraku nalazi 78 iračanki, od kojih nema ni jedne u zatvoru Ebu Gurejb.

Na upit novinske agencije o ovim slučajevima general Kimit je odgovorio: “Odjel odgovoran za zatvore u koalicionoj vlasti nezna ništa o ovakvim ili sličnim podacima za zatvor Ebu Gurejb.”

Sve nas ovo podsjeća na ne toliko davne dane kada su naše sestre bile tema divljanja “naših komšija” i žrtve njihovog zvjerstva. Tek sada shvatamo koliko je suludo bilo očekivati da nas od četničkih mučenja sačuvaju oni koji su dokazali da su poput tih četnika, ako ne i gori!

[SIZE=4]sVE SMO ZABORAVILI ... I ZGARISTA ... I RAT. ZABORAVILI BORBU DOBRA PROTIV ZLA, BORBU PRAVDE PROTIV NEPRAVDE. ZABORAVITI NE SMIJEMO. NEK ZE ZNA !!! DA SE NIKAD NE ZABORAVI!!!!!! PROKLET BIO KO ZABORAVI IZGLADNJELU NANU, OSAKACENOG BABU, ZAKLANOG DEDU, SILOVANU SESTRU!!!! [/SIZE]

Izvor: www.IslamOnLine.net
priredio: Hajrudin Hodžić
„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

  • »Chechenac« je muško

Postovi: 140

Datum registracije: 30.10.2003

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

5

Ponedjeljak, 20. Septembar 2004

[SIZE=4]Silovanja muslimanki u Bagdadu[/SIZE]


Nadia, muslimanka iz Iraka, za arapske novine Al-Hayat je ispričala šta joj se dešavalo za vrijeme 6-mjesečnog boravka u jednom od bagdadskih zatvora. Ona govori o ponižavanjima od strane američkih ( muških i ženskih ) vojnika. Tamo je bila silovana do besvjesti, pretučavana i ponižavana. Ovo je njezina priča. Amerikanci su napravili raciju u kuću u kojoj je boravila i bila je uhapšena pod izgovorom da "traže oružje." Plačnih očiju govori kako su joj Amerikanci uzeli najveće blago koje muslimanka posjeduje - njezino djevičanstvo.

"Obuzeo me je strah kada sam vidjela američkog vojnika i njegovu kolegicu koji se histerično smiju govoreći mi da 'Nikad nisam vidio žensko da rastura oružje po Iraku' ".
"Kada sam pokušala da objasnim da sam se slučajno zadesila u toj kući, žena-vojnik se je počela derati na meine i počela me je udarati. Oglušila se je na moje molbe da prestane. Nakon toga dala mi je čašu vode i onesvjestila sam se kada sam to ispila. Kasnije sam se probudila gola i silovana."

Kao životinje

Ona opisuje orgije uz heavy metal(!) muziku.

"Nakon mjesec dana, došao je jedan vojnik i na lošem arapskom mi je naredio da se odem tuširati. Prije nego sam bila gotova, ušao je u kupatilo, provaljujući vrata. Udarila sam ga ali on me je nakon toga kao životinja
silovao i zovnuo je dvojicu svojih kolega, koji su natjerali da imam sa njim odnos i do 10 puta." "Nakon četiri mjeseca žena-vojnik je došla zajedno sa četvericom vojnika i imala je digitalnu kameru. Skinula me je golu i počela je da me ljubi, kao da je muško dok su njih četverica izbili u smijeh. Onda su počeli slikati kamerom.
"Ja sam se opirala, ali ona je ispalila četiri metka pored moje glave i prijetila mi je da će me ubiti, ako ne budem poslušna. Nakon toga su me njih četvorica sadistički silovali i izgubila sam svijest. Nakon toga ona me je prisilila da gledam snimljene sekvence svoga silovanja, govoreći: 'Rođena si da nas zabavljaš' ".

Izvor: islam-online.net


[SIZE=4]Americki vojnici silovali zatvorene Iracanke [/SIZE]


Ugledna arapska novinska agencija Kuds-Press je naveo vijest iz vise izvora da su americki vojnici silovali nekoliko iracanki u zatvoru Ebu Greeb. Ova novinska agencija prenosi ovu vijest od nekoliko iracanki koje su pustene iz spomenutog zatvora. One napominju da su neke seksualno zlostavljane, dok su neke od njih i silovane.


“Ovo je poziv svim muslimanima za pomoc”-naglasavaju oslobodjene iracanke, jer su mnoge od njih pri tome izgubile svoje djevicanstvo, dok su pojedine ostale trudne nakon silovanja.

Ovo je samo jedna u nizu zalbi o ovom zloglasnom Bagdadskom zatvoru, u kojem se krse i najprostija ljudska prava.

Jedan od pritvorenih je bio univerzitetski profesor koji kaze da su se prema njima ponasali kao prema “psima lutalicama”, dobacujuci nam da smo mi “Vehabije” koji ne zasluzuju bolji odnos.

Za sada je po zvanicnim americkim podacima u americkim zatvorima u Iraku oko 10 hiljada zatvorenika.

Napomena: svaka vijest kojom se pokazuje koliko ponizavaju muslimane Iraka ide na cast onih koji saradjuju sa americkim okupatorom. Hasbunallahu we ni’mel Vekil.


Izvor: tarkan, Islambosna.ba
Kaže Allahov Poslanik a.s.:"Gotovo da je došlo vrijeme u kojem će na vas navaliti razni narodi, kao što divljač navali na svoju žrtvu (cinjiu)." A ashabi upitaše: "Hoće li nas u to vrijeme biti malo, o Allahov Poslaniče?" Poslanik a.s. odgovori: "Ne, u to vrijeme će vas biti puno, ali ćete biti kao pjena na vodi. Allah će isčupati strah iz srca vaših neprijatelja, a u vaša srca će ubaciti vehen". Rekose: " A šta je to vehen, o Allahov poslaniče? Reče: "Ljubav prema dunjaluku i strah od smrti!".


Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

6

Utorak, 21. Septembar 2004

[SIZE=4]Starica je bila razlog… [/SIZE]


Bilo je 14.30 poslijepodne, kraj radnog vremena. Usao sam u auto i krenuo kuci. U voznji sam se sjetio zenine podugacke liste stvari koje trebam kupiti i to sam morao odraditi kako bi imao mir u kuci.
U povratku kuci prolazim pored trznog centra u kojem uvijek obavljam kupovinu...
Izasavsi iz auta ugledam staricu ispruzene ruke koja moli da joj se udijeli milostinja.
Zastao sam. Nisam bio siguran da li da joj udijelim jedan euro ili ne? Na kraju sam ipak posegnuo za jednim eurom i rado ga dao starici rekavsi joj: “Evo nano, ovo je za tebe!”
Odjednom sam poceo osjecati radost u svom tijelu. Izgledalo je kao da mi svaki dio tijela, ucesnik u ovoj dobroj radnji, cestita na ovako velikom poduhvatu. Osjetio sam kao da sam ucinio nesto ogromno. Bio sam ponosan na sebe!


Usao sam u auto i krenuo kuci. U voznji sam razmisljao o djelu koje sam ucinio i na kraju rekao sam sebi: “Subhanallah! Zar jedan jedini euro moze covjeka toliko da izmijeni?”
Ovaj dan je prosao, a ja sam se osjecao poput najsretnijeg i najveselijeg covjeka na Zemlji.

Sljedeci dan, u povratku s posla, ponovo sam svratio u trzni centar u nadi da cu sresti onu staricu. Gledao sam lijevo i desno, trazeci staricu na mjestu ispred ulaza na kojem je dan prije sjedila. I zaista, ona je bila tu. Prisao sam joj i upitao je: “Nano, kako si?” Odgovorila je: “Dobro, elhamdulillah.” Zbunjeno sam se povuko korak nazad. Subhanallah! Kako se zahvaljuje Allahu, a prezivljava tako tesko stanje?! Ona je siromasna, stara i bolesna... U tom momentu u mojim mislima je naviralo more pitanja: Jedna stara i siromasna zena ne zaboravlja Allaha s.v.t. i zahvljuje Mu se. Subhanallah! Koliko samo ima ljudi kojima je Allah dao da im se otvori bezbroj puteva opskrbe, medjutim, kada ih upitas o njihovom stanju, oni kazu: “Lose nam je!” Odvratna rijec u kojoj nema velicanja Allaha niti zahvale Njemu s.v.t. za ono sto im je On podario. Nisu svjesni omjera te rijeci. Pa ti sa tim pokazujes da nisi zadovoljan Allahovom opskrbom i Njegovim kaderom. Zaista je takvo ponasanje jako opasno!

Nastavio sam dalje pitati staricu: “A ko ste Vi? Gdje Vam je muz? Gdje su Vasa djeca?“
Odgovorila mi je : „Ja sam nana i imam sedmero unucadi. Otac im je umro prije cetiri godine. Nisu vise mogli zivjeti u ocevom stanu, jer nisu bili u stanju da plate stanarinu. Kcerka je bila primorana da sa djecom doseli u moj mali stan. Medjutim, nakon godinu ipo, moja kcerka, majka sedmero djece se tesko razboljela i takodjer preselila. Djeci nije preostao vise niko osim Allaha, pa mene.
Sedmero djece! Najstariji se zove Muhammed i jos uvijek ide u skolu. Vise puta mi je predlagao da prekine skolovanje i da ide raditi kako bi mogao opskrbiti bracu i sestre. Nisam mu to dozvolila. Obecala sam mu da cu se ja brinuti o njima. Zbog toga ja sjedim ovdje svaki dan i cekam Allahovu milost u nadi da cu toj siromasnoj djeci moci donijeti nesto za veceru. Hvala Allahu na svemu!”

Njena prica me toliko pogodila, te sam odlucio da ne izadjem iz prodavnice prije nego sto kupimsve potrebno za nju i djecu. Uzeo sam kolica i gurao ih kroz prodavnicu stavljajuci u njih sve sto sam smatrao potrebnim, a zatim sam izasao i zaustavio prepuna kolica pred staricom rekavsi joj: “Evo, ovo je sve za Vas i Vasu djecu.” Gledala me zbunjeno, vjerovatno misleci: “Jesi li ti siguran u to? Zar je to sve za mene?” Zovnuo sam joj taxi i utrpao stvari. Zatim sam usao u auto i pratio taxi u zelji da se uvjerim u istinitost njene price. Kada smo stigli ugledao sam prizor koji covjeku moze samo suze na oci natjerati. Vidio sam djecu u tako sazaljivom stanju... Malu djecu u odrpanoj odjeci koja je jedva njihva stidna mjesta prekrivala. Kada su ugledali nanu, radosno su skocili i zagrlili je. Starica je takodjer radosno priglila malisane. Dosao sam sebi tek kada sam osjetio kako mi se suze na hlace spustaju. Osjecao sam neku neopisivu radost...

Krenuo sam kuci dugo razmisljajuci o onome sto sam dozivio. Nekoliko dana nakon toga, sa par prijatelja sam oformio jednu manju humanitarnu organizaciju koja se trebala brinuti o siromasnim muslimanima u nasem gradu. Pojedinoj braci iz drugih gradova se dopala nasa ideja, pa su i oni u njihovim mjestima oformili slicne organizcije. Nakon izvjesnog vremena udruzili smo sve te organizacije u jednu. Allah nam je spustio Njegovu milost i pomoc. Molim Allaha da ukabuli nasa djela. Amin!

Humanitarna organizacija koju je ovaj brat oformio izrasla je u jednu od najvecih humanitarnih organizacija Svijeta. A sve je pocelo sa ovom staricom...
Allahov Poslanik s.a.v.s. kaze: “Zastitite se od vatre dzehennemske, pa makar sa pola hurme.”

Izvor: www.denkmal-news.com

„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

  • »Chechenac« je muško

Postovi: 140

Datum registracije: 30.10.2003

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

7

Utorak, 21. Septembar 2004

[SIZE=4] Džennetska ptičica [/SIZE]


"Bože, kako je prekrasan ovaj dan", - razmišljala je Jasmina gledajući kroz prozor. "Sve slavi i veliča Allaha, dž.š., a ja sam tako sretna što se sve ovo nakon svega lijepo završilo..." - Njeno razmišljanje prekide ulazak ljekara u sobu. Ona se prenu i brzo priđe svom krevetu, iščekujući dolazak pedijatra koji je odmah dolazio nakon vizit-posjete.

Već tri dana je u bolnici. Njena trudnoća se iskomplikovala i ljekari su se odlučili na prijevremeni porod. Iako je bio osmi mjesec nisu više imali vremena. Porod se morao obaviti, a život majke i djeteta spasiti. Jasmina je rodila sina koji je težio 2 kg...

Svi su se brinuli za njega jer se dešava, Allahovom voljom, da bebe rođene u osmom mjesecu trudnoće ne prežive usljed nerazvijenosti pluća, mozga ili zbog nekih drugih nepredviđenih komplikacija. Naravno, mogućnosti za sretan ishod su bile velike, i svi su se nadali da će beba, iako mala, biti dovoljno jaka da sve krize prevaziđe, prebrodi i preživi. Posebno Jasmina i njen muž. Stalno je gledala u dio bolnice gdje su smješteni inkubatori, a tamo i njena beba, njen mali sin. Nije ga čak dobro ni vidjela, jer su ga odmah odnijeli, a i ona je bila suviše umorna i iscrpljena. Bez obzira na sve, već je osjećala kako ga voli. Pa čak i poslanik Muhammed, s.a.v.s., kaže: "Dijete je plod srca i jedan od mirisnih džennetskih cvjetova". (Tirmizi)

I on je volio djecu i igrao se sa njima, a čak je bio iskušavan umiranjem svoje rođene djece. Bože, kakva kušnja!

U sobu, napokon, uđe dežurna doktorica-pedijatar, i pozva porodilje koje su s njom i dijelile bolničku sobu. Brzo i jednostavno obavijesti ih o stanju njihove djece u protekloj noći, i pođe prema vratima. Jasmina je uzbuđeno zaustavi i upita za svoje dijete. Doktorica zastade, skide svoje naočale i reče: "Zar vas gospođo nisu obavijestili ?!" "Šta su to trebali da me obavijeste?", - iznenađeno upita. "Sačekajte, odmah se vraćam," - reče doktorica i izađe. Jasmina nervozno pritegnu svoju mahramu i upitno pogleda ostale žene. One su samo šutjele. Ona ode do prozora i prošaputa gledajući u nebo: "Moj Gospodaru, samo se Tebi obraćam i od Tebe pomoć tražim. Molim Te da mi pomogneš, da me učvrstiš i da me ne ostaviš samu bez Tvoje zaštite."

U sobu ponovo uđe doktorica noseći neki papir. "Znate gospođo, jutros u 4. sahata i 10. minuta vaša beba je umrla.Tu se ništa nije moglo učiniti." Jasmina je blijedo pogleda i duboko uzdahnu. Učinilo joj se kao da sanja ružan san iz kojeg će je svakog trenutka neko probuditi. Ali to nikako da se desi. Doktorica je i dalje bila tu ispred nje, držeći taj papir u svojoj ruci. Svi su šutjeli i gledali u nju, u njenu mahramu i čekali kako će reagovati.

A Jasmina je samo nijemo stajala, gotovo okamenjena od te boli koja se pojavila, ne mogavši ni da priča, ni da plače, niti da pokreće svoje udove. Nakon šest godina braka i iščekivanja ovakav ishod svega. O, Bože! A onda se sjeti da je molila svog Gospodara da joj podari ono što je najbolje za nju i njenu bebu, na ovom svijetu i Ahiretu.Opet duboko uzdahnu pa pomisli na hadis da je sabur pri prvom udarcu, i da onim drugim porodiljama u sobi treba pokazati kako se ponaša žena koja vjeruje u Allaha i Njegovo određenje. A to je bilo tako teško i toliko je snage za to trebalo! I opet iznova duboko uzdahnu, sjede na svoj krevet i tiho reče: "Sve je od Allaha i ja ću uz Njegovu pomoć biti dobro. Ne morate se brinuti za mene." U sobu uđe medicinska sestra i prekide tegobnu situaciju. Doktorica joj sve objasni i zamoli je da bude pažljiva prema Jasmini i da joj donese sredstvo za umirenje. Jasmina to odbi objasnivši kratko da je ona vjernica i da joj nije potrebno nikakvo sredstvo da bi kontrolisala svoje osjećaje ili svoje raspoloženje. Toliko je željela da bude sama i da je svi ostave na miru. Htjela je u tišini daleko od svih da se opusti, da razmisli, da dovi ili plače. Legla je u krevet, okrenula se prema snježno - bijelom zidu, zaklopila svoje oči i vratila se u prošlost. Nizale su se slike pred njenim očima. Jasno se sjećala cijele svoje trudnoće, svakog dana i namaza u kojem je dovila za ono što Allah zna da je najbolje za nju i njeno dijete. Uvijek je izbjegavala u toj svojoj dovi da se precizno kaže šta želi, jer se bojala da može moliti ono što nije dobro za nju, njenu vjeru, život i Ahiret. Kur'anski ajet sure El-Bekare 216.: "Ne volite, nešto a ono može biti dobro po vas, nešto volite a ono ispadne zlo po vas; Allah zna, a vi ne znate," stalno joj se motao, i tad, a i sad, u glavi. Razmišljala je o tom ajetu i o ovoj novonastaloj situaciji. Tješila je samu sebe i ubjeđivala svoju dušu razumskim i vjerskim dokazima, da bude mirna i da se pomiri sa tom činjenicom. Govorila je sama sebi da to dijete ne bi bilo zdravo već retardirano, pa ju je Allah poštedio te tegobe. Ili bi možda otkazalo poslušnost svojim roditeljima, pa bi im samo pravilo probleme u životu. Ili opet ne bi bilo pokorno svome Gospodaru, a time bi zaslužilo vatru na Ahiretu. Bilo je tako mnogo realnih mogućnosti da više nije htjela o njima da razmišlja. Znala je da se u svojim dovama obraćala Onome Koji posjeduje svo znanje i o prošlosti i o budućnosti, i imala je povjerenje u Njega i Njegovo određenje. Bila je ubijeđena da joj je On odredio ono što je najbolje za nju i njeno dijete, i pokoravala se toj odluci.

Njen jekin se nije pokolebao, a i njen iman se nije smanjio iako joj je srce jako lupalo, a grudi bile pune bola i tuge, sad je bila sigurna da će izdržati. Mora! Ona je vjernica stavljena na iskušenje i treba biti jaka i spremna da sve hrabro podnese u ima Allaha. Pa čak je i Poslanik, a.s., imao isto iskušenje. Hvala Allahu, njena beba je sad džennetska ptičica, a tamo je i najsigurnija, jer je zaštićena od svih dunjalučkih iskušenja...

Na tu pomisao, velike, tople, majčinske suze počeše kliziti niz njeno lice. Borila bi se protiv njih, ali pusti ih jer nisu zabranjene, a svoju tugu je htjela odagnati pa makar na taj način.

Sutradan je dobila otpusnicu jer nije više bilo razloga da se zadržava u bolnici. Spremila je svoje stvari, a jedna od medicinskih sestara joj je pomogla do izlaza, gdje ju je čekao muž. Jasmina već odmorna i prisabrana krenu za njom. Toliko je puta zamišljala izlazak iz bolnice sa svojom bebom, i toliko puta se radovala... A sada, sad se sve promijenilo. Strepila je od tog izlaska i susreta sa mužem i rodbinom. A i najteži dio je tek dolazio. Treba se suočiti sa praznom dječijom sobom, pustom i tihom kućom bez dječijeg plača i smijeha. Treba... "Ne, ne", - tiho sama sebe prekinu. Nije htjela da dalje produbljuje tugu i da se podsjeća onim što boli, jer sve će to proći, ali nagrada ostaje. Allah, dž.š., ne daje nijedno iskušenje a da za nju ne slijedi nagrada onim najvjernijim i najzahvalnijim.

Poslanik, a.s., kaže: "Kada čovjeku umre dijete, Uzvišeni Allah pita meleke: "Uzeste li dušu djetetu roba Moga?" - "Da", - odgovaraju oni. "A šta na to kaže Moj rob ?" "Zahvaljuje Ti riječima: "Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo." Tada Allah kaže melecima: "Načinite za Mog roba kuću u Džennetu i dajte joj ime kuća zahvalnosti." (Tirmizi)

U tim svojim razmišljanjima Jasmina dođe do izlaza. Medicinska sestra je ostavi samu da pričeka svog muža. On je ubrzo stigao i pomogao joj da dođe do auta. Nije želio da razgovaraju pred bolnicom, jer sve oči su bile uprte u njih. Jasmina mu je bila zahvalna na tome, jer tek u kućnom okruženju će moći da se opusti i podijeli svoju bol i razmišljanja sa njim. Dok je ulazila u automobil, okrenu se i baci još jedan pogled na mjesto gdje je rodila svoje dijete. Nije željela da plače, ali svoj pogled nije mogla da odvoji od dijela bolnice gdje su inkubatori. Tu je njena beba provela svoje prve i posljednje sate života. Tu je njena beba preselila na bolji, vječni svijet. Tu je njena beba... "Jasmina", - blago je zovnu muž, "trebamo ići. Uđi u auto." - "Znam, ali nekako ne mogu da odvojim pogled od bolnice. Ovdje je rođena naša beba i ovdje je preselila na Ahiret." Resulullah kaže: "Vaša su djeca džennetske ptičice pa kad neko od te djece sretne svog roditelja, uzeće ga za odjeću i neće ga pustiti sve dok ga Allah sa njim zajedno ne uvede u Džennet", - zato nemoj biti tužna. Pred nama je život prepun iskušenja koja će doći." "Da, u pravu si.", - reče ona i polahko sjede u auto. Zatvorila je vrata i duboko uzdahnula. Njen muž upali auto i krenuše. Krenuli su putem Islama i vjerovanja u jednog Allaha, dž.š. Zaputili su se čvrsto i iskreno u novu etapu svog života, spremni da dočekaju i prebrode sva naredna iskušenja i ispite koji će doći. Sad su bili sigurni da će radom, trudom i uz Allahovu pomoć i rahmet doći do svog konačnog odredišta Dženneta, gdje ih u kući zahvalnosti čeka jedna mala džennetska ptičica.

Objavljeno u Islamskom omladinskom casopisu "Saff", broj 43.

Kaže Allahov Poslanik a.s.:"Gotovo da je došlo vrijeme u kojem će na vas navaliti razni narodi, kao što divljač navali na svoju žrtvu (cinjiu)." A ashabi upitaše: "Hoće li nas u to vrijeme biti malo, o Allahov Poslaniče?" Poslanik a.s. odgovori: "Ne, u to vrijeme će vas biti puno, ali ćete biti kao pjena na vodi. Allah će isčupati strah iz srca vaših neprijatelja, a u vaša srca će ubaciti vehen". Rekose: " A šta je to vehen, o Allahov poslaniče? Reče: "Ljubav prema dunjaluku i strah od smrti!".


Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

8

Četvrtak, 23. Septembar 2004

[SIZE=4]San jednog mladica [/SIZE]

Nisam redovno klanjao i zaboravio sam gdje se nalazi mesdzid. Prije Ramazana, 1420 hidzretske godine zaspao sam u svojoj kuci. Vidio sam cudesa u snu. Bio sam u postelji i spavao. Dosla mi je zatim moja zena i pocela me buditi. Povikao sam:’ Sta hoces!’ Ali iznenadjenje je bilo to da ona nije mogla cuti moj glas. Pokusala me probuditi ponovo a ja sam ponovo pitao isto pitanje dok me ona opet nije cula.



Otisla je preplasena i pozvala moje sestre i bracu. Odose i vratise mi se sa doktorom. Jos jedno iznenadjenje je bilo to da me ni on nije mogao cuti. Izvrsio je pregled i rekao im da sam umro. Oni su poceli plakati i zaliti za mnom iako ja nisam bio umro ali nisam znao zasto oni ne cuju moj glas dok mi je tetka bila veoma nervozna. Tako sam gledao u svoju zenu i svoju bracu govoreci im ali oni me i dalje nisu culi.

Cuo sam ih kako razgovarase o mojoj dzennazi. Ponijeli su me ka mezarlucima a ja sam vikao ko god je prosao kraj mene da sam ziv i da nisam umro a oni mi svi nisu odgovarali. Zatim su me raspremili i okupali pa otisli sa mnom u dzamiju da mi klanjaju dzennazu. Tada sam progovorio imamu i rekao sam mu da sam ziv i da nisam umro ali mi ni imam nije nista odgovorio.

Cak sam ih cuo i u njih gledao a oni me ignorisu. Nakon namaza ponijeli su me ponovo dalje ka mezarlucima i poceli da se pripremaju za moje ukopavanje. Stavili su me u rupu. Vikao sam onome zadnjem sto sam ga ugledao, bile su izmedju njega i mene daske... Rekao sam mu da nisam umro i ' nemoj me zakopavati!'. Nije mi odgovori. Bacali su na mene zemlju. Sjetio sam se Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, govora: ‘Zaista mejjit cuje korake.’ Cuo sam njihove korake dok su odlazili od mene. Tada sam se uvjerio da sam u mracnom prostoru. Dodjose mi dva covjeka i sjedose jedan kod mojih nogu a drugi kod glave. Upitase me:’ Ko ti je gospodar?’ pa sam poceo govoriti:’Gospodar mi je…,Gospodar mi je…’ A znam ko mi je Gospodar ali ne znam kako sam zaboravio. Takodje me upitase:’ Ko ti je poslanik?’ pa sam poceo ponavljati:’ Moj poslanik je…Moj poslanik je…’

I nisam se opet mogao sjetiti ko mi je moj poslanik.
Pa su me isto tako pitali koja mi je vjera pa sam isto ponavljao a nisam se mogao sjetiti. A samo mi se po mojoj glavi vrzmala moja porodica, auto i prodavnica.

Dodjose zatim sa velikim maljem i udarise me tako jako u celo da sam vrisnuo i probudio one koji su spavali u domu... ’Sta ti je, sta vristis!? Probudi se!’ Poce moja supruga da me doziva. Saznao sam da je to ipak bio samo san i cuo sam ezan za sabah namaz direktno nakon budjenja. Odredjen mi je jos jedan novi zivot a ovaj san je bio uzrokom moje uoute i pridrzavanja u vjeri, smanjenju harama i stvari koje me odvode od Dzenneta. Prihvatio sam pokornost Allahu, elhamdulillah! Sada zivim u potpunoj sreci i rahatluku sa svojom suprugom, djecom u bracom.Molim Allaha da me usmrti u pokornosti Njemu!

Sa Arapskog prevela,
Umm Fatima
Iz Knjige: Es sebab bejnel ade vel ibade
„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

9

Petak, 24. Septembar 2004

[SIZE=4]Ratni memoari: Azra i Lajla [/SIZE] ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;(

Knjiga "Madness Visible: A Memoir of war" (Vidljivo ludilo: Ratni memoari) koju je napisala Janine di Giovani, ratna novinarka britanskog "Daily telegrapha", kroz koji dan ce biti objavljena u Londonu; ovo je jedna prica koju je ova novinarka napisala o silovanoj zeni iz Foce i njenoj kcerki.

Vozili smo se satima sjeverno od Sarajeva, vrteci se i vracajuci gore dole po blatnjavim putevima pokrivenim snijegom, sve dok nismo stigli do ulaza u kamp sa montaznim kucama smjestenim u planinskom selu. Na ogradi je bila bodljikava zica. Kroz kamp je vodila dugacka cesta i na njoj je bila gomila djece koja su ocito krenula u skolu. Jedno od njih na sebi je imalo ruzicaste pantalone cije su nogavice bile utrpane u cizme koje su dosezale do koljena. Kosa joj je bila skupljena u rep, povezana plavom trakom. Bila je bez sumnje lijepa. Imala je grudvu snijega i pomalo se ukocila kad smo joj prisli. Bila je to Lajla.

SODOMA I GOMORA U FOCI

"Stanite. To je ona!", povikala je Meliha, zena iz Asocijacije bivsih zatocenica logora BiH. Skocila je iz auta u snijeg i posegnula za djetetom. Lajla se stidljivo primakla. "Oh, Lajla", kazala je Meliha grleci dijete. "Lajla, ovo je Dzenana". Iskoristila je bosansku verziju mog imena kako bi me predstavila i dijete me pocelo gledati s paznjom. "Ona je dosla ovdje kako bi vidjela tvoju majku". Lajla izgleda starije od svojih osam godina. Gledam u nju. Kako je moguce da tako lijepo dijete moze biti rodjeno iz tako surovog nasilja? Silovali su njenu majku. Ponovo, i ponovo, i ponovo, toliko mnogo puta da se ona ne moze sjetiti ko bi od tih muskaraca mogao biti Lajlin otac. Nakon nekog vremena, svi izgledaju isto, imaju isti odvratan smrad - izgleda da se nikad ne peru - i piju, sve sto rade jeste da piju sljivovicu. Nakon nekog vremena, Azra je pokusala da ne misli o tome sta joj rade. U nekim nocima, bilo ih je petorica, sestorica ili vise, jedan za drugim. Azru su odveli iz njene kuce u Foci i doveli je u zgradu. U Foci, Srbi su brzo ustanovili mjesta na kojima bi muslimanske zene mogle biti dostupne njihovim vojnicima. Neke su zene odvodjene na mjesta na kojima su se vojnici, koji su bili po petnaest dana na duznosti, "zadovoljavali" prije odlaska na front. Sve dok su bili u Foci, trebali su zene. Muslimanske zene su smatrali zivotinjama. Nije im smetalo da ih bacaju u zgrade, siluju, tuku ili more gladju. Neke su zene odvodjene u salu Partizana. Bilo je to mjesto na koje su doveli Azru. Sjeca se da je u sali bilo djevojaka ne starijih od 11 godina. Pokusavala je da ne gleda i da ostane mirna. No, smjestili su je u sobu punu krvavih madraca i nakon toga su, veoma brzo, stigli muskarci. Unutar sebe je umrla, a kada je shvatila da je trudna, zeljela je da je mrtva, da se ubije. No nadzirali su ih cijelo vrijeme. "Idemo sada napraviti dobrog malog srpskog vojnika", kazivali su joj vicuci na nju tokom silovanja. Nakon nekog vremena, Azra vise nije marila ko je otac djeteta. Bilo je to njeno dijete i na njoj je bilo da ga zastiti. Nadala se i molila za to vise no ista, da njena ljupka kcerka nikada u zivotu ne dozivi majcinu sudbinu. Sacuvala je svoju kcerku. Vecina ostalih zena koje su na isti nacin ostale trudne, na stotine djecaka i curica rodile su muslimanke sirom Bosne nakon silovanja, svoju su djecu odlucile odbaciti. Odlazila sam, tokom rata, da ih vidim. Postojalo je malo sirotiste u Sarajevu, na Bjelavama. Djeca rodjena nakon silovanja drzana su u sobama, odvajana od ostalih djecaka i djevojcica. Bila je to strasna stigma, mjesto na koje su morali doci. Nakon sto bih okoncala svoj posao, isla sam tamo i grlila ih.

SAN O TELEVIZORU

Sada, u rano proljece 2001. godine donijela sam nesto stvari Azri, koja je zivjela od nicega. Imala je samo ono sto bi joj poklonile humanitarne organizacije ili malo novca koji bi dobila od asocijacije ciji je budzet ionako minoran. Naselje u kojem Lajla zivi sa svojom majkom je jednospratna zgrada, hladna, sa zajednickim kupatilom na kraju hodnika. Njihova soba ima mali krevet, nekoliko lutki i zavjesu. U njoj je i maleni sto na kojem je cipka, pokusaj da se mjesto ucini makar malo ljepsim. Nema televizora. "Lajla voli crtane filmove", kaze nam Azra tiho. "No, ja joj to ne mogu priustiti".
Azra kaze da bi radije umrla nego dopustila da joj kcerka sazna da joj je majka silovana, da je ostala trudna samo da bi se rasplinuo njen muslimanski gen. "Ne zelim da Lajla ikad sazna sta se desilo", kaze Azra tresuci se. "Cuvacu tu tajnu". Pali jos jednu cigaretu, kasljuci. Azra ne vidja mnogo ljudi. Zivi tri sata voznje daleko od Sarajeva. Otac joj je ubijen u ratu a sestra i majka su takodje izbjeglice. Nana i daidza ubijeni su ispred kuce u Foci, u noci kada su vojnici dosli po nju. Nista nije, kaze, ostalo iz njene proslosti. Posljednje sjecanje na normalan zivot jeste ono kada je otisla kupiti ocu cigarete u junu 1992. godine. Srpska je vojska usla u grad i polahko je iskliznula iz kuce. Cula je zvuke pucnjave. Kada je ugledala strazara, ljubazno je kazala dobro jutro, i tada je shvatila, na svoj uzas, da je strazar njen komsija. Druge su zene dolazile u njenu kucu kako bi se sakrile. Nekoliko dana kasnije, vojnici, mnogi od njih njene komsije, dosli su po zene. Odveli su ih, strpali u kamion, vristeci vrijedjajuci njihovu religiju. Neke od djevojaka bile su tako mlade. Azra je bila prestravljena, ali one mladje su bile izbezumljene. Kada prica o tome, kaslje jos vise. Lice joj se grci. Ponekada Azra ode u Zenicu da posjeti rodjake. Ali nikada vise nece otici natrag u Focu, koja je danas na granici Republike Srpske i koja je preimenovana u Srbinje. Kada je konacno izasla iz kampa za silovanje, otisla je u Tursku uz pomoc humanitarne organizacije, gdje je Lajla i rodjena.
Njeni silovatelji jos uvijek zive u Foci. Sjede u kafanama, piju kafu, zene se i radjaju djecu. "Mozete li zamisliti?", kaze Azra. Zive danas normalnim zivotima. Mnogi od njih rade u policiji, gradskoj upravi, osnovnoj skoli, mjestu gdje Bosnjaci povratnici salju svoju djecu. Sjede mirno i posmatraju svoje zrtve. "Hag ih nikada nece naci", kazala mi je Azra. No, nekoliko nedjelja prije no sto sam je vidjela, trojica njenih mucitelja – Dragoljub Kunarac, Radomir Kovac i Zoran Vukovic – osudjeni su zbog silovanja, torture i zarobljavanja u Foci. Bilo je to po prvi put da je silovanje definirano kao zlocin protiv covjecnosti i prvi proces na kojem se sud fokusirao na seksualne zlocine. Ti su muskarci dobili 28, 20 i 12 godina zatvorske kazne. Kada sam joj ovo rekla, Azra je zapalila jos jednu cigaretu. Nije ih zeljela iza zatvorskih resetaka. Zeljela ih je mrtve. "Zelim da ih objese na drvetu, toliko su mi boli i patnje nanijeli. Osim toga", dodaje, "ima jos najmanje pedeset muskaraca iz Foce koji su uradili isto i oni jos uvijek lutaju okolo. Kada bih vidjela bilo koga od njih, znate li sta bih uradila? Nasla bih bilo kakvo oruzje i ubila ga!".

MAJKA SVOJOJ MAMI

Postoji jos razloga zbog kojih Azra ne moze natrag kuci, no ona ne zeli da govori o njima. Za muslimane, biti silovan je tako strasna tvar, da vecina zena koje su mjesecima drzane u logorima i u njima konstantno silovane nikada ustvari nisu svojim muzevima ili porodicama, pricale o tome. Vecina od njih je dala nekome svoju djecu. "Vjeruju kako ce zaboraviti nocnu moru ako ne pricaju o tome", kaze mi Meliha tiho u automobilu tokom povratka. "No sve im se vraca, minute kada su ostale trudne i dani u kojima su radjale. Ne mozete pobjeci od sjecanja, kako god da su ona losa."
Sjecam se, kada sam prvi put vidjela bebu rodjenu nakon silovanja, Francuza koji je dosao kako bi usvojio jedno takvo dijete i prokrijumcario ga preko srpskih barikada. To dijete, kao i Lajla, danas ima deset godina. Odrasta u Francuskoj. Nikada vjerovatno nece znati svoje korijene i nikada nece saznati kako je stiglo na ovaj svijet. Brojka koja tacno govori o tome koliko je djece rodjeno nakon silovanja je nejasna.
Azra kaze: "Rat je okoncan, no bol nije". Trese se dok pali sibicu. Trese se kada mirno sjedi na malom krevetu, u maloj sobi u kojoj zivi sa Lajlom. Trese se dok jede picu u restoranu u koji smo je odveli kasnije tog dana. Kada kopa po kutiji sa lijekovima od kojih zivi, njene se ruke tresu tako jako da sam se morala dobro potruditi kako bih procitala naziv lijeka. Ima dana sa kojima se jednostavno tesko suociti. Ima strasne nocne more. Sanja o sobi u kojoj je bila zatocena i gotovo da sve moze cuti. Vriske i krikove drugih zena. Moze namirisati krv. Moze tacno vidjeti svako lice. "Vidim njihove slike". Noci su najgore. Dobija napade panike od nocnih mora i tada se znoji. Lezi tamo razmisljajuci: "Ko ce se brinuti o mojoj kcerci ako ja umrem?". Kao rezultat svega toga, Lajla je ustvari majka. Po noci, cuje majku kako place i onda joj dolazi u krevet kako bi je utjesila. Masira majcin vrat. Donosi joj peskir kako bi joj obrisala znoj. Radi sve ovo i uz sve to ima najbolje ocjene u svom razredu. "Ona je tako dobra djevojcica", kaze Azra, dodajuci da je ono sto je cini najtuznijom to sto joj ne moze kupiti odjecu, ili je smjestiti u pravi, lijepo namjesten stan. Vise od svega, Lajla zeli televizor. To boli Azru. "Voljela bih razmisljati o boljoj buducnosti", kaze Azra. "Ali kakva je buducnost ako ja svojoj kcerci ne mogu kupiti televizor?". Pokupili smo Lajlu iz skole i odveli je na rucak u italijanski restoran, koji izgleda kao da je s druge planete u ovom zabacenom, snijegom okovanom gradu. Azra narucuje nesto, no stalno pusi umjesto da jede. Bolesno je mrsava i njena koza je blijeda od anemicnosti. "To je zbog stomaka", kaze. "Unisten je zbog uzimanja tableta na prazan stomak. Nisam mnogo gladna". Smije se i kaze kako su kafa i cigarete njena medicina. Azra ne radi, takodjer. U posljednjih deset godina, otkako je zatocena u logoru, selila se iz jednog izbjeglickog kampa u drugi. Ovdje je vec trinaest mjeseci. Komsije su uredu, kaze, ali ih ne zeli zvati prijateljima. "Samo smo Lajla i ja", pojasnjava. Lajla jede picu, koja je plasticnog ukusa i prica i prica. O skoli, o lutkama koje voli, o televizoru. Ne lici mnogo na svoju majku, iako je tesko zamisliti kako je njena majka, koja je danas u svojim srednjim tridesetima, izgledala prije no sto je potonula u pakao. "Stvarno zelim televizor", kaze mi, jeduci picu i baratajuci nespretno sa viljuskom i nozem. "Zbog crtanih filmova". Pitam je zbog cega crtani filmovi. Gleda me nijemo. Njene oci imaju boju gorke kafe. A onda se pocinje pomalo smijati. "Zato", kaze Lajla glasom odraslog covjeka, "jer to nije stvaran svijet".
;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;( ;(
„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

  • »Chechenac« je muško

Postovi: 140

Datum registracije: 30.10.2003

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

10

Subota, 25. Septembar 2004

[SIZE=4]Kada zamre samilost u ocevom srcu [/SIZE]



Ovako zbori jedan ocevidac dogadjaja: Babo – to je lahka rijec za jezik ali je teskog znacenja. Babo je stub porodice, on je njen skrbnik i gazda. Babo – taj velicanstveni covjek, znacenje mu zna samo onaj ko ga izgubi. Jer on je vruca kolijevka i izvor zastite. Ali, sta ako ta kolijevka bude hladna hladnocom leda? I taj izvor zastite bude bezbjedan kao bezbjednost kod Jevreja?

A sta ako on jos bude izvor njihovih mucenja a razlog njihova mucenja bude kao ovaj u ovoj zalosnoj prici!? Prica pocinje vjencanjem jednoga mladica sa kcerkom njegovoga amidze i naravno sreca majke nije imala kraja jer se vjeruje da se rodjaci paze. Nakon odredjenog perioda shvatila je djevojka da taj mladic nije muz kakvog je ona ocekivala vec je bio bolestan i nije shvatao ozbiljnost braka niti odgovornost.

Pokusavala je djevojka da popravi svoga rodjaka ali nije uspijevala. Pokusavala je i da bude strpljiva da joj se ne bi ljutili njeni i tako je sa njim provodila dan za danom. Dobili su cetvero djece, dva sina i dvije kceri. Sa djecom su se povecali i problemi tako da bi se on ljutio za sitne stvarcice.

Nije bilo vise zivota sa njim pobojala se djevojka za svoju djecu i zatrazila je razvod. I zbilja nakon pozurivanja i zahtjeva od nje i njenih roditelja pristao je na razvod ali rahatluk za ovu djevojku nije da je poceo, nego je jos vise nestao, kada je njen muz poceo traziti da joj oduzme djecu.

Sve njene prijedloge o dogovoru u vezi sa djecom on je mlatio o zid i nastavio je da je muci odvajajuci joj od nje djecu. Nakon nekog perioda zaprosio ju je drugi mladic. Njen otac je prihvatio ponudu i desilo se vjencanje . Kada je njen prvi muz saznao za dan svadbe, poslao joj je te srijede njenu malu kcerkicu koja je imala cetiri godine ne zbog milosti i sazaljenja nego iz zavisti i ljubomore dok je ostalo troje djece zadrzao kod sebe.

Da bi povecao patnju njihove majke ozenio se sa zenom tvrda srca kao i on i nacinio ih njenim slugama. Kao sto je receno ova druga zena je bila primjer svome muzu u trdokornosti i mrznji. Ponasala se divlje prema djeci. Djeca su cistila kucu i bila njene sluge a ako bi se usprotivila tukla bi ih telefonskom zicom i kablom za vodu. Oko 10 sati u vece, ulazila bi osmogodisnjoj djevojcici u sobu i stavljala bi joj mokru postelju da u nju spava a zatim bi zakljucavala za njom vrata. Isto tako je radila i sa njenom bracom, Nadirom 10 godina i Muhamedom 12 godina starim. Zakljucavala bi im vrata sve do slijedeceg dana. A na vama je da zamislite djecu kako se ponasaju nocu nakon sto su imali sretne uspavanke kraj svoje majke.

Sve se ovo desavalo pred ocima i uz pomoc njihova oca, uz njegovo znanje. Zivjela su ova djeca u dzehennemu i otac im je postao otvoreni neprijatelj i uzrok njihove patnje. Nakon nekog perioda Allah je htjeo da se djeca smire od patnji cak iako je bilo nekih gubitaka.

Toga cetvrtka krenula je maceha da zakljuca vrata nakon veceri. Oko 12 sati u ponoc nije se mogao strpiti desetogodisnji Muhamed jer trebao je ici u wc. Nije se mogao strpiti do jutra i ustao je da kuca na vrata. Nakon, otprilike, cetvrtinu sata, dodje ljuta maceha vicuci:’ Sta je, sta nas budis!?’ –‘Teto, trebam u wc.’ Odgovori djecak. ‘ Samo wc!? I zato si nas probudio! A zasto sam ja stavila ovaj sud ovdje!?’

Udarila je Muhameda tako jako da je on pao na svoj mali stomak dok je ona odlazila i ponovo zakljucala vrata. Ona se vratila svome muzu a mali Muhamed je ostao na podu lezeci cijeli jedan sat jececi i placuci zbog jacine bola koji je osjecao. Njegov brat Nadir je pokusavao da ga smiri i zbilja je uspjeo u tome.

Mali Muhamed je zaspao. Oko 2:30 poslije pola noci probudio se Muhamed ponovo govoreci:’ Moj stomak nije vise stomak Nadire! Umrijet cu!’ Nadir je ponovo pokusao utjesiti brata ali nije bilo koristi. Usutio je Muhamed zatim pogledao brata Nadira nasmijao se velicanstvenim osmijehom i rekao:’ Nadire, ja te volim, volim svoje sestre i majku ali samo babu ne volim.’ Zatim zatvori oci. Da, umro je Muhamed i mogao je Nadir da poludi nakon sto je saznao da mu je brat preselio na Ahiret medju njegovim rukama a sta bi smo i ocekivali od ovoga maksuma sa deset godina.

On je, dragi citatelji, odradio posao koji ni mnogi odrasli ne bi mogli uraditi. Zatvorio mu je oci zatim je uzeo vodu koju im je ostavila ta sova i okupao brata!!! Da! Ogasulio ga bas onako kako ih je poucio njihov ucitelj u skoli i umotao ga u prekrivac za krevet jer je mislio da se tako sa tim umotavaju mejiti.

Okrenuo ga prema Kibli i klanjao mu dzennazu !!! Allaah! Nakon sto je sve svrsio okrenuo se prema vratima i kucao je sve od 3 sata u jutro pa sve do podne slijedeceg dana. Ocula je maceha kucanje pa se ljuta obratila muzu: ’ Tvoja djeca! Sta im je pa me cijelu noc bude!? Ustani i vidi sta hoce ili cu ih ja, tako mi Allaha, zaklati!’ Ustao je otac ljutit i uputio se prema sobi. Otvorio je vrata i ljutito progovorio:’Sta je, sta hocete!?’ ‘Umro je Muhamed’, rece Nadir.

Brzo se okrenu otac prema Muhamedovoj postelji, opipa mu puls i pronadje da je mali Muhamed hladan kao led. Podigao ga je i otisao sa njim do najblize bolnice gdje su ga obavijestili da mu je pukao mokracni mjehur i da mu je sin umro prije 9 sati. Mogao je otac tada da poludi a vi zamislite u kakvom se stanju nasla njegova majka kada je cula za smrt svoga maloga sina Muhameda. Nakon ucjene njene majke, da ce objaviti da su oni uzrok smrti malom Muhammedu ako ne puste ostalu djecu njihovoj majci, uz veliki strah, isporucili su Nadira i njegovu sestru mrski otac i njegova supruga njihovoj majci.

Onaj koji je prenijeo ovu pricu je jedan od njihovih komsija i kune se Allahom da je ova prica istinita i da je licno vidio posljedice mucenja djece na njihovim ledjima. ''Onoga dana kada svaki čovjek pred sobom nađe dobro djelo koje je uradio i hrđavo djelo koje je učinio - poželjeće da se između njih i njega nalazi udaljenost velika. A Allah vas na Sebe podsjeća i Allah je milostiv prema Svojim robovima.'' Ali Imran, 30 A malom Muhamedu i njegovoj napacenoj porodici porucujemo:’ Inna lillahi ve inna ilejhi radzi’un!’

Umm Fatima


Kaže Allahov Poslanik a.s.:"Gotovo da je došlo vrijeme u kojem će na vas navaliti razni narodi, kao što divljač navali na svoju žrtvu (cinjiu)." A ashabi upitaše: "Hoće li nas u to vrijeme biti malo, o Allahov Poslaniče?" Poslanik a.s. odgovori: "Ne, u to vrijeme će vas biti puno, ali ćete biti kao pjena na vodi. Allah će isčupati strah iz srca vaših neprijatelja, a u vaša srca će ubaciti vehen". Rekose: " A šta je to vehen, o Allahov poslaniče? Reče: "Ljubav prema dunjaluku i strah od smrti!".


Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

11

Nedjelja, 26. Septembar 2004

[SIZE=4]Chat - razarac porodica [/SIZE]



Braco i sestre nista mi nije bilo teze uraditi ,dugi period unazad do prevesti ovaj tekst. Ne zbog literalnog znacenja nego zbog duhovne snage i poruke koja zraci iz njega. Drhtala sam dok sam kucala po prvi puta ove rijetke prevedene na Bosanski jezik.Ovu pricu sam procitala na jednoj stranici koja opisuje sta se dogodilo jednoj naivnoj djevojci bez razmisljanja.



Pricu u originalu mozete pronaci na stranici http://www.geocities.com/i_am_huda u cijoj pozadini pise:’featabiru’ sto znaci:’izvucite pouku.’

Ova naivna zena je nakon svega opisala u detalje sta joj se dogodilo i ispovijedajuci se svojoj prijateljici, bila joj je zelja da nas upozna sa svojom greskom, da i neke druge osobe ne bi nasjele na ono na sto je ona nasjela. Kako god mi danas o njoj zakljucili, njoj se desilo ono sto ne bi niko pozelio da mu se desi i niko to ne moze povratiti.

Ja joj se zahvaljujem na njenim iskrenim zeljama prema nama i hrabrosti da nas upozna sa drugom stranom ovoga, nekada veoma opasnog i razarajuceg oruzja, dvadeset i prvog stoljeca. Isto tako molim Allaha da joj oprosti jer kako god bilo, Njegova je Milost velika i prima pokajanje. Kako god ona nije svojom voljom pocinila los akt, ona se priblizavala bludu a dobro je opisano cemu blud vodi.

Ociti dokaz je pred nama i niko nema pravo da kaze suprotno.
Sejh Salih Munedžid je rekao da je chatanje strogo zabranjeno i da vodi u nemoral. Imao je pravo!

Braco moja i sestre moje, koliko god budemo prihvatali i slijedili Allahove propise toliko cemo biti sretni i na ovome i na onome svijetu. Koliko god se odaljili od istinskog puta i dopustili sejtanu da nam zabranjeno cini dozvoljenim, pa cekajmo propast! To je Allahov sunnet koji je On postavio i niko ne moze da ga mijenja.

Dosta sam se upoznala sa slucajevima kako neki napadaju druge zbog recimo da’we u demokratskom drustvu i veze im se epitet novatora u vjeri dok ti isti nesmotreno i u neznanju sjede danima za chatom i chataju sa nepoznatim djevojkama sto vrlo dobro znamo da je (ikhtilat tj. mijesanje) strogo zabranjeno.

Svima takvima porucujem da povedu brigu o sebi prije brigu vode o drugima.

Tragedija je ovo zaista velika i teska su vremena u kojima zivimo.Isto tako porucujem muskarcima da ne kazu kako je zensko bahato i glupo, nego isto treba da se pripaze od nepoznatih zena, pouku svi mogu izvuci.

A sada zelim da vam poklonim ovaj gorki poklon da biste pouku primili…
Prica slijedi:

Bismillahirrahmanirrahim
“Es selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!
Draga moja prijateljice…

Neces vjerovati sta mi se dogodilo i sta sam ucinila svojom voljom. Ti si jedina u ovom svijetu kojoj se otkrivam sta sam ucinila, pa ja nisam vise ja,sve sto zelim na ovom svijetu sada jeste oprost od Allaha i da me smrt uzme prije nego sto se ubijem…Ne znam sta cu uraditi sa sobom dok me obuzima tuga i sve sto je izmedju ociju mojih je mrak i mrak.

Procitat ces u slijedecim redovima moje tragedije u kojima ces mrziti jednu zove se…. ne krivim te zbog toga, imas razloga za to .Sve sto molim od tebe je da siris moju pricu na stranicama interneta da bi bila pouka onima koji koriste internet a posebno chat.Od dana postanka moje price jedino placem i ne vidim nista drugo do nju. Svaki dan mislim na to po desetak puta. Moj me zivot vise ne interesuje nikako, nadam se smrti svakog sahata, da se Bog d’o nisam rodila ni upoznala ovaj dunjaluk! Da Bog d’o nisam ni stvorena bila! Sta da cinim kada nista danas za mene nema slasti,izgubila sam ponos… Ovom svojom rukom zapalila sam sebe i svoju porodicu.

Zapalila sam kucu i muza i djecu. Unistila ih…Pomislit ces o meni sve najgore, naivna, glupa,pokvarena…sve,sve,sve…Imas potpuno pravo, mozda zasluzujem epitete i gore od ovih. Ali niko ne moze povratiti ono sto se desilo, nikada mi niko nece moci pomoci! Desilo se i to stoji u mojoj historiji…

Ovu pricu sada postavljam u tvoje ruke da bih je ti prenijela i razaslala dalje da bi bila znak svakoj djevojci koja koristi internet i da :”ta’tebiru ja ulilebsar” pouku prihvatite vi koji vidite. Evo ti moje price: “ Pocetak je bio sa jednom od mojih malobrojnih prijateljica, pozvala me toga dana u njenu kucu i bila je od onih koji koriste internet mnogo te je bila mnogo ovisna o ovome svijetu. Poucila je i mene kako da koristim odprilike sve, u trajanju od dva mjeseca.

Od tada pocinjem da je mnogo posjecujem. Poucila me chatu sa svim nacinima. Naucila sam od nje kakvocu svijeta. Naucila sam takodje kako traziti zeljene informacije i steci nove stranice. Za vrijeme ova dva mjeseca bila sam u Iraku sa muzem u nagovaranju da ukljuci i nama internet u kucu. Bio je protiv te akcije dok ga ja nisam uspjela nagovoriti kako osjecam zestoku samocu i dosadu i kako sam daleko od familije i prijateljica. (Bas kao i mi danas Bosnjakinje, sto smo razbacane po svijetu op.prev)

Dodavala sam kako sve moje prijateljice koriste internet u kuci, I da bih mogla pricati sa prijateljicom preko interneta sto je I te kako jeftinije nego telefonski racuni. Pa muz mi pristade da bi meni udovoljio. I stvarno pocela sam svaki dan pricati sa prijateljicom. Nakon toga moj muz nije vise cuo od mene ni jednu zalbu niti molbu. Priznao je da se puno razrahatio od mene I mojih zalbi njemu.Kada god bi izasao iz kuce isla bih kao luda internetu, sjedila bih tako duge sate . Pocela sam zeljeti njegovo odsustvo I nisam vise puno zeljela njegov povratak nakon izlaska nesto posebno. Ja volim svoga muza sa svim znacenjem te rijeci niti je on meni sto uskratio cak I kada bi mu materijalno stanje bilo lose bijavao je sretan mojim kontaktima s prijateljicama I sestrama.

Bio je bez pogovora zeljan da mi pomogne na bilo koji nacin. I s prolaskom dana pronalazila bi internet da me usrecuje sve vise I vise. Pa sam postala cak I hladna kada je u pitanju posjeta mojim roditeljima a bili smo putovali svake dvije sedmice da ih obidjemo. Kad god bi usao u kucu ja bih nabrzinu gasila kompjuter sto ga je zacudjavalo. Nije sumnjao nego je htjeo da zna sta radim na internetu.Bio je ljubomoran pa ako vidi jednoga dana razgovor na internetu ne bih ga mogla vise sakriti. Poslije bi mi govorio kako je internet veliki izazov za sticanje znanja I ucenje jezika a da je boravak na chatu gubljenje vremena.Potvrdila bih mu nakon toga da ja zelkim da naucim I da idem na chat samo kad razgovaram sa sestrama I prijateljicama. Zapustila sam posao oko djece.

Znala sam kada bi se vracao kuci pa ne bih tada isla na inernet. Prije toga bila sam u najljepsem izgledu I odjeci kada bi se vracao kuci, a nakon interneta pocelo je ovo da hlapi I da slabi sve dok nije potpuno nestalo pa sam mu pocela prigovarati zasto me ne obavijesti kada se vraca kuci ili da se vratio ranije van obicaja itd… Bila sam obuzeta internetom tako da bih uzimala odlaziti poslije kad bi zaspao I vracala bih se kada bi se trebao probuditi.Mozda je primijetio vremenom kako je sve to bavljenje internetom gubljenje vremena ali bi mi popustao zbog samoce a ja sam to iskoristavala najvecim mjerama. Bio je za odrzavanje nase djece I bolju paznju prema njima a moje je oruzje bio plac I kako on kao ne zna sta se desava u kuci I kako on odsutan ne moze da zna o situaciji u kuci.Da budem iskrena zvala bih ga po desetak puta na dan samo bih htjela da mu cujem glas, a poslije iinterneta a poslije mi ne bi cuo glas osim u posebnim situacijam I rijetkim molbama.

Stvorila sam kod moga muza veliku ljubomoru ali sam ratovala sa njim suzama i zenskim spletkama, kako bi to rekli.Takav zivot je potrajao otprilike oko sest mjeseci. Za vrijeme tih dana izgradila sam vezu sa imenima ne znam da li su bili muski ili zenski. Obracala bih se svakome ko god bi se meni obracao na chatu pa cak I onome za koga sam znala da je musko. Trazila sam pomoc od onih koji su bili upuceni u znanje kompjutera i Interneta, naucila sam od njih puno do jedna osoba kojoj sam puno vjerovala I imao je rasprostranjeno znanje o inetrnetu. Pricala sam mu stalno i povjeravala se sa velikom nevinoscu i naivnoscu u puno stvari dok nije tako postalo svakodnevnica. Zavoljela sam razgovor sa njim i pocela je veza da jaca prolaskom vremena.

Takva veza je jacala dnevno otprilike tri mjeseca. Nosio je nick “BANDAR”. Stvar koja me vukla je bio njegov govor i rijeci ljubavi. Mozda ne bi ibla tako lijepa nesto inace, ali sjetan ju je ucinio jos ljepsom. Jednoga dana tako on zatrazi da mi cuje glas cak me upozorio da ce me ostaviti i kroz chat I email.Pokusala sam mnogo da izvrsim ovaj zahtjev, ne znam zasto,sve dok nisam prihvatila uz odredjene uslove, da bude samo jednom pa je pristao.

Uredili smo uredjaje za mogucnost slusanja glasa I iako program nije bio nesto izvrstan, on je imao vrlo lijep glas dok mu je govor bio velicanstven. Bila sam uzivala slusati ga. Trazio je od mene broj telefona I dao mi svoj. Iako sam bila protiv izvrsiti ovu molbu i nisam pristala na ovo dug period nakon toga. Iako sam znala da prokleti sejtan cini svoje i uljepsava mi sve to odvracajuci me od ahlaka sve dok nije dosao dan da sam razgovarala sa njim na telefon. Odavde pocinje moj zivot strmoglavo…

Bili smo kao jedno u svijetu chata…Oboje smo pokusavali da se priblizimo a tesko se onome ko bi sa nama ratovao…Postali smo kao jedno tijelo, koristimo chat i razgovaramo na telefon.Ko bi ovo citao rekao bi kako mi je muz odsutan puno od kuce I kako je izgubio pravo kod mene ali bi izlazio sa posla i ne bi odlazio kod prijatelja puno zbog mene.

Ali prolaskom vremena i moga priblizavanja internetu, gdje bi provodila od 8 do 12 sati dnevno, pocela sam mrziti njegovo pristustvo u kuci. Hrabrila sam ga da radi u vece kako bi vratili dugove koji nikada da zavrse. I stvarno poslusao me i poceo je raditi u firmikod njegovog prijatelja oko nekog malog projekta. Nakon toga vrijeme koje bih provodila na internetu bijavalo je sve vise i vise uprkos racunima koji su ga brinuli oko telefona koji su prelazili hiljade i hiljade (dinara) uprkos tome nije mogao da me udalji od interneta nikako.

Moja veza sa BANDAROM pocela je jacati I jacati. Poceo je traziti da me vidi nakon sto mi je cuo glas. Nisam puno zaziralaniti trazila prestanak poziva vec sam jos vise izgleda zeljela da ga vidim I sve bi cinila sto bi mi rekao. Nista da sam se bojala Allaha vec me bilo strah da me neko ne otkrije. Njegove molbe su rasle svakim danom i nije htjeo nista do da me vidi. Pristala sam na njegovu molbu sa uslovom da to bude samo jednom i da me samo vidi bez ikakva govora. Pojasnio mi je kako ga asrcea ispunjava i kako je on osoba koja se boji da mi se desi bilo sta pokudjeno I da ce biti kao zastita i kako necu naci kod njega ono sto mrzim i pristade na moje uslove i zakle se da ce biti samo pogled I nista vise.

Da, srela sam se sa njim!

Nas dvoje i sejtan nam treci!!!

U jednoj od velikih pijaca u jedan sat i minutu. Vidio me i ja njega. Lijepo je izgledao u tijelu i visini. Sve mi se kod njega dopalo u kratkom momentu. Nije moj muz bio ruzan niti nizak niti debeo, ali sam u tom trnutku osjetila da nisam u zivotu vidjela muskarca ljepseg od njega... Isto tako sa njegove strane, nije mogao vjerovati da je razgovarao sa jednom kao sto sam ja izgledala.

Rekao mi je da je izbezumljen mnome i da me zavolio do ludila, govorio mi je da ce se ubiti ako me izgubio poslije, govorio mi je ‘da Bog d’o pa te nikada nisam vidio!’ Povecao mi je zenstvenost pa sam pocela da gledam na sebe kao ljepoticu cak sam si izgledala ljepsa vise nego sto sam bila i prije udaje. Ovo je pocetak kraja, sestre moje...



Nastavice se ...
„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

  • »Chechenac« je muško

Postovi: 140

Datum registracije: 30.10.2003

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

12

Nedjelja, 26. Septembar 2004

...nastavak ...

Potpuno nakon ovoga sastanka nas dijalog je postao drugaciji potpuno. Bilo je romanticno, spoznao je kako moja slabost lezi u njegovim lijepim rijecima, pa je iskoristavao i sejtan mu je dobro pomagao izgleda I on bio. Pozelio je da me vidi ponovo a ja sam ga podsjetila na uslov koji je pogazio, ignorisuci sto sam I ja zeljela da ga vidim ponovo. Nije moglo da me vidja a moj muz je bio u gradu.Postalo je izmedju nas veoma ozbiljna situacija pa sam ga obavijastila da sam udata da sa mudata I da imam djecu I nemogu da ga vidjam I treba da ostane na ovome I da se nasa veza svede samo na chat. Nije vjerovao da sam udata niti da imam djecu. Rekao mi je ‘ti si kao hurija koja treba da se cuva, ti si kao melek koji ne treba da se daje’ itd… Bijavao bi ljubomoran ako bi mi neko se obratio na chatu.

Postala sam ovisna da mu cujem glas, ucinio je od mene da mrzim muza, koji nije vidio odmora na putu ispunjavanja nasih zahtjeva i srece.Osjecala bih se neraspolozno ako ne bih vidjela BANDARA na chatu i osjecala bih ljubomoru kada bi sa nekim drugim razgovarao na chatu. Ne znam sta me je spopalo do to da ga samo zelim vise i vise. Osjetio je to BANDAR i znao je kako ce me koristiti da obnovi nas sastanak ponovo. Svaki bi dan navracao i pitao da me ponovo vidi. Ja bih mu govorila da sam udata, govorio, sta je to, sto bi mogao uraditi, ostat ce ovako dok ne umre od tuge. 'Da li je moguce da volimo jedno drugo a da ne mozemo da se vidimo', itd…

Treba da nadjemo rjesenje, da se sastanemo treba da budemo kao jedno. On bi cinio uporno iste nacine a ja bih uporno odbijala. Tako dodje jednoga dana i ponudi mi udaju i da treba da se razvedem i da me on ozeni. Ako se to ne desi ima da umre ili da ga obuzme ludilo.Cinjenica je, iako sam osjecala zestok strah, da sam osjecala nesto sto me vuklo njemu,da to je bila ideja koja mi se dopala…

Kad god bi mu pricala, osjetila bih drhtaj i zubi bi mi cvokotali kao da je sva hladnoca u meni. Pocela sam da vidjam sebe kod moga muza nevrijednom i da moja ljubav prema njemu ustvari nije ni bila ljubav. Pocela sam mrziti njegov pogled i izgled. Potpuno sam se zaboravila, mrzila sam djecu, muza, moju udaju i zivot i kao da sam ja jedina u ovom Univerzumu koja je osjetila i spoznala znacenje ljubavi.

Kada je BANDAR saznao i spoznao snagu moje ljubavi prema njemu, ponudio mi je da stvorim problem izmedju mene i moga muza i ucinim da poraste sve dok se ne razvedemo. Kao da je ovo bio jedini izlaz iz moje tuzne situacije, nisam osjetila znacenje. I obecao mi je da ce me ozeniti nakon razvoda od moga muza i da ce mi on biti sve u mome zivotu i uciniti ce me sretnom cijeloga moga zivota. Nije bil olahko sprovesti ovu ideju ali sam stvarno pocela stvarati probleme sa mojim muzem svaki dan da bi me zamrzio i razveo se od mene. Nije podnosio moj muz sve te probleme koje bih uvelicavala i stvarno je poceo odsustvovati od kuce dugo vremena da bi samo prespavao kod kuce.

Ostali smo na ovom stanju nekoliko sedmica a ja i dalje stvaram probleme cak da sam pocela sanjati o razvodu vise nego BANDAR. Oduzelo nam je ovo podosta vremena, pa BANDAR poce traziti od mene da me ponovo vidi, tvrdeci kako me moj muz nece lahko razvesti. Sve dok nije zatrazio da me vidi ili…!!!

Prihvatila sam bez pogovora kao da prokleti sejtan govori iz mene i odlucjue umjesto mene. Jednog cetvrtka, rece mi moj muz kako ide na izlet u vezi posla i ostat ce pet dana, osjetila sam da je ovo odgovarajuce vrijeme. Htjeo je moj muz da me posalje mojoj familiji kako bih se malo odmorila psihicki i mozda mu olaksam te probleme, pa sam odbila i uzjogunila se sa svim mogucim nacinima cak sam pocela I da placem u kuci. Pa prisiljen pristade i ode na put slijedeceg petka.

Bila sam spremna izaci sa BANDAROM. Znala sam da je opasno to sto radim ali proslo je dugo vremena od kada sam ga vidjela prvi put pa tako nisam osjecala strah kao prvi put. Sreli smo se na istome mjestu i sjela sam u njegovo auto a on okrenu voziti kroz ulice.

Nisam osjetila nista, uprkos brizi da prvi puta izlazim u svome zivotu sa covjekom kojeg poznajem jedva 7 mjeseci - sa chata. Vidjela se na njemu zabrinutost vise od mene, pa sam zapocela govor: Kazem mu:” – Ne zelim da se odulji vrijeme moga odsustva od kucebojm se da bi me muz mogao nazvati ili da se sto ne desi.” Rece mi:” Pa sta ako zna…mozda te razvede I rijesis ga se.”

Nije mi se svidio njegov govor niti ton kojim je govorio. Rekla sam mu:”Ne treba da se odaljavas previse.Necu da kasnim kuci.”rece mi:”Malo ces zakasniti, jer te ne pustam tako lahko. Samo zelim da ostanes sa mnom neko vrijeme, zelim da napojim oci tobom jer mozda nece biti prilike da te vidim poslije ovoga.” Tako je poceo razgovor, uprkos mome strahu,zeljela sam da ostanem sa njim.

Poceo je razgovor romanticnog tona, ne znam koliko smo vremena proveli tako u tome stanju.Tako nisam ni osjetila putovanje i put kojim smo se vozili.

Pa se prenuh u nepoznatoj oblasti, mracnoj, lici na farmu ili odmaraliste, pocela sam vikati; kakvo je ovo mjesto, gdje me vodis…Stade auto, drugi covjek otvara vrata I vadi me vani na silu.Sve se srusilo nada mnom…Vikala sam, plakala, nisam vise razumijevala sta govore niti prepoznavala sta se desava oko mene…

Osjetila sam samar na obrazu i glas koji nesto vice potresla sam se jakim potresom i izgubila se od silnoga straha. Ja ne znam sta su samnom uradili, niti ko su oni, niti koliko ih je bilo. Sve je bilo kao grom. Nisam osjetila nista do da sam u sobi gola, odjeca pocijepana. Pocela sam vristati i plakati i cini mi se da sam se i umokrila.

Rekla sam im:”Allah je nad vama sta ste mi uradili!”
Hocu da idem kuci!”
Rece:” Ici ces kuci ali trebas obecati da neces nikoga obavijestiti ili ces biti razotkrivena pred svojima a ako obavijestis o meni ili prilozis zalbu osveta ti slijedi u tvojoj djeci!”
Rekla sam mu:” Hocu kuci samo da idem i necu nikoga obavijestiti.”

Eto dragi moji citatelji…Sta nam se desava kada vjerujemo potpunom nevinoscu tim duhovima sa chata. Zar nam nije receno da budemo oprezni. Zar nije…Zar mozemo sada kriviti Allaha za sudbinu kada nismo njegov zakon postivali!?
To je i ona shvatila, ali kasno…

“Povezali su mi oci, unijeli me u auto i bacili me u oblast blizu moje kuce. Nije me niko vidio u tome stanju, usla sam potajno u kucu i ostala plakati dok mi se oci nisu osusile od suza.Tada sam vidjela da su me silovali i da sam krvarila. Nisam mogla vjerovati sta se desilo sa mnom, postala sam nevaljalica za moju sobu, nisam vidjela djecu niti ista okusila jela. O tesko se meni kada sam o otisla u dzehennem sa dvojicom ljudi, kakvo ce mi biti stanje nakon ovoga dogadjaja. Zamrzila sam sama sebe i pokusala samoubistvo.

Bojala sam se otrkica i akta moga muza.

Ne pitaj me o mojoj djeci, pa nakon ovoga dogadjaja nisam ih poznavala niti osjecala njihovo prisustvo niti bilo koga oko mene sve dok nije dosao moj muz i osjetio odmah velike promjene dok je moje stanje bilo veoma lose do stepena da me je odveo u bolnicu na silu.

Hvala Bogu, nisu otkrili do kraja sta se desilo, nego su joj rekli da je slaba na ishrani i tu su stali…
Nisam duljila…trazila sa mod muza da me vozi mojima sto prije moze. Plakala sam i moji nisu znali sta se desava nego su pomislili da je tu bio problem izmedju nas. Niko nije znao sta se desilo sa mnom cak su me vodili ljudima da mi uce rukju jer 'imam dzina'.

Ja ne zasluzujem da zivim izmedju casnih nikada!

I sve sto se desilo ja sam razlog ja I chat prokleti! Sama sam sebi iskopala kabur svojim rukama! Prijatelj sa chata je lovio jednu od djevojaka toga chata. Svi koji saznaju za moju pricu nazvat ce me pokvarenjakusom i naivnom,. To i zasluzujem ali u isto vrijeme se nadam da se ne ponovi jos nekoj. Nadam se da mi moj muz oprosti, ne zasluzuje sve ovo i moja djeca, molim ih da mi oproste….ja sam kriva….ja sam kriva….

A Allaha molim da mi oprosti grijehe i oprosti mi gresku…"

Ovo je zavrsnica price:

'' Ostalo mi je da kazem: moja prijateljica je preselila na ahiret prije nekoliko sedmica. Umrla je i umrla njena tajna sa njom. Njen muz se nije rastao od nje...saznala sam da se rastuzio zbog nje zestokom boli i da je napustio posao i vratio se da ostane kraj svoje djece i mirisa njegove zene. Osjetila sam da zivot nema nikakve slasti ukoliko nije zalozen u pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku savs... ''

Ovo su rijeci one kojoj se povjerila. Allahu ekber! Gospodaru, ti nas sacuvaj sejtanskih spletki! La hawle ve la kuwete ila billah!

Priredila, Umm Fatima
Kaže Allahov Poslanik a.s.:"Gotovo da je došlo vrijeme u kojem će na vas navaliti razni narodi, kao što divljač navali na svoju žrtvu (cinjiu)." A ashabi upitaše: "Hoće li nas u to vrijeme biti malo, o Allahov Poslaniče?" Poslanik a.s. odgovori: "Ne, u to vrijeme će vas biti puno, ali ćete biti kao pjena na vodi. Allah će isčupati strah iz srca vaših neprijatelja, a u vaša srca će ubaciti vehen". Rekose: " A šta je to vehen, o Allahov poslaniče? Reče: "Ljubav prema dunjaluku i strah od smrti!".


Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

13

Ponedjeljak, 27. Septembar 2004


[SIZE=4]Ne bacajte hranu da ne biste ostali gladni [/SIZE]


Posto se priblizava Ramazan, mjesec posta i lijepe hrane, napominjemo na vaznost cuvanja Allahova nimeta

Na trazenje mog vrijednog dzematskog imama odlucih se da napisem ovo sto sam , na zalost, upamtio i dozivio. Sa stanom sam u Sarajevu, Dobrinja, od 1983. godine. U zgradi sam imao komsije koji su brizljivo i racionalno koristili Boziji nimet, dok su pojedini bacali hranu u smece. Zamolio sam da to sakupljaju na jedno njesto i da ja odnesem ljudima koji imaju krave, kokosi, macke i dr. Poslusali su me, ali ne dugo. Opet su nastavili po starom. Od tih je jedna ‘gospodja’ non - stop drzala u kuhinji vodu otvorenu, pa sam je opominjao, ali bez koristi. Odgovor je bio: “Ne moze voda nestati, a nije ni skupa. “

Allah dz.s. je rekao:

¬ “ I jedite ono sto vam Allah daje, sto je dozvoljeno i lijepo; I bojte se Allaha u kojeg vjerujete.” ( El-Maide 88)

¬ “O vjernici, jedite ukusna jela koja so vam podarili i budite Allahu zahvalni, ta vi se samo njemu klanjate!” (El-Bekare 172)

¬ “… jedite i pijte, ali ne pretjerujte, uistinu Allah ne voli one koji pretjeruju.”

Na trazenje mog vrijednog dzematskog imama odlucih se da napisem ovo sto sam , na zalost, upamtio i dozivio. Sa stanom sam u Sarajevu, Dobrinja, od 1983. godine. U zgradi sam imao komsije koji su brizljivo i racionalno koristili Boziji nimet, dok su pojedini bacali hranu u smece. Zamolio sam da to sakupljaju na jedno njesto i da ja odnesem ljudima koji imaju krave, kokosi, macke i dr. Poslusali su me, ali ne dugo. Opet su nastavili po starom. Od tih je jedna ‘gospodja’ non - stop drzala u kuhinji vodu otvorenu, pa sam je opominjao, ali bez koristi. Odgovor je bio: “Ne moze voda nestati, a nije ni skupa. “
Morao sam to tolerisati da ista ne bi postupila agresivno. Dzamija Nedzarici mi je bila blizu i pripadao sam tom dzematu. Prvi komsija dzamije je bio Risto koji je po kantama sabirao hljeb i ostalu hranu i s tim hranio krave i svinje. Pored toga je imao u rezervi oko 400 kg. hljeba u vrecama, povjesanim na zidu oko stale. Jedne veceri sam posao u dzamiju i zaustavi me Risto, pa mi rece:
“Molim te opipaj ove dvije struce', jedna polovica, a druga cetvrtina, bogme mehke i friske.
'Dragi komsija, da Bog da ne umro dok ne ogladnio i od gladi umro ko je ovo bacio! Da je zamotano u najlon ili papir ja bih to pojeo, a ovako ne mogu, moram dati svinjama. “
Dalje kaze: “ Ja svaki dan saberem 20 do 3o kg. hljeba, ali nisam ja sam, ima nas na Dobrinji pet pa sada kontaj koliko mjesna zajednica Dobrinja baca hljeba. “ I jos gore, nasao sam jedan dan baklavu u tetrapak pakovanju samo je neko izvadio sest kusova, pa sira, mesa i svega.
Dalje kaze: “Ja bolan vjerujem, da je Bog milostiv i da prasta grijehe, ali ne mogu vjerovati da i Njemu nece dodijati ovaj asiluk i da nece dati kaznu na ovaj narod ali uz suho i sirovo gori.'

U razgovoru tako smo mozda pretjerano ustanovili da opstina Sarajevo svaki dan baci 3000 kg.hljeba. Pa neka bude 2.000 to je za mjesec 60.000 kg. za godinu 72 vagona sto je dvije dobre kompozicije. Zalosno ali blizu istine, ako ne i vise, pa neka ovo i upolovimo opet 36 vagona. Dalje imao sam komsinicu koja je kuhala hljeb u kvas i pekla ga u rerni. Hljeb joj je bio tako uredan i ukusan da sam se u nje vise puta pocastio sa soljom mlijeka i kriskom hljeba. Bilo je sladje nego kod drugog. 1989. god. sin joj se zaposlio u velepekari, prolazim pored njene kuce i vidim, nazalost, pola njenog onog dobrog hljeba u kanti sa pepelom. Zovem je, nije kod kuce. Obavjestim imama da na hutbi skrene paznju i na bacanje hljeba i to je on ucinio, a to je trebalo svake hutbe ciniti jer smo svi vidjeli Ristine rezerve hljeba na zidu stale.

Dolazi April, 1992. god. Iza pola noci zoven mujezina, mog starog prijatelja, da se informisem o stanju mojih komsija u Sarajevu, a rat je vec bio poceo. Slusalicu dize moja komsinica Hanifa, o kojoj je rijec. Odmah sam je poznao i pitao sam za mujezina. Je si li to ti, Hanifa? “
'Jesam hadzija.'
'Kako ste?, “ pitam je. 'Ne pitaj, dragi hadzija, evo nas u podrumu mujezinovom, nemamo ni vode niti smijemo izaci.' Odmah mi se stvorio onaj njen dobar hljeb u kanti pred ocima. Javlja se mujezin i pita: “Znas li sta se s nama zbiva?”
'Znam dragi Nezire,' – odgovaram mu.
'Ja ti mogu pomoci. Idi u moj stan to je oko 300 metara daleko. Obijte bravu i udjite u podrum. Uzmite sve zalihe hrane i smjestite nekoga u stan moj da stanuje tamo.' Odgovorio je: “Ne zelim ja obijati stanove, radije bi bio tri dana gladan. “
' Idite slobodno molim vas, ja vam dozvoljavam.' Ali on je prekinuo vezu i ostalo je na tome. Kasnije sam cuo da su dosli kriminalci, obili stan i odnijeli sve zalihe.

Dolazi ona tragedija na cekanju hljeba kod katedrale, kada su cetnicke granate odnijele 27 zrtava i mnogo vise ranjenih. Sjetio sam se komsije Riste i njegove prognoze. Dalje, dolazi granata na cisternu sa vodom i odnosi 6 zrtava. Zalosno, ali pitam se gdje si komsinice Advija? Vidis li da je voda skuplja od zlata i da je moze nestati. Pitam se da li je u ovom momentu bolji covjek Risto ili dervis Mehaga koji je jos prije 30 godina skupljao hljeb mljekarici snasi (vlahinji) da ona nosi svinjama svojim umjesto da ga on racionalno trosi u poparama kao sto je radio i preporucio nas Resulullah a.s. I kada sam pokusavao da uticem na njega i posavjetujem ga, on mi se samo podrugljivo smijao.

Ili kada se sjetim hadzi Ibrahimage koji je mlijeko cim se provari bacao u zahod. Da mi je sada da vidim kako cekaju ko ce im iz bijelog svijeta poslati koju koricu hljeba ili kap vode i mlijeka. Ali, malo je onih koji uzimaju pouku na vrijeme.

Ja sam u Njemackoj od 1970. god. I bio sam u manjem mjestu gdje nas je bilo veoma mali broj stranaca, pa tamo nije bilo na smetljistima hrane. Danas, na zlaost i ovdje se moze naci u kantama za smece hljeba i po 10 kg. Ja ga vadim, sakupljam i nosim u jednu Reithalle i dajem konjima i hranim golubove. Neznam ko to baca, da li stanovnici Balkanci ili Nijemci !? Jesu li se mozda i oni zarazili “balkanijadom” ili su mozda i oni zaboravili kada su oni ili njihovi ocevi radili i prezivljavali ropstvo u Sibiru na dva kuhana krompira. U ulazu gdje stanujem ima 98 stanova. Ima nas dosta iz bivse Jugoslavije i Turske. Prije dva mjeseca zena mi je rekla da je navracala komsinica - Njemica i pitala: “Ko je bacio ceker hljeba?” I drzala je ceker u ruci. Ja sam nasao hausmajstoricu i objasnio sam joj da ja ne bacam hljeb nego da sakupljam i nosim hranu konjima i golubovima. Ona mi se izvinula.

Na zalost i ovdje se ponasaju mnoge nase izbjeglice u izbjeglistvu kao i u nasoj Bosni i Hercegovini. Pitam se dragi citaoci, dokle cemo srljati u propast? Hocemo li ikada prestati sa asilukom, hocemo li ikada uciti nasu djecu , kao sto su nas stare generacije, nase majke ucile da 'mrve kunu ako se bace, da necemo narasti, da necemo biti zdravi, jaki, sretni, necemo biti lijepi' itd. I da cuvamo brizljivo vodu cak i prilikom uzimanja abdesta.

Hocemo li ovako vaspitati nasu djecu ili cemo, ne daj Boze, da se smijemo kada djeca jos ne znaju dobro ni govoriti a psuju, hljeb, kolac i slicno. Zalosno, ali istinito, jer to cuju od babe, mame, komsije i sl. Pitam se i to, a neka se pitaju i prezivjeli iz one tragicne kolone cekajuci hljeb kod katedrale; koliko ih je bilo da su to jutro posli iz kuca sa 'bismillahi' ili 'sa pomozi Boze'. Da ne govorim o sabah namazu ili jutarnjoj molitvi. Koliko ih je bilo bez abdesta ili bez gusula?

Ove podatke iznosim istinito, ako sam sta slucajno prekardasio molim Allaha za oprost, a molim i citaoce da mi oproste. Dalje, mi smo nasli topli kutak u ovoj lijepoj zemlji mira, pravde i sigurnosti. Nema nacije iz citavog svijeta, a da ovde nije zastupljena. Ja sam ovdje 23 godine i jos nisam osjetio diskriminaciju ili da sam sta obespravljen kao stranac, kako vjernik - musliman. Nazalost pojavljuju se napadi i netrpeljivost prema strancima. Ako je ovo zbog nasih ispada i ne postovanja zakna ove zenlje, onda nema razloga da se ljutim. Ako je zbog bilo kakvih drugih razloga onda prigovori nisu na mjestu. Sto se tice trenutno pitanja rasipanja hrane isti je slucaj kao sto je bio u bivsoj jugoslaviji i u Turskoj. Nazalost gledao sam i u Turskoj nepostivnje bozijeg nimeta. Gledao sam u primorskim mjestma, more im pod prozorima a oni hljeb bacaju u kante za smece, umjesto da ga bace makar ribama u more. Bojim se da i njih ne stigne Allahova kazna.

Na kraju molim Uzvisenog Allaha da nas sve vjernike uputi na pravi put i da nam ove nase nevolje prestanu i da nam budu uzrok da se odazivamo i krenemo pravim putem, onim putem koji nam je ostavio nas pejgamber Muhammed a.s. Amin !

Objavljeno u TAKVIM - u od 1994. god., Autor je Hadzi Salih Kabadaja., str. (43-48).
Prilozila, Sultanija_
„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

  • »Chechenac« je muško

Postovi: 140

Datum registracije: 30.10.2003

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

14

Srijeda, 29. Septembar 2004

[SIZE=4]Pacenica koja nije osjetila srece [/SIZE]



Dzevahira, primjerna djevojka koja je pohadjala je srednju skolu. Uvijek je bila lijepog ponasanja sa profesoricom i prijateljicama pa su je sve voljele.S tim, bila je pokorna roditeljima, samilosna prema braci, tako da su je i ovi voljeli. Uzviseni Allah odredjuje da se Dzevahirina porodica preseli u drugo mjesto, prema tome ona se premjesta u drugu skolu blizu njene kuce.



Upoznaje novu prijateljicu koja se zvala Uhud, kcerku njenih komsija koja je pohadjala isti razred kao i ona. Tako su dvije prijateljice, Dzevahira i Uhud odlazile i dolazile iz skole zajedno. Kako su dani prolazili veza izmedju prijateljica je jacala tako je Dzevahira primijetila da njena prijateljica ne drzi puno do hidzaba. Duljila bi puno u razgovoru sa stranim muskarcima dok bi joj glas bio povisen i uljepsan. Ni osmijesi po ulici nisu bili rijetkost. Posavjetovala ju je Dzevahira a Uhud rece da nema nikakve lose namjere i da je to onako spontano i ne smatra time fitnu zavodjenja muskaraca.'To je bila samo njena priroda…'

Obecala je da ce se popraviti.Kako su dani prolazili nista se nije promijenilo pa Dzevahira ponavlja upozorenja. Uhud joj tada rece: “Draga moja Dzevahira, mi smo jos mlade djevojke pa pusti nas da uzivamo u zivotu i njegovim izazovima, pa ako ostarimo onda cemo se kajati i traziti oprosta!”

Pokusavala je Dzevahira da se udalji postepeno od Uhud,ali kad je to Uhud osjetila, povecala je napore da odrzi vezu sa njom, insistirala je na posjetama njihovih porodica dok Dzevahira nije osjecala zelju da bude s njom. *** Zavrsila se skolska godina pa tako i Dzevahira ode na ljetni odmor. Na odmoru zapoce da osjeca visak vremena i dosadu u srcu. Pokusavala je da uz Uhud lijeci dosadu pricajuci na telefon (!). Ova bi, namjerno ili ne, prepricavala pricu iz filma kraj kojeg je sinoc docekala jutro(!). Ili bi joj pricala kako je citala pricu dvoje zaljubljenih koju je jucer procitala u jednim od novina koje se bave zenom ili bi joj pricala probleme njene prijateljice (lezb.) kako se upoznala preko telefona sa jednim od momaka…nevaljalica…nevaljalica…

Osjecala je Dzevahira dok je slusala ovakve price -koje nije cula od prije- kao da je u zestokom soku,ogromnim poplavama,koji joj oduzimaju osjecaje i obuzimaju je dok bi joj u srcu ostavljali mjesta za nove ideje i koridore za koje nikada prije nije cula.(!!! ) Pocela je Dzevahira razmisljati o stvarima o kojima nikada prije nije. ”Ljubav, zaljubljenost,mladic snova!Telefonski razgovori,pisma puna ljubavi…i...i…’ Pokusavala je da odbije ovu poplavu koja joj je mutila razum i prljala cisto tijelo. Pa je prekinula sve kontakte i telefonske pozive sa Uhud a Uhud naljutivsi se na njeno ponasanje pozali se njenoj majci.(!!!)

Htjela je Dzevahira da objasni majcisa njene perspektive takve stvari i da joj dokaze ruzne posljedice ako ostane sa Uhud i kako to sve ruzno utice na nju i njene osjecaje i ideje. Ali njena rodjena majka nije zeljela da je slusa i nije joj ostavila mjesta za razgovor. Vec se prema njoj veoma strogo ponijela i kaznila je zestoko i naredila joj da mora da popravi odnose sa Uhud! Dzevahira je pokusala da objasni svoje stanje i pogled na situaciju njenom babi ali gdje je on…!?

Izlazio bi u jutro rano i vracao se da ruca, malo odspavao, zatim bi odlazio u vecernja obitavalista da bi se vracao kasno i bacao svoje tijelo u krevet da spava. Razlog tome je bio da je Dzevahira morala ponovo da se vrati u dobre odnose sa Uhud,uprkos njenoj volji. *** Ovoga puta… Otisla je Dzevahirina porodica u posjetu rodjacima a ona je ostala u kuci sama. Ponavljala je lekcije. Imala je sutradan ispit. Ponavljala je malo,zatim je osjetila dosadu i samocu, pa nazva Uhud na telefon. Telefon je bio zauzet.Povratila se da ponavlja lekciju. Zatim je pokusala da nazove nekoliko puta…telefon je i dalje bio zauzet. Napokon jednom javi joj se Uhud. Eksplodirala je tada na nju, ljuta govoreci:”Je li ovo moguce! Dva sata telefon zauzet!?” Uhud joj hladna odgovori:”Pricala sam sa njim.”(!) Upita Dzevahira:”Pricala sa kim…?”-“Moj ‘dragi zarucnik”-odgovori joj Uhud. Rece Dzevahira zacudjeno:”Mubarek!…kada te je isprosio?Zasto nas nisi pozvala da prisustvujemo prosnji?” Tada se Uhud odvalila smijati, pa joj rece:” Nije me jos isprosio,ali mi je obecao da ce me isprositi na kraju godine,kada zavrsi fakultet.”

-“Ali Uhud,kako smijes to raditi,kako se upustas u to!?”-pitala je Dzevahira, ’igras se opasnoscu i plemenitoscu tvoje porodice.’ - Uhud joj odgovara:”Nasa je ljubav cista i plemenita i nevina (!) Sve se svodi na razgovor preko telefona i nekoliko slika i pisama. Ispricat cu ti kako smo se upoznali. Ah, uticajna prica…” I tako je Uhud zapocela pricati prijateljici Dzevahiri pojedinosti kako se upoznala sa tim ‘dragim’ mladicem. Pa ce joj u razgovoru, predbaciti:” Draga moja Dzevahira, koliko bih zeljela da i ti nadjes ‘mladica snova’ i da osjetis ‘ljubav zaljubljenika’!” Sjede Dzevahira na radni sto, da dovrsi ostatak obnavljanja lekcije dok joj se govor Uhud i dalje cuo u usima!

Trudila se sa nefsom da se usredsredi na ucenj ali bez koristi. Ispunila joj se glava cudnim pomislima i osvojise je pomisli o udaji i mladicu snova, mladalackoj nevinoj ljubavi. Odazva se Dzevahira tim pomislima djelimicno (!)pa ustade da kruzi po odajama kuce. Zaustavi se pred ogledalom gledajuci svoj izgled. Posegnu joj ruka ka spravama za uljepsavanje i sminki njene majke.

Stavila je surmu, sminku na oci, zatim nastavila da se gleda u ogledalu i sanja dok joj je i dalje govor Uhud odjekivao u usima… I dok je ona tako sanjala, puhnu jak vjetar u sobi gdje je bila sa prozora i razbaca neke papire sto su bili na stolu.Potrci ka prozoru da ga zatvori. Bas tada u trenutku njene slabosti, subhanallah, sejtanskom saputanju i udaljenosti od Allaha dz.s. pogleda nesretna Dzevahira u kucu nasuprot njihove!!! Iznenadi se sinu njenih komsija, koji je bio naslonjen na okvir prozora,gleda u nju. Pogledala je u njega i oborila pogled. Primijetio je to, nasmijao se. Pozurila je da zatvori prozor dok je srce ubrzalo kucanje u grudima. Kriveci se sta je uradila i stideci se u sto je zapala,sjela je ponovo na sto da ponavlja lekciju kad cu, telefon zvoni. Podize slusalicu . Bio je to tanak glas kako joj govori: “Zasto mi zatvaras prozor u lice ? Znam da si sama u kuci, slusaj me molim te! Ja sam Velid, sin vasih komsija. Ja te postujem i izdvajamte i cudim ti se (!) jer si ti djevojka cista i plemenita i odgojna, ja te nisam nikada vidio na prozoru do danas! Vjeruj mi:Kada bih te vidjao da odlazis u skolu i vracas se i kada vidim tvoj hidzab, stid…kazem sebi: Da je Bog d’o moja zena! Da mi hoce biti…

Nemoj molim te, da mi spustas slusalicu! Molim te nemoj me ostavljati samog!” Nije Dzevahira mogla izdrzati da slusa taj govor lijepog mladica i spusti mu slusalicu. Vrati se u sobu a srce joj je jako lupalo zbog onoga sto je cula. Al’ eto telefon zvoni iznova…Znala je da je Velid! Pocese joj misli kroz glavu:”On je odgojan mladic.Zasto ne slusas sta ti zeli reci? Porodica mu je jako fina…” Pitala se:”Zasto da ne bude Velid ocekivani mladic njenih snova snova?” “Zatim, mozda se nalazi u problemu i treba nekog da mu pomogne.Kako da se odricem tako naglo…”

Opasni sejtan je takodje igrao ulogu:”Zasto ne oprobas ovaj nacin zivota.Kao i Uhud sto je oprobala…Samo jednom…pa ako ti se svidi a ako ne spusti mu slusalicu i zavrsilo se sve!” Nakon malo vremena, obnovi Velid telefonski poziv a Dzevahira pozuri ka telefonu i cu mu glas i drugi put. Da poprica sa njim, da oproba … (!) I bijase to njeno prvo iskustvo a slijedilo su poslije toga pozivi i razgovori. Bio je,lisica Velid, od onih koji posjeduju umjetnost ‘prodaje medenih rijeci’ . I sta je bilo do kratki period, da je jadna Dzevahira zastala na prozoru ponovo i srce joj se povezalo ‘ljubavlju’ za njim. Otkrio se i njoj Velid kako i on ima iste osjecaje preko ‘medenog’ jezika. Povjerovala mu je i pala je na njegov govor. *** Potrajala je veza izmedju Dzevahire i Velida ogranicena na telefonske razgovore i ljubavna pisma nekoliko mjeseci.

Onda zamoli jednom Velid od Dzevahire da izadje sa njim u njegovom autu pa ona to zestoko odbi. Naljuti se Velid na nju i rece joj ako njeno odbijanje ustraje prekinut ce vezu izmedju njih.(!) Prepade se Dzevahira pa prihvati uprkos njenoj volji da ostane kuci. I stvarno, udje sa njim u auto toga jutra i nije joj se priblizio sa ruznim djelima, niti se ponasao bilo kako sto bi izazvalo sumnju. Vec je Velid bio asik momak toga dana, zaljubljen i cedan. Ne nazire se strast… Povjerova Dzevahira svemu i povjerenje u Velida poraste i zakljuci da je on iskren mladic i odan svojoj ljubavi. I nema izgleda da joj ucini nepravdu pa odluci da izlazi sa njim poslije toga. Nekoliko puta u razlicite periode posebno u jutarnjem periodu,kada bi njeni pomisljali da je u skoli.(!) Jednom tako, sjede sa njim u auto pa je obavijesti da ima za nju iznenadjenje i nije zamijetila iznenadjenje dok nije zaustavio auto ispred jednog stana, zatim joj rece:”Ovo je iznenadjenje, dragano moja.”

Pokusala je Dzevahira da izbjegne ulazak u kucu ali ju je on prisilio i zakleo joj se Allahom (!!!) da joj nece uciniti nista lose. Pa pristade prisiljena a neraspolozna. U unutrasnjosti stana poceo je da je uzbudjuje i privlaci na zinaluk ali se ona tome zestoko usprotivila pa pokusa da je siluje a ona posta jos oporija i gordija gdje poludise njegovi muski osjecaji pa poleti ka njoj da je na silu prigrli njegovom zagrljaju a ona ga izgreba po licu, govoreci:” Lazove! Hinjo! Gade!Nevaljalce! Zar mi se nisi zakleo da me se neces dotaci!? Osjeti Velid kao da mu se otrovan noz zabode u srce. Kako mu se ova glupaca odupire!? Do te mjere da ga izgrebe po licu i jos vise, nije mu u pokornosti da mu da sta od nje trazi.

Dzevahira da rani njegovu muskost i ponizi njegov ego? Treba da joj se osveti za ovo pa sta god bilo sredstvo do cilja! Pomisljao je da je siluje, ali se prepade da bi ona mogla vristati i da se ljudi okupe oko njega pa da ga otkriju. Ustvrdio je zelju da joj se osveti ali na vrlo lukav nacin. Pa se izvi kako ju je iskusavao da bi kao spoznao dokle postuje svoju plemenitost i cuva svoju cast.Pa ona je njegova buduca zena i majka njegove djece!!! Povjerova naivna Dzevahira ili je bar tako izgledala pred njim da mu vjeruje.

A srce joj je i te kako bilo vezano za Velida (!) Sanjala je da joj bude jednoga dana muz i dozivotni prijatelj pa sta god od njega prezivjela uvreda. Obradova se Velid sto Dzevahira ne posumnja i povrati se stanje izmedju njih kao i obicno i kao da se nista nije ni desilo. Uputise se autu da se vrate kucama i u putu obavijesti je da ide na putovanje u grad da svrsi neke obaveze koje ga se ticu i ostat ce sedmicu i zamoli od nje da mu da nesto da bi ga podsjecalo na nju. Dzevahira je vjerovala sta god joj rekao, pa mu dauvojke odsjecene kose.(!)

Tako je nije zvao slijedeca dva dana a onda treci to ucini. Nije mogao da utomi sabur a daleko od nje ,rece joj kako su poslovi odgodjeni i brzo joj se vrati. Obradovala se Dzevahira ali nije znala sta joj sprema taj lisac Velid pa izadje sa njim u auto vesela i u putu izvadi Velid iz dzepa kutijicu gdje se nalazio mirisni prah ('buhar'-na istoku koriste kao mirise) i pokloni joj kao hediju povodom njegovog povratka sa putovanja. Prihvati ona sva radosna i obeca mu da nece zaspati, prije nego se potpari na mirise. Slijedeceg dana, po obicaju nazva Velid Dzevahiru pa ga obavijesti od kako je pocela da koristi te mirise, koje joj je poklonio, osjeca zestoki bol u glavi i muti joj se vid i teskoci kretanja (ljenost) i teskocu disanja. Uvidio je Velid da stanje ide bas kako je i zamislio i isplanirao da se desi i smetnu temu govoreci kako je to nesto obicno i desava se moleci dovom za njen brzi oporavak. (!) *** Prolaskom vremena, pocela je Dzevahira da se mjenja puno. Bolest se povecavala, nije jela niti pila.

Kaže Allahov Poslanik a.s.:"Gotovo da je došlo vrijeme u kojem će na vas navaliti razni narodi, kao što divljač navali na svoju žrtvu (cinjiu)." A ashabi upitaše: "Hoće li nas u to vrijeme biti malo, o Allahov Poslaniče?" Poslanik a.s. odgovori: "Ne, u to vrijeme će vas biti puno, ali ćete biti kao pjena na vodi. Allah će isčupati strah iz srca vaših neprijatelja, a u vaša srca će ubaciti vehen". Rekose: " A šta je to vehen, o Allahov poslaniče? Reče: "Ljubav prema dunjaluku i strah od smrti!".


Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

15

Četvrtak, 30. Septembar 2004

Nastavak price o Pacenici koja nije osjetila srece...

Bila je nervozna, prekinula je pohadjati skolu i nonstop bi osjecala zestoki bol niti joj je san nocu ikako dolazio pa bi noci provodila zabrinuta okrecuci se u postelji a ako bi slucajno i zaspala sat dva, budila bi se uplasena i vristala bi. Jedno po jedno, bolest se povecavala do te mjere da je cijepala odjecu sa sebe , hodala po odajama kuce i vristala k'o bez pameti. Postala je suha, povucena,zabacena nakon sto bijase ruza otvorena i mirisni rani pupoljak. Nije joj babo trpio da je gleda ovakvu pa je odvede doktoru gdje sazna da je neizljeciva pa je odvede zatim kod dobrih ucaca Kur’ana sto lijece rukjom, pa ga obavijestise da im je kcerku pogodio sihir (!) I da je taj njen sihir, sihir jak i nema mu lijeka do vracanje islamu i temeljima Serijata. Mnogo cinjenje dova i trazenje izljecenja od Allaha Uzvisenog i Velicanstvenog.

Shvatila je da je ustvari Velid taj, pa pokusa da ga nazove i sazna zasto je to ucinio ali nije uspjela u tome. Velid je izbjegavao razgovor sa njom. Nije obavijestila nikoga od njezinih da je Velid taj koji ju je opsihrio, zbog straha da ne otkriju njenu vezu sa njim cime bi se situacija jos vise pogorsala pa se preda nemocna svojoj gorkoj sudbini. Posta joj zivot dzehennem koji se ne gasi, plac, muka i patnje velike. Prepao se Velid u to doba da ga ne otkriju , pa otputova van grada gdje je radio.Stize tako haber o Dzevahirinom stanju do Halida, njenog amidzica. Htjeo je Halid da zeni Dzevahiru neki period prije a Dzevahira odbila da se uda za njega pa je shvatio da je to bio najveci napad na njegovu licnost pa je cekao priliku da pokaze svoju muskost i oholost.

Evo prilike. Ukazala mu se sada. I stvarno zaprosi Halid Dzevahiru, ta stanje i uslovi su se izmijenili ta on je taj koji zeli da Dzevahiru izvede na selamet i bio je ubjedjen da ga nece odbiti ovaj put. Stvarno, prihvati Dzevahirin otac ponudu a i Dzevahira isto tako. Mozda ce preseljenje u drugu kucu biti uzrok njenog ozdravljenja a i kraj sa Velidom je bio bolan, pa ce valjda brak i udaja za Halida pomoci zaboravu njene nesrece. Dodje i noc vjencanja.Cekana noc.

Nije znala Dzevahira da ustvari prelazi iz tragedije u jos goru od ove i iz dzehennema u jos gori. Osami se Halid sa Dzevahirom i sazna da se Halid ozenio u stvari samo radi osvete jer ga je odbila prvi puta i stvarno poce da se sveti djelima. Poce da je psuje, krivi, kalja cak i njenu porodicu,ruku podize nad nju sve u prvoj bracnoj noci !!! Uticalo je sve ovo na bolesnu Dzevahiru, pa joj se i bolest jos vise povecavala. Dolazio bi joj samo u ponekim nocima,pijan, tukao bi je veoma mnogo, bez ikakva razloga a ona bi vristala i hroptala. Pokusavala je Dzevahira da se zakloni iza njenog babe i majke da je izvade iz dzehennema u kojem zivi, odbise da se mijesaju izmedju njih i nazalost , svim znacenjima zaboravisena nju odrekavsi je se.

Babo joj povrh svega rece:”Zahvali Bogu, sto te je Halid i ozenio! Inace, niko te nebi ni zaprosio! Ko zeli da mu zena bude djevojka, opsihrena k'o budala!? (!) “ ***

Te noci, dok je Dzevahira bila u svojoj postelji, osjecala bolove sihira u svome tijelu i ahkala i osjecala bolove samoce,napustenosti, njegovala bolove udaraca njenoga zlocestoga muza,razmisljala sta je uzrokovalo krivnje i ‘nakve odgovore od Velida…zazvoni telefon. Obradovala se Dzevahira, kad cu glas Velida.Smije se i cereka pa joj kaze:” Draga moja Dzevahira! Znas li ko je taj sto te opsihrao?Ja sam taj…Jer si odbila da mi das sta od tebe trazim! A ti znas dobro sta trazim od tebe! A sada i nakon sto ti se izgubila buducnost, okusila si patnje,teror i bolove a ti je dosta…predlazem ti prijedlog,tebi od koristi!” Rece Dzevahira:”Sta je to? Gade, pasce jedno! Odgovori joj smijuci se:”Povlacim od tebe sihir…zapalim ga i zavrsim sa njim…ti se vratis u stanje u kojem si prije bila…gazela …otvorena ruza… Pa ga preduhitri Dzevahira,pitajuci:” A zauzvrat… Odgovori joj veoma hladno i bezobrazno:” Samo jedna noc… Iskoristim je u potpunosti, zatim se rastanemo zauvijek!”

Sokirase Dzevahiru ove rijeci! Ovaj lisac u ljudskom obliku nije se kajao jer joj je zapecatio buducnost, unistio mladost, citav zivot, porobio njeno zdravlje i jos trazi njenu nevinost, njen ponos i cast!!! Spusti mu slusalicu .Ponovi se poziv, drugi put, a ona bi ga psovala i grdila iznova i spustala slusalicu. Osjetila da joj se boelst povecavala, vec je eto saznala da je Velid bio taj koji joj je sihire donio jer je odbila da mu se preda. Dan za danom trpila je muke i bolest. ***

Te noci vrati se Halid kuci, ljut, pijan…pokusala je da upita zasto je ljut pa se izvi nad nju psujuci je, kriveci, poce je tuci da joj se krv ukaza na licu a zatim napusti kucu. Pokusala je Dzevahira nazvati babu ali joj babo spusti slusalicu u lice, baci se zatim na krevet, trpeci bolove i muke koje su joj popunile tijelo i osjeti kako joj bol preuzima tijelo, pa poce jecati u sobi, sama…napustena... Cijepala je odjecu na sebi, u prsima se sve vise skupljalo i uzilo kad ponovo zvoni telefon i Velid iznova trazi njenu cast i ponos…zatim nudi oslobadjanje od tih muka i patnji. Pomraci se dunjaluk u ocima Dzevahire i pomutise joj se misli u glavi, cak se babo i majka odrekli Dzevahira,ozeni je zalim oholi, uporan u nepravdi i tuci, dok joj je sihir nistio tijelo i razarao ljepotu i mladost a jos ovaj lisac Velid trazi joj cast, ponos.I sta da radi!?!? Kako da se ponasa!?!? U ovakvoj situaciji pridje joj opasni sejtan i prisapnu joj da se ubije…(!) I da se rijesi ovog dzehennema u kojem zivi zauvijek.

Smrt je u mnogo slucajeva bolja od zivota. Pa potrci u kuhinju. Izvadi flasu kerozina zatim nadje olovku da napise zadnje pismo, kada dovrsi ostavi ga na vidno mjesto, ode u jednu od soba, zakljuca za sobom vrata, baci kljuc kroz prozor…zatim potpali vatru na sebi!Vrati se njen muz Halid pred zoru,potrazi Dzevahiru i ne nadje je,osjeti cudan ud,dolazi iz jedne od soba,razvali vrata i pronadje razarajuce iznenadjenje. Dzevahira na podu, izgorjela,ugarak!!! Potrci da telefonira roditelje koji odmah dodjose. Dodjose inspektori i policajci. Pocese pretragu ne bi li pronasli nesto, sto bi omogucilo rasvjetljavanje slucaja.Jedan od njih tako pronadje posljednje pismo.

Pise na njemu:

Oni koji su me ubili

“Molim vas … nemojte se zamarati u trazenju onih koji su me ubili !!!

Ubio me moj ‘babo’, kada je zabacio moj odgoj i pratnju, moje usmjeravanje ka dobrom putu, zbog sakupljanja imetka .

Ubila me moja ‘majka’ koja me donijela na ovaj svijet a zatim me ostavila zbog telefona, filmova ,magazina i gluposti…bez da je ikada otvorila njeno srce, prsa, kako bi saslusala sta me muci i osjetila moje bolove i sve sto je unutar mene i da mi pomogne da rijesim svoje probleme.

Ubio me moj muz Halid koji me izlozio torturi bez ikakvog razloga , osim da mi se osveti. Ubio me lisica Velid kada me je pridobio na njegov slatki govor i lijepa obecanja i lagao mi da me voli , zatim me opsihrio zapecativsi mi zivot,buducnost i gubitak moje mladosti onoga trena kada sam odbila da mu dam svoju nevinost i ponos.

Ali najveci ubica je moja prijateljica Uhud, koja me je upoznala i nagovarala na ‘put ljubavi i zaljubljenosti i mladice snova’ pa sam pomislila da je to stvarno put srece i smirenosti duse …pa se nadjoh u njemu i podjoh trnjem, dok se ne prenuh a ja molim za ljubav, samilost, saosjecanje, skloniste…Tako sanjam o danu srece i smiraja u porodici dok dolazim do ovog tragicnog, gorkog kraja.

Izgubila sam sve i nista nisam postigla! Svi su ovi gore teroristi! Ucestvovali su u ubistvu moje duse, srca, ideja, morala, mojih osjecaja i sposobnosti !!! A sto se tice moga tijela, pa ja sam ta koja sam ga spalila vatrom, po licnom izboru! Da se rijesim ovog dzehennema u kojem zivim! Znam da ovakvo ponasanje nije dozvoljeno niti je nacin za rjesavanje problema.

Ali molim Allaha Uzvisenog da mi oprosti grijehe! Da predje preko njih Svojom Miloscu i Savrsenstvom.
I na kraju: Rabbaaaaaah! (Gospodaru moj) Ti znas da su svi oni zajedno ucestvovali u mome ubistvu i nistenju moga zivota,gubljenju moje mladosti !Boze moj, osveti me kod njih, jednom po jednom! Ta Ti si Osvetnik Silni! Jaki Najjaci! Boze moj, zabrani im Dzennet onako kako su mi zabranili okus srece na ovom dunjaluku. Jaaa Rabel Alemin!"

Potpis: Pacenica, koja nije okusila miris srece, Dzevahira.

Napomena:

Ima li onih koji bi pouku primili!? Hocemo li biti od onih kojima ce njihova djeca ovakve dove upucivati!? Hocemo li biti od onih koji ne paze na drustvo!? Hocemo li biti od onih koji vjeruju u 'mladice snova' ili cemo se prihvatiti Kur'ana onako kako nam je naredjeno bez pogovora!?

Umm Fatima
Prema knjizi 'Serabul hubb'
„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

  • »Chechenac« je muško

Postovi: 140

Datum registracije: 30.10.2003

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

16

Petak, 01. Oktobar 2004

[SIZE=4]Video kaseta koja mi je unistila zivot[/SIZE]


Djevojka u dobi fakultetskog obrazovanja, imala je tri sestre od kojih je jedna pohadjala srednju skolu a druge dvije osnovnu. Njihov babo je bio trgovac i trudio se da ih opskrbi potrebnim stvarima za zivot. Ova djevojka je bila marljiva i veoma se trudila u svome obrazovanju tako da je bila dobro poznata po svome ahlaku i odgoju. Sve njene prijateljice su je voljele i zeljele sto vise biti u njenome drustvu.

Evo njene gorke price, a vi pouku izvucite ma ko vi bili samo ako ste inteligentni citatelji: “Jednoga dana izasla sam na vrata fakulteta i ugledala mladica kako stoji ispred mene i gleda u mene kao da me poznaje. Nisam obratila paznju na njega. Isao je za mnom i tiho mi govorio rijeci kao sto su – ljepotice…sanjam da se ozenim tobom, pa poznajem te godinama i pratim te i uvjeren sam u tvoj ahlak i odgoj. Pozurila sam, ta niko mi se prije nije ovako obracao. Cijelu tu noc nisam mogla zaspati od nekoga straha i brige.

Drugog dana opet nakon izlaska nalazim ga kako me ceka kod vrata fakulteta i smije se. Svrsilo se ovo sa slanjem pisma. Bacio mi ga je kod vrata a ja sam bila sva uplasena. Otvorila sam ga i pronasla da je bio pun ljubavnih rijeci I tamo je pisalo i izvinjenje za ono sto mi je ucinio do sada na mome putu. Zazvonio je telefon,uzela sam slusalicu i bio je to ponovo on. Obasipao me lubavnim i njeznim rijecima pitajuci me da li sam procitala pismo ili ne. Rekla sam mu:’-Ako se ne opametis, reci cu mojima i tesko ti se!’

Nakon nekoliko sati nazvao je ponovo.
Govorio mi je kako zeli da se sa mnom ozeni i da se smiri i zivi miran zivot. Kako ce mi ispuniti sve zelje, kako je on jedini koji je ostao u zivotu od svoje porodice, itd. Popustilo mi je srce i pocela sam da mu vjerujem. Da se sa njim dopisujem i razgovaram na telefon. Pocela sam ocekivati kada ce me nazvati. Kada bi izlazila sa fakulteta cekala sam necu li ga ugledati i tako toga dana izadjem i ugledam ga pred sobom. Obradovala sam se. Poceli smo izlaziti u grad u njegovim kolima i obilaziti cijeli grad. Osjecala sam neku lagodnost sa njim a posebno bi me radovalo kada bi mi govorio da cu biti njegova jedina supruga oko koje ce se savijati njeznost i sreca. Kada bi mi rekao – ti si moja princeza, tijelo bi mi se treslo i osjecala sam da cu poletjeti, sve do jednoga dana kada je izrekao crne namjere… Unistio mi je zivot i zapecatio moju sudbinu i osramotio me pred primjernima. Izasla sam sa njim kao po obicaju kada ugledah da me vozi prema prostrtom stanu.

Usli smo i sjeli a zaboravila sam na vjeru koja me ucila ahlaku i rijecima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:’ Kada se osame muskarac i zena sejtan im je treci.’ Ali sejtan mi je zagospodario srcem i popunio ga rijecima ovoga mladica. Poceo je gledati u mene i ja sam pocela gledati u njega i priblizili smo se dzehennemskoj vatri…nisam osjetila nista do da sam ophrljena od strane ovoga mladica i tako sam izgubila najcasnije sto sam imala…ustala sam kao luda! Sta sam sa sobom ucinila!? ‘- Ne boj se, ti si moja supruga.’ ‘- Kako cu ti biti supruga a ti nisi potpisao ugovor sa mnom?’ ‘- Napravit cemo ugovor ubrzo.’

Otisla sam kuci slomljena. O Boze, sta me spopalo? Ucinila sam nepravdu sama sebi i pocela sam da placem zalosnim i gorkim placem. Napustila sam obrazovanje. Niko iz moje porodice nije znao sta mi se desilo a ja sam se nadala da ce me ozeniti zbog njegova obecanja. Prolazio je gorki dan za danom a svaki tezi od planine. Zazvonio je telefon a on se javlja, izgleda po sumu iz daljine.

Rekao mi je: ’Zelim razgovarati sa tobom o necemu vaznom.’ Obradovala sam se misleci da su pripreme oko vjencanja ‘nesto vazno’. Sreli smo se, licem mu je vladao oblak hladnoce i prije svega rece mi:’ Ne razmisljaj o vjencanju nikada! Zivjet cemo slobodno bez vjencanja.’ Skocila sam i opalila sam mu samar dok mu nisu zle iskre pocele sijevati iz ociju. ‘- Mislila sam da ces popraviti gresku koju si mi nanio vjencanjem ali sam pronasla da si ti propalica bez odgoja i ahlaka!’ Izasla sam iz auta zureci i placuci.

Rekao mi je da sacekam i ugledala sam u ruci drzi video kasetu.’-Zapecatit cu te ovom kasetom’ rece mi. ’ Sta je na njoj?’- pitala sam. Pozvao me da zajedno pogledamo sta je na njoj rekavsi mi da je to za mene veliko iznenadjenje i otisla sam… ‘Sta si uradio, pokvarenjace!?’ ‘Skrivena kamera je sve snimala sta smo cinili i ovo ce biti moje oruzje da te unistim osim ako se budes pokoravala.’

Pocela sam vristati i plakati jer stvar nije vise u mojim rukama. Slao me od muskarca do muskarca i primao novac za to – strovalila sam se u provaliju- a moja porodica jos nista nije znala i imali su u mene potpuno povjerenje.Kaseta se prosirila i tako dosla do ruku moga amidzica i stvar je dostigla kulminaciju. Saznao je za to moj otac i cijela porodica i proculo se u najudaljenije krajeve nase zemlje. Pala je nesrecna gorka strelica na nasu kucu pa sam morala pobjeci od kuce i sakriti se od pogleda saznavsi da su mi roditelji otputovali u drugu zemlju a sramota je takodje isla za njima. Na prelima se o tome pricalo dok se kaseta prenosila i na drugi narod. A svemu tome je kriv taj mladic!

Bila sam bespomocna jer se kaseta sirila. Nistio je djevojke u cvijetu mladosti. Pozeljela sam da mu se osvetim i tako jednom je usao kod mene u stanju jakog neznanja prilikom konzumiranja alkohola… ubila sam Iblisa u Ademovom obliku. Napisala sam ovu pricu da bude pouka svima djevojkama koje ceznu za lijepim rijecima ili pismima punim ljubavi i cuvajte se telefona o vrsnjakinje moje! '

O vi, djevojke, postavila sam pred vas sliku svoga zivota koji se svrsio s gorcinom prije nego je i poceo ruseci ugled i srecu ne samo sebi vec i svojoj porodici. A moj babo, koji je umro sa svojim bolom, govorio je prije smrti: ’Hasbijallahu ve ni’mel veqil. Ljut sam na tebe sve do Sudnjega Dana! ’'

... sta ima teze od ovih ocevih rijeci? Treba li jos sta ovdje dodavati na ovu pricu?

Roditelji, sestre, braco ova prica je svima vama, svako neka nadje svoj udio i neka pogleda koja mu je duznost radi zastite nasih cvjetova od krvoloka. Ko ono rece nije uredu to sto se ne smije mijesati i osamljivati u islamu? Pa ko se usudi reci – Ja! neka ceka propast. “Zlo koje vas zadesi zbog vasih ruku je, a dobro koje vas zadesi od Allaha je.”

A vi usidrele majke pomozite kcerima! Zar vam ih nije zao zbilja!?
O majko, krv te tvoja doziva!
Vi ocevi! Pitate li se gdje vam je sin!?

Priredila na Bosanskom,
Umm Fatima

Kaže Allahov Poslanik a.s.:"Gotovo da je došlo vrijeme u kojem će na vas navaliti razni narodi, kao što divljač navali na svoju žrtvu (cinjiu)." A ashabi upitaše: "Hoće li nas u to vrijeme biti malo, o Allahov Poslaniče?" Poslanik a.s. odgovori: "Ne, u to vrijeme će vas biti puno, ali ćete biti kao pjena na vodi. Allah će isčupati strah iz srca vaših neprijatelja, a u vaša srca će ubaciti vehen". Rekose: " A šta je to vehen, o Allahov poslaniče? Reče: "Ljubav prema dunjaluku i strah od smrti!".


Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

17

Nedjelja, 03. Oktobar 2004

[SIZE=4]Mi zelimo da ti budes sa nama u dzennetu[/SIZE]

[SIZE=3]Koliko ce nas jos upasti u ovu zamku zvanu – Internet?[/SIZE]


Prica nema potpisnika ali ima nesto kao Ebu Du’a pa molimo Allaha da ga nagradi sto je podijelio sa nama svoje iskustvo. “ Allahu Ti nas cuvaj! Bio sam jednom u posjeti kod jednoga svoga prijatelja a sa mnom i moj sin Abdurrahman koji nije imao vise od sedam godina.

Moj prijatelj je otisao u kuhinju da spremi caj a ja sam uzeo njegoj lap-top i koristio sam Word . Moj sin je poceo odjednom da mi govori kako on zeli cuti ilahije koje je obicavao slusati kod nase kuce pa misli da i moj prijatelj ima iste te ilahije. Znao jekako se otvaraju fajlovi pomocu Real Player, razni programi Kur’ana i jos neki drugi programi. Rekao sam mu, evo ti se uvjeri da ih on nema. On je otvarao fajlove i odjednom sam ugledao kako na jednom pise Sefinet ul Bahr. (Morska Ladja)

Pomislio sam da je to neki program i samo sto sam tako razmisljao moj sin otvori taj fajl kada se pred njim ukaza film u kojemu se vodio sex. Sledio sam se, nisam znao sta i kako reagovati. Moj sin je ostao blijed. Zatvorio sam jednom rukom ekran a drugom sam pocupao kabal. Bio sam van sebe. Kako sada djetetu objasniti sta se dogadja. Dok sam tako razmisljao, pridje mi sin hladan i zbunjen i rece:’Baba, zar tvoj prijatelj nije dobar? Zasto on voli haram? Baba, necu te vise voljeti, obecaj mi da se neces vise sa njim poslije ovoga dana druziti! Ti se druzi samo sa dobrim ljudima!’ nabrajao je mali Abdurrahman zbunjen. ‘Dobro sine’ rekao sam mu, poljubivsi ga u glavu.’Necu, ali mi prvo obecaj da ces nesto uraditi!’ Nakon sinovog pristanka, rekao sam mu da on ode i kaze ciki sta je vidio i kaze mu da je to haram.

Mali Abdurrahman je otisao nevino u kuhinju gdje je prijatelj pravio caj i rekao mu:’Amidza, mogu li ti nesto reci? Volis li ti svoga Gospodara?’ on je odgovorio veselo:’Da!’Taj je prijatelj puno volio malog Abdurrahmana pa je voli razgovor sa njim I tako je uzeo da ga ljubi u glavu. ’I mislis li da tebe nas Gospodar voli!?- nastavio je Abdurrahman.’

Amidza ima u tvome kompjuteru nesto sto nas Gospodar ne voli…’ zbunio se Abdurrahman i nije vise znao sta da kaze i kako da objasni. Pocrni prijatelj. Sjetio se na sto misli djecak. Pomilovao je moga sina i tada su mu suze pocele kapati iz ociju. Govorio je:’Oprosti mi dragi moj, oprosti mi!’ pomilovao ga je drugi put izgovarajuci:’Ja Rab, oprosti mi! Kako da te sretnem a ja sam ti se osilio!?’

Usao sam kod njih. Slusao sam njihov dijalog i nisam znao kako reagovati. Moj je sin govorio njemu:’Amidza je tebe volim i baba te voli i mi zelimo da ti budes sa nama u Dzennetu!’

‘Tvoj me sin osvijestio u zivotu.’ - rece mi. Nastavio je plakati.
Tada sam mu poceo navracati misli na pokajanje i da su vrata Allahove Milosti jos uvijek otvorena i da Allah oprasta sve grijehe. Ne sjecam se vise sta se desavalo niti kako je proslo vrijeme ,sve sto znam je bilo da sam uzeo sina za ruku i otisao kuci.

Oko ponoci zazvoni telefon. Javio sam se kad ono mladji brat moga prijatelja. ‘ O dobri amidza, dodji kod nas, tvoj te prijatelj treba i povedi sina sa sobom.’- govorio je. Otisao sam u sinovu sobu, probudio ga i otisli smo kod prijatelja. Brzo sam usao a Abdurrahman sa mnom. Moj je prijatelj i dalje plakao bas kako smo ga i ostavili. Poselamio sam se sa njim a on je gledao u moga sina:’ Ovo je taj s cijim sebebom me Allah uputio!’I nastavio je ponavljati neke rijeci u sebi.

Bila je soba puna njegovih rodjaka. Sta se desilo? U sred sve ove gomile naroda rece mi moj sin:’Baba, amidza govori - La ilahe ila Allah! Amidza voli Allaha.’ Iznenada pade moj prijatelj... Umro je na rukama moga sina Abdurrahmana.”

Dragi nasi citaoci, ova prica nosi u sebi pouku a molimo Allaha da On bude uvijek sa nama i da on cuva nasa srca od Sejtana napasnika koji zle misli donosi i smutnju sije. Pa pozurimo ka oprostu Gospodara nasega prije nego bude kasno. Ne dozvolimo da nas predju nasa djeca pa da ih se stidimo na Dunjaluku i na Ahiretu i neka Allah da jos dosta ovakvih Abdurrahmana jer oni su buducnost islama i nasa pobjeda insa’Allah!

" A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dusu od prohtjeva uzdrzao, Dzennet ce boraviste biti sigurno." En Naziat, 40.-41.
„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

  • »Chechenac« je muško

Postovi: 140

Datum registracije: 30.10.2003

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

18

Ponedjeljak, 04. Oktobar 2004

[SIZE=4]Ubistvo koje je potreslo Saudiju[/SIZE]



Dragi vrijedni citatelji, evo jos jedne price iz koje mozemo izvuci pouku i nad kojom se podobro mozemo zamisliti. Niko ne zeli da mu se nesto ovako desi, zbog toga smo duzni, poduzeti korake u izbjegavanju ovih tudjih iskustava da prijedju na nas. Da bi umjesto 'brigo tudja prijedji na mene' govorili ' Gospodaru moj, hvala ti na Zakonu kojeg si nam kao milost dao!'

Zasto trebamo moliti tako? Jer onaj ko ne moli tako i koji ne postupa po tome Zakonu jeste glavni lik ovakvih prica: Prica Muhamedova majka: '' Prije nekoliko vremena dosao nam je telefonski poziv u dva sata u jutro od jedne djevojke koja kaze da zeli razgovarati sa Muhamedovom mamom. Upitala sam je:’Ko si ti?’ a ona mi je spustila slusalicu. Sledeceg dana u isto vrijeme pozvala je ponovo I sada sa tisim glasom ali samo joj rekla:’ O ti kceri, ili zbori ili spusti slusalicu.’ A ona tada rece:’Hocu da razgovaram sa Muhamedovom mamom.’ Rekla sam joj:’Ja sam ta.’Rece mi:’Molim teteto, uzmi telefon u drugu sobu jer ima neko sa tobom.’ Uradila sam kako je rekla a zbilja je bio neko sa mnom.Rekla sam joj:’ Sta zelis?’ A ona ce u jednom dahu:’ Teto, ja volim Muhameda, ja ga disem, zaludjena sam njime.’ Pitala sam je ko je ona I sta hoce a ona mi rece svoje ime u potpunosti I rece mi kako ona ima 5 hiljada rijala I zeli da mi ih da, da bih ja mogla to dati Muhamedu koji bi tu svotu ponudio njenome babi kao mehr za nju. Iznenadila sam se I upitala, odakle ga zna a ona mi rece kako ga poznaje vec neko vrijeme I kako on zeli da je isprosi. Jos vise iznenadjena, rekla sam joj:’Insa’ Allah pitat cu Muhameda o tome I ako pristane poslat cu ga tvojim roditeljima.’

Dosao je Muhamed I pitala sam ga ko je ta djevojka I zar se zeli zeniti a bez da obavijesti roditelje, a on se tada jako naljutio:’Hasbijallahu ve ni’mel vekil alejha!’ Majko, molim te da je zaboravis! ‘ Napao me rijecima, pa sam mu podviknula:’A zasto je lazes! Jesu li tudje kceri igracka za tebe!?’ a on mi tada rece kako ta djevojka njemu ne odgovara i rekao je I toj djevojci, kako oni nisu jedno za drugo ali kako ona I dalje ostaje uporna da ga dobije. Ostavi me nakon tog razgovora I otisao da spava ali mene brige nisu ostavljale niti me mir pronalazio. Nakon otrpilike mjesec, zvala je ona ponovo I rekla mi:’ Teto, zeljela bih te posjetiti sa svojom majkom.’ – Zbog nasih obicaja, mi nismo nikoga mogli odbiti od kuce cak iako on bio neprijatelj a kamoli jedna djevojka, zalosna u svome govoru I voli moga sina. Pitala je o kuci i izgledu a ja nisam rekla Muhamedu da ce ona doci da se ne bi opet nervozno ponasao.

Sljedeceg dana, u 4h dosla je F.M. sa svojom majkom a jako sam se iznenadila da je to veoma mala djevojcica koja je zbilja bila lijepa. Sjedile smo I pricale o raznim temama ali je cudo bilo da su one ostale vise od10 sahata a kada je bilo 12 upitala me je gdje je Muhamed. Rekla sam joj da spava a ona je nakon cetvrtinu sata ustala mislila sam da ode u kupatilo. Ali, bila je odsutna vise nego je to bilo potrebno I ustala sam da je potrazim. Nije je bilo u kupatilu pa sam pozurila prema Muhamedovoj sobi. Nasla sam je kod njegove gleve sjedi I pokusava da ga probudi. Probudi se tako Muhamed iz sna viknuo je jako na nju:’Ko te je doveo ovdje!?’ dok ju je grdno psovao. Povukla sam je za ruku. Vratila sam se Muhamedu I objasnila sam mu da sam je ja primila dok me je on pitao:’ Zasto majko, ja sam prekinuo vezu sa njom.’ Rekla sam mu dase smiri zatvorila vrata I zakljucavsi ih uzela kljuc kod sebe.

Od toga momenta ta djevojka je pala nisko u mojim ocima. Ta, nasi obicaji nedozvojlavaju djevojkama da ulaze u sobu nepoznatim muskarcima.Obavijestila sam svoju sestru o stanju i pocela sam da ih tjeram da idu govoreci da to nisu moji gosti. Nikako nisam bila rahat, osjecala sam pritisak u grudima i brigu o njima. Nakon nekog perioda izbilo je Muhamedu da ide u vojnu policiju. Te noci otisao je kod tetke da bi mu bilo blize u jutro stici na registraciju. Toga jutra u 7 rano sam nazvala da bih se smirila i zbilja doruckovao je sa svojim tecicem i otisli su na posao. U jedan sat sam opet nazvala da vidim kako je prosao prvi dan a ona mi je rekla da se on jos nije vratio pa sam zvala ponovo u tri I opet se nije vratio. Pomislila sam mozda je otisao sa svojim prijateljima da jede u restoran pa sam tako opet nzvala u 6 I opet nista. Zvale smo ja i njegova tetka ali bez koristi.

Nakon malo zazvoni telefon i javi se moj babo a zvao je sin njegove tetke Najif. Upitao je moj babo:’Gdje je Muhamed?’ a on ce:’Smilovao mu se Allah!’ I ispade mu slusalica iz ruku. Uzela sam sa strepnjo mslusalicu I upitala isto a Najif je odgovorio:’Ubili su ga, teta, bez milosti!’

Dobio je poziv od porodice te djevojke a ja sam mu savjetova oda ne ide na sto je on rekao da mora otici popraviti stvar. ‘ U izvjestaju Prema izvjestaju koji je dala njena porodica, oni su ga namamili u kucu I zadrzavali sve dok nije dosla djevojka iz skole. Zatim je otisla I uzela pistolj I sakrila ga sebi iza ledja. Stala je ispred njega i upitala ga, da li ce je ozeniti, na sto je on odgovrio – ne. Upitala ga je ponovo, da li je siguran, a on je odgovrio – da siguran sam, ne zelim se ozeniti tobom. Zatim je opalila pistoljem u njegova prsa a sve to pred ocima njenih roditelja I ostavivsi ga tako cijeli sat I kada su stigli sa njim u bolnicu, bilo je kasno…

Muhamed el Haddadi je imao 26 godina.
Djevojka ubica je imala 15 godina.
Muhamedovoj majci se iplacuje 10 miliona rijala krvarine da se odrekne osvete ali ona je uporna na osvetu.
Njegove amidze bi pristale na krvarinu ali Muhamedova majka kaze da oni nisu voljeli Muhameda. Njegov babo je preselio prije nekoliko vremena.
Djevojka je jos u zatvoru a stvar je i dalje na sudu.
Kaže Allahov Poslanik a.s.:"Gotovo da je došlo vrijeme u kojem će na vas navaliti razni narodi, kao što divljač navali na svoju žrtvu (cinjiu)." A ashabi upitaše: "Hoće li nas u to vrijeme biti malo, o Allahov Poslaniče?" Poslanik a.s. odgovori: "Ne, u to vrijeme će vas biti puno, ali ćete biti kao pjena na vodi. Allah će isčupati strah iz srca vaših neprijatelja, a u vaša srca će ubaciti vehen". Rekose: " A šta je to vehen, o Allahov poslaniče? Reče: "Ljubav prema dunjaluku i strah od smrti!".


  • »Chechenac« je muško

Postovi: 140

Datum registracije: 30.10.2003

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

19

Subota, 09. Oktobar 2004

[SIZE=4]Manekenka Sara [/SIZE]


Navodi se u knjigama selefu-s-salihina predaja da je za vrijeme Musa, alejhisselam, živio čovjek koji je činio grijehe 40 godina. Jedne godine je zavladala velika suša i izišli su svi zajedno sa Musa, alejhisselam, i dovili Allahu da spusti kišu, ali kiša nije silazila. Zatim se Musa, alejhisselam, obrati Allahu dž.š. sa riječima: Gospodaru, navikao si me da mi uslivaš moje dove. (Kao da je svojim riječima rekao: Gospodaru, Ti si toliko milostiv i plemenit) Allah dž.š. mu je odgovorio: O Musa, kišu nisam spustio jer između vas ima moj rob koji je činio grijehe 40 godina i zbog njegovog griješenja ste bili uskraćeni kiše. Gospodaru, šta da uradimo? Neka iziđe i napusti vas, jer njegovo prisustvo zabranjuje milost. Zatim se Musa, alejhisselam, obratio svome narodu: O sinovi Israilovi, među nama se nalazi neko ko čini grijehe 40 godina i zbog njegovog prisustva, Allah nam neće spustiti kišu, pa neka nas napusti kako bi nam Allah spustio kišu. Taj čovjek je pogledao sa lijeve, pa sa desne, niko nije izlazio i shvatio je da je on taj jedini koji je veliki griješnik. Šta je uradio?

Otpočeo je dozivati svoga Gospodara govoreći: Gospodaru moj, ako iziđem osramotiću se, a ako ostanem umrijet ćemo od gladi. Gospodaru, pokrij moju sramotu, a ja Ti obećavam da se nikad više neću vratiti na svoj grijeh! Ja Ti se kajem, Gospodaru moj! Nije ni izgovorio te riječi, a jaka kiša je otpočela padati i sve tako dok nije prestala. Kada je prestala, Musa, alejhisselam, se obratio Allahu: Moj Gospodaru, zar mi nisi rekao da nećeš spustiti kišu sve dok ne iziđe griješnik i ne napusti nas, a to se nije desilo?. Allah dž.š. mu odgovara: O Musa, kišu sam spustio iz radosti zbog tewbe/pokajanja Moga roba koji je činio grijehe 40 godina. (Samo trenutak je trebao da se njegov život promjene, trenutak da svi ožive nakon velike suše, da ostavi grijeh koji je činio 40 godina...) Musa, alejhisselam, reče: Gospodaru, reci mi ko je on da se veselimo zbog njega. Allah dž.š. odgovara Musa, alejhisselam: «O Musa, 40 godina je griješio i ja sam ga prikrivao, a na dan njegova pokajanja da ga osramotim»

Tema današnje khutbe je Sara. Sara supruga Ibrahima, aljehisselam?? Ne. Sara, neka sahabijka? Ne. Onda, koja Sara? Sara manekenka, djevojka koja se natjecala za miss države u kojoj je živjela. Sara, koja je bila konobarica u noćnom baru. Sara, koja nije imala ama baš ništa sa islamom. Otvori uši i srce i uputi se sa mnom u tu prelijepu oazu Allahove milosti.

Sara je porijeklom libanka, ali od njene desete godine živi sa roditeljima u Novom Zelandu. Nije prošlo nekoliko godina, njeni roditelji su se razveli i našli svoje nove saputnike, a ona je ostala sama i nakon završene srednje škole upisala je fakultet, stanovala u domu itd.. Radila je u noćnom baru da bi sebi zaradila da ima za lične potrebe, jer za majku i babu nije ni čula nakon njihovog razvoda, niti su se oni interesovali za nju. Priča o sebi i kaže: Bila sam jako opuštena djevojka, hodala sam sa svakim, družila se sa svakim i nema tog, islamom zabranjenog, grijeha kojeg nisam učinila. Oblačila sam se eto tako da sam prikrivala sramna mjesta. Kada su moji roditelji bili sa mnom, nikada nisam čula nešto što me podsjeća da sam muslimanka... Inače, Sara se odlikovala izrazitom ljepotom. Znači, bila je ljepotica. Nakon pritiska njenog društva, odlučila se kandidovati za natjecanje za miss svoje pokrajine i na kraju je i izborila prvo mjesto i postala zvanično najljepša djevojka u svojoj pokrajini. Kandidirala se i na državno natjecanje za Miss države i tu je pobjedila. I u tom vremenu, kada se spremala za natjecanje za Miss svijeta, otišla je kod svojih sugrađana libanaca, koji su imali satelitsku antenu i pratili arapske programe, kao što mi u dijaspori žudimo za našim programom, lijepim emisija...., iako mi za našu vlast nismo zaslužni za jedan dobar i kvalitetan program koji će nas podsjetiti da imamo državu, da imamo i lijepih stvari u našoj zemlji, da naša zemlja napreduje, da naša zemlja ima perspektive.... i tako kada je došla kod njih, ova žena domaćica je listala kanale i zaustavila se na jednom predavanju prof. Amra Khalida. To je čovjek koji ima stila, znanja i iskrenosti da čovjeka oraspoloži ako je najtužniji, da mu srce napuni imanom... Ta žena je pratila njegove emisije i Sara uz nju, eto da i ona vidi šta taj čovjek priča o vjeri. Tema je bila «Čednost ili Čast». U toku emisije, Sara je shvatila da je ona daleko od osobina koje se nalaze u osobi koja ima čast. Pogledala je na svoju odjeću i shvatila da kada krene od svog izgleda, ona je djevojka koja nema časti.... Ja se samo pitam da li se ikada roditelji onih Miss u Bosni zapitaju imaju li časti gledati svoje kćerke kako ispred malih ekrana hodaju u kupaćim kostimima? Imaju li časti kada znaju da je njihova kćerka jeftina roba u rukama zvijeri koji budu razlogom zašto ta djevojka izgubi nevinost na pripremama za natjecanje....

Nastavlja Sara i kaže: Nešto mi se u glavi zamantalo od te zamisli, pogledala sam u svoj život i poredila ga sa onim što je profesor pričao i našla sam se u velikoj provaliji. Vratila sam se kući i napisala pismo preko interneta prof. Amru Khalidu. Napisala mu je svoje stanje i imala jedno pitanje za njega. On priča i kaže: Bio sam jako zauzet u tom periodu, trebao sam putovati, pripremati neke papire... i došlo mi je mnogo E-mailova. Nije mogao sve da ih pročita, već ih je stavio na svoj radni sto i imao namjeru da ih prelista kada se vrati sa puta iz Velike Britanije. Nešto je radio oko stola, i rukom je zahvatio listove na kojima su se nalazila pisma i listovi su pali na zemlju. Kupeći te papire, za oko mu je zapelo pismo koje dolazi od Sare iz Novog Zelanda. Nije mogao odoliti, uzeo je i pročitao pismo u kojem je ona opisala svoj život i na kraju mu rekla: Sve ovo sam ti napisala da bi te upitala: Da li će mi Allah primiti moje pokajanje ako se pokajem? Jedva je dočekao i poslao joj pismo u kojem je rekao: Naravno da hoće, Allah je milostiv, mnogo prašta, Plemenit je...Poslao joj je to pismo i mislio stvar je završena. Poslije tri dana dolazi pismo od Sare u kojem piše: Ostavila sam posao u noćnom baru. Poslije dva dana poslala pismo u kojem kaže: Otkazala sam natjecanje za Miss, nakon dva dana poslala pismo u kojem piše: Slušala sam predavanje o pokajanju i shvatila sam da je veliki Božiji dar da se čovjek vrati svom Gospodaru. Nakon toga, priča prof. Amr: Dobili smo od nje broj telefona i ja, moja žena i moj mali sin smo pričali sa njom telefonom, a njen arapski je bio jako slab. Koliko godina imaš Sara? Rekla je 21. Poslije je poslala pismo u kojem moli da joj pošalju fatihu transkripcijom napisanu, jer ona nema Kur'ana i ne zna čitati arapski. Poslije je nazvala i zamolila da je nauče klanjati. (Prof. Amr se kune Allahom da je ova priča istinita, a njena prijateljica je potvrdila sve ovo i njena pisma su bila dostupna mnogima koji su se uvjerili.) Našli smo joj stranicu na interentu preko koje je mogla naučiti klanjati... Nakon dva tri dana poslala je pismo: Ja sam počela klanjati i moram vam priznati da sam osjetila da sam najsretnije trenutke svoga života osjetila upravo u prvom namazu kojem sam radi Allaha klanjala. Poslala je poslije pismo u kojem moli da joj pošaljemo neke kasete Kur'ana da sluša Kur'an i odmah su joj poslali nekoliko kaseta od učača koji zaista mame ljudske uzdahe od ljepote glasa i melodije Kur'anske. Prošlo je tri dana nije se javljala, onda zove sva sretna i uzvikuje: Naučila sam suru Amme, zatim nije prošlo par dana piše naučila sam suru Rahman, poslije toga naučila sam suru Jusuf... Jeste li u životu čuli za nekoga ko je bio toliko daleko od Allaha a ovako mu se brzo vraća? Nekoliko dana je prošlo, zove Sara i sva vesela uzvikuje: Ja sam otpočela klanjati noćni namaz. U njemu sam osjetila toliku slast imana i toliko se osjećam blizu svoga Gospodara kada klanjam taj namaz. (Braćo, sestre..rođeni smo u islamu, a jesmo li osjetili slast imana i slast noćnog namaza kojeg je osjetila Sara nakon mjesec dana njenog povratka u islam?) Priča kako je naveliko zavolila slušati Kur'an, osjetila je neku posebnu slast u njemu tako da nije mogla da ga napušta. Nije prošlo dva dana zove nas i kaže: Ja se hoću staviti hidžab. Kaže prof. Amr Khalid: Ja sam se sledio. Ne mogu joj kazat nemoj, a ne mogu je pustiti da ovako brzo prima stvari iz bojazni da joj ne dosadi i na kraju sve polahko ispusti. (Koliko naših djevojaka i žena se «sažaljava» na pokrivene djevojke: Vidi ih, jadne one, skuhaše se... i kada se govori o Allahovom farzu hidžabu toliko se sa oprezom govori kao da je neka eto tamo nafila, a ne Allahov farz!) Prof. Amr joj je poslao pismo: Moj ti je savjet da ne žuriš, jer sam imao iskustva sa djevojkama koje su tako brzopleto postupile i poslije se otkrile... Vratila mu je pismo i rekla: Ja ne mogu čekati, u mom srcu gori čežnja da budem i u vanjskom izgledu muslimanka.
Obukla je hidžab nesuđena missica svijeta. Umjesto razvrata i golog tijela, obukla je nešto najljepše što može ženu učiniti još ljepšom nego je inače, a to je hidžab. U tom istom pismu je rekla: Ja želim da nešto uradim za islam!!!
Allahu jedini, neka je Tebi hvala. Koliko nas je i život prošao a nije nikada rekao ovu rečenicu niti učinio korak da ova rečenica bude zapisana i u njegovu biografiju: Ja želim da nešto uradim za islam! Nakon pedest godina u islamu, mnogi od nas je ne izgovore, a Sara ju je izgovorila nakon tri sedmice od prvog susreta sa Islamom.
Ako Bog da Sara, uradićeš ti dosta za islam, nemoj žuriti.- poručio joj je prof.Amr
Prošla je sedmica dana ni glasa od Sare. Nakon toga zove i kaže: Bila sam jako bolesna prošle sedmice. Kako bi mogla učestvovati na natjecanju za Miss, na prsima sam napravila plastičnu operaciju, da uljepšam još više svoje tijelo. Doktori su mi utvrdili da je rak. Moram podlegnut operaciji koja je neminovna, jer ako je ne pristanem, moguće je da mi se cijelo tijelo paralizuje i strašna bolest da me snađe, a ova operacija ponekad i urodi plodom. Pitala je za savjet: Da li da se vrati u svoj rodni kraj i tamo učini nešto za svoju vjeru i svoj narod? I na kraju je odlučila da će se poslije operacije, ako joj Allah da života, vratiti u svoj rodni kraj. I na kraju pisma je pitala: Je li moguće da će mi Allah oprostiti 20 godina moga lutanja u tri sedmice??
Kada sam pripremao hutbu, zacrvenio sam se od ove Sarine rečenice: Kad sam ja tako nešto pomislio i kada su mene moji grijesi toliko brinuli??
Nastavlja Sara u drugom pismu i kaže: Trenutno nisam u stanju da uradim za islam bilo šta korisno, ali ću ove kasete što sam ih dobila od vas dati svojoj prijateljici i reći ću joj da je to nešto što mi je najdraže od svega što posjedujem. Otišla je u bolnicu i tu je prestalo kucati srce ljepotice koja je postala još ljepša i privlačnija svojim islamom, hidžabom, svojom dušom koja je kucala za islam za to veoma kratko vrijeme. Znate koliko je živjela u islamu? Od prvog Redžeba do prvog Ša'bana, tj. samo mjesec dana.


Dozvolite mi da vam ubrzo pročitam neke isječke iz njenih pisama:

1. Esselamu alejkum Ja imam za vas jedno iznenađenje. Naučila sam suru Amme. Ja je mogu sada učiti bez da gledam u mushaf. Ja je sada učim na namazu.
2. Esselamu alejkum Ja bih željela da doprinesem za islam koliko mogu, ali izgleda da moj Gospodar želi nešto drugo. Hvala Allahu na svemu što On odluči.
3. Esselamu alejkum Da li vjeruješ da će mi Allah oprostiti? Da li vjeruješ da ću ući u Džennet ili ipak da će moj svršetak biti Džehennem. (Nalazimo li se mi ovdje negdje u ovim riječima, ili mi imamo rezervisanu kartu za Džennet? )
4. Ja ne znam hoću li ikada vidjeti svoju majku koju nisam vidjela punih 6 godina
5. Poslala je SMS poruku gdje kaže: Ja sam u bolnici
6. Poslala SMS gdje kaže: Ja ne mogu da spavam, bojim se.
7. Operacija počinje za nekoliko minuta, neka mi uče dovu moja braća i sestre.
8. I zadnja poruka je stigla od Sarine prijateljice za koju je Sara rekla da će njen telefon biti kod nje poslije operacije: Nažalost, Sara je umrla.
Neka joj se Allah smiluje i uvede je u lijepi Džennet, a nama podari njenu iskrenost, odlučnost i ljubav koju je nosila prema ovoj vjeri.

nastavak slijedi...
Kaže Allahov Poslanik a.s.:"Gotovo da je došlo vrijeme u kojem će na vas navaliti razni narodi, kao što divljač navali na svoju žrtvu (cinjiu)." A ashabi upitaše: "Hoće li nas u to vrijeme biti malo, o Allahov Poslaniče?" Poslanik a.s. odgovori: "Ne, u to vrijeme će vas biti puno, ali ćete biti kao pjena na vodi. Allah će isčupati strah iz srca vaših neprijatelja, a u vaša srca će ubaciti vehen". Rekose: " A šta je to vehen, o Allahov poslaniče? Reče: "Ljubav prema dunjaluku i strah od smrti!".


Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

20

Subota, 09. Oktobar 2004

...nastavak...

Nakon ovoga želim komentarisati ovu priču sa jednim, nama svima dobro poznatim hadisom: «Tako mi onoga pored kojeg drugog boga nema, neko od vas će raditi djela stanovnika Džennete sve dok između njega i Dženneta ne bude koliko je lakat, ali će ga preteći ono što je propisano, pa će raditi djela stanovnika vatre i ući će u nju. I neko od vas će raditi djela stanovnika vatre, sve dok između njega i vatre ne ostane koliko je lakat, ali će ga preteći ono što je propisano pa će raditi djela stanovnika Dženneta i ući će u njega» (Buhari i Muslim)

Nemojte se nikada siliti zato što idete u džamiju, već budite ponosni. Sila i ponos su dva različita pojma. Siliš se i potcjenjuješ druge svojim namazom, svojim stažom u islamu, svojim sedždama..., ali ponosan čovjek to ne radi. On klanja radi Allaha, ide u džamiju radi Allaha i on smjelo i ponosno svima dokaziva da je musliman. Budimo oprezni da ne preselimo kao nevjernici, Allah nas sačuvao od te kazne. amin

Sada na trenutak ostavimo Saru, dođite da govorimo o Gospodaru Sare i Gospodaru svih svijetova koji nas je počastio imanom, vjerom, dao nam sve blagodati Njegove, dođi da o njemu pričamo.

SubhanAllah, 20 godina grijeha, 20 godina daljine od Allaha i smiluje se svome robu u mjesec dana i preseli kao musliman. Kao da Allah dž.š. nam želi reći: Kad god mi se obratiš, ja ću te primiti. Bez termina, stalnoooo!! Danu, noću, zimi, ljeti... Ako mi dođeš a budeš griješnik primiću te, ako budeš mafijaš primit ću te, ako budeš drogeraš primit ću te. ON, subhanehu we te'ala je moćan i milostiv da to sve uradi.
• Reci: "O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.
• On prima pokajanje od robova Svojih i prašta rđave postupke i zna šta radite;
• koji oprašta grijehe i prima pokajanje
• O sine Ademov, koliko god mi se obraćao i molio Me, oprostiću ti tvoje loše postupke bez obzira na njih. O sine Ademov, da ti grijesi dopru do nebesa, a poslije toga zatražiš od mene da ti ih oprostim, oprostiću ti. O sine Ademov, kada bi mi došao sa grijesima kolika je zemlja, a ne budeš mi pripisivao druga, susrest ću te sa isto toliko oprosta. (Tirmizi)
• Ko mi se približi za jedan pedalj, Ja se njemu približim za jedan aršin. Ko se meni približi za jedan aršin, Ja se njemu približim za jedan hvat, a ko Meni ide hodom, Ja njemu idem trkom. (Buhari i Muslim)
• Svake noći kada prestane zadnja trećina noći, naš Gospodar, slavljen i uzvišen neka je On, silazi na najbliže nebo i kaže:Ima li ko da Me moli pa da mu molbu udovoljim? Ima li ko da od mene traži pa da mu dam? Ima li ko da traži oprost, pa da mu oprostim? (Buhari i Muslim)
• Allah pruža svoju milost noću kako bi se pokajao onaj ko je zgriješio danju i pruža Svoju milost danju kako bi se pokajao onaj ko je zgriješio noću. (Muslim)
• Ispod Njegovog Arša piše: «Moja milost nadvladava Moju srdžbu « (Buhari i Muslim)

Ima mnogo Sara koje su se vratile Allahu i koje sada žive dostojanstven život, a bile su glumice, pjevačice, manekenke... Samo učini korak i vidjet ćeš kako Allah čini prema tebi mnogo više. Samo odluči da nećeš više griješiti i vidjećeš da će ti Allah pomoći.

Abdullah b. Mes'ud je jedne prilike prolazio pokraj mladića koji je bio pijan i koji je pjevao neke svoje pjesme. Abdullah je prošao pored njega i rekao: Lijepog li glasa, kamo sreće da ga uz Kur'an uljepšava. (Pogledajte metode u pozivanju ljudi na blag i privlačan način) Taj mladić je vidio da ljudi posebno poštuju Abdullaha pa je upitao: Ko je ovaj? Rekli su: Pa to je ashab Allahova Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, za kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: «Ko želi da uči Kur'an onako kako je spušten neka uči kao što to radi Ibn Mes'ud.» Šta je ono rekao za mene? Rekli su: Lijepog li glasa, kamo sreće da ga uz Kur'an uljepšava. Tada taj mladić zove Ibn Mes'uda i trči za njim govoreći mu plačnim glasom: Ti si ashab Allahova Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, i govoriš o meni tako lijepo. Ibn Mes'ud ga je zagrlio i milovao ga je po ruci i plakali su obadvojica. Ljudi su se okupili oko nih i zamjerili Ibn Mes'udu rekavši: Zar ga grliš i voliš a miris alkohola mu prodire iz usta? Rekao im je: Ja ga volim, kako ga neću voljeti i uzimam vas za svjedoke da ga i Allah voli zbog ovih njegovih suza.

Zbog istinske suze koju je pustio zadobio je Allahovu ljubav i postao pobožan čovjek i upisan u knjigu učenika jednog od najvećih učenjaka iz generacije ashaba Allahova Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, Abdullaha b. Mes'uda, radijallahu anhu.

Prenosi se da je za vrijeme Omerova r.a. hilafeta živio čovjek koji je uzimao kamatu. Jedne prilike je prolazio pokraj djece i kada su ga vidjela rugala su mu se govoreći: Pogledajte ovoga koji se hrani haramom. Pogledao je u nebo i rekao: Gospodaru, osramoćen sam zbog mojih grijeha i ja od danas cijeli svoj imetak ulažem na Allahovom putu. I molim te Gospodaru moj, oslobodi me grijeha i oprosti mi!! Nekoliko mjeseci je samo prošlo nakon tog gesta sa djecom i postao je pobožan čovjek. Pogledajte, djeca su ga navela da razmisli kako ga je Allah osramotio zbog njegovih grijeha. Išao je ulicom i čuo grupu mladića koji su upirali prstom u njega i govorili: Ovo je Allahom miljenik i pobožan čovjek. Zaplakao je i rekao: «Gospodaru, iznio si na vidjelo moja dobra djela. Slavljen neka Si Ti, kako samo brzo dođe tvoja milost poslije Tvoje srdžbe»

Zar ne osjetimo u našim srcima zavist prema Sari, mladiću Ibn Mes'uda, ovom čovjeku griješniku koji se pokajao i postao Allahov miljenik? Zar da pored ovih svijetlih primjera prođemo bez da osjetimo u našim srcima grižnju savjesti makar za naše grijehe? Zar da ne učinimo korak prema Allahu i Njegovoj milosti?

Poslušajmo braćo kako nas naš Gospodar, hvaljen neka je On, doziva kada kaže:
«Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene...»
Poslije ovog ajeta dolazi još jedan divan ajet:
«Znajte da Allah daje život već mrtvoj zemlji! Mi vam objašnjavamo dokaze da biste razumjeli.»

Kakva je veza između ova dva ajeta? Allah dž.š. nam hoće da kaže: Kako god zemlja umire tako isto umiru i vaša srca. Kiša oživljava mrtvu zemlju, a korak prema Allahu i mehko srce oživljavaju srce nakon njegove smrti..

Zar i mi ne možemo biti kao onaj pijanica i vratiti se Allahu? Zar ne možemo napustiti grijehe i vratiti se Gospodaru, kao što je to učinio onaj čovjek koji je uzimao kamatu.? Zar ne možemo biti kao Sara koja je u kratkom periodu iz manekenke prerasla u pobožnog insana i sve moguće što je mogla dala za islam?

Molim Allaha da našim starijima bude uzor onaj čovjek koji se vratio Allahu, da našim mladićima bude uzor onaj mladić koji je postao učenik Ibn Mes'uda, a našim djevojkama i ženama bude uzor Sara. Sara, glavna uloga naše današnje hutbe.

We-l-hamdu lillahi Rabbi-l-alemin.
Priredio brat hatib, Nazif Horozovic
„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

Social bookmarks