Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

SaNdZak

Zlatna sredina

(23)

  • »SaNdZak« je muško
  • »SaNdZak« je autor ove teme

Postovi: 537

Datum registracije: 01.11.2002

Lokacija: Pesterska visoravan/Sandzak

  • Poruku poslati

1

Četvrtak, 07. August 2003

Islam i Zapad


DUH ZAPADA
IZ PERSPEKTIVE MUHAMMADA ASADA (LEOPOLDA WEISA)

Bez dvojbe, zapadna civilizacija danas je dominantna u svijetu. Mnoštvo je pozitivnog što je ta civilizacija ponudila ljudskome rodu, naročito na planu progresa i tehnologije. Međutim, šta je suština Zapada? Da li je zapadna civilizacija isključivo materijalistička? Kakav je njen odnos spram vjere i morala? Ima li islam šta ponuditi današnjem svijetu? O tim i drugim pitanjima, interesantno je dobiti odgovore od Muhammada Asada, inače vrsnog poznavaoca Zapada i njegove filozofije i čovjeka koji je prihvatio islam i istinski mu služio.

Ko je Muhammad Asad?
Muhammad Asad (Muhammed Esed) prije prelaska na islam zvao se Leopld Weis (Vajs). Rođen je 1900. godine u gradu Lembergu u istočnoj Galiciji koja je u to vrijeme pripadala Austro-Ugarskoj monarhiji. Potječe iz vrlo ugledne i učene jevrejske porodice. Njegov djed po ocu bio je ortodoksni rabin te je želio da i njegov unuk bude rabin i tako nastavi porodičnu tradiciju. Leopold je u 22. godini počeo studirati rabinske nauke, ali ih nije završio.
U djetinjstvu je stekao temeljno vjersko obrazovanje iz svih grana jevrejskih religioznih znanosti tako da je već u trinaestoj godini bez problema mogao čitati i tečno govoriti hebrejski. Uz to, solidno je poznavao aramejski jezik, što će mu kasnije pomoći da lakše savlada i arapski. Jedno vrijeme studirao je u Beču historiju umjetnosti i filozofiju, ali je ubrzo, nezadovoljan predavanjima, napustio studij. Kratko je slušao i predavanja iz psihoanalize. Na poziv svoga ujaka Doriana, koji je kao psihijatar – Frojdov student – radio u Jerusalimu, Leopold je u ljeto 1922. posjetio prvi put Jerusalem. To putovanje i boravak u tome gradu uzrokovat će prekretnicu u njegovom životu, jer će kroz vizuelni kontakt sa svijetom islama doći do spoznaje da je islam vjera koja nije širena “ognjem i mačem,” kako je stajalo u školskim udžbenicima sredine u kojoj je odrastao. On brzo shvata da je njegova sredina imala sasvim nakaradno mišljenje o islamu jer nije htjela objektivno govoriti i pisati o toj vjeri. U tom kontekstu zabilježio je sljedeće riječi: “Odgojen sam u vjerovanju da su islam i njegova kulturna historija jedan od mnogih sporednih puteva u historiji čovječanstva; i iz škole mi je dobro poznato da se Muhammedova nauka (o kojoj sam jedva nešta znao) smatra, s duhovnog i etičkog gledišta, ne tako ’vrijednom poštovanja’, pa zato ne treba ni da bude spominjana zajedno, a kamoli uspoređena s jedinim dvjema vjerama koje Zapad smatra dostojnim da budu uzete ozbiljno: kršćanstvom i jevrejstvom.”
Te godine će postati i dopisnik njemačkih novina Frankfurter Allegemeine Zeitung s Bliskog istoka. Iste godine se u Jerusalimu susreće i sa predsjednikom Cionističkog akcijskog komiteta - Usiškinom i dr. Chaimom Weizmannom, stvarnim vođom cionističkog pokreta, ali u razgovoru sa njima njegove simpatije su na strani Arapa odnosno Palestinaca. Leopold primjećuje “da je 1922. godine u Palestini živjelo gotovo pet Arapa na svakog Jevreja i da je to, ustvari, daleko više arapska nego jevrejska zemlja.”
Na putu traganja za istinom Leopld će 1926. godine primiti islam i promijeniti ime u Muhammad Asad (Muhammed Esed). Poslije će se susresti sa šejhom Mustafom el-Meragijem kasnije šejhu-l-Azharom, zatim saudijskim kraljem Ibn Saudom, libijskim vođom Omerom Muhtarom, a potom se susreće i sa Muhammedom Ikbalom, velikim muslimanskim piscem, filozofom i duhovnim ocem ideje o Pakistanu. Na njegovu inicijativu izvjesno vrijeme boravio je u Indiji da bi pomogao u objašnjavanju intelektualnih pretpostavki buduće islamske države - Pakistan. Nakon osnivanja Pakistana obnašao je različite dužnosti u državnoj službi, a 1951. je izabran za pakistanskog predstavnika u Ujedinjem narodima. Poslije povlačenja s tih dužnosti nastanjuje se u Maroku, gdje se posvećuje publicističkoj djelatnosti. Autor je više radova, brošura i knjiga koje je objavljivao na arapskom, engleskom i njemačkom jeziku. Neke od njih prevedene su i na bosanski, poput The Road to Mekka (Put u Mekku), Islam at the Cross Roads (Islam na raspuću), a njegovim životnim djelom smatra se prijevod i komentar Kur’ana na engleskom koji je naslovio The Mesagge of the Qur’an (Poruka Kur’ana).
Leopold Weis (Muhammed Esed) preselio je na ahiret 1992. godine i ukopan je na malom muslimanskom mezaristanu u Granadi (Španija).

Povratak islamu
Interesantno je i korisno sagledati kako je taj svestrano obrazovani čovjek primio islam. Bilo je to davne 1926. godine. O tome je u svojoj knjizi Put u Mekku zapisao sljedeće:
“Pomisao na prihvatanje islama bila mi je kao pustolovina preko mosta iznad ponora između dvaju različitih svjetova; mosta tako dugog da se mora dostići tačka s koje nema povratka prije nego drugi kraj postane vidljiv. Bio sam sasvim svjestan da ću, ako postanem musliman, morati da se odvojim od svijeta u kojem sam odrastao. Nikakav drugi izlaz nije bio moguć. Stvarno se nije mogao slijediti Muhammedov poziv a pri tome zadržati svoje unutarnje veze s društvom u kojem vladaju dijametralno suprotni koncepti. Ali – da li je islam stvarno Božija objava ili samo mudrost velikog, ali ipak – čovjeka…?”
Takve misli zaokupljale su mladog i talentovanog Leopolda. Ubrzo nakon toga došao je odlučujući trenutak. O tome Leopold u svojoj knjizi Put u Mekku piše:
“Jednoga dana – bio je septembar 1926. – Elza i ja nađosmo se u berlinskoj podzemnoj željeznici. Bilo je to odjeljenje više klase. Moj pogled slučajno pade na dobro obučenog čovjeka nasuprot meni, očito imućnog poslovnog čovjeka, s divnom kožnom torbom na koljenima i velikim dijamantnim prstenom u ruci. Dokono pomislih kako se naočita figura ovog čovjeka dobro uklapa u sliku prosperiteta koji se susretao svuda u centralnoj Evropi tih dana; prosperiteta koji tim više pada u oči što je došao nakon godina inflacije, kada je sav ekonomski život bio potpuna zbrka i bijeda. Većina ljudi bili su sada dobro obučeni i uhranjeni, a čovjek nasuprot meni nije zato bio nikakav izuzetak. Ali kada sam pogledao u njegovo lice, nije mi se činilo da gledam sretnu osobu. Izgledao je zabrinut, ali ne samo zabrinut nego jako nesretan, s očima koje zure u prazno i uglovima usana spuštenim kao u bolu – ali ne tjelesnom bolu. Ne želeći da budem neuljudan, okrenuh oči i vidjeh do njega neku elegantnu gospođu. I ona je imala čudesno nesretan izraz lica kao da proživljava ili doživljava nešto što joj izaziva bol; ipak, njene usne su bile stisnute u nešto nalik na osmjeh koji je, siguran sam, morao biti namješten. Tada počeh gledati okolo u sva ostala lica u odjeljenju – lica bez izuzetaka dobro obučenih i dobro hranjenih ljudi i na gotovo svakom od njih mogao sam zapaziti izraz skrivene patnje, tako skrivene da vlasnik lica kao da nije bio ni svjestan.
Ovo je zaista bilo čudno. Nikada prije nisam vidio tako mnogo nesretnih lica oko sebe, ili možda nikada prije nisam tražio ono što je tako glasno iz njih progovaralo? Dojam je bio tako snažan da to spomenu Elzi; i ona poče gledati oko sebe pažljivim okom slikara vičnog studiranju ljudski crta lica. Onda se okrenu meni, začuđeno, i reče: - Imaš pravo. Oni svi izgledaju kao da trpe paklene muke… Pitam se da li oni sami znaju šta se dešava s njima?
Znao sam da ne znaju – jer inače ne bi mogli rasipati svoj život kao što to čine, bez ikakve vjere u istine koje obavezuju, bez ikakvog cilja osim želje da podignu svoj vlastiti ‘životni standard’, bez ikakve nade osim da pribave više materijalnih prednosti, više stvari i možda više moći…
Kad smo se vratili kući, slučajno pogledah na svoj stol na kojem je ležao otvoren Kur’an koji sam ranije bio čitao. Mehanički uzeh knjigu da je zatvorim, pogled mi pade na otvorenu stranicu i pročitah:
“Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete, sve dok grobove ne naselite. A ne valja tako, saznaćete svakako! I još jednom, ne valja tako, saznaćete sigurno! Ne valja tako, nek znate pouzdano, Džehennem ćete vidjeti jasno! I još jednom, doista ćete ga vidjeti očigledno! Zatim ćete toga dana za sladak život biti pitani sigurno!”
Za trenutak sam ostao bez daha. Mislim da mi je knjiga zadrhtala u rukama. Onda sma je pružio Elzi: - Čitaj ovo. Zar to nije odgovor na ono što smo vidjeli u podzemnoj željeznici.
To je bio odgovor; tako odlučan da sve sumnje iznenada nestadoše. Sada sam znao, van svake sumnje, da je Bog inspirisao tu knjigu koju držim u ruci; jer iako je pružena čovjeku prije trinaest stoljeća, ona je jasno predviđala nešto što može postati istinito samo u ovom kompliciranom, mehaniziranom našem vijeku što ga slabosti opsjedaju… Ovo, vidio sam nije bila samo ljudska mudrost čovjeka iz daleke prošlosti u dalekoj Arabiji. Koliko god je on mogao biti mudar, takav čovjek nije mogao sâm predvidjeti nevolje tako svojstvene dvadesetom stoljeću. Iz Kur’ana je govorio glas veći od Muhammedovog glasa…”

Nastavice se InsAllah.

www.novihorizonti.com
Jede Wahrheit braucht einen Mutigen der sie ausspricht!

SaNdZak

Zlatna sredina

(23)

  • »SaNdZak« je muško
  • »SaNdZak« je autor ove teme

Postovi: 537

Datum registracije: 01.11.2002

Lokacija: Pesterska visoravan/Sandzak

  • Poruku poslati

2

Četvrtak, 07. August 2003


Božanstvo zvano mašina
Veoma rano Muhammad Asad (alijas Leopold Wise) postao je nezadovoljan idealima zapadnjačkog društva u kojem su ljudi, nakon što su izgubili svaku metafizičku orijentaciju i odlučili da žive bez nje, postali prisiljeni da za sebe stalno iznalaze nove mehaničke saveznike. Otuda – smatra on – bjesumučna, očajnička jurnjava tehnike zapadnog čovjeka, jer on svaki dan iznalazi nove mašine i svakoj od njih daje nešto od svoje duše da bi se one borile za njegov opstanak. Mašine to doista i rade, ali, u isto vrijeme, one za tog čovjeka proizvode nove potrebe, nove opasnosti, nove strepnje i neugasivu žeđ za novim (umjetnim) saveznicima. Njegova duša gubi se u sve smionijem, fantastičnijem, sve moćnijem radu moćne mašine, a mašina gubi svoju pravu svrhu – da štiti i obogaćuje ljudski život – i razvija se u božanstvo samo za sebe, u proždrljivog čeličnog Moloha.
Svećenici i propovjednici tog nezasitog božanstva – tvrdi Asad – izgleda da nisu svjesni da je brzina modernog tehničkog progresa rezultat ne samo pozitivnog rasta znanja nego isto tako i duhovnog očaja i da su velika materijalna dostignuća, u svjetlu kojih zapadnjak proklamira svoju volju da ovlada prirodom, u suštini, defanzivnog karaktera; iza njihove blistave fasade vreba strah od nepoznatog.

Duh Zapada iz Asadove perspektive
U svojim djelima Muhammad Asad (Leopold Weis) znalački je prikazao duh Zapada i njegove civilizacije. To se naročito vidi u njegovoj knjizi Islam na raspuću, u kojoj, govoreći o toj tematici, između ostalog, kaže:
“Savremeni je Zapad vođen, u svojim aktivnostima i nastojanjima skoro isključivo promišljanjima o praktičnoj korisnosti i dinamičkom razvoju. Njegov inherentni cilj je eksperimentisanje s mogućnostima života ne pripisujući mu neku vlastitu moralnu realnost. Za savremenog Evropljanina ili Amerikanca, pitanje smisla i svrhe života odavno je izgubilo svoj praktični značaj. Važno mu je samo pitanje koji oblik život može poprimiti i da ljudska rasa napreduje prema konačnom ovladavanju Prirodom.
Ono što nazivamo religijskim stavom uvijek se temelji na vjerovanju da postoji sveobuhvatni, nadnaravni moralni zakon i da smo mi, ljudska bića, dužni potčiniti se njegovim zapovijedima. Međutim, savremena zapadna civilizacija ne priznaje nužnost potčinjavanja bilo čemu, osim ekonomskim, socijalnim ili nacionalnim zahtjevima. Njeno stvarno božanstvo nije duhovne vrste: ono je Udobnost. A njena stvarna živa filozofija izražena je u Volji za Moći zbog same moći. Oboje je naslijeđeno iz stare rimske civilizacije.”
Opisujući ljude na Zapadu, Asad tvrdi da prosječan zapadnjak, bio on demokrat ili fašist, kapitalist ili komunist, fizički radnik ili intelektualac, zna za samo jednu pozitivnu “religiju”, a to je obožavanje materijalnog napretka, vjerovanje da nema drugog cilja u životu osim da se taj život čini neprestano lakšim ili kako se obično kaže “neovisnim od Prirode”. Hramovi te “religije” su gigantske tvornice, kina, hemijske laboratorije, plesne dvorane, hidroelektrane; a njezini svećenici bankari, inženjeri, filmske zvijezde, industrijski magnati, vrhunski sportisti. Neizbježan rezultat te žudnje za moći i užitkom, proizvodnja je neprijateljskih skupina naoružanih do zuba i odlučnih da unište jedni druge kad god se njihovi interesi sukobe. Na kulturnoj strani, rezultat je stvaranje ljudskog tipa čija je moralnost ograničena samo na pitanja praktične koristi, a svemu tome najviši kriterij za određivanje dobra i zla je materijalni uspjeh.

Odnos savremene zapadne civilizacije prema vjeri
Muhammad Asad u svojim djelima na više mjesta ističe da je zapadna civilizacija, u osnovi, temeljito antireligijska u svojim poimanjima i metodama. Postoje brojni razlozi koji su uzrokovali takav odnos, a tri su – po njegovom viđenju – ključna:
1. Naslijeđe rimske civilizacije s njenim potpuno materijalističkim stavom u pogledu ljudskog života i njegove inherentne vrijednosti;
2. Pobuna ljudske naravi protiv kršćanskog prezira ovog svijeta i potiskivanje prirodnih poriva i legitimnih čovjekovih težnji;
3. Antropomorfno poimanje Boga u kršćanskoj teologiji.
U nastavku, na osnovu Asadovih razmišljanja, donosimo širu analizu razloga koji su doveli do toga da savremena zapadna civilizacija bude duboko antireligijski orijentisana.

Naslijeđe rimske civilizacije
Prvi razlog antireligijske orijentisanosti Zapada treba tražiti u ogromnom rimskom naslijeđu koje baštini savremena zapadna civilizacija. Rimska civilizacija imala je – smatra Asad - potpuno materijalistički stav u pogledu ljudskog života i njegove inherentne vrijednosti. Rimljani, zapravo – ističe on – nisu nikada spoznali religiju. Njihovi tradicionalni bogovi bili su blijede imitacije grčke mitologije, puki bezbojni duhovi prihvaćeni prešutno zbog društvene konvencije. Ni na kakav način tim bogovima nije bilo dopušteno da se miješaju u stvarni život. Kad bi ih “konsultirali”, oni su davali proročanstva posredstvom svojih svećenika; ali od njih se nije nikada očekivalo da ljudima nametnu moralne zakone niti da usmjeravaju njihove aktivnosti. To je bilo tlo iz kojeg je izrasla savremena zapadna civilizacija.
Ta civilizacija striktno ne poriče postojanje Boga, ali ona za njega jednostavno nema mjesta ni primjene u svom sadašnjem intelektualnom sastavu. Savremeni zapadnjak će, vjerovatno, pripisati praktičnu važnost samo onim idejama koje su unutar vidokruga empirijskih znanosti ili se barem može očekivati da utječu na ljudske društvene odnose na opipljiv način. A, budući da pitanje postojanja Boga, na prvi pogled (prima facie), ne pripada nijednoj od tih dviju kategorija, zapadni duh je, u načelu, sklon isključiti Boga iz sfere praktičnog promišljanja. Ilustracije radi – navodi Asad – to se može izraziti ovako: - Pošto ne znamo ništa određeno (tj. dobiveno znanstvenim eksperimentima i proračunima) o porijeklu ljudskog života i njegovoj sudbini poslije tjelesne smrti, bolje je koncentrirati sve naše energije na razvoj naših materijalnih i intelektualnih mogućnosti ne dopuštajući da budemo dovedeni u nepriliku transcendentalnom etikom i moralnim postulatima utemeljenim na pretpostavkama koje se opiru znanstvenom dokazu. Takav stav je u samoj svojoj biti nereligijski – zaključuje Asad.


Pobuna ljudske naravi protiv kršćanskog prezira ovog svijeta
Drugi razlog zašto je savremena zapadna civilizacija antivjerski nastrojena nalazi su u povijesnom antagonizmu između Crkve i evropskog intelekta. Tokom dugih stoljeća – ističe Asad – duh Evrope bio je pritiskivan religijskim sustavom, koji je oličavao prezir prema ljudskoj prirodi. Nota asketizma koja prožima Evanđelje s kraja na kraj, zahtjev da se pasivno podnosi učinjeno zlo i okreće “drugi obraz”, ocrnjivane intimnog odnosa kao nečega utemeljnog na padu Adama i Eve i njihova protjerivanja iz raja, “prvi grijeh”, i njihovo iskupljenje preko Kristova raspeća – sve to vodi ka tumačenju ljudskog života ne kao pozitivnog stupnja, nego skoro kao “nužnog” zla – kao “odgojne” zapreke na putu duhovnog progresa. Jasno je da takvo vjerovanje ne daje prednost odlučnim nastojanjima koja se tiču ovosvjetskog znanja i poboljšanja uvjeta zemaljskog života. Zbog toga je, intelekt Evrope bio dugo prigušen tim sumornim poimanjem ljudskog postojanja.
U srednjem vijeku, kad je Crkva bila “svemoćna”, Evropa nije imala ni vitalnosti niti bilo kakve uloge na polju znanstvenog istraživanja. Ona je čak izgubila svaku stvarnu vezu s filozofskim dostignućima Rima i Grčke iz kojih je nekad potekla evropska kultura. Čovjekov razum se bunio više puta, ali ga je Crkva uvijek iznova obuzdavala. Povijest srednjeg vijeka puna je gorkih borbi između genija Evrope i duha Crkve.
Oslobođenje evropskog uma od intelektualnog ropstva, kojem ga je bilo podvrgla kršćanska crkva, desilo se u vrijeme renesanse, a bilo je u velikoj mjeri posljedica kulturnih impulsa i ideja koje su Arapi, tokom nekoliko stoljeća, prenosili na Zapad – smatra Asad. Sve što je bilo najbolje u kulturi drevne Grčke i kasnijeg helenističkog razdoblja, Arapi su ponovno oživjeli u svojim učenjima i unaprijedili u stoljećima nakon uspostavljanja ranog islamskog carstva.
Kulturni utjecaj islamskog svijeta, prvo preko avanture križarskih ratova na Istoku i sjajnih intelektualnih dostignuća muslimanske Španjolske i Sicilije na Zapadu, a kasnije preko rastućih komercijalnih odnosa što su ih uspostavili republike Đenova i Venecija s Bliskim istokom – počeo je kucati na zamandaljena vrata evropske civilizacije. Pred zaslijepljenim očima evropskih učenjaka i mislilaca pojavila se drugačija civilizacija – profinjena, progresivna, puna strastvenog života i u posjedu kulturnih blaga koje je Evropa bila davno zaboravila. Ono što su uradili Arapi bilo je puno više od ponovnog oživljavanja drevne grčke znanosti. Oni su izgradili potpuno nov, svoj vlastiti znanstveni svijet i otvorili dotad nepoznate puteve istraživanja i filozofije. Sve to oni su različitim kanalima saopćavali zapadnom svijetu. Učinak tih utjecaja na Evropu bio je ogroman. S dolaskom islamske civilizacije, novo intelektualno svjetlo pojavilo se na nebu Zapada i proželo ga svježim životom i žeđu za napretkom. Evropski historičari to razdoblje preporoda nazivaju renesansom – tj. “ponovnim rođenjem”, što je ustvari bilo ponovno rođenje Evrope. Podmlađujuća strujanja koja su izbijala iz islamske kulture omogućila su najboljim evropskim umovima da se s novim snagama bore protiv pogubne premoći kršćanske Crkve – zaključuje Asad.

Antropomorfno poimanje Boga
Treći razlog antireligijske usmjerenosti savremene zapadne civilizacije nalazi se u antropomorfnom poimanju Boga u kršćanskoj teologiji. Asad naglašava da je najvažniji intelektualni faktor koji je sprečavao religijsku obnovu Evrope bio upravo pojam Isusa Krista kao sina Božijeg. Naravno, - ističe on – filozofski nastrojeni kršćani nisu nikada tu ideju o sinstvu uzimali u doslovnom smislu; oni su pod tim podrazumijevali manifestaciju Božije milosti u čovječijem obliku. Ali, s obzirom da svi ljudi nemaju filozofski nastrojen duh, za pretežnu većinu kršćana, izraz sin imao je i ima sasvim izravno značenje, iako je uvijek tome bio pridružen neki mističan prizvuk. Za njih je Kristovo “Božije sinstvo” sasvim prirodno vodilo ka antropomorfnom (čovjekolikom) poimanju Boga, Koji je poprimio oblik dobroćudnog starca bujne bijele brade; a onaj oblik, ovjekovječen bezbrojnim slikama visoke umjetničke vrijednosti, ostao je utisnut u podsvjesni duh Evrope.
U vrijeme kad je ta crkvena dogma gospodarila, u Evropi nije bilo sklonosti da se dovodi u pitanje taj čudni pojam. Ali, nakon razdoblja prosvijećenosti, evropski mislioci su instinktivno ustuknuli pred shvaćanjem Boga onako kako je predstavljen u učenjima Crkve; a pošto je to shvaćanje bilo jedino na koje su bili naviknuti, oni su počeli odbacivati i samu ideju o Bogu, a s tim i samu religiju.
Pored toga, čar izvanrednog materijalnog napretka počeo je usmjeravati ljude prema novim zanimanjima, pa je tako pridonosio sljedećem religijskom vakuumu Zapada. U tom vakuumu razvoj zapadne civilizacije poprimio je tragičan obrat: oslobođen svog ranijeg ropstva dogmatskim crkvenim učenjima, zapadnjački duh prekoračio je sve granice i postepeno se ušančio u odlučni antagonizam prema bilo kojem obliku duhovnih zahtjeva u odnosu na čovjeka. Iz podsvjesnog straha da opet ne bude nadvladan silama koje polažu pravo na duhovni autoritet, Evropa je postala šampion svega antireligijskog i u načelu i u akciji. Tako se ona okrenula svom starom rimskom naslijeđu.

Nastaviće se, insaAllah...


Jede Wahrheit braucht einen Mutigen der sie ausspricht!

SaNdZak

Zlatna sredina

(23)

  • »SaNdZak« je muško
  • »SaNdZak« je autor ove teme

Postovi: 537

Datum registracije: 01.11.2002

Lokacija: Pesterska visoravan/Sandzak

  • Poruku poslati

3

Srijeda, 03. Septembar 2003

Zapadne predrasude prema islamu i muslimanima

Muhammed Asad rano je shvatio da ljudi na Zapadu imaju strahovito izobličenu sliku o islamu i da je ta slika rezultat neobjektivnog i tendencioznog govora i pisanja o toj vjeri. I dekadenca koja je zahvatila muslimanske narode posljednjih dvije stotine godina uveliko je doprinijela tim pogrešnim gledanjima na islam. Ta gledanja mogla bi se izraziti ovako:
- Pad koji su doživjeli muslimani može se uglavnom pripisati islamu koji je, daleko od toga da bude religiozna ideologija usporediva s kršćanstvom ili judaizmom, više bezbožna mješavina pustinjskog fanatizma, grube senzualnosti, praznovjerja i tupog fatalizma koji sprečava njegove sljedbenike da učestvuju u napretku čovječanstava prema višim društvenim oblicima; umjesto da oslobađa ljudski duh od okova mračnjaštva, islam ih još više steže(?). Prema tome, što se prije muslimanski narodi oslobode svoje podložnosti islamskim vjerovanjima i društvenoj praksi te potaknu na prihvatanje zapadnog načina života , to je bolje za njih i za ostali svijet…
Asad smatra da su u psihi zapadnog čovjeka duboko ukorijenjene predrasude prema islamu. U tom pogledu on kao primjer navodi način na koji zapadnjak tretira, recimo, hinduizam, budizam ili neku drugu ideologiju – što je sasvim različito od njegovog odnosa prema islamu. O tome je zabilježio sljedeće zapažanje:
“Kad zapadnjak raspravlja, recimo, o hinduizmu ili budizmu, on je uvijek svjestan temeljnih razlika između tih ideologija i njegove vlastite. On se može diviti nekoj njihovoj zamisli, ali, naravno, nikada ne bi razmatrao mogućnost da one zamijene njegovu vlastitu ideologiju. Ti zato što on a priori usvaja tu nemogućnost; on je kadar razmatrati te tuđe kulture potpuno smireno i često sa osjećajem sućuti. Međutim, ako je u pitanju islam, koji nije nipošto tuđ zapadnim vrijednostima kao što su hindu ili budistička filozofija, tu zapadnjačku smirenost gotovo obavezno remete emocionalne predrasude. Možda je to, ponekad pomislim, zato što su vrijednosti islama toliko bliske zapadnim da predstavljaju potencijalni izazov mnogim zapadnim pojmovima duhovnog i društvenog života.”
Razloge tih predrasuda s kojima zapadnjak posmatra islam treba tražiti u historijsko-psihološkoj pozadini odnosa Zapada prema islamu. U vezi s tim stanovnik Zapada kaže:
“Da bismo našli doista uvjerljivo objašnjenje za te predrasude moramo pogledati daleko nazad u historiju i pokušati shvatiti psihološku pozadinu najranijih odnosa između zapadnog i islamskog svijeta. Ono što zapadnjaci danas misle i osjećaju o islamu ukorijenjeno je u utiscima koji su nastali za vrijeme križarskih ratova.
Križarski ratovi ostavili su najsnažniji kolektivni utisak na civilizaciju koja je upravo postajala svjesna sebe. Historijski govoreći, oni su predstavljali najraniji – i potpuno uspješan – pokušaj Evrope da sama sebe vidi kao kulturnu cjelinu. Ništa od onog što je Evropa iskusila prije ili poslije ne može se usporediti s oduševljenjem koje je dovelo do prvog križarskog rata. Val oduševljenja prešao je Kontinentom, radost i ponos su prvi put prešli granice između država, plemena i klasa. Prije toga bili su Franci, Saksoni i Germani, Burgundijci i Sicilijanci, Normani i Lombardi – mješavina plemena i rasa s jedva bilo čim zajedničkim, osim činjenice da je većina njihovih feudalnih kraljevstava i kneževstava predstavljalo ostatke Rimskog carstva i da su svi ispovijedali kršćansku vjeru. Međutim, u križarskim vojnama, i preko njih, religijska veza podignuta je na novu razinu, stvar zajedničku svim Evropljanima, političko-religijski koncept ‘kršćanstva’ koji je doveo do kulturnog koncepta Evrope. Kada je papa Urban II, u čuvenom govoru u Klermontu, u novembru 1095. godine, pozvao kršćane na rat protiv ‘nevjernika’ koji drže Svetu zemlju, on je proklamovao – vjerovatno ni sam to ne pretpostavljajući – povelju zapadne civilizacije. (…)
Moglo bi izgledati kao historijska ironija da ta prastara mržnja prema islamu, koja je religioznog porijekla, još uvjek podsvjesno ne traje i danas - u doba kad je religija izgubila najveći dio svoga utjecaja na duh Evropljana. Međutim, to nije iznenađujuće. Znamo da neko može potpuno izgubiti religiozna vjerovanja koja su mu data u djetinjstvu a da ipak neke naročite emocije u vezi s tim vjerovanjima ostanu i racionalno na snazi kroz čitav njegov kasniji život. A to je upravo ono što se desilo toj koplektivnoj ličnosti, tj. zapadnoj civilizaciji. Sjena križarskih ratova lebdi iznad Zapada i danas i sve njegove reakcije prema islamu i muslimanskom svijetu nose izrazite tragove te sablasti, koja teško umire.”
Kritikujući zapadne intelektualce s kojima je imao kontakte, Asad se s razlogom pita:
“Da li se iko od njih ikada potrudio da dobije direktan uvid u islam ili su njihova mišljenja bila bazirana na mnoštvu klišea i izobličenih pojmova koji su im bili preneseni od prijašnjih generacija? Nije li možda onaj strari grčko-rimski način mišljenja, koji je dijelio svijet na Grke i Rimljane na jednoj i ‘barbare’ na drugoj strani, bio tako dobro ukorijenjen u zapadnjački duh da on nije u stanju čak ni teoretski priznati pozitivnu vrijednost bilo čemu što leži van njegove vlastite kulturne sfere?”
Analizirajući stanje vjerskog života u Evropi, Asad primjećuje da je (po)odavno došlo vrijeme kada je u Evropi religijsko osjećanje počelo blijedjeti. Ali, mržnja prema islamu – tvrdi on- ostala je. Najkarakterističnija činjenica je da je veliki francuski filozof Voltaire, koji je bio jedan od najžešćih protivnika Crkve u osamnaestom stoljeću, istodobno bio i fanatičan mrzitelj islama i Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Nekoliko desetljeća kasnije došlo je vrijeme kada su znanstvenici na Zapadu počeli studirati strane kulture i prilaziti im s naklonošću; ali u slučaju islama tradicionalna averzija bi se skoro uvijek “ušunjala” kao iracionalna predrasuda u njihova znastvena istraživanja, a kulturni jaz koji je historija, na nesreću, bila postavila između Evrope i islamskog svijeta ostajao je nepremošćen. To je uzrokovalo da prezir prema islamu postane sastavni dio evropske misli.

Asadova kritika zapadne civilizacije
Muhammad Asad kritikovao je zapadnu civilizaciju okrivljujući je da nije bila u stanju da uspostavi ravnotežu između čovjekovih tjelesnih i društvenih potreba i njegovih duhovnih težnji: ta civilizacija napustila je svoju prvobitnu etiku a da pri tome nije bila kadra sâma da izgradi bilo kakav drugi moralni sistem, makar teoretski, koji bi se nametnuo razumu.
Uprkos svojim dostignućima u obrazovanju, zapadna civilizacija nije bila u stanju da savlada naivnu spremnost čovjekovu da bude lahak plijen bilo kakve parole, koliko god apsurdne, koju spretni demagozi mogu da zamisle. Ona je podigla tehniku ‘organiziranja’ do nivoa fine umjetnosti, ali ipak nacije Zapada – tvrdi Asad – svakodnevno ispoljavaju svoju krajnju nesposobnost da kontrolitraju sile koje njihovi učenjaci oslobađaju, i već su dostigli tačku gdje neograničene znanstvene mogućnosti idu ruku pod ruku sa široko rasprostranjenim haosom.
Bez prave religiozne orijentacije, zapadnjak ne može imati koristi od svjetla znanja koje njegova – bez sumnje – velika nauka zrači. Na njega se mogu primijeniti riječi Allaha Uzvišenog sadržane u 17. i 18. ajetu sure El-Bekare:
“Slični su onima koji potpale vatru, i kad ona osvijetli njihovu okolinu, Allah im oduzme svjetlo i ostavi ih u mraku, i oni ništa ne vide! Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste.”
No ipak, – nastavlja Asad – u osorosti svoje sljepoće, zapadnjaci su uvjereni da će upravo njihova civilizacija donijeti svjetlo i sreću svijetu… U osamnaestom i devetnaestom stoljeću oni su mislili da prošire Evanđenlje kršćanstva po čitavom svijetu; ali sad kada se njihov religiozni žar ohladio toliko da religiju smatraju samo smirujućom muzičkom podlogom – kojoj je dopušteno da prati ali ne da ima uticaj na “stvarni život” – oni su počeli umjesto toga da šire materijalisičko Evanđelje “zapadnjačkog načina života”, vjerovanje da se svi ljudski problemi mogu riješiti u tvornicama, laboratorijama i kroz statistiku.
Stvarno božanstvo savremenog Zapada – tvrdi Asad – nije više duhovne vrste: to božanstvo se u modernom dobu naziva Komfor. Naravno, na Zapadu ima još onih koji osjećaju i misle na religiozan način i čine očajničke napore da pomire svoja moralna vjerovanja i duh svoje civilizacije, ali takvi ljudi su samo iznimke. Prosječni Evropljanin – naglašava Asad – bio on demokrata ili komunist, fizički radnik ili intelektualac, izgleda da poznaje samo jedno pozitivno vjerovanje: obožavanje materijalnog napretka, vjerovanje da u životu ne može biti drugog cilja osim da se sam taj život neprestano pravi lakšim. Hramovi te vjere su gigantske tvornice, kina, hemijske laboratorije, plesne dvorane, hidroelektrane; a njezini svećenici bankari, inženjeri, političari, filmske zvijezde, statističari, industrijski rukovodioci… To je rezultiralo općim poremećajem u određivanju značenja pojmova Dobro i Zlo, kao i potčinjavanjem svih društvenih i ekonomskih zaključaka pravilu “svrsishodnosti”. Na kulturnom planu ishod je bio izgradnja ljudskog tipa čija je moralnost ograničena samo na pitanja praktične koristi i čiji je najviši kriterij o tome šta je pravo a šta nije - materijalni uspjeh.
Materijalni napredak – pojašnjava Asad – nije nešto pogrešno i nepotrebno. Naprotiv, on je sasvim legitiman i potreban za izgradnju i unapređenje života na ovom svijetu. Ali, sam materijalni napredak nikada ne može postići svoj cilj – povećati ukupnu ljudsku sreću – ukoliko nije praćen vjerom u apsolutne vrijednosti.

Jede Wahrheit braucht einen Mutigen der sie ausspricht!

SaNdZak

Zlatna sredina

(23)

  • »SaNdZak« je muško
  • »SaNdZak« je autor ove teme

Postovi: 537

Datum registracije: 01.11.2002

Lokacija: Pesterska visoravan/Sandzak

  • Poruku poslati

4

Srijeda, 03. Septembar 2003

Šta islam ima ponuditi svijetu?

Muhammed Asad veoma mlad je (u 26. godini života) prešao na islam, vjeru u kojoj je našao istinski smiraj i zadovoljstvo duše. Ostatak života (gotovo sedamdeset godina) proveo je služeći islamu.
Dekadenca koja je zahvatila muslimanske narode diljem zemaljske kugle duboko ga je pogađala. Na više mjesta u svojim djelima Asad ističe da islam nije kriv za takvo stanje. Naprotiv, tokom povijesti islam je (u)činio da muslimani budu veliki, a ne obratno. Onda kada je muslimanima njihova vjera postala navika a prestala da bude životni program koji treba svjesno sprovoditi, inovativni podsticaj koji leži u osnovi njihove civilizacije iščezavao je i postepeno ustupao mjesto indolenciji, sterilnosti i kulturnom padu.
Šta se događa sa islamom? – pita se Asad. Da li je on stvarno – kao što govore njegovi protivnici – “istrošena sila”? Je li islam preživio vlastitu korisnost i dao svijetu sve što je imao dati?
Odgovarajući na to pitanje Asad podsjeća da povijest govori da su sve ljudske kulture i civilizacije cjeline i da liče na živa bića. One prolaze kroz sve faze kroz koje mora proći organski život: one se rađaju, imaju svoju mladost, zrelo doba a na kraju dolazi dekadenca. Kao biljke koje vehnu i padaju u prah, kulture umiru i na kraju svog vremena ustupaju mjesto drugim, novorođenim.
Da li je to slučaj s islamom? Može se tako činiti – obrazlaže Asad – samo na prvi površni pogled. Bez sumnje, islamska kultura je imala svoj sjajan uspon i svoje doba procvata; ona je imala moć da nadahnjuje ljude na djela i žrtve, ona je transformirala nacije i mijenjala lice zemlje. Kasnije je posustala i stagnirala i konačno postala prazna riječ, i sada smo svjedoci njena nazatka i pada. Ali, je li to sve? – pita se Asad.
“Ako vjerujemo” – nastavlja on – “da islam nije samo kultura među mnogim drugim, ne puki proizvod ljudskih misli i nastojanja, već sila koja proizvodi kulturu – Zakon koji je donio Svemogući Bog da bi ga čovječanstvo slijedilo za sva vremena i svugdje – onda se aspekt potpuno mijenja, Ako islamska kultura jeste ili je bila reezultat našeg pridržavanja objavljenog Zakona, mi ne možemo nikada prihvatiiti, kao kod drugih kultura, da je ona vezana za protok vremena i ograničena na neko posebno razdoblje. Ono što izgleda kao dekadenca islama, ustvari je samo smrt i praznina u našim srcima koja su suviše lijena i neosjetljiva na vječni glas. Nema nikakva vidljiva znaka da je čovječanstvo, u svom sadašnjem stanju, preraslo islam. Ono nije bilo u stanju proizvesti bolji etički sistem od onoga što ga je izrazio islam; ono nije bilo kadro ostvariti praktičnu ideju ljudskog bratstva, kao što to čini islam u svom nadnacionalnom društvenom konceptu umme, ono nije bilo u stanju izgraditi društvenu strukturu u kojoj su konflikti i trvenja između njezinih članova tako djelotvorno svedeni na minimum kao u društvenom planu islama; ono nije bilo u stanju unaprijediti dostojanstvo čovjeka, njegov osjećaj sigurnosti, njegovu duhovnu nadu – i konačno, ali ne manje važno, njegovu sreću. U svim tim pitanjima sadašnji ljudski dosezi zaostaju značajno iza islamskog programa.”
Polazeći sa takvih osnova Asad zaljučuje da je ponovni procvat islama moguć. Ali, kojim putem ići da bi se izišlo iz krize?
Evo šta Asad nudi kao odgovor:
“Nama ne treba ‘reforma’ islama, kao što misle neki muslimani – zato što je on već savršen po sebi. Ono što moramo reformirati je naš stav prema religiji, naša lijenost, naša uobraženost, naša kratkovidnost – ukratko naši nedostaci a ne neki pretpostavljeni nedostaci islama. Da bismo ostvarili islamski preporod ne treba tražiti nove principe ponašanje izvana, nego treba samo primijeniti stare i zaboravljene. Mi svakako, možemo primiti nove impluse od starih kultura, ali ne možemo nadomjestiti savršeno tkivo islama bilo čime neislamskim, bez obzira da li to dolazi sa Zapada ili sa Istoka. Islam se, kao duhovna i društvena institucija ne može ‘poboljšati’. U tim okolnostima, bilo koja promjena u njegovim koncepcijama ili njegovoj društvenoj organizaciji, uzrokovana uvođenjem stranih kulturnih utjecaja, ustvari je retrogradna i destruktivna, pa – prema tome - za duboko žaljenje. Do promjene mora doći ali to mora biti promjena u nama samima – a ona mora ići u smjeru islama a ne suprotno od njega. Ali, uza sve to, mi se ne smijemo zavaravati. Znamo da je naš svijet, svijet islama, skoro izgubio svoju realnost kao nezavisan kulturni činilac. Mi lutamo; niko, međutim, ne zna prema kakvom kulturnom cilju idemo. Nema intelektualne hrabrosti, nema volje da se odupre ili da zaustavimo bujicu stranih utjecaja destruktivnih za našu vjeru i naše društvo. Odbacili smo najbolja moralna učenja koja je svijet ikada spoznao. Mi protuslovimo svojoj vjeri dok je ona našim dalekim precima bila živi podsticaj: mi se stidimo, dok su se oni njome ponosili; mi smo škrti i sebični, dok su se oni velikodušno otvarali prema svijetu; mi smo prazni, dok su oni bili puni…”

Je li moguće da se Zapad okrene islamu?
Određeni muslimanski krugovi tvrde da Zapad pokazuje znakove sklonosti prema islamu kao religijskom i društvenom učenju. Neki čak ozbiljno vjeruju da predstoje masovni prelasci Evropljana i Amerikanaca na islam.
Takvo vjerovanje, – smatra Asad – samo po sebi, nije nerazumno za nas koji držimo da od svih religijskih sistema samo islam odgovara istinskim potrebama i mogućnostima inherentnim ljudskoj naravi i, prema tome, pravim zahtjevima ljudskog društva. Štaviše, Poslanik islama rekao je da će islam ući u svaku kuću tj. da će u svakoj kući biti muslimana). Ali, nažalost – precizira Asad – nema ni najmanjeg dokaza da bi se to moglo desiti u zamišljenoj budućnosti.
Što se tiče zapadne civlizacije – prognozira Asad – okretanje prema islamu moglo bi se desiti nakon niza strašnih društvenih kataklizmi koje bi uzdrmale sadašnje samozadovoljstvo Zapada i promijenile njegov mentalitet tako temeljito da bi ga učinile prikladnim i spremnim da prihvati religijsko objašnjenje života. Danas, zapadni svijet je potpuno izgubljen u obožavanju svojih materijalnih dostignuća i u vjerovanju da je taj komfor, i samo komfor, cilj kojem je vrijedilo težiti. Njegov materijalizam, njegovo odbijanje religijske orijentisane misli, nesumnjivo se pojačava a ne slabi kako bi neki mulimanski posmatrači optimisti željeli da vjerujemo. Ustvari, - zaključuje Asad – Zapad nije nikada bio dalje od islama nego što je danas. Njegovo aktivno neprijateljstvo prema islamu može biti u opadanju; međutim, to nije usljed razumijevanja islamskih učenja, nego usred rastuće slabosti i dezintegracije islamskog svijeta.


Jede Wahrheit braucht einen Mutigen der sie ausspricht!

Social bookmarks