Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

SaNdZak

Zlatna sredina

(23)

  • »SaNdZak« je muško
  • »SaNdZak« je autor ove teme

Postovi: 537

Datum registracije: 01.11.2002

Lokacija: Pesterska visoravan/Sandzak

  • Poruku poslati

1

Ponedjeljak, 15. Septembar 2003

Islamska Deklaracija (Alija Izetbegovic)

Uvod

Jedan program islamizacije Muslimana
i muslimanskih naroda

NAŠ CILJ: Islamizacija Muslimana
NAŠA DEVIZA: Vjerovati i boriti se


BISMILLAHIRRAHMANIRRAHIM!

Deklaracija koju danas predajemo javnosti nije nikakva lektira, koja strancima ili onima koji sumnjaju treba dokazivati superiornost Islama nad ovim ili onim sistemom, ovom ili onom grupom ideja.

Ona je upućena Muslimanima koji znaju gdje pripadaju i koji u svom srcu jasno osjećaju na kojoj strani stoje. Za takve ova deklaracija predstavlja poziv da izvuku neophodne konzekvence o tome na što ih ta ljubav i pripadnost obvezuje.

Čitav muslimanski svijet nalazi se u stanju vrijenja i promjena. Ma kakav bude izgledao ovaj svijet pošto ove promjene naprave prvi ulazni krug, jedno je sigurno: on neće više biti svijet iz prve polovice ovoga vijeka. Epoha pasivnosti i mirovanja prošla je zauvijek.

Ovaj trenutak mijene i kretanja nastoje iskoristiti svi a posebno moćni stranci s Istoka i Zapada. Umjesto svojih armija oni sada ubacuju svoje ideje i svoj kapital, i ovom novom formom utjecaja nastoje ponovo postići isti cilj: da osiguraju svoju prisutnost i da muslimanske narode održavaju i dalje u stanju duhovne nemoći i materijalne i političke zavisnosti.

Kina, Rusija i zapadne zemlje prepiru se o tome kojoj od njih i nad kojim dijelom muslimanskog svijeta pripada patronat. Njihova svađa je bespredmetna. Islamski svijet ne pripada njima, nego muslimanskim narodima.

Jer, jedan svijet sa 700 milijuna ljudi i ogromnim prirodnim izvorima i na geografskoj poziciji prvog reda, koji je nasljednik kolosalnih kulturnih i političkih tradicija i koji je nosilac žive islamske misli, taj svijet ne može dugo ostati u položaju najamnika. Ne postoji sila koja bi mogla spriječiti novu muslimansku generaciju da ne učini kraj tom nenormalnom stanju.

S ovim uvjerenjem mi objavljujemo prijateljima i neprijateljima da su Muslimani odlučili sudbinu islamskog svijeta uzeti u svoje ruke i taj svijet urediti po svojoj zamisli.

U ovom pogledu deklaracija ne sadrži ideje koje bi se mogle smatrati potpuno novim. Ona je sinteza ideja koje se sve češće čuju na raznim stranama i koje imaju približno opću važnost u svim dijelovima muslimanskog svijeta. Ipak, njena novost je u tome što traži da se s ideja i planova pređe na organiziranu akciju za njihovo ostvarenje.

Borba za nove ciljeve ne počinje danas. Naprotiv, povijest ove borbe već pozna svoje šehide i ispisane stranice o stradanjima i žrtvama. Ipak, to je osobno žrtvovanje izrazitih pojedinaca ili hrabrih malih grupa u sudaru s moćnim silama džahilijeta. Veličina problema i teškoća, međutim, zahtijeva organiziranu akciju milijuna.

Našu poruku posvećujemo uspomeni naših dragih drugova koji su pali za Islam.

............................................................................Sarajevo, 1970
........................................................................Džumadel-ula, 1390.

Hoćemo li da muslimanski narodi izađu iz kruga kratanja u krugu, iz zavisnosti, zaostalosti i siromaštva;
hoćemo li da ponovo sigurnim korakom stupe na stazu dostojanstva i prosvijećenosti i da postanu gospodari svoje sudbine;
hoćemo li da ponovo punom snagom izbiju vrela hrabrosti, genija i vrline;
tada jasno ukažimo na put koji vodi do tog cilja:
Ostvarenja Islama na svim poljima u osobnom životu pojedinaca, u porodici i društvu, kroz obnovu islamske vjerske misli i stvaranja jedinstvene islamske zajednice od Maroka do Indonezije.

Ovaj cilj može izgledati i nevjerojatan i dalek, ali on je realan, jer se samo on nalazi u domenu mogućeg. Naprotiv, svaki neislamski program može prividno izgledati blizak i na domaku cilja, ali je on za Islamski svije čista utopija, jer leži u domenu nemogućeg.

Povijest pokazuje jasnu činjenicu: Islam je jedina misao koja je mogla uzbuditi maštu muslimanskih naroda i ostvariti kod njih neophosnu mjeru discipline, inspiracije i energije. Nijedan drugi ideal, stran Islamu, nije nikada uspio ostvariti blio kakav efekat od značaja ni na polju kulture ni na polju države. U stvari, sve što je u povijesti muslimanskih naroda veliko i vrijedno spomena, stvoreno je pod znamenjem Islama. Samo nekoliko hiljada istinskih islamskih boraca prisililo je Englesku da se pedesetih godina ovoga vijeka povuče iz Sueza, a udružene vojske arapskih nacionalističkih režima već po treći put gube bitku protiv Izraela. Turska kao islamska zemlja vladala je svijetom. Turska kao europski plagijat predstavlja trećerazrednu zemlju, kakvih ima još stotinu na svijetu.

Narod, kao i pojedinac, koji je prihvatio Islam nesposoban je da nakon toga živi i umire za bilo koji drugi ideal. Nezamislivo je da se Musliman žrtvuje za bilo kakvog cara ili vladara, ma kako se on zvao, ili u slavu neke nacije, partije ili čega sličnog, jer po najjačem islamskom instinktu on u ovome prepoznaje jednu vrstu bezboštva i idolatrije. Musliman može ginuti samo s imenom Allaha i u slavu Islama ili bježati sa bojnog polja.

Stoga, periodi pasivnosti i stagnacije u stvari znače odsustvo islamske alternative ili nespremnosti muslimanske sredine da se uputi ovom uzbrditom stazom. Oni su negativni izraz duhovnog monopola koji Islam ima nad islamskim svijetom.

Primajući ovo stanje kao izraz Božje volje, mi jasno tvrdimo da se islamski svijet ne može obnoviti bez i protiv Islama, Islam i njegove zasade o mjestu čovjeka u svijetu, svrsi ljudskog života i odnosima između čovjeka i Boga i čovjeka i čovjeka, ostaju trajna i nezamjenjiva etička, filozofska, idejna i politička osnova svake istinske akcije u pravcu obnove i poboljšanja stanja muslimanskih naroda.

Alternativa je jasna: ili kretanje u pravcu islamske obnove ili pasivnost i stagnacija. Za muslimanske narode treća mogućnost ne postoji.


Jede Wahrheit braucht einen Mutigen der sie ausspricht!

SaNdZak

Zlatna sredina

(23)

  • »SaNdZak« je muško
  • »SaNdZak« je autor ove teme

Postovi: 537

Datum registracije: 01.11.2002

Lokacija: Pesterska visoravan/Sandzak

  • Poruku poslati

2

Ponedjeljak, 15. Septembar 2003

I Zaostalost muslimanskih naroda

Konzervativci i Modernisti

Ideja islamske obnove sa svojim shvaćanjem o sposobnosti islama da ne samo odgaja čovjeka nego i uređuje svijet, imat će uvijek protivnike u dvije vrste ljudi: konzervativci hoće stare obrasce, modernisti hoće tuđe obrasce. Prvi Islam vuku u prošlost, drugi mu pripremaju tuđu budućnost.

Bez obzira na velike međusobne razlike, ove dvije kategorije ljudi imaju nešto zajedničko: i jedni i drugi u Islamu vide samo religiju, shvaćajući ovaj izraz u europskom značenju te riječi. Izvjestan nedostatak smisla za finese jezika i logike, a više nerazumijevanje biti Islama i njegove uloge u povijesti i svijetu, navodi ih da islamski din prevode religijom, što je iz jednog naročitog razloga sasvim pogrešno.

Iako predstavlja ponavljanje i potvrđivanje fundamentalnih istina o porijeklu i misiji čovjeka, pristup Islama u jednoj stvari je potpuno nov: u zahtjevu da se ujedini vjera i nauka, moral i politika, ideal i interes. Priznajući postojanje dva svijeta, prirodnog i unutrašnjeg, Islam uči da upravo čovjek predstavlja premošćenje ponora između ova dva svijeta. Izvan ovog jedinstva religija počinje vući u zaostalost (odbacivanje svakog djelatnog života), a nauka u ateizam.

Polazeći od stava da je Islam samo religija, konzervativci dolaze do zaključka da Islam ne treba, a naprednjaci da Islam ne može, uređivati vanjski svijet. Praktični rezultat je isti.

Glavni, mada ne i jedini, nosilac konzervativnog shvaćanja u muslimanskom svijetu danas je stalež hodža i šejhova, koji su se nasuprot jasnim stavovima o nepostojanju svećenstva u Islamu organizirali kao poseban stalež, koji je za sebe monopolizirao tumačenje Islama i stavio se kao posrednik između Kur’ana i ljudi. Kao svećenici oni su teolozi, kao teolozi oni su neizbježno dogmatičari i pošto je vjera dana jednom zauvijek, ona je po njihovom mišljenju jednom zauvijek i protumačena, i najbolje je sve ostaviti kako je dano i definirano prije tisuću i više godina. Po ovoj neizbježivoj logici dogmatičara, teolozi postaju ljuti neprijatelji svega novog. Daljnja izgradnja šerijata kao zakona u smislu primjene načela Kur’ana na sve nove i nove situacije koje donosi razvoj svijeta, izjednačava se s napadom na integritet vjere. Možda u ovome ima i ljubavi prema Islamu, ali to je patološka ljubav uskogrudih i nazadnih ljudi, čiji je smrtni zagrljaj gotovo ugušio još uvijek živu islamsku misao.

Bilo bi, međutim, pogrešno misliti da je u rukama teologa Islam ostao zatvorena knjiga. Uvijek sve više zatvorena prema nauci i sve više otvorena prema mistici, teologija je dopustila da se u ovu knjigu upišu mnoge iracionalne, islamskoj nauci potpuno strane stvari pa čak i jasne praznovjerice. Tko pozna prirodu teologije bit će mu jasno zašto se ona nije mogla oduprijeti iskušenju mitologije i zašto je čak u ovome gledala izvjesno obogaćivanje vjerske misli. Monoteizam Kur’ana, najčišći i najsavršeniji u povijesti vjerskih učenja, bio je postupno kompromitiran, a u praksi se pojavila odvratna trgovina vjerom. Oni koji su sebe nazivali tumačima i čuvarima vjere, napravili su od nje zanimanje, uostalom vrlo ugodno i unosno, i bez mnogo grižnje savjesti prihvatili stanje u kojem se njene poruke nisu uopće provodile.

Teolozi su tako postali pogrešni ljudi na pogrešnom mjestu. I sada kada muslimanski svijet pokazuje sve znake buđenja, ovaj stalež postaje izraz svega turobnog i sklerotičnog u tom svijetu. On se pokazao potpuno nesposobnim da preuzme bilo kakav konstruktivan korak da se islamski svijet suoči s nevoljama koje ga pritišću.

Što se tiče tzv. naprednjaka, zapadnjaka, modernista i kako se sve još ne zovu, oni svugdje u muslimanskom svijetu predstavljaju pravu nesreću, jer su prilično brojni i utjecajni, naročito u vlasti, školstvu i javnom životu uopće. Gledajući u hodžama i konzervativcima Islam, i uvjeravajući druge u to, modernisti se frontalno dižu protiv svega što predstavlja ovu misao. Ove samozvane reformatore u današnjim muslimanskim zemljama prepoznat ćete po tome što se obično ponose onim čega bi trebali da se stide, a stide se onoga čime bi trebali da se ponose. U većini su to “tatini sinovi”, koji se školuju u Europi i odatle se vraćaju s osjećajem duboke inferiornosti prema bogatom Zapadu i osobite superiornosti prema siromašnoj i zaostaloj sredini iz koje su nikli. Bez islamskog odgoja i bez duhovne i moralne veze s narodom, oni brzo gube elementarne kriterije, pa umišljaju da će rušenjem domaćih shvaćanjaa, običaja i uvjerenja, a uvođenjem tuđih, na tom tlu preko noći stvoriti Ameriku, kojoj se inače pretjerano dive. Umjesto standarda oni donose kult standarda, umjesto razvijanja mogućnosti toga svijeta oni razvijaju želje i tako utiru put korupciji, primitivizmu i moralnom kaosu. Njima nije jasno da moć zapadnog svijeta nije u tome kako on živi, nego u tome kako on radi, da ta snaga nije u modi, bezboštvu, noćnim klubovima, raspuštenoj mladoj generaciji, nego u izvanrednoj radinosti, upornosti znanju i odgovornosti njegovih ljudi.

Nije, dakle, glavna nevolja u tome što su naši zapadnjaci koristili tuđe obrasce, nego u tome što ih nijesu znali koristiti ili – bolje rečeno – što pri tome nijesu razvili dovoljno jak osjećaj za ono što valja. Oni nijesu preuzeli korisni proizvod, nego štetni, zagušljivi nusprodukt jednog civilizacijskog procesa.

Među rekvizitima sumnjive vrijednosti koje naš zapadnjak nosi kući, nalaze se obično i razne “revolucionarne” ideje, programi reformi i slične “spasilačke doktrine” koje “rješavaju sve probleme”. Među ovim “reformama” ima primjera nevjerovatne kratkovidosti i improvizacije.

Tako na primjer, Mustafa Kemal, koji je očigledno bio veći vojskovođa nego kulturni reformator i čije zasluge za Tursku treba svesti na pravu mjeru, jednom od svojih reformi zabranjuje nošenje fesa. Pokazalo se vrlo brzo da se izmjenom oblika kapa ne može izmijeniti ono što je u glavama ili navikama ljudi, a još manje ono što čini njihov stvarni položaj, pa su svi problemi Turaka, jučerašnjih u fesu i današnjih u šeširu, ostali potpuno isti.

Već više od jednog vijeka pred mnoge narode van sfere zapadne civilizacije, postavlja se problem odnosa prema ovoj civilizaciji. Da li u ovom suočavanju zauzeti stav potpunog odbijanja, opreznog prilagođavanja ili prihvaćanja svih aspekata ove civlizacije bez izbora? Tragedija ili trijumf mnogih nacija bio je u ovisnosti od toga kako su one odgovorile na ovo sudbonosno pitanje.

Postoje reforme iz kojih zrači mudrost jedne nacije i one koje znače izdajstvo samog sebe. Primjer Japana i Turske ostaje u ovom pogledu klasičan u suvremenoj povijesti.

Krajem prošlog i početkom ovog vijeka ove dvije zemlje pružale su sliku vrlo sličnih, “usporedivih” zemalja. Obje su bile stare carevine, s vlastitom fizionomijom i svojim mjestom u povijesti. Ovje su se nalazile na približno istom stupnju razvoja i sa slavnom prošlošću, koja je mogla značiti i veliki privilegij i veliki teret. Jednom riječju, one su za budučnost imale skoro podjednake šanse.

Zatim su slijedile poznate reforme u obje zemlje. Da bi nastavio živjeti svoj a ne tuđi život, Japan je pokušao ujediniti tradicije i progres. Za Tursku su njeni modernisti izabrali suprotan put. Danas je Turska trećerazredna zemlja, a Japan se popeo u sam vrh svjetskih nacija.

Razlika u filozofiji japanskih i turskih reformatora nije možda bila nigdje toliko jasna i karakteristična kao u pitanju pisma.

Dok Turska ukida arapsko pismo, koje po svojoj jednostavnosti i sa svega 28 znakova, spada u najsavršenija i najraširenija svjetska pisma, Japan odbacuje zahtjev svojih “romaja” da uvedu latinicu. On zadržava svoje komplicirano pismo koje nakon reforme, pored 46 znakova, sadrži i 880 kineskih ideograma. U Japanu danas nema nepismenih, a u Turskoj je – četrdeset godina nakon uvođenja latinice – nepismeno više od polovine stanovništva, jedan rezultat od kojeg bi, dakle, i slijepi trebali da progledaju.

I ne samo to. Ubrzo se pokazalo da nije bilo u pitanju samo pismo kao puko sredstvo registracije. Pravi razlozi, a zatim i posljedice, mnogo su dublje i značajnije. Bit sve ljudske civilizacije i progresa je u nastavljanju, a ne u uništavanju i negiranju. Pismo je način na koji nacija “pamti” i traje u povijesti. Ukidanjem arapskog pisma svo blago prošlostim, sačuvano u pisanoj riječi, bilo je za Tursku uglavnom izgubljeno i ona se ovim jednim jedinim potezom srozala do granica barbarstva. Uz niz drugih “paralelnih” reformi, nova turska generacija se našla bez duhovnog oslona i u jednoj vrsti duhovnog vakuuma. Turska je izgubila svoje “sjećanje”, svoju prošlost. Kome je ovo bilo potrebno?

Zagovornici modernizma u islamskom svijetu nisu, dakle, bili ona vrsta mudrih narodnih ljudi, koji su znali u izmijenjenim prilikama i na nov način ostvariti stare ideale i vrijednosti. Oni su ustali protiv samih vrijednosti i često sa ledenim cinizmom i zaprepašćujućom kratkovidnošću gazili narodne svetinje i uništavali stvarni život, da bi na mjesto njega presadili imitaciju života. Kao posljedica ovog divljanja u Turskoj i drugdje stvorile su se, ili su na putu da se stvore, nacije-plagijati: duhovno zbrkane zemlje bez vlastitog lica i bez osjećaja za svoj vlastiti put. U njima je sve neautentično i umjetno, bez pravog oduševljenja i snage, poput lažnog sjaja njihovih europeiziranih gradova.

Može li zemlja koja ne zna šta je i odakle vuče korijen imati jasnu predstavu o tome kuda ide i čemu treba da stremi?

Primjer nekih Kemalovih reformi može izgledati drastičan, ali, svejedno, ove reforme predstavljaju obrazac za svaki prilaz zapadnjaka problemima islamskog svijeta i načina na koji oni misle “popravljati” ovaj svijet. To je uvijek otuđenje, bježanje od pravih problema, od mukotrpnog rada na stvarnom moralnom i prosvjetnom uzdizanju naroda i orijentaciji na vanjske, površne stvari.

Što je značila nezavisnost jedne muslimanske zemlje u kojoj je vođenje javnih poslova došlo u ruke ove vrste ljudi? Kako su oni upotrijebili tu slobodu?

Prihvaćanjem stranih idejnih uzora i traženjem političkog oslona kod stranaca, onih na Zapadu ili onih na Istoku svejedno, svaka od ovih zemalja je dobrovoljno, na usta svojih novih upravljača, pristala na ponovno porobljavanje. Stvorila se jedna vrsta duhovne i materjalne zavisnosti, čiji je sadržaj: tuđa filozofija, tuđi način života, tuđa pomoć, tuđi kapital, tuđa potpora. Ove zemlje su stekle formalnu nezavisnost, ali nisu stekle stvarnu slobodu, jer svaka sloboda je prvenstveno duhovna sloboda. Nezavisnost naroda koji nije prvo izborio ovu duhovnu slobodu, uskoro će se svesti na himnu i zastavu, a ove dvije stvari vrlo su malo za stvarnu nezavisnost.

Borba za istinsku nezavisnost muslimanskih naroda mora zato svugdje započeti nanovo.
Jede Wahrheit braucht einen Mutigen der sie ausspricht!

SaNdZak

Zlatna sredina

(23)

  • »SaNdZak« je muško
  • »SaNdZak« je autor ove teme

Postovi: 537

Datum registracije: 01.11.2002

Lokacija: Pesterska visoravan/Sandzak

  • Poruku poslati

3

Ponedjeljak, 15. Septembar 2003

Uzroci nemoci

Ove dvije vrste ljudi – konzervativci i modernisti – predstavljaju ključ za razumijevanje današnjeg stanja muslimanskih naroda. Ipak, oni nisu pravi i posljednji uzrok ovog stanja. U daljnjoj analizi, i ono i ovo stanje pokazuje se samo kao izraz i manifestacija jednog dubljeg uzroka: degradacije ili odbacivanja islamske misli.

Povijest Islama nije samo, pa čak ni svojim većim dijelom, povijest progresivne realizacije Islama u stvarnom životu. Ona je isto toliko i pripovijest o nerazumijevanju, zanemarivanju, izigravanju i zloupotrebi ove misli. Stoga je i povijest svakog muslimanskog naroda istovremeno i kronologija blistavih dostignuća i pobjeda, koliko i žalosnih zabluda i poraza. Svi naši uspjesi i neuspjesi, politički kao i moralni, stvarno su samo odraz našeg prihvaćanja Islama i njegove primjene u životu. Slabljenje utjecaja Islama u praktičnom životu naroda bilo je uvijek praćeno degradacijom ljudi i društvenih i političkih ustanova.

Čitava povijest Islama, od prvih početaka do naših dana, razvijala se pod neumoljivim utjecajem ove koincidencije. U ovom “paralelizmu” nalazi se nešto od neizmjenjive sudbine muslimanskih naroda i jedan od zakona islamske povijesti.

Dvva karakteristična trenutka iz povijesti Islama – jedan iz doba uspona, drugi iz doba dekadencije – mogu vrlo jasno ilustrirati djelovanje ovog zakona.

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlanskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. Godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. U južnoj Francuskoj. Počev od 700. U Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?

Odgovori na ova pitanja uzajamno su povezani.

Mi smo porobljeni: u jednom trenutku 1919. godine nije postojala ni jedna nezavisna muslimanska zemlja, stanje koje nije zabilježeno nikada ni prije ni poslije toga.

Mi smo neprosvijećeni: ni u jednoj muslimanskoj zemlji pismenost između dva velika svjetska rata nije iznosila više od 50%. Pakistan je dočekao nezavisnost sa 75% nepismenih, Alžir sa 80%, a Nigerija sa svih 90%. (Nasuprot tomu, u islamskoj Španjolskoj X i XI vijeka – prema Dreperu – nije bilo nepismenih).

Mi smo siromašni: nacionalni dohodak po glavi stanovnika iznosi u Iranu 220 dolara, u Turskoj 240, Maleiji 250, Pakistanu 90, Afganistanu 85, Indoneziji 70, prema 3000 u USA (stanje 1966.). Udio industrijskog sektora u nacionalnom dohotku većine muslimanskih zemalja kreće se između 10 i 20%. Broj kalorija u svakodnevnoj ishrani iznosi u prosjeku 2000 prema 3000-3500 u zemljama zapadne Europe.

Mi smo podijeljena zajednica: umjesto da bude društvo bez bijede i bez raskoši, muslimansko društvo se pretvorilo u svoju suprotnost. Protivno kur’anskoj naredbi “...da ova bogatstva (dobra) ne ostanu u krugu bogatih među vama” (Kur’an 39/7), bogatstva su se postupno akumulirala u rukama malog broja njih. Pred agrarnu reformu u Iraku godine 1958., od 22 milijuna dunuma obradive zemlje, oko 18 milijuna dunuma ili 82% držali su velikoposjednici. Istovremeno je 1,4 milijuna seljaka bilo potpuno bez zemlje.

To je ono stanje koje su neki sa svim razlozima nazvali “noć Islama”. U stvari, ta noć je počela kao suton u našim srcima. Sve ono što nam se dogodilo ili nam se danas događa, samo je odjek u ponavljanje onoga što se prije toga odigralo u nama samima (Kur’an 13/12).

Jer, mi kao Muslimani ne možemo biti podjarmljeni, neprosvijećeni, zavađeni. Mi to možemo biti samo kao otpadnici od Islama. Svi naši porazi, od onog prvog na Uhudu pa do ovog posljednjeg na Sinaju, podjednako potvrđuju ovaj stav.

Fenomen napuštanja Islama, najčešće izražen u potiskivanju islamske misli iz sfere djelatnog i budnog života u sferu časovitosti i pasivnosti, može se najjasnije pratiti baš na primjeru Kur’ana, kao centralnog fakta islamske ideologije i prakse.

Treba zapaziti kako je svaki uspon islamskih naroda, svako razdoblje dostojanstva, počinjao afirmacijom Kur’ana. Ekspanzija ranog Islama, čiji smo čudesni tijek ovdje spomenuli i koja je u tijeku dvije generacije dovela Islam do obala Atlanskog oceana na zapadu i na prilaze Kine na istoku, ne predstavlja jedini, nego samo najslavniji primjer. Sva velika gibanja u tijeku islamske povijesti potvrđuju ovaj zakon paralelizma.

Kakav je bio položaj Kur’anaa u vremenu koje je prethodilo razdoblju stagnacije i povlačenja?

Odanost prema ovoj Knjizi nije prestajala, ali je izgubila aktvini, a zadržala iracionalni, mistični karakter. Kur’an je izgubio autoritet zakona, a dobio “svetost” predmeta. U njegovom istraživanju i tumačenju mudrost je ustupila mjesto cjepidlačenju, bit formi, a velike misli vještini recitacije. Pod stalnim utjecajem teološkog formalizma Kur'’n se sve manje čitao, a sve više “učio” (recitirao), a naredbe o borbi, ispravnosti i osobnom materijalnom žrtvovanju, opore i neprijatne našoj inerciji, rastvorile su se i nestale u ugodnom zvuku učenog kur’anskog teksta. Ovo neprirodno stanje postupno je prihvaćeno kao normalno, jer je odgovaralo onoj sve brojnijoj skupini Muslimana, koja niti je mogla raskinuti s Kur’anom, niti je imala snage da svoj život preuredi prema njegovim zahtjevima.

U ovoj činjenici treba tražiti psihološko objašnjenje pojave pretjeranog recitiranja Kur’ana. Kur’an recitiraju, tumače pa recitiraju, proučavaju pa opet recitiraju. Ponavljaju po tisuću puta jednju njegovu rečenicu, da ne bi morali ni jedan jedini put da je primijene. Stvorili su opširnu i pedantnu znanost o tome kako se Kur’an izgovara, da bi pobjegli od pitanja kako da ga provedu u život. Na kraju, Kur’an su pretvorili u goli zvuk bez razumljivog smisla i sadržaja.

Čitava stvarnost muslimanskog svijeta sa svojim raskorakom između riječi i djela; sa svojim razvratom, prljavštinom, nepravdom i kukavičlukom; sa svojim monumentalnim ali praznim džamijama; s velikim bijelim čalmama bez ideala i hrabrosti; s licemjernom islamskom frazom i vjerskom pozom; s ovom vjerom bez vjere, samo je vanjski izraz ove temeljne proturječnosti u kojoj se našao Kur’an i u kojoj je gorljiva odanost prema ovoj Knjizi postupno kombinirana s apsolutnim ignoriranjem njenih principa u praksih.

Evo, u ovoj situaciji s Kur’anom nalazi se prvi i najvažniji stvarni uzrok nazadovanja i nemoći muslimanskih naroda. Drugi takav uzrok, koji ima univerzalan značaj, jest školstvo, odnosno odgojni sistem u najširem smislu.

Već vijekovima naši narodi nemaju školovanih ljudi. Umjesto njih imaju druge dvije kategorije, podjednako neopželjne: neškolovane i pogrešno školovane. Ni u jednoj muslimanskoj zemlji mi nemamo školstvo koje bi bilo dovoljno razvijeno i koje bi pri tome odgovaralo moralnim shvaćanjima Islama i potrebama naroda. Ovu najosjetljiviju instituciju svakog društva naši vlastodršci su ili zanemarili ili su je prepustili strancima. Škole kojima su stranci davali novac i kadar, pa time i program i ideologiju, nisu obrazovale Muslimane, pa čak ni nacionaliste. U njima se našim budućim intelektualcima ubrizgavaju “vrline” poslušnosti, pokoravanja i divljenja prema moći i bogatstvu stranaca; u njima strani odgojitelji stvaraju ovu inteligenciju s vazalskim mentalitetom, koja će ih sutra izvanredno dobro zamijeniti, jer će se i osjećati i ponašati kao pravi stranac u svojoj vlastitoj zemlji. Bilo bi vrlo poučno utvrditi koliki je broj škola i koledža koje, direktno ili indirektno, drže stranci, pa se zamisliti nad razlozima ove izvanredne darežljivosti. Trebalo bi se udubiti u programe ovih institucija, u ono što oni sadrže i još više u ono što oni ne sadrže. Postalo bi jasno da pravo pitanje i nije u tome da li naša inteligencija hoće i želi da nađe put do svoga naroda, do njegovih pravih težnji i interesa, nego da li ona, ovakva kakva jest, uopće može naći taj put.. Radi se o skali vrijednosti i ideala, koja joj je nametnuta i o psihološkom jazu koji je stvoren. Ne trebaju više željezni lanci da se naši narodi drže u pokornosti. Istu moć imaju i svilene niti ove tuđinske “prosvijećenosti”, koja paralizira volju i svijest obrazovanog dijela jednog naroda. Dok je ovakvo školstvo, strani vlastodršci i njihovi vazali u muslimanskim zemljama ne trebaju strahovati za svoje pozicije. Umjesto da bude izvor pobune i otpora protiv njih, ovakvo školstvo je njihov najbolji saveznik.

Ovaj tragični jaz između inteligencije i naroda, koji predstavlja jedno od najsumornijih obilježja našeg općeg položaja, produbljava se i s druge strane. Osjećajući tuđinski, i neislamski karakter škole koja im se nudi, narod je instinktivno odbija, pa udaljavanje postaje obostrano. Konstruira se apsurdna optužba o nesklonosti muslimanske sredine prema školi i prosvjeti. U stvari, jasno je da se ne radi o odbijanju škole kao takve, nego o odbijanju tuđe škole, koja je s Islamom i narodom izgubila svaku duhovnu vezu.
Jede Wahrheit braucht einen Mutigen der sie ausspricht!

SaNdZak

Zlatna sredina

(23)

  • »SaNdZak« je muško
  • »SaNdZak« je autor ove teme

Postovi: 537

Datum registracije: 01.11.2002

Lokacija: Pesterska visoravan/Sandzak

  • Poruku poslati

4

Utorak, 16. Septembar 2003

Ravnodusnost muslimanskih masa

Prevrat koji su modernisti izveli u nizu muslimanskih zemalja bio je skoro po pravilu antijevrejski orijentiran i vođen je pod parolama laicizacije političkog i društvenog života. U ovom pogledu on je podsjećao na borbu između probuđene nacionalne države i crkve u Europi na pragu Novog vijeka. Ali ono što je za Zapad moglo značiti zakonitost i napredak, u islamskom svijetu je predstavljalo neprirodan proces, koji nije mogao ostvariti nikakve konstruktivne promjene. Laicizam i nacionalizam nisu ovdje imali nikakav pozitivan sadržaj i u stvari su bili samo negacija nečeg. Tuđinski po svom porijeklu i sadržaju, oni su bili potpuni izraz duhovne bijede koja je vladala. Njima je praktično otpočeo posljednji čin drame muslimanskog svijeta. Po situaciji koja je nastala, ovaj čin bismo mogli nazvati “dualnim apsurdom”. O čemu se radi?

Svaki preporod nastaje kao rezultat stvaralačkog dodira, simpatije ili unutrašnje suglasnosti između svjesnih, vodećih elemenata jednog društva i širokih slojeva naroda. Vodeća grupa je volja i misao, a narod srce i krv svakog dubinskog pokreta. Bez sudjelovanja ili barem pristanka običnog čovjeka, svaka akcija ostaje na površini i bez prave udarne snage. Tromost masa moguće je savladati ako je ona posljedica samo prirodnog otpora protiv naprezanja, opasnosti i borbe. Ovu tromost nemoguće je pobijediti ako ona predstavljla odbijanje samog ideala borbe zato što je taj ideal suprotan najintimnijoj volji i osjećanjima mase.

Upravo ovaj drugi slučaj, u manje ili više izraženoj formi, vidimo u svim muslimanskim zemljama u kojima modernisti pokušavaju da sprovedu svoje programe. Oni laskaju i prijete, mole i prisiljavaju, organiziraju i reorganiziraju, mijenjaju nazive i ličnosti, ali nailaze na uporno odbijanje i ravnodušnost običnih ljudi, koji čine najveći dio nacije. Habib Burgiba – a on se ovdje spominje samo kao primjer i reprezentant jedne raširene tendencije – nosi europsko odijelo, kod kuće govori francuski, izolira Tunis ne samo od islamskog nego i od arapskog svijeta, ograničava vjersku obuku, poziva da se napusti post uz Ramazan “jer post smanjuje produktivnost rada”, i sam na javnom mjestu ispija sok od naranče da bi pružio odgovarajući primjer, a odmah nakon svega ovoga čudi se pasivnosti i nedostatku potpore od strane tuniskih masa u njegovim “učenim” reformama. Modernisti ne bi bili ono što jesu kada ne bi pokazivali ovu vrstu slijepila.

Muslimanski narodi neće nikada prihvatiti ništa što je izričito suprotno Islamu, jer Islam nije ovdje samo ideja i zakon, Islam je postao ljubav i osjećanje. Tko se digne protiv Islama, neće požnjeti ništa osim mržnje i otpora.
Svojom akcijom modernisti su stvorili stanje unutrašnjeg sukoba i konfuzije u kojem postaje nemoguć svaki program, jednako islamski kao i strani. Mase hoće islamsku akciju, ali bez svoje inteligencije ne mogu je povesti. Otuđena inteligencija nameće svoj program, ali ne nalazi dovoljno onih koji bi bili spremni dati krv, znoj i oduševljenje za taj papirnati ideal. Dolazi do uzajamnog potiranja sila, do svojevrsnog stanja nemoći i paralize.

Postoji jedan red, jedna dinamika, jedno blagostanje, jedan napredak koji se može graditi na ovom tlu i u ovom podneblju, ali to nije red, progres i blagostanje Europe i Amerike. Ravnodušnost muslimanskih masa nije ravnodušnost uopće. To je način na koji se narodni Islam branio od vanjskih, tuđinskih nasrtaja. Gdje god se pokazala i najmanja perspektiva islamske borbe, običan čovjek je pružio dokaze o svojoj spremnosti da se borim, trpi i strada. To je pokazao primjer Turske u fazi oslobodilačke borbe protiv Grka poslije poraza u prvom svjetskom ratu, junačkog otpora u Libiji protiv talijanske okupacije i skorašnji primjeri borbe protiv Engleza u zoni Sueza, rata za oslobođenje Alžira, za očuvanje Indonezije i za islamski utjecaj u Pakistanu. Kad god je trebalo pokrenuti mase korištene su, makar i privremeno, i neiskreno, islamske parole. Gdje ima Islama nema ravnodušnosti.

Jasnim osjećanjima muslimanskih masa potrebna je misao koja bi ih pokrenula i usmjerila. Ali to ne može biti ma koja misao. To mora biti misao koja odgovara ovim dubokim osjećanjima. To, dakle, može biti samo islamska misao.

Ne postoje nikakvi izgledi da bi se muslimanske mase i njihovo sadašnje intelektualno i političko rukovodstvo mogli sporazumjeti da netko od njih odbaci svoj ideal, bez obzira na to kako bi dugo ovo stanje neodlučnosti i iščekivanja moglo potrajati. U perspektivi se vidi samo jedan izlaz: stvaranje i okupljanje nove inteligencije koja islamski misli i osjeća. Ova bi inteligencija zatim istaknula zastavu islamskog poretka i zajedno s muslimanskim masama krenula u akciju za njegovo ostvarenje.
Jede Wahrheit braucht einen Mutigen der sie ausspricht!

sans

Majstor

(31)

  • »sans« je muško

Postovi: 2.733

Datum registracije: 29.07.2002

Lokacija: Svemir/zemlja/Evropa/SCG/New Pazar

  • Poruku poslati

5

Utorak, 16. Septembar 2003

Ovo mi se baš i ne uklapa sa onim:

Sa registracijom se izjasnjavate da ovaj forum necete koristiti za uvrede, politicku ili bilo koju drugu propagandu...


Ima mesta i za to, ali ovo nije jedno od njih!
Ako nemaš iskustva-prevariće te , a ako imaš - onda već jesu , onda već jesu , onda već jesu... ;)

i ... bode mi oči

... al lahko je tebi kad imas olovku sa gumicom

Social bookmarks