Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

ed

Veteran

(61)

  • »ed« je muško
  • »ed« je autor ove teme

Postovi: 3.336

Datum registracije: 17.12.2002

Lokacija: D

  • Poruku poslati

1

Srijeda, 23. Maj 2012

Islamska zajednica - na raskrsnici

Dakle, o Islamskoj zajednici. Umjesto uvodnog komentara postaviću jedan tekst od profesora dr. Adnana Silajdžića i dr. Samira Beglerovića objavljen u časopisu Pogledi, 28.04.2012. Taj tekst će dati smjernice ovoj temi, pojasniće na koji način o ovoj našoj instituciji želim da razgovaramo. Temu sam naslovio sa Islamska zajednica - na raskrsnici jer smatram da se tu upravo i nalazi a i sam tekst to sugeriše čitaocima.

Svi su bez izuzetka dobrodošli uz molbu padobrancima da potraže neku drugu temu za vježbanje upada na nepoznat i opasan teren.

Sabor Islamske zajednice u BiH nije pokrenuo očekivane promjene


prof. dr. Adnan Silajdžić
doc. dr. Samir Beglerović


Posljednje zasjedanje Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, održano 14.04.2012. godine, podstaknulo nas je da se kritički osvrnemo nanjegove najznačajnije odluke. Naš kritički stav treba razumjeti isključivo kao plod vlastite brige i odgovornosti za svrsishodniji i funkcionalniji razvoj Zajednice, a nikako podržavanje bilo kojega pojedinca ili neformalne grupe. Utisak je da je Sabor odgodio raspravu o neophodnoj demokratizaciji Ustava, Izbornoga zakona, zbog oportunizma, a ne svjesnog onemogućavanja aktualnog reisa da se kandiduje na najvišu funkciju projektirane krovne islamske zajednice koja bi trebala da okupi muslimane nekih bivših jugoslavenskih republika.

Zapravo, svođenjem veoma složenog i teškoga stanja u kojemu se nalazi Islamska zajednica u BiH na personalnu ravan, tj. izbor prvog čovjeka i muftija, dobrano potvrđuje da i ovaj sastav Sabora, osim časnih izuzetaka, funkcionira na matrici već dokazanog bošnjačkog konformizma i političkog defetizma. Zbog toga su mnogi kao najveći uspjeh Sabora označili izbjegavanje “očekivanoga” sukoba između najmanje dvije suprotstavljene struje u njegovu sastavu, koji je spriječen zahvaljujući mudrosti i profesionalizmu njegova aktualnog predsjednika. Bez strukturalnih reformi, Islamska zajednica u BiH će već u skoroj budućnosti sâma, a ne islamofobi i razni neprijatelji Bošnjaka muslimana, sebe definitivno smjestiti na margine društvenih događanja, skoro bez mogućnosti bilo kakvog utjecaja na profiliranje nove metodologije posredovanja vjere (mjerodavnost i kompetentnost tumačenja) u našem društvenom i kulturalnom kontekstu.

Kultura kompjutora

Danas religija u sekularno uređenim društvima i državnim zajednicama, a takva je, pretpostavljamo, i naša bosanskohercegovačka, kao izraz njene povijesne i kulturne irelevantnosti u kulturi Moderne, prolazi kroz doba svoje treće redukcije. Nakon svođenja religije na isključivo “društveni fenomen” i “privatnu stvar pojedinca”, ona danas prelazi sa društveno-redukovane ili konfesionalne na plan individualne, tzv. Implicitne religioznosti koja je karakteristična po tome što mladi ljudi svom vlastitom “intimnom” doživljavanju sadržaja religije podređuju tradicionalne forme religioznosti karakteristične za hijerarhizirane i institucionalizirane religije, drugim riječima kazano, tradicionalno motrenje zrijenja vjere kroz aktualiziranje duhovnih organa (le ta’if ) zamjenjuje se projekcijom ovozemaljske egzistencije u virtualni svijet (poput “igre” Second Life i sl).
Kultura pripovijedanja i kultura slušanja polahko ustupaju mjesto kulturi kompjutora, kulturi slike i gledanja. Zato se brojni novi reigijski pokreti, ra zličite moderne ezoterijske tradicije, te ideološka učenja nastala u okviru poznatih religijskih tradicija, sve više posmatraju doslovno kao alternativa (!) tradicionalnim religijskim institucijama, a ne kao izraz njihove povijesne atrofije (anomalije). I upravo ova tendencija savremenoga otuđenja pojedinca od svetoga, od društva, i od vlastitih duhovnih potencijala, kao svoju posljedicu ima daljnji razvoj, odnosno transformiranje, općih problema savremenog društva: narkomanije i drugih vrsta ovisnosti, koje, uslijed sintetičkih materija unošenih u organizam, proizvode ne samo psihičke već i fizičke posljedice, samoubistva, veoma često shvaćenog kao “vjerskoga čina” oslobađanja na paćene duše od vezanosti za materi jalni svijet, te brojnih oblika moralne degradacije, barem shodno tradicionalnoj religijskoj percepciji: razvrata, kohabitacijskog odnosa, homoseksualizma i sl., a koje moderni društveno-politički standardi kvalificiraju kao legitimne izraze slobode suvremenog čovjeka.

Postavlja se pitanje da li je Islamska zajednica sposobna odgovoriti veoma ozbiljnim promjena ma koje su se dogodile u strukturi današnjega svijeta, posebno religioznog mentaliteta suvremenih vjernika? Na žalost, brojni pokazatelji nam daju za pravo, primjerice, slabljenje autoriteta njenih ustanova, ustvrditi da Islamska zajednica organizirana na način njenoga današnjega funkcioniranja jednostavno nije u mogućnosti obavljati svoju temeljnu funkciju - servisiranje potreba vjernika, jer, na prosto, nije u mogućnosti te potrebe u punome kapacitetu prepoznati. Svako pretjerano preuveličavanje uloge ličnosti reisu-l-uleme, muftije, glavnog imama, dekana, direktora medresa u ovakvim strukturama predstavlja samo zavaravanje. Islamskoj zajednici su hitno potrebne konceptualne promjene u skladu sa kojima bi se birali i njeni najvažniji kadrovi, pa i reisu-l-ulema, a ne obratno. U tom sklopu Islamska zajednica, odnosno njene odgojno-obrazovne institucije trebale bi krajnje odgovorno i ozbiljno shvatiti svoju ulogu, one je ne smiju apsolutizirati, nego na prvome mjestu prihvatiti činjenicu da pored njih postoje i drugi sistemi vrijednosti, neki drugi učitelji, mudraci, gurui, itd. koji sistemski učestvuju u duhovnom profiliranju mladih generacija. Zbog toga je, prije svega, nužno koncipirati sistem vjerskog obrazovanja ne isključivo na matrici klasične izobrazbe u čijem je središtu norma i memorija, već na “matrici intertekstualnog i interdisciplinarnoga dijaloga, jer se samo na takav na čin može uspostaviti nužna veza između sadržaja islama i kulturalnih oblika bliskih današnjim ljudima kroz koje sadržaj vjere treba komunicira ti”. (I. Šarčević)

Prvi nužan korak koji mora biti poduzet odnosi se upravo na funkcioniranje Islamske zajednice, što podrazumijeva insistiranje na njenoj unutarnjoj demokratizaciji umjesto na dosadašnjoj, slobodni smo to ustvrditi – neodgovornoj autonomiji (na kojoj nam zasigurno ne bi “pozavidjela” Islamska zajednica Republike Turske, što je u svojemu nedavnom intervjuu za Dane propustio kazati jedan od članova Rijaseta) ili bolje kontroliranoj anarhiji birokratiziranih funkcionera koji se kriju iza oblandi časnog imamskoga poziva i stečene diplome Gazi Husrev-begove medrese. Bolje rečeno, neophodno je otvori ti proces debirokratizacije i “deklerikalizacije” najviših organa Islamske zajednice u BiH (predsjednici Sabora Islamske zajednice u posljednjih nekoliko mandata bili su svršenici Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu sa završenim fakultetima humanističkog i društvenog usmjerenja), odnosno neophodnoj reformi i reorganizaciji njenih ključnih odgojno-obrazovnih ustanova. Ne govorimo ovdje o autonomnosti Zajednice u odnosu na državu i njene organe, već o tome da ne postoji nikakva odgovornost, pogotovo ne utvrđena unutarnjim normama, prema muslimanskoj javnosti, što je omogućilo da Zajednicom upravlja tek manja grupa ljudi na način zloupotrebe položaja, nepotizma, samovolje, nedemokratičnosti i netransparentnosti donošenja odluka, što otvara prostor za pojavu korupcije. Zato je ad hoc politika ili praksa “otaljavanja poslova” zaštitni znak Islamske zajednice već desetinama godina, umjesto politike planiranoga strategijskoga razvoja. Neposredna konsekvencija takve politike jeste servilnost, karijerizam, poslušnost njenih najvažnijih kadrova u svim njenim organima i ustanovama. Zar takvo što ne potvrđuje činjenica da u “stručnim tijelima ili komisijama”, redakcijama, itd. umjesto zrelih i obrazovanih ljudi sjede mladi asistenti, odnosno pisci koji nisu još dorasli tim veoma složenim zadaćama.
Da je to tako, svjedoči nedavno okončani proces Rasprave o predloženim amandmanima na Ustav Islamske zajednice. Tek jedna grupa ljudi donijela je odluku koji to dijelovi Ustava trebaju biti korigirani, a potom se, nakon provedene procedure, odlučila usvojiti manji broj prijedloga, ne omogućivši predlagačima stvarnu javnu raspravu o prijedlozima, što bi značilo mogućnost prezentiranja stavova pred najvišim zakonodavnim organom Zajednice - Saborom, i mogućnost izravnog sučeljavanja argumentima. Neki od amandmana koje su predložili profesori Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, a koji otvaraju pitanje re/konceptualizacije vjerskog obrazovanja od najnižih do najviših nivoa, od Ustavne komisije bili su, nažalost, odbijeni. Zanimljivo je da se u Ustavnoj komisiji i ovaj put javljaju isti ljudi profesori koji su i u ranijim inicijativama (1988 ) za ozbiljne strukturalne promjene stali u odbranu birokratskih struktura zajednice.

Društveno profiliranje

Na vedena praksa izravno potencira obavezu ozbiljnog normiranja rada institucija Zajednice, što za posljedicu treba imati puno poštivanje prava, odnosno akata donesenih unutar Islamske zajednice i izgradnju kulture poštivanja zakona, što je u skladu sa osnovnim intencijama islamskoga učenja. Do sada je praksa bila da je stanje unutar institucija Zajednice korigirano više strahom od pojedinaca i njenih neformalnih grupa, negoli odgovornim odnosom naspram normi i zakonitosti, prethodno slobodno ustanovljenih i usvojenih. Možda najjasniji primjer nedovoljnog poštivanja vlastitih akata odnosi se na vakuum koji je nastao u pogledu mandata muftijâ, od isteka njihovog posljednjeg re/izbora pa do nedavno održane sjednice Sabora, 14. aprila 2012. godine. Kako je poznato, Sabor svake četiri godine potvrđuje postavljanje muftija na prijedlog reisu-l-uleme (član 46. Ustava), a posljednji re/izbor bio je na sjednici Sabora u martu 2008. godine. U zrelim i sređenim zajednicama takva praksa bi bila okarakterizirana kao ozbiljna povreda Zakona!
Izgrađivanje odgovornoga rada naspram javnosti, te punoga poštivanja u demokratskoj proceduri usvojenih akata, po našem dubokom uvjerenju, nemoguće je ostvariti bez otvaranja Islamske zajednice prema javnosti, u smislu uključivanja šire ga kruga vjernika u njeno djelovanje - ne samo onih teološki obrazovanih. Dakako da bazno usmjeravanje rada Islamske zajednice treba biti usaglašeno s Izvorima vjere, što je nemoguće adekvatno ostvariti bez teologa i imama, čemu su se nekada protivili mladomuslimanski lideri s kraja 20. i početka 21. stoljeća a danas vehabije, čijem časnom i plemenitom radu i zauzimanju treba vratiti istinsko dostojanstvo i obezbijediti sve neophodne uvjete. Međutim, njeno društveno profiliranje mora biti izvedeno u suglasnosti sa stručnjacima u različitim oblastima: filozofima, sociolozima, ekonomistima, politolozima, pravnicima, psiholozima i sl. koji su svoju naobrazbu stekli izvan obrazovnih institucija Islamske zajednice budući da njihovo intelektualno iskustvo i stručne vještine mogu doprinijeti sveobuhvatnijem sagledavanju neophodnih funkcija i kompetencija Zajednice u suvremenosti. Takvo što je primjereno prirodi islamskoga učenja koje ne inzistira strogo na hijerarhiji, nego na šuri (dogovaranju) koja uključuje cjelinu islamskoga ummeta. Na žalost, onoga što joj je po sve primjereno, Islamska zajednica je još od njenoga osnivanja bila lišena (austrougarska politika), dok je Katolička crkva, kojoj je primjerenija hijerarhijska crkvena struktura, nakon Drugog vatikanskog koncila uvela instituciju “laikata” kroz koju je uspjela da uspostavi kontinuirani produktivni dijalog sa svijetom. To je svojevrsni paradoks o kojemu bi valjalo ozbiljno razmišljati!

Konačno, povezivanja potreba širega kruga vjernika i društva uopće sa strategijom rada Islamske zajednice može biti ostvareno kroz puno integriranje odgojno-obrazovnih institucija Za jednice u društvene ja vne institucije. No, ovo me, kao podrška predloženoj strategiji, mora prethoditi jasno ustavno pozicioniranje odgojno-obrazovnih institucija, što, opet, zahtijeva dvoje: uvođenje odgojno-obrazovnih institucija kao ustavne kategorije (u važećem Ustavu Islamske zajednice odgojno-obrazovne institucije spominju se tek usputno, a i to na samo dva mjesta), te precizno utvrđivanje hijerarhije među njima. Cijenimo da se većina ozbiljnih analitičara slaže da za obrazovne potrebe jednoga malobrojnog naroda, poput našega, u oblasti vjerskih i teoloških nauka, egzistiranje čak četiri fakulteta te potrebe uveliko prevazilazi. U perspektivi, logično bi bilo razvijanje jednog modernog studija iz oblasti fundamentalnih teoloških disciplina i religijske naobrazbe, dočim ostale visoko obrazovne institucije mogu biti transformirane u perspektivne odgojne institute, prijeko
potrebne Islamskoj zajednici.

Na kraju želimo još jedanput naglasiti da ukoliko ne dođe do sistemskih promjena unutar Islamske zajednice u BiH, tj. demokratizacije i ozbiljnih reformi ustanova i institucija, umjesto racionalne i efikasne decentralizacije upravnih struktura moglo bi doći do pojava njene fragmentacije.


.
Čvrsto je ubijeđen u svoje stavove. Nemojte ga zbunjivati činjenicama!

ed

Veteran

(61)

  • »ed« je muško
  • »ed« je autor ove teme

Postovi: 3.336

Datum registracije: 17.12.2002

Lokacija: D

  • Poruku poslati

2

Srijeda, 13. Juni 2012

Tekst prof. Karčića svakako zaslužuje da se nađe u ovoj temi.

Vjerske vođe i javna vlast

Piše: dr. Fikret Karčić

Odnos vjerskih i političkih autoriteta je staro pitanje u političko-pravnoj i teološkoj misli. U Evropi, to pitanje je praktično rješavano kroz borbu carstva i papstva i završeno je usvajanjem modela o razdvajanju dvije vlasti - političke i vjerske.

Ovaj politički fakt je kasnije teorijski obrazložen i opravdan. Jevrejska teološko-pravna misao je prihvatila ovaj razvoj putem pravila "zakon zemlje je zakon" (dina de-malkhuta dina). U islamskoj pravnoj misli gdje je načelno važilo pravilo din ve devle ("islam je vjera i država"), a u praksi funkcionisalo dvojstvo hilafeta (vjerskog autoriteta) i sultanata (političkog autoriteta), ovo pitanje je ponovo otvoreno u moderno doba.

Na to pitanje nije pružen nedvosmislen odgovor, posebno kada je riječ o muslimanima koji žive u nemuslimanskom okruženju. U posljednjih nekoliko decenija razvijen je koncept "islamsko pravo za muslimanske manjine" (fikh el-akallijjat) ali ova nastajuća jurisprudencija takođe nije dala načelan odgovor o odnosu političkih i vjerskih autoriteta u slučaju muslimanskih manjina. Afirmisan je stav o lojalnosti ustavu i zakonima zemlje u kojoj se živi. To je značilo prihvatanje rješenja o odnosu vjerskog i političkog autoriteta onako kako je to riješeno u Ustavu i zakonima zemlje.

U svakom slučaju, u sve tri vjerske teološko-pravne tradicije provijava ideja de se u slučaju raspravljanja pitanja odnosa vjerskih i političkih autoriteta mora uzeti u obzir politička i pravna kultura okruženja u kome se to pitanje postavlja. Kakav je, dakle, stav evropske javnosti kada je riječ o ulozi religije u političkom životu?

Holandski autor Thorleif Petterson je u jednom svom istraživanju analizirao podatke iz Pregleda evropskih vrijednosti (European Values Survey-EVS) i Pregleda svjetskih vrijednosti (World Values Survey-WVS) iz 1999/2000 i došao do relevantnih pokazatelja o odnosu evropske javnosti prema religiji u politici. On je zaključio da je velika većina stanovništva evropskih zemalja protiv toga da vjerske vođe utiču na političke odluke. Istovremeno, znatan broj je onih koji podržavaju ideju da vjernici treba da vrše javne službe i da vjerske vrijednosti mogu da budu prisutne u političkom životu. Iz ovoga bi mogli zaključiti da je u evropskom sistemu vrijednosti prihvatljivo da vjerske vrijednosti budu zastupljene u političkom životu, da vjernici vrše javne službe, ali da se ima negativan odnos prema tome da vjerske vođe utiču na političke odluke. Time prije, manje prihvatljivo da nosioci vjerskog autoriteta vrše javne službe.

Koncept "javne službe" obuhvata službe na koje se dolazi izborom ili imenovanjem i kojima se vrši funkcija vladanja. Nekada se ove službe nazivaju i političkim službama da bi se razlikovale od javnih službi vezanih za nauku, kulturu, obrazovanje, humanitarne i slične aktivnosti. Ono na što je evropska javnost posebno osjetljiva kada su u pitanju vjerske vođe jesu političke javne službe odnosno učešće u svjetovnoj vlasti. Očito, ovo treba da imaju na umu vjerske vođe u Evropi kada formulišu svoj odgovor na pitanje o nosiocima vjerskog autoriteta i javnim službama.

Načelni prigovor koji se stavlja učešću vjerskih vođa u političkom procesu, a posebno u javnoj vlasti, jeste da li te vođe, kada politički nastupaju, nastupaju sa pozicija vjere ili pozicija političkog interesa? Da li od svojih vjerskih sljedbenika traže podršku zato što to vjera nalaže ili zato što mogu najbolje artikulisati njihove političke interese? Da li pri političkom nastupanju smiju koristiti vjerske simbole i objekte? Da li im vjerski autoritet koji imaju daje sposobnost boljeg poznavanje političkog procesa, stanja u društvu i pravaca njegovog razvoja? Osim toga, vjerske vođe koje se opredijele za ulazak u politički proces moraju biti spremne na niske udarce u politici, koje mogu značiti devalvaciju vjerskog autoriteta. Na kraju, upitna je i krajnja korist od takvog angažmana.

Kako se reguliše pitanje učešća vjerskih vođa u javnoj vlasti? Može se uočiti da se u većini evropskih zemalja ovo pitanje zakonski ne reguliše nego se ostavlja samoregulaciji crkava, odnosno vjerskih zajednica. Samoregulacija znači da crkve i vjerske zajednice autonomno, u svjetlu svoga religijskog učenja i uvažavanja okolnosti društva u kome djeluju odlučuju o tome da li da dozvole nosiocima vjerskog autoriteta učešće u političkom procesu, natjecanje za i vršenje javnih funkcija.

Kao primjer samoregulacije uzimamo slučaj SAD-a i Katoličke crkve. U SAD-u nema zabrane da lica s vjerskim autoritetom učestvuju u organima javne vlasti. U tom smislu velečasni Robert F. Drinan bio je prvi rimokatolički svećenik koji je bio izabran 1970. u Kongres SAD-a. Bio je poznati zastupnik ljudskih prava i socijalne pravde, te prvi član Kongresa koji je tražio smjenu predsjednika Richarda M. Nixona. On je napustio Kongres kada mu je to papa naredio jer je u međuvremenu Zakonikom kanonskog prava iz 1983. zabranjeno klericima "da se prihvaćaju javnih službi koje sa sobom nose sudjelovanje u vršenju svjetovne vlasti" (čl. 258, t.3). Katolička crkva je, naime, odlučila da na jedan načelan način riješi pitanje učešća svećenika u javnoj vlasti u to u duhu priznanja činjenice odvajanja vjerskog i političkog autoriteta.

Kada je riječ o metodu samoregulacije može se reći da ovaj metod može biti djelotvoran u situacijama kada se radi o religijskim organizacijama sa čvrstom unutrašnjom disciplinom i jakom normativnom kulturom. U drugim, gdje je moguće dogovarati se da li da se vlastite norme poštuju ili ne i kada da se pravi izuzetak od norme, to očigledno nije slučaj. U tim prilikama, jedino preostaje da se putem incidenata i reakcija na njih izgradi jedna nova politička kultura koja će odražavati zajedničke vrijednosti pluralnih društava.

Izvor
Čvrsto je ubijeđen u svoje stavove. Nemojte ga zbunjivati činjenicama!

ed

Veteran

(61)

  • »ed« je muško
  • »ed« je autor ove teme

Postovi: 3.336

Datum registracije: 17.12.2002

Lokacija: D

  • Poruku poslati

3

Ponedjeljak, 19. Novembar 2012

Novi reisu-l-ulema

piše: dr. Dževad Hodžić

Jučer je u Sarajevu, u Begovoj džamiji svečano inauguriran novoizabrani reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-efendija Kavazović. Kao što je normativni karakter Islamske zajednice u BiH bitno određen njenim Ustavom, tako ključnu važnost za Islamsku zajednicu u BiH i konstitutivno značenje za koncept ne samo njenog djelovanja nego i razumijevanja islama ima sami čin izbora reisu-l-uleme koji se (u slučaju sadašnjeg reisu-l-uleme) dogodio 23. septembra ove godine. Jučerašnje preuzimanje Menšure imalo je više formalni i svečani karakter.

Pa, ipak, ceremonija inauguracije novog reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH, kojoj su prisustvovali svi članovi izbornog tijela koje ga je biralo, a to znači glavni imami i predsjednici Medžlisa, sve muftije, dekani i direktori medresa i fakulteta ali i predstavnici islamskih zajednica iz regiona i mnogih muslimanskih zemalja i kojim povodom je novoizabrani reisu-l-ulema Husein-efendija Kavazović neposredno poslije preuzimanja Menšure primio veliki broj predstavnika drugih vjerskih zajednica i crkava kao i predstavnika političkog i javnog života iz Bosne i Hercegovine, iz susjednih zemalja i cijeloga svijeta, predstavlja značajan događaj prvenstveno za Islamsku zajednicu u BiH, ali, u stanovitom smislu, i za cijelo bosanskohercegovačko društvo. Jer, Islamska zajednica kao ni druge vjerske zajednice, nigdje u svijetu, a, možda, pogotovo u BiH, nije u odnosu na društveni život neki izolirani otok. Stoga je opravdano pitanje: Šta se može očekivati od Islamske zajednice u BiH na čijem će se čelu u narednih sedam godina nalaziti reisu-l-ulema Husein-efendija Kavazović?

S jedne strane, u vezi s tim očekivanjima, za koja vjerujem da nisu mala, valja, kada se god govori o Islamskoj zajednici, pa i u povodu izbora njenog novog poglavara, prije svega imati u vidu da Islamsku zajednicu ne čine samo njene institucije i organi pa ni reisu-l-ulema. Islamsku zajednicu čine, oblikuju njenu formu i sadržaj, određuju smjer njenog kretanja svi njeni pripadnici, muslimani i muslimanke koji, recimo, u nekih hiljadu i petstotina džamija i mesdžida, odnosno lokalnih zajednica (džemata), doslovno, svakodnevno sudjeluju u njenom životu, radu i djelovanju. Ta se činjenica gotovo redovito gubi iz vidokruga, posebno u medijskom diskursu o duhovnoj misiji i javnoj i društvenoj ulozi Islamske zajednice. Tako bi ovu činjenicu valjalo imati u vidu i kada je riječ o tome šta se može očekivati od Islamske zajednice s novim reisu-l-ulemom. A to bi onda značilo da će se život Islamske zajednice u njenim osnovnim vjerskim, socijalnim, humanitarnim, obrazovnim i društvenim sadržajima odvijati, manje-više, onako kako se i do sada odvijao: desetine i desetine hiljada ljudi svakodnevno će se okupljati u džamijama i mesdžidima, desetine i desetine hiljada djece i omladine pohađat će vjeronauku i mektepsku nastavu, desetine i desetine hiljada ljudi dijelit će svake godine vitre, kurbane, desetine i desetine hiljada ljudi činit će svakodnevno mala i velika dobra djela inspirirani vjerom, desetine i desetine hiljada ljudi svake godine postit će mjesec ramazan.

Drugim riječima, način djelovanja Islamske zajednice, pravac njenog kretanja i njenu duhovnu i društvenu ulogu presudno određuju i dalje će određivati svi njeni pripadnici, u cjelini i pojedinačno, u socijalnopsihološki i strukturno stabilnim, dinamičnim, svakodnevnim, tihim, kulturnopovijesno duboko ukorijenjenim, razuđenim i raznolikim životnim formama i sadržajima.

S druge strane, kada je riječ o vođenju Islamske zajednice, od njenih organa i institucija, od samog reisu-l-uleme Husein-efendije Kavazovića, vjerujem, u načelnom smislu i na institucionalnom nivou, možemo i imamo pravo očekivati ispunjavanje ciljeva sadržanih u njegovom izbornom programu za koji su se u velikoj većini opredijelili oni koji su ga izabrali za poglavara Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

A to, između ostalog, znači kako u budućem radu i djelovanju Islamske zajednice možemo očekivati jačanje njenih organizacionih kapaciteta, osnaživanje njene normativne strukture i normativne kulture njenih funkcionera, reformu i reorganizaciju njenog obrazovnog sistema unutar kojeg će Fakultet islamskih nauka imati supstancijalnu, odnosno središnju ulogu u obrazovanju njenih kadrova, uspostavljanje modernog i profesionalnog internog i eksternog javnog komuniciranja, sistemsko unapređenje odgoja i obrazovanja u obdaništima koje će osnivati Islamska zajednica, mektebima, školama i odgojno-obrazovnim programima za mlade, aktivnije i punovažnije uključivanje žena u djelovanje Islamske zajednice, osnivanje socijalnih i društveno korisnih programa, te materijalno i financijsko jačanje Islamske zajednice.

A što se tiče uloge samog reisu-l-uleme u ostvarivanju spomenutih ciljeva kao i njegove uloge u ukupnom vođenju Islamske zajednice i kreiranju njenog imidža, osobno spadam među one koji od novoizabranog reisu-l-uleme očekuju da se, najkraće rečeno, odgovorno bavi Islamskom zajednicom, a to znači da se brine o ostvarivanju osnovnog cilja Islamske zajednice koji se sastoji u tome da „njeni pripadnici žive u skladu s islamskim normama”, a koji se postiže kroz promicanje dobra i odvraćanje od zla; da u ostvarivanju misije Islamske zajednice koja se sastoji u „ispravnom razumijevanju i primjeni islama na području svoje nadležnosti i odgovornosti” surađuje i savjetuje se s alimima, teolozima, profesorima, imamima.

A to, da budem još izravniji, znači da od novoizabranog reisu-l-uleme ne očekujem, kao što to, uvjeren sam, ne očekuju ni mnogi drugi u Islamskoj zajednici, egocentrično i egoistično zaigran improvizatorski, komformistički, populistički, isprazan i (baš zbog tog) bučan diskurs posvemašnje profanizacije svetog, pomodarske inscenacije svakog sadržaja, simulakruma vjere i kvaziduhovnog spektakla.


dr. Dževad Hodžić, Oslobođenje 16.11.2012. god.
Čvrsto je ubijeđen u svoje stavove. Nemojte ga zbunjivati činjenicama!

ed

Veteran

(61)

  • »ed« je muško
  • »ed« je autor ove teme

Postovi: 3.336

Datum registracije: 17.12.2002

Lokacija: D

  • Poruku poslati

4

Srijeda, 12. Decembar 2012

Aziz ef Hasanović, muftija i predsjednik Mešihata IZ u Hrvatskoj

Islamska zajednica će biti depersonalizirana

Bošnjaci se, po nekima, još uvijek svode na vjersku skupinu. Ne čini li Vam se da još uvijek nismo na zadovoljavajući način uspjeli odvojiti naciju od vjere kao što je to slučaj sa gotovo svim evropskim demokratskim društvima. Govorimo o univerzalnosti islama, koji je na d - na cionalna kategorija, a znamo da ne postoji ekskluzivizam ni jedne nacije u islamu. Koliko je Vama nacija važna?

Hvala na ovom pitanju. IZ u Republici Hrvatskoj je internacionalna zajednica koja u najvećem dijelu okuplja Bošnjake, zatim Albance, Rome, Turke, Arape i Hrvate koji se ćute muslimanima. Kada se okupljamo u džamiji i u vjerskim programima, mi se okupljamo kroz univerzalnu poveznicu islama, ne kao Bošnjaci ili Albanci ili Turci itd., već kao muslimani koji slijede Poslanika, a koji je poslan kao Poslanik svim ljudima na zemaljskoj kugli. Obzirom da je ulema nasljednik Božjeg Poslanika mi svoj džemat moramo promatrati na taj način. Kao profesor u medresi, na predmetu Imamet, stalno sam isticao jednu rečenicu, ona glasi: “Imam je svačiji i ničiji“. Znači, nitko nema ekskluzivu na imama, niti on može ignorirati bilo koga. Onaj tko kaže da stupa u namaz za imamom i imam ga tekbirom prihvaća – ne može se dogoditi da imam bilo koga privilegira ili da netko ističe svoje pretenzije na imama. To je pogrešan pristup imamu i imametu. To ne znači da ja ne vrednujem nacionalno. To ne znači da neću isticati da sam Bošnjak, ali u svojim vjerskim nastupima, gdje su prisutne ostale nacionalnosti, ne može se moj govor svesti na isticanje bošnjaštva. To bi po meni bila zloupotreba moga mimbera i moje prilike da nešto kažem. Mogu, u kontekstu neke poučne priče, istaknuti tragediju Bošnjaka, i trebam je istači, ili istaknuti neku tragediju Arapa, Turaka, Albanaca... i trebam ih istači, ali samo, kao što susrećemo u Kur’anu kazivanja o narodima koji su nekad bili, u smislu pouke iz koje vjernici imaju što za naučiti. Forsirati i svoditi zajednicu samo na nacionalnu, mislim da je pogrešno. U Islamskom centru, na simpoziju Islam i muslimani u Europi, svoje sam izlaganje završio sa sljedećim preporukama: ako muslimani žele biti čimbenik u Europi, neophodno je da se dogodi internacionalizacija muslimanskih zajednica. Bez toga se ne može dogoditi institucionalno priznanje islama u Europi, nema šanse. U tom kontekstu, svođenje zajednice muslimana na nacionalne zajednice, po meni je pogrešno, jer to nije činio ni sam Poslanik.

Cio intervju
Čvrsto je ubijeđen u svoje stavove. Nemojte ga zbunjivati činjenicama!

Social bookmarks