Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

  • »kap.Gradascevic« je autor ove teme

Postovi: 1

Datum registracije: 23.09.2004

  • Poruku poslati

1

Nedjelja, 26. Septembar 2004

Kontra-lustracija u Crnoj Gori


IZ MOG UGLA
O Milu, Andreju i Stevu

KUSTA I ANDREJ Prijatelj iz CG javlja mi emailom da je počelo suđenje Andreju Nikolaidisu i dodadje: "I naš Marko će doći na red". Evo šta sam mu otpisao: "Kažeš da ću nakon Andreja, ja doći na red. Mene milovići mogu uvatiti za I tako dalje, da upotrijebim Kamingsovu riječ. Ali nek redakcija Monitora uvrze pamet u glavu i pripazi šta iz mog pera objavljuje, jer oni će u zatvor, ja bogomi neću, ne ni u ludilu: ne mislim u 'pasju zemlju' doći ni kao leš, a izručenja se ne moram bojati, jer između SCG i BiH (u koju su Kilibardini istrebljivači, čim je pukla prva granata, pohitali da ne zakasne kao na Kosovo), ne postoji ugovor o ekstradiciji zločinaca.
Ima izuzetak: dao sam Esadu Kočanu odobrenje da iz mojih tekstova izbaci sve što misli da može ojaditi Monitor novčanom kaznom, ali sam ga Bogom zakumio da bez velje nužde ne mijenja ni slovo u onom što pišem o aerodinamičnom Kilibardi koji predstavlja najsavršeniji model naše najsavremenije prošlosti, čak Boga molim da me tuži, samo u tom slučaju došao bih u CG, a kao odbranu pročitao bih, u sudnici, knjigu o Nošu koju imam u kompjuteru.
Što se tiče Đukanovića, znam odlično s kim imam posla, jer sam u posljednjih osam godina 17 puta išao u Italiju! Stoga premijer od mene može očekivati samo "namirisane batine" zbog kojih nikad niko nije suđen. To jest, u svojoj pisaniji ne zaboravljam da je plemić i svoj stil podešavam prema tom faktu, jer pamtim da je Hajne rekao kako u Sijamu, kad kažnjavaju plemića, metnu ga u svilenu vreću, a onda ga šibaju namirisanim prućem. Ipak, čini mi se da bi Crnogorce, počev od Jevrema, trebalo upozoriti riječima Robinsona Džefersa: "I, dečki, ni u čemu nemojte biti toliko umjereni kao / u ljubavi prema Đukanoviću, vještom slugi, ali / nepodnošljivom gospodaru".
Što se tiče suđenja, Andreju treba da je čast što će biti prvi neprijatelj koga će Kusta kao novopečeni Srbin da odstrijeli. Jer Srbin ne može da postoji bez neprijatelja: ne bi se znalo da je Srbin. Neprijatelj je bitan dio njegovog identiteta. Srbin se može brojiti u ljude samo ako ima i dok ima neprijatelja. Srbin bez neprijatelja je što i crven barjak od zelene svile, kako reče narodna pjesma, ili, kazano jezikom laboratorija, neprijatelj je kultura na kojoj taj mikrob najbolje uspijeva. Bez neprijatelja, ne bi znao ko je, odakle, kamo ide. Srbin, ako ne poražava nikog, to je isto kao da ga majka nije ni rađala.
ŠTURMFIRER STEVO Prepisujem iz bilježnice: " Faiz iz Luksemburga mi poslao email da mi 'pripuni pušku'. Umrla mu majka i, nakon dženaze u Vrbama kod BP, otišao je za Podgoricu. U autu je bio i stari Podgoričanin Edo. Silazeći niz Moraču, pošto su izašli iz velike krivine, s druge strane kanjona u jednoj strani ukazalo se neveliko selo: desetak kuća pod bijelim strmenim krovovima. Faiz pita Eda: "Koje je ono selo?" "Ono su Miloševići. O njima je u stari sretni vakat bila ovakva priča: Kad tamo sretneš čovjeka i upitaš ga: "Đe ćeš, čoče?" on odgovori: "Odoh kod strika da štogoć izjebem!"
S Faizom, kad dođe u Sarajevo, šetam po Poljinama gdje smo jednom sreli Izetbegovića sa sinom Bakirom. Upoznajem Aliju sa Faizom: "Ovo je moj Bjelopoljac, pjesnik i karatist, koji me, kad sam prvi put iza rata išao u Cetinje, vozio svojim autom. Tamo sam ga predstavljao kao specijalca koga mi je pozajmio Izetbegović.'
Svašta vidim, doznam, osjetim na tom Cetinju, šteta što je daleko i, kako idu godine, sve mi je dalje. Jednom sam, u šetnji s Ivanom Počekom, svratio na grob Božidara Pejovića, mog prijatelja i kolege sa fakulteta, koji je od raka umro u 39. godini. Bio je Crnogorac do u kost. Jedan od onih po kojima su izvanjci stvorili pogibeljno krivu predodžbu da moji sunarodnici ne briže ni o čemu sem o pravdi, časti i poštenju. Da ovim živim zaklanicima za čojstvom druge stvari nijesu važnije od fišečine.
Boru sam zavidio. Kao što zavidim istinskim vjernicima. Najveći broj današnjih vjernika zaobilazim u velikom luku. Jer ta vrsta dvonožaca, kako reče domar Rasim, gleda da nešto šićari i u džamiji. Sigurno je da šićardžija nema manje u crkvi i u katedrali. Ali kad pričam s istinskim vjernikom, osjetim se prikraćen u nečem, kao da imam jedno čulo manje. Slično je s potomcima nemanjićke vlastele: kad čujem riječ Crnogorac, instinktivno nabacim ruke iznad glave, jer očekujem udarac po mozgu. A kad sam pričao s Borom, prozirao sam da mi je prava CG, koja iz njega govori, surovo uskraćena. Mora da još postoji, jer ako je nema otkud ovakvi kao Boro? Mora da je još ima, ali mi je suđeno da se s njom tućim s mijene na uštap. Ukratko: ako si već kažnjen da budeš Crnogorac, možeš se iskupiti jedino kad si kao Boro.
Kraj Borova groba obuzelo me osjećanje da sam ga izdao. Zalud je razum obrazlagao: to je dokaz da si živ rob, da si još na zemlji. Na groblju svak mora osjetiti da je izdao mrtve. Uostalom, dosad nijesi bio groboljubac, pa nećeš ni posad, važno je da se uspomena na Bora u tebi nije utulila. Ipak, osjećanje krivnje nije se smanjivalo. Jer, kad gledaš grobove gdje leže ljudi koji su, kao Boro, imali višak duše, obuzme te čuvstvo da živiš pogrešno.
Iza posjete Borovu grobu, Ivan me odveo do Cetinjskog manastira. Prvo smo osluškivali manastirsku tišinu. U kojoj se odjednom prolomio glas od kojeg svaka dlaka na meni ustade: to je pop Risto, đavoljim ugarkom pretvoren u jarca, zavređao sa trona svetoga Petra.
Ivan mi pokazuje, kraj ulaza u manastir, tik uz kamenu ogradu, spomenik na kojem piše: "Narodnom vojvodi Crne Gore i članu Izvršnog narodnog odbora Stevu Vukotiću(...) Nadgrobne ploče za ovaj spomenik poklonilo njegovo Veličanstvo kralj Srba, Hrvata i Slovenaca Aleksandar Karađorđević." Ivan mi, potom, pokazuje naličje mermerne piramide, na kojem je uklesano: "Karađorđe A. Karađorđević rođen u Beogradu 28. decembra 1856. prestavio se u dubrovačkoj luci 12. decembra 1886."
Ko da me sunce ogrija. Istinom. Ovo ti je majka naša CG. Milije mi je što sam ovo vidio no da sam čuo da se Amfi udavio paljaskom mesa. Ovo ti je CG jedan kroz jedan: pravi Crnogorac ima Srbina uklesanog u poleđinu.
Sjetih se scene iz Lalićeva "Raskida": poveli Njemci crnogorske logoraše na jevrejsko groblje u Solunu da za njemačke vojnike kopaju rake, pod konac, naravski, kako bi Prusi bili 'i u vječnosti kao u kasarni'. Dva Grka majstorišu oko nadgrobnice: jedan dlijetom skida s mermera jevrejsko ime, a drugi, u poleđinu, urezuje ime njemačkog šturmfirera poginulog kod Florine, dok logoraši, orni za crni humor, maštaju kako će ovozemaljsko čerupanje da se nastavi 'i s one strane': jevrejski pokojnik traži svoj kamen, a mrtvi Švabo živ mu ga ne da! Zamišljaju i spor pred sudom, sa advokatima i sa oba boga kao svjedocima...
Ivan objašnjava: Stevo Vukotić je bio 'bjelaš' koji je 1918. učinio sve da Crnogorci i CG budu likvidirani. Stevo je otac Janka Vukotića, crnogorskog ministra vojnog u prvom svjetskom ratu, koji je, kažu, u Aleksandrovoj Jugoslaviji spao, na kraju, do vojnog magacionera negdje u Sarajevu, ili kod Sarajeva, gdje je i crkao. Narod i sad priča da je bio otrovan. Jednom ga uhvatili zelenaši, vezali ga za jasle i davali mu sijena da jede. A spomenik kraj ulaza u Cetinjski manastir nastao je ovako: Karađorđevići pravili spomenik svome đetetu, pa im se nešto nije svidio i, da ga ne bače, dali ga vojvodi Stevu! U ono doba niko se nije usudio da s poleđine ploče dlijetom skine Karađorđa. Pa je tako ostalo.




Social bookmarks