Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

šejla

Učenik

(10)

  • »šejla« je žensko
  • »šejla« je autor ove teme

Postovi: 118

Datum registracije: 19.05.2008

Lokacija: njemačka

  • Poruku poslati

1

Utorak, 04. Novembar 2008

Majka

Majka


Autor : Šejla



Nas petoro , kao pet uznemirenih leptira oblijećemo oko njenog kreveta i rastrgnuti
tugom čas je ljubimo , čas joj tepamo , čas je zovemo :
"Majko , majkice , rode ! - prelamaju nam se nježni šapati i razbjeni o ogoljene zidove poput gelera ponovo se bolno zarivaju u naša tijela .
Posledjni minuti njenoga života išaretom nam kazuju da neće dočekati sledeće jutro , i Smail ,moj srednji brat , počinje učiti nekakvu dovu . Gledam ga , kako zarivena lica
u njene dlanove ,tiho kao da pada na sedždu , šapatom doziva šehade .
Nas četvoro strepimo i svako za sebe molimo da Allah usliši bratovljevu molbu , da nam majka preživi . Nismo bili spremni za takav bol , ali nam ta njegova dova olakšava dušu kao da se molitva prenosi i počinje da djeluje na nas . Nešto nas ucvijeljene tješi i zračak nade kao nečija nevidljiva ruka vodi nas jedno drugom . Odjednom počinjemo da se grlimo kao mali kada smo bili i gledajući majčino lice čak se i smiješimo , a niko od nas ne zna da objasni zašto .

Pomiluj me majko ! - reče Smail majci koja je bdila u budnoj komi nad našim tugom , i nekoliko puta kroz suze ponovi istu želju mazeći njenom bezivotnom rukom svoje obraze .

Nisam mogla više da gledam u njega već okrenuta prozoru spustih umorne oči i potražih spas u snijegom pokrivenim krošnjama starih kestenova . Na vrhu jedne grane pomjeri se ptica . Vidim joj profil , podigla glavu ali ne cvrkuće , već u nekom iščekivanju posmatra nebo kao da se i sama s nekim oprašta .

"Ne boj se majko !" - rekoh ptici . Na tvojoj duši ne leži ništa , što bi joj smorilo krila ako moradne da se vrati svome Gospodaru . Bila si najbolja majka na svijetu , a naše dove će ti pokazati put koi vodi dženetu , kada za to dođe vrijeme .

Majko ! - začuh iza sebe riječ koja se prepuni bojom četiri različita glasa .

Probuđena iz kome pogledala je prvo s nevjericom u naša lica , a onda joj sa usana skliznu jedan sjetan osmjeh , koim ohrabri ono malo nade u nama .
Nas petoro popadasmo na koljena oko kreveta i obradovani obasusmo je poljubcima i odmah potom , gotovo raspamećeni od sreće počesmo ljubiti i Smaila koi ne ispuštajući njene ruke duboko uzdahnuvši nastavi moliti .

-Reci ...reci ....nešto majko ...majko , majkice , ...rodeee ! - odjeknu prostor ehom naših uzbuđenih glasova a niko od nas ne primijeti da smo svi petoro izgovorili istu misao.

Majka pomjeri usne , oči nam ostaše prikovane na njima , pa se samo zbunjeni grozničavo predadosmo nekom iščekivanju , napeti ,kao da nam život poče zavisiti
od njenog glasa i riječi koju smo prosili .

"Dajte mi hladne vode !" - reče majka ,kao da se upravo probudila iz noćne more , a ne iz kome .
Deset ruku pojmiše za istu čašu i nageti nad njom obazrivo joj prinosimo čašu nebi li zaista progutala gutljaj vode . Popila je pola gutljaja i umorna ponovo zatvorila usne.
Jedva primjetna rumen prosula joj se po obrazima , koju smo minutima dugo milovali
pogledima , kao da smo imali namjeru zamoliti je da vječno ostanane tu , na majčinom licu .
"Boli li te štogod majko !" - pitali smo zagledajući joj u njedra ,spremni da golim rukama otrgnemo taj bol od nje , pa da ga potom podijelimo , kao parče bajatog hljeba , kojeg smo kao djeca morali dijeliti na pet zalogaja .
Ništa nije rekla , ili nije mogla da kaže ,samo je očima upijala ljubav sa naših lica . Spustila sam glavu na njene grudi i dugo slušala otupljen plač kome nije dala
da izađe . U tom trenutku nisam mogla da se otmem osjećaju , da iz majčinih grudi izvire more . Iz njenih suženih bronhija sa svakim moim dodirom oglasio se krik galebova u daljini i uzdah ,poslije koga bi njeno srce bubnulo od moj obraz , kao talas
mora kada se razbija od pučinu .
"Ko izgubi majku , izgubio je prijatelja . Ko izgubi majčine ruke , njemu su i krila slomljena ...." - padali su mi na pamet davno pročitani stihovi , ne znam čiji , ali sam znala da su potekli iz samoga srca .
Podigla sam glavu i pogledala u njeno lice . Moj Bože , nikada ju ljepšu neću zapamtiti nego u tom trenu . Kao u ogledalu vremena sunovraćena u godine trideset i neke , majka je ponovo bila mlada . Skrenuvši pogled na braću i sestru na čijim se licima bijahu zamrsili zarovi tuge , tek tada mi postade jasno koilko smo stari .
U vječitoj potrazi za izgubljenim djetinjstvom moje misli stadoše na raskršću vremena ,tamo gdje sam ispračajući voljenog oca na vječni put , upitala kroz suze : - Ima li pravde Bože ? "
- Ima je , nema , ima .... - govorio mi je poslije varljivi život ,kao da je htio od mene sakriti tajnu da naša sreća najviše zavisi od volje pojedinih ljudi u čijim rukama je dobrim dijelom ležala i naša budućnost .


Kao da je znala o čemu razmišljam , majka me jednim glasnim uzdahom ponovo dozva sebi , i na moje čuđenje ispruži ruku i ponmilova me .

"Neću majko , ne boj se ! - rekoh joj , kada joj se suza pojavi u oku ,ali nastavih nijemo pričati . - Ali boli me još a najviše me boli tvoj bol . Žao mi tvog osmjeha kojeg su ti oteli i uvrijedili te . A ja to sve pamtim .Halalli mi . Nas petoro , kao pet tek procvjetalih maslačaka bez svoje livade , toliko puta si presadila i bezbroj puta toliko ,suzom zalila , čuvajući nas od nevremena života , uvijek zagledana u nedostižne posjede pune svega čime bi nahranila svoje siročiće Ali bezdušni vlasnici svega , na šta imadosmo prava lukavi i do bola snihodljivi uvijek su imali spremnu laž na usnama kojom su te tješili . -" Sjutra ...biće ..vidjeće mo ! - govorili su .


"Bože o čemu ja to razmišljam , dok mi majka umire ? - upitah samu sebe i ponovo se zagledah u njeno lice koje se pomaljalo ispod samrtnog zara .

"Ima li makar sehra nade da nam majka preživi ovu noć ?" -pitamo doktora zagledani u njegove ruke u koima slutimo spas , bez imalo svijesti da bogohulimo . Nije li nas učila da je sve u Allahovim rukama . Da sve je u njegovim rukama ,sada ponovo razmišljamo i ponovo pružamo prazne dlanove . Samo ovaj put ne tražimo hljeba kao kada smo bili mali , već ištemo od njega život naše majke . Nemamo snage da se pomirimo sa tolikim gubitkom . Ne sada , kada nam je najljepše u životu , kada s ljubavlju i poštovanjem želimo majci vratiti dug , koim nas je zadužila kao roditelj .
Život nas rano odvojio od majke i još nedorasle otrgao iz njenog krila i domovine . Prosuti po tuđini koja nas grubo hvatala za ruke da iz nas istrese dobrotu snagu i ljepotu za kojom je čeznula , jer svoju nije imala . Gdje je ta pravda Bože ? Gdje su nagrade obećane u tvojoj knjizi ? Zar sada prekidaš uže koje nas tako predano vezalo da se mladi i naivni ne pogubimo u svijetu lažnoga sjaja ?
"Stakfirullah o čemu ja to opet razmišljam ...

"Čuvajte obraz ! - Čuvajte jedni druge ! Podajte ali ne posežite za haramom , to vam nikada ne bih oprostila ! - tako je govorila naša majka , ma kakvi govorila . Molila nas.
"Poštujte svoju vjeru , nemoj da ostanete bez Dina . Bolje vam je ostanite bez života ! A mi slušali i tako radili , da budemo mili i Allahu i majci . Ne , nije mi namjera da svodim račune . Ko smo mi da sada ištemo nešto više nego što nam pripada , ali zar nam majka ne beše taj Alem na vrhu svega onoga u što smo vjerovali ?
Kako to da baš sada zaključujem da još nismo odrasli . Šta nam to fali Bože premilosni poslije svega što smo iz ništa stekli i sagradili uz tvoju pomoć . Zar nismo već pomalo stari za takva razmišljanja .

Majka ponovo uzdahnu glasno , a nas petoro otrgnuti iz misli opet hrlimo pogledima k njoj . Smrt joj se približila osjećamo to i ponovo se hvatamo za ruke , vezani neizmjernom tugom i plašljivi kao djeca . Pa mi i jesmo djeca . Njena djeca , a ona naša majka , naše uže koje se odkida iz srčane kore . Hoćemo li imati snage da bezglasno pogledamo istini u oči , da zauvjek odlazi od nas .
Neznam zašto , ali imala sam potrebu izaći iz sobe .

Nad prljavim lavaboom dugo umivam lice , a nikakao da se oslobodim mirisa majčinog tijela koi me ispunjava još žešćom ljubavi prema njoj . Nikada to svjesno nisam doživljavala kao sada .
Pogledavši se na kraju u ogledalu umjesto sebe prepoznajem majčin lik . Zar je moguće da toliko ličim na nju ? Čak i raspored sitnih bora na istom mjestu , pa mi se na trenutak učini da su se sve njene godine sabrale sa moijm i od mene napravile staricu tužnog pogleda . Ili je to neka nesvjesna želja da zadržim nešto njeno na sebi .
Da me podsjeća il utješi , nisam umjela to tada objasniti .
Znam samo kada sam ušla u sobu da je majka uzdahnula poslednji put i tiho sklopila oči . Njene dugačke trepavice zatvorile su pogled u kome je odnijela poslednju ispunjenu želju da nas vidi na okupu . Usne su joj se sklopile u zadovoljan smiješak .
Stotinu suza u jednom trenu zakovane šutnjom , bile su jedino što je u tom trenutku poremetilo svetu tišinu . Pokošeni istim metkom sudbine opet kleknusmo pokraj majke i pokrismo je poljupcima . Moj brat Smail opet uči . Ovaj put Fatihu .
Ne mogu to da shvatim kao ni Jusuf što nemože . Njemu je najteže . Bijo je majkin miljenik ,rođen iste godine kada je majka izgubila svoju jedinu ljubav a mi oca .
Smtrala ga je poklom od Allaha . Nagrada za izgubljenim osloncem bez koga nije znala kuda da krene , ali se tješila sa njima trojicom .
"Allah mi dao tri sina , tri tvrđave na koje ću se osloniti kada mi starost savlada
snagu !- tako je govorila , i tako je i bilo .

Kada smo izašli napolje , doćekalo nas je sunce . Kao da nije decembar , već proljeće .
Vazduh je zamirisao jorgovanima , tako mi se učinilo , kada smo krenuli za bolničkim kolima u kojima smo mrtvu majku vraćali kući , da s nama prenoći poslednji put .
Bila je to njena želja , koju smo htjeli ispoštovati , kao i sve njene želje koje su nam u životu bile svetinja .
Utopljena u moru ljudi koje nije prestajalo da se sliva u našoj avliji , smogli smo snage da svakog pojedinačno dočekamo i ugostimo , kao što je to naša majka za života radila . Pa čak i one koi nisu trebali biti tu . Ali nije li nas učila kako moramo halaliti .
"Neka vam je zdravo glava govorili su spuštenih očiju !"
"Ja vama halalim u ime Allahovo , i u ime moje majke " - šaputala sam tiho skrhana bolom , što ponovo gledam njihova lica .
Ne sjećam se više kako sam predeverala tu noć . Sjećam se samo gasulhane u kojoj sam ostala pokraj majke čekajući hodžikade s skoima ću gasuliti njen mejt .
Glas mujezina poplašio je golubove sa minareta . Vidjela sam to iz galsuhane ne odvajajući ruku sa svile kojom su mi pokrili majku . Poslije toga razvukla se tišina .
Rukama dodirujem konture njenoga lica i ne mogu da se otmem osjećaju da je još
živa . Nešto me goni da podignem pokrivač i pogledam . Vidim spava . Da baš kao da
spava . Jedva primjetno bljedilo oko usana ali lice smireno i prirodno kao da spava .
Opet ju ljubim . Nemogu da je se nagledam pa spuštam moj obraz na njen .
"Ne boj se majko , tu sam ja !" - šapućem joj tiho i čuvam suze , da ne kanu . Kažu da to donosi nesreću . Stakfirullah . To samo Allah zna . Ali , eto čuvam te suze , i mislim , imaću vremena kada ću plakati .
Njeni ćefini bili su bez i jedne bore . Kao da se rodila s njima , zablistala je čista i prirodnija nego prije , kao da se život povratio u njeno tijelo .

"Blago njoj " - šapnuše hodžikade na kraju kada joj pokriše lice . Neznam zašto su to ponovile i onda kada su spustile tamnozelenu čohu preko njenog tabuta . Stotine ljudi zbijali su se u široki saf pred galsuhanom . Bio je to znak da se moram oprostiti s majkom . Golubovi se , vidjeh , poredali na ogradi džamije i kao da se nečemu čude smireno gledaju u povorku ljudi koi zbog nedostatka prostora obrazuju poslednji saf na ulici . Poslednji put ljubim majčin tabut i na ivici duševnog sloma izlazim iz galsuhane , svjesna da je nikada više neću vidjeti . Na glavnoj ulici čekaju me drugarice i komsinice da me povedu kući . Idem prema njima prazna kao napušteno ognjište . Duša mi ostala s majkom u galsuhani i počinjem ponovo plakati . Ovaj put kao pravo siroče......



i



Altuna

Majstor

(10)

  • »Altuna« je žensko

Postovi: 1.969

Datum registracije: 14.12.2003

Lokacija: Sandzak

  • Poruku poslati

2

Srijeda, 05. Novembar 2008

Waaaaaauuu! :P

Sejla, bravo. (o)
Sabur ti je da gutas kiselo, gorko i ljuto, a da ti se na licu nista, sem osmjeha, ne vidi.

3

Srijeda, 05. Novembar 2008

Vala ja odplakah jednu turu jer me prica pogodi. Prepoznah donekle sebe u sejlinim redovima...
"Ti sa svakim lijepo! I trazi da se dobra djela cine, a neznalica se kloni!" (El-'Araf, 199)

Bosnjaaak

Zlatna sredina

(10)

  • »Bosnjaaak« je muško

Postovi: 245

Datum registracije: 17.05.2008

Lokacija: Luksemburg

  • Poruku poslati

4

Srijeda, 24. Decembar 2008

BRAVO nemam momentalno rijeci druge,jer ova prica me podsjeti na dan kad sam imao samo deset god,i tada se ugasi zivot najmilijeg stvorenje na dunjaluku koga sam voleo.
[SIZE=3]Samo naukom mozemo doc do istine...[/SIZE]

Postovi: 136

Datum registracije: 08.09.2007

  • Poruku poslati

5

Ponedjeljak, 23. Mart 2009

cao



Ja se još nikad ne ispričah sa vama mili moji
čeznem i dišem ovaj sumorni zrak
Vaše će me oči pratiti kada mi je lijepo i kada mi nije dobro
Rahmet vama i svim dušama dobrim
Ja nezmam da mrzim već da volim
I vaše savjete svojoj djeci zborim
Znam da i sa tog svijeta
želite sreću svom djetetu.


www.esmaizuko.de.tl
za istinu

HamasNP

Učenik

(10)

  • »HamasNP« je muško

Postovi: 76

Datum registracije: 08.01.2009

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

6

Nedjelja, 19. Juli 2009


Fini

Početnik

(10)

Postovi: 16

Datum registracije: 25.08.2010

  • Poruku poslati

7

Četvrtak, 09. Septembar 2010



Ljubavi jedne majke

http://www.mojvideo.com/video-ljubav-jed…86d6e8e9661634a




POUČNA PRIČA DO BOLA

Jedan stari čovjek sjedaše u dvorištu svoje kuće zajedno sa sinom koji upravo završi visoke studije. Iznenada, vrabac sletje na granu. Otac upita sina: “Šta je ono?” Sin odgovori: “To je vrabac.”
Nakon izvjesnoga vremena, otac upita ponovo: “Šta je ono?” Sin odgovori: “To je vrabac.”
Prođe nekoliko minuta a otac ponovo upita, treći put: “Šta je ono?” Sin odgovori: “Oče, upravo sam ti rekao da je to vrabac.” Ne prođe dugo a otac opet upita: “Šta je ono?” Ovoga puta na sinovljevu licu mogla se vidjeti mala usplahirenost: “Oče, to je vrabac, vrabac!” Ponovo otac upita: “Šta je ono?” Ovaj put sin odgovori grubim tonom: “Oče, non-stop pitaš jedno te isto iako ti stalno odgovaram da je to vrabac. Zar nisu u stanju razumjeti?”
Otac ustade i ode do sobe. Ubrzo se vrati noseći svoju staru svesku-dnevnik. Otvarajući stranicu, reče sinu da pročita ono što je na toj stranici zapisano. Sin pročita:
“Danas je moj malehni sin sjedio sa mnom u našemu dvorištu kad doletje vrabac. Sinčić me je dvadeset i pet puta upitao: ‘Šta je ono?’, i dvadeset i pet puta mu odgovorih, nimalo iznerviran, da je to vrabac. Ono što osjećah bila je ljubav prema mome nevinome sinčiću.”
Tada je otac objasnio sinu razliku između očeva i sinovljeva stava: “Kada si bio malešan, postavio si mi ovo pitanje dvadeset i pet puta i niti jednom nisam bio iznerviran tvojim pitanjima već ti uporno odgovarah. A kada sam ja tebi danas postavio isto pitanje ali ponavljajući ga samo pet puta, ti si se iznervirao, ljutnuo i bio nestrpljiv sa mnom.”

Među nesrećama koje ovaj život dostižu nema veće od poremećaja pameti, je tolika nesreća da bi bilo malo kada bi se umjesto suza izljevale duše

http://www.youtube.com/watch?v=ngmG72hgI…layer_embedded#!

P.S.
U ljudskom životu postoje trenutci u kojima govor nema nikakvog značaja. Pričaš ali te ne razumiju, želiš nešto reći, ali riječi ne mogu kroz grlo. Čovjek se, ionako, rađa nemušt, uz samo jedan krik, uz samo jedan dah... Na isti način i seli se sa ovog dunjaluka, bez govora, uz jedan uzdah... Kada je opisao trenutak prvog susreta sa bolesnim Babom. Dželaluddin je to uporedio sa susretom majke i djeteta koji se dešava nakon dugog rastanka. Kada su se njihove duše ponovo zagrlile tada su im jezici utihnuli i srca su propričala. Otvorile su se oči basireta...Veličanstvenog li trenutka! Blago čovjeku koji bar jednom u životu spozna ovaj tren iskušenja!...
Kako samo insan lako zaboravi... uzme zdravo za gotovo. A imamo samo "istinsko druženje" ovaj jedan život da opravdamo ahiret.

http://www.islamika.net/hadis-i-rekaik/s…tvoja-mati.html

Social bookmarks