Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

Piskota

Početnik

(10)

  • »Piskota« je muško
  • »Piskota« je zabranjen
  • »Piskota« je autor ove teme

Postovi: 39

Datum registracije: 13.10.2005

Lokacija: ni na nebu ni na zemlji

  • Poruku poslati

1

Četvrtak, 13. Oktobar 2005

Mucanje

Što je mucanje ?

Mucanje (balbuties) je poremećaj fluentnosti govora koji onemogućava normalan tok govora. Svatko je ponekad disfluentan, no ono po čemu se osoba koja muca razlikuje od nekog sa normalnim govornim disfluencijama je vrsta i učestalost tih disfluencija. Mucanje je kompleksan poremećaj koji se manifestira kroz natprosječan broj govornih disfluencija, ali može uključivati i čitav niz dodatnih komunikacijskih, emocionalnih i poremećaja u ponašanju. Mucanje je, dakle, višedimenzionalni problem koji utječe na osobu kao cjelinu i koji pored očiglednih govornih poteškoća može obuhvatati i negativna osjećanja i percepcije kod osobe koja muca kao što su poniženje, stid, krivnja, anksioznost, frustriranost, nedostatak samopouzdanja te osjećaj manje vrijednosti. Mnoge vidljive karakteristike mucanja se odnose na naučene, često neprilagođene oblike ponašanja koje osoba koja muca koristi kako bi izbjegla ili odgodila mucanje.





Karakteristike mucanja ogledaju se u sljedećem:

Repeticije ili ponavljanje glasova ( b-b-b-bicikl), slogova ( ku-ku-kuća), dijelova riječi ( koš-koš-košarka), čitavih riječi i fraza.

Prolongacije ili neprirodno dug izgovor glasova ili slogova ( aaaaaaautomobil)

Neadekvatne pauze, oklijevanje ili bezglasni zastoji u govornom toku nastali uslijed blokiranja zračne struje

Govor u naglim trzajima, dok osoba pokušava da započne ili održi fonaciju

Nepravilno disanje

Izbjegavanje da se sugovornik gleda u oči

Izbjegavanje određenih riječi i svakodnevnih govornih situacija

Negativna osjećanja kao što su poniženje, frustriranost, osjećaj manje vrijednosti itd. (u kasnijim stadijima poremećaja)

Ostale reakcije vezane za mucanje, odn. reakcije koje prate mucanje kao što su napetost mišića usana, vilice, i/ili vrata; drhtanje usana, vilice i/ili jezika tijekom pokušaja da se započne govor; nervozno lupkanje stopalom o pod, treptanje očima, trzaji glavom i razni tikovi (a sve to u cilju kako bi se izbjeglo mucanje). Postoji mnogo ovakvih reakcija koje variraju kod različitih osoba.

Varijabilnost u težini mucanja, zavisno od govorne situacije, sugovornika i poruke koja se želi prenijeti. Može se desiti da osoba koja muca govori fluentnije u logopedskoj ordinaciji nego u školi ili na radnom mjestu; ili da uopće nema poteškoća prilikom izražavanja kakvu večeru želi kod kuće, dok ima znatne poteškoće prilikom naručivanja jela u restoranu. Konverzacija sa supružnikom može biti lakša nego sa poslodavcem. Osoba može biti potpuno fluentna kada pjeva, ali imati znatne govorne poteškoće prilikom telefonskog razgovora itd.

Osjećaj gubitka kontrole. Osoba koja muca može iskusiti strah od određenih riječi, glasova ili situacija, strah od mucanja, te osjećaj neugodnosti i srama. Određene glasove i riječi je moguće izbjeći. Riječ, za koju osoba misli da ju je teško izgovoriti, može biti zamijenjena nekom drugom, ili određena govorna situacija može biti izbjegnuta u cijelosti. Na primjer, osoba koja muca možda uvijek čeka da se netko drugi javi na telefon, ili radije obilazi prodavnice sat vremena nego da pita prodavca gdje se određena stvar može pronaći. Ovakve reakcije na mucanje se javljaju u kasnijim stadijima poremećaja.

Normalne disfluencije

Svatko je ponekad disfluentan u smislu ponavljanja ili prolongacije određenih riječi i uzvika. No disfluencije kod osoba koje ne mucaju nisu tako česte kao kod onih koje mucaju. Općenito govoreći, tu su u pitanju različite vrste disfluencija. Normalne disfluencije se najčešće sastoje od ponavljanja čitavih riječi ili slogova kao što su um i er , dok je za mucanje karakteristično ponavljanje i prolongacija glasova i slogova. Otprilike 7-10% govora prosječne osobe je disfluentno. Kada je govor neke osobe disfluentan u razmjeru većem od 10%, onda se može reći da ta osoba muca.

Mnoga djeca prolaze kroz period normalne disfluentnosti između 2 i 5 godine života. Kod te djece učestalost disfluencija može biti 10%, a ponekad i više, i one se obično sastoje od ponavljanja riječi ili fraza te ubacivanja različitih nepotrebnih glasova i uzvika. Riječ biva ponovljena, s lakoćom, jednom ili dvaput, a dijete ne iskazuje bilo kakvu napetost u govoru i često nije ni svjesno svoje poteškoće. Vjeruje se da bi uzrok ove disfluentnosti kod djece mogla biti kombinacija nekoliko čimbenika kao što su pojačan razvoj govora i govorno-motoričke kontrole te vanjski stresovi s kojima se djeca susreću u kritičnim ranim stadijima razvoja govora. Sa razvojem komunikacijskih vještina kod većeg broja djece ove disfluencije obično nestanu, no to se ne događa uvijek.

Uzroci

Još uvijek se ne zna sa sigurnošću što uzrokuje mucanje. Različiti faktori ili kombinacije faktora mogu kod različitih ljudi uzrokovati pojavu mucanja. Nadalje, ono što uzrokuje mucanje može se vrlo razlikovati od onoga što vremenom održava poremećaj ili ga čini gorim. Moguće okolnosti koje vjerojatno uzrokuju mucanje su: poremećaj u koordinaciji pokreta govornih mišića, pomanjkanje cerebralne kontrole nad govornim funkcijama, brzina razvoja govora, način na koji se ljudi obraćaju djetetu i stres. Nemoguće je zanemariti i mogući utjecaj genetskih predispozicija.

Zna se da djeca koja mucaju nisu ništa više podložna psihološkim problemima od djece koja ne mucaju. Općenito govoreći, ne postoji razlog za vjerovanje da emocionalna trauma uzrokuje mucanje. Iako uslijed dugogodišnjeg mucanja može doći do određenih emocionalnih problema.

Multi-faktorska i dinamična priroda mucanja sprječava usvajanje jedinstvene teorije koja bi dala sveobuhvatno objašnjenje po pitanju nastanka i razvoja ovog višeslojnog poremećaja. Mucanje je sindrom koji sadrži mnoge nejasnoće čak i za najiskusnije logopede i istraživače na polju mucanja.

No, može se reći da je početni uzrok mucanja gotovo irelevantan. Naime, za većinu osoba koje mucaju načini reagiranja, osjećanja i vjerovanja koja se razviju nakon što je mucanje već počelo sačinjavaju veći dio problema. Tako da se mucanje promatra i kao stečeni, nesvjesni oblik ponašanja odn. navika. Kada se razriješe negativna osjećanja, misli, ponašanja i reakcije, tada obično preostane malo ili nimalo elemenata koji održavaju sindrom mucanja.

Brzopletost

Brzopletost je, u govornoj patologiji, način govora koji je obilježen jednom kaotičnošću, brzim prijelazima s jedne misli na drugu, u najvećem broju slučajeva ubrzanim tempom govora, nedovoljnim ograničavanjem osnovne ideje, nemogučnošću razrade osnovne ideje, obiluje čudnim asocijacijama ravnopravnim po važnosti osnovnoj ideji, prisutne su poteškoće koncentracije na bitno, a sve se to najčešće manifestira u usmenom govoru. Takav tip govora u govornoj patologiji naziva se brzopletost (batharismus) ili eng. cluttering. Prema D.A. Weissu, "brzopletost je poremečaj pripremnih misaonih procesa koji prethode govoru i zasniva se na hereditarnim predispozicijama. Brzopletost je verbalna manifestacija središnje jezične neuravnoteženosti koja zadire u sve kanale komunikacije." Zbog verbalnih obilježja (jedan od najčešćih simptoma su zastoji u govoru) često se u diferencijalnoj dijagnostici zna zamijeniti s mucanjem.

Neke činjenice o mucanju

Mucanje se češće javlja kod muškaraca nego kod žena, u omjeru od oko 3,5 : 1

Mucanje nije simptom nekog emocionalnog ili psihološkog poremećaja, iako može biti izvor stresa i uzrok određenim emocionalnim poteškoćama

Osobe koje mucaju nisu manje inteligentne od osoba koje govore normalno

Mucanje nije naučeno imitiranjem drugih osoba koje mucaju

Oko 1% odraslih ljudi na svijetu muca

Oko 3 milijuna Amerikanaca ima problema sa mucanjem

Mucanje se javlja u svim kulturama i socijalnim grupama

Osoba koja muca razmišlja normalnom brzinom, iako izražavanje te misli može biti sporije

Ne postoji magični lijek za mucanje

Mucanje je moguće prevladati na način da ono više ne predstavlja prepreku za normalnu komunikaciju

Poznate osobe koje su mucale: Issac Newton, Marylin Monroe, engleski kralj George VI, Winston Churchill, James Earl Jones, Bob Love, Bruce Willis, Ken Venturi, Bill Walton, Nicholas Brendon, Annie Glenn, John Updike.............
On je jedan,Allah najbolje zna a mi znamo samo onoliko koliko je On htio da znamo, ON najbolje poznaje nase duse i ON zna sta je dobro po nas. :klanja:

Piskota

Početnik

(10)

  • »Piskota« je muško
  • »Piskota« je zabranjen
  • »Piskota« je autor ove teme

Postovi: 39

Datum registracije: 13.10.2005

Lokacija: ni na nebu ni na zemlji

  • Poruku poslati

2

Četvrtak, 13. Oktobar 2005

Mucanje- ne smijemo dopustiti da nas sprijeci

Mucanju ne treba dopustiti da vas spriječi...

Muške osobe značajno su sklonije mucanju, a čak u 70 posto slučajeva riječ je o naslijeđenoj podlozi za tu poteškoću - rekla je između ostalog mr. Suzana Jelčić Jakšić, logoped u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj, predsjednica Hrvatske udruge za pomoć osobama koje mucaju "Hinko Freund".



Međunarodni dan svjesnosti o mu canju obilježen je ove godine u Dubrovniku, gdje je mr. Suzana Jelčić Jakšić održala dva predavanja; jedno za liječnike u dubrovačkoj Općoj bolnici, drugo za širu javnost, Tema predavanja izvedena je iz ovogodišnjeg gesla Međunarodnog dana - Ne dopustite mucanju da vas spriječi, a kao glavni poticaj takvom pozitivnom životnom stavu svjedočila je mr. Jakšić i svojim primjerom. Bio je i to jedan od razloga razgovora s predavačicom.
Kad se najčešće javljaju poteškoće s govorom?
Od prve do sedme godine, naime u cijelom tom razdoblju kad se govor razvija. Logično je da se takve poteškoće ne mogu uočiti dok se komunikacija s djetetom odvija na razini jedne riječi, već kad ono počne govoriti u rečenicama, pa bi se moglo reći da je najčešća pojava toga između 4. i 6. godine života. Ali, trebale bi se znati razlikovati "normalne" disfluentnosti u govoru, primjerice, ponavljanje slogova kod djeteta koje počinje govoriti od nekakvih pojava blagog, odnosno jakog mucanja. Ako dijete ponavlja dijelove riječi bez na prezanja, napetosti koje se uobičajeno primjećuju na licu, ako se samo pokušava dosjetiti neke riječi, to bi bile nekakve normalne disfluentnosti, ali ako se počnu primjećivati neke tenzije oko usana, na licu uglavnom, ako češće na većem broju riječi dolazi do ponavljanja ili ako ih je više u jednoj rečenici, ako se počne javljati sram kod djeteta kad postaje svjesno da nešto s njegovim govorom nije u redu, treba potražiti savjet ili pomoć logopeda. Ako dođe do promjene glasa, ako dijete pokazuje da sve više i jače gubi kontrolu nad svojim govorom, a rnože i prestati govoriti po nekoliko dana jer ga šokira spoznaja da nešto s njegovim govorom nije u redu, tada govorimo o jakom mucanju.

Briga
Što savjetovati roditeljima koji primjete poteškoće u govoru svoje djece?
Roditelji i na normalne disfluentnosti i na jako mucanje mogu reagirati na način ignoriranja, odnosno na način da čekaju da prođe, do izuzetne brige. Ukoliko se radi o djetetu koje ne pokazuje nekakve znakove pravog mucanja ali su roditelji jako zabrinuti, onda ih je isto dobro poslati logopedu da im se objasni što to jest i kako mogu pomoći djetetu. Isto je i ukoliko se radi o blagom mucanju. Može se pričekati neko vrijeme, te omogućiti djetetu da govori na njemu tada prihvatljiv način, roditeljima sugerirati da uspore svoj govor, omoguće djetetu da kaže ono što ima reći, da mu se obrati pažnju i sl. Ukoliko je riječ o jakom mucanju, onda je dobar što hitniji posjet logopedu.
Koliku ulogu za pojavu mucanja kod djece ima genetska predodređenost?
S dosta velikom sigurnošću se zna da, kod pojedinaca postoji predispozicija da se mucanje javi. Je li podloga za mucanje nasljeđena ili se radi o nekom oštećenju mozga koje se može javiti pri porodu ili za vrijeme trudnoće ili kasnije, ponekad se otkrije lako, ponekad se ne zna. U pravilu, postoji nasljeđena podloga koja uslijed (vanjskog stresa, nekog "prekidača" iz okoline, kod djeteta može uzrokovati takva spoticanja u govoru, a onda to postane mucanje kad se jave popratni negativni stavovi, spoznaje, emocije i sl.
Koliko, dakle, ima istine u izjavama roditelja koji kažu da im je dijete počelo mucati uslijed pretrpljenog straha, stresa, šoka koje je doživjelo?
Dijete na takve stresove izvana reagira ukoliko je slabo, osjetljivo na tom području. Ako nije govorno jezično slabo, onda neće početi mucat, možda će netko npr. ponovno početi piškiti u krevet. Ono, naime, puca gdje je "najtanje", vanjski uzrok i stres obično su samo okidač za nešto što već postoji u djetetu.
Koliko je mucanje "izlječivo"?
Mislim da tu nije dobro govoriti o izlječivosti, već o rehabilitaciji govora jer dijete ne počne mucati čim progovori, nego nešto kasnije. Dakle, govorimo o rehabilitaciji govora jer ga nastojimo vratiti na onakav kakav je bio. Može se puno napraviti na prevenciji, dobro reagirati što prije, čim se javi, jer se razvoj mucanja može spriječiti, l u nešto kasnijoj životnoj dobi se može puno napraviti, ali tada osoba mora biti jako motivirana. Kad se mucanje razvije, tada nije dovoljno samo postići da čovjek može normalno govoriti jer on to zapravo i može. Odrasla osoba koja muca u prosjeku muca na 10 posto riječi, sve ostalo govori fluentno. Ali, upravo zbog toga što nikad ne zna kad će zamucati, to izaziva jednu strepnju i nesigurnost. Kod čovjeka koji muca treba dosta toga mijenjati i to dosta dugo traje, ali se može, sigurno je da sa može.
Do koje godine rehabilitacija najbolje djeluje?
Nikad nije kasno, ali čim se mucanje javi, može se najviše napraviti, dakle uglavnom kod djece predškolske dobi. Netko, primjerice, može blago mucat do odlaska u školu, a onda mu to bude stres i šok uslijed kojega počne mucati jače. Ali, nikad nije kasno. Možda se treba sjetiti pok. Petra Čimbura, koji je u zreloj životnoj dobi odlučio nešto napraviti za svoj govor, a bio je radijski novinar koji nikad nije čitao svoje tekstove. Došao je u Dubrovnik kad je sazrio za to da se promijeni. Ali, govor je tada nešto na što se uvijek treba paziti. Kao sklonost debljini, primjerice. Ukoliko ne želite višak kilograma, cijeli život morate paziti na to što i koliko jedete. Tako je i s govornim teškoćama - ako želite govoriti lakše i tečnije, morate jako paziti na to. Morate živjet na taj način.
Trebaju li roditelji čije dijete ima takve poteškoće upozoriti na to učitelja kad krenu u školu?
Roditelji bi to svakako trebali reći, ali je pitanje koliko učitelji i nastavnici znaju o tome kako postupati s djetetom koje muca. Vjerujem da i iz najbolje namjere čine greške: kao Hrvatska udruga za pomoć osobama koje mucanju Hinko Freund čija sam predsjednica, sa sjedištem u Klaićevoj, tiskali smo brošuru namijenjenu učiteljima. Mucanje je kod djece tabu tema, o tome se ne priča ni kod kuće ni u školi, nitko ne zna smije li se početi razgovor o tome, a jako je dobro o teme govoriti otvoreno. Djetetu bude lakše kad vidi da ga netko razumije, da mu želi pomoći, da mu daje mogućnost ne u smislu da mu daje bolju ocjenu nego zbog načina na koji će ga ispitati, vrijeme kad će ga pitati, kad se osjeća dovoljno sigurno da odgovara. Na podučavanju nastavnika se treba puno raditi.

Greške nastavnika
Kako se djetetu ne smije nikako "pomagati", primjerice je li dobro osobi koja muca dovršavati riječi, rečenice itd.?
Da, nekomu to smeta, drugome ne. Kad mu kažete da govori sporije ili da ponavlja ono što nije mogao izreći, to nije spontani govor, pa se time pokazuje nezadovoljstvo djetetovim govorom. Bolje je pokazati vlastitim primjerom, usporiti svoj govor, dati mu primjer... Osim toga, treba pripaziti na komunikaciju u obitelji, da ne dolazi do preklapanja u govoru, da se ne govori u jedan glas, da svatko ima dovoljno vremena reći ono što žele.
Tretira li se mucanje kao - invaliditet?
Neki ljudi koji mucaju smatraju se invalidima, jer ne mogu normalno živjeti, drže da ih mucanje spriječava da priopće svoje misli i osjećaje, da se zaposle gdje žele, da ostvare emotivne kontakte i veze... u tom smislu smatraju sebe invalidima. Ako je okolina dovoljno tolerantna i upoznata, ako želi čuti i što taj netko govori a ne samo kako muca, onda ne bi trebalo biti problema. Ako počnemo više prihvaćati ljude koji su različiti od nas, koji su drukčiji, a čemu bismo trebali težiti, onda to ne bi smio biti problem. Veći problem je što manje komuniciraju nego bi trebali.
Je li mucanje učestala pojava u Hrvatskoj?
Smatra se podjednako proširena u cijelom svijetu. Oko 1 posto među odraslom populacijom, a oko 2,5 posto kod djece predškolske dobi. Ali, čak je do 15 posto osoba u populaciji koja je nekad mucala. To nekad se odnosi na razdoblje duže od 6 mjeseci netečnog govorenja.
Je li terapija protiv mucanja, ustvari, traje cijelog života?
Ako se dozvoli da se razvije, ne samo govor nego i popratne negativne emocije. Onda to postaje osoba koja muca... opterećena time hoće li zamucati u trgovini, na šalteru, kad joj se netko iznenada obrati... u tom slučaju mucanje postaje način života. Ukoliko se čovjek toga želi riješiti, mora se promijeniti, pa se prihvatiti kao takav.
Ovogodišnji moto Međunarodnog dana svjesnosti o mucanju jest - Ne dopustimo mucanju da nas spriječi... Iz Vaše dosadašnje prakse, spriječava li mucanje pojedince u ostvarenju životnih i poslovnih ambicija?
Sigurna sam da toga ima puno i ponekad srećete ljude koji ukazuju na to, a ne žele to priznati. Često su spremni druge okriviti za nešto što im ne uspijeva. Ali, dosta je negativnog stava društva ili ljudi prema osobama koje mucaju i vjerujem da se to događa. Vlastitim primjerom, ali i primjerom drugih, primjerice Gibonnija i guvernera Narodne banke dr. Željka Rohatinskog koje mucanje nije spriječilo u ostvarenju želja, želimo potaknuti sve osobe koje imaju takve poteškoće da se ne "predaju", već da žive normalne živote.

Osjetljiva djeca
Je li terapija logopeda učinkovitija u suradnji s psihologom ili to ovisi o pojedinim slučajevima?
U Dubrovniku radi jako dobar tim logopeda i psihologa zajedno i to mi se čini dobro. Ali, pomoć psihologa nije nužna. Kad se vidi da u obitelji djeteta ili čovjeka koji muca postoje neki stvarni problemi bez čijeg rješenja nema smisla započinjati terapiju protiv mucanja, onda se obitelj šalje na obiteljsko savjetovanje onima koji su educirani zato. Mucanje samo po sebi nije takav problem da bi trebao posebnu psiho-pomoć. Kod nas je problem što logopedi u svom školovanju dosta malo uče o tome, a to bi trebao biti dio sveobuhvatne terapije suzbijanja mucanja, što je u svijetu već praksa. Ako rade u timovima, osobe se za određeni dio poteškoća upućuju psiholozima, a logopedi obavljaju ovaj dio posla koji se odnosi na govor.
Smatraju li obitelji mucanje kod svog djeteta, nekakvom obiteljskom "sramotom" ili su spremni otvoreno o tome razgovarati s liječnicima?
Ima roditelja koji kažu da dijete ima problema s disanjem i opisuju raznorazne druge fenomene, a nikako ne kažu mucanje. Ima različitih primjera za to i stoga je neobično važno podučavanje, educiranje i roditelja i prosvjetnih djelatnika i javnosti zbog čega smo i osnovali Udrugu za pomoć. Problem je što je logopeda premalo i što nismo svugdje dostupni, a roditeljima i osobama s govornim poteškoćama nužno je javiti se i zatražiti savjet i pomoć od stručnih osoba. I to je bolje učiniti što prije, a ne čekati.
Vaš bi posao zacijelo bio drukčije koncipiran da postoje ekipirane stručne službe u školi i vrtićima?
Bilo bi lijepo kad bi društvo bilo, ne samo bogatije nego mudrije i pametnije organizirano pa da logopedi rade i u školama i u vrtićima. To je idealna okolina gdje se dijete može promatrati, podučiti kako se ophoditi s njime. Nastavnici su preopterećeni programima, prebrojnim razredima i sve druge probleme su prisiljeni staviti u drugi plan, tako da i djeca s poteškoćama u učenju loše prođu. Vjerujem da nastavnici ponekad niti ne prepoznaju da netko muca, ukoliko dijete svaki put kad ga prozovu kaže - ne znam. Radije će ispasti neznalica i dobiti jedan, nego odgovarati mučeći se, tj. mucajući pred razredom.
Kad je vrijeme da dijete prestane pohađati terapije kod logopeda?
Ako se ne vidi pomaka nakon tri mjeseca intenzivne terapije onda terapija nema smisla
u tom trenutku; bilo zato što terapeut nije dobar, što postupci nisu dobri ili zato što onaj tko bi trebao primati terapiju nije za to spreman. Međutim, kad terapija krene, ne srnije se prekinut naglo, može biti intenzivna ili standardna - dva puta tjedno - ali se treba prorijeđivati postupno i dalje ostavljajući otvorena vrata za pomoć. Zato vjerujem da su jako važne grupe samopomoći koje imamo u Zagrebu, a bilo bi dobro da budu dostupnije i u drugim gradovima.
Jesu li mucanju sklonija senzibilnija, osjetljivija djeca?

On je jedan,Allah najbolje zna a mi znamo samo onoliko koliko je On htio da znamo, ON najbolje poznaje nase duse i ON zna sta je dobro po nas. :klanja:

Social bookmarks