Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

alBazari

Profesionalac

(10)

  • »alBazari« je muško
  • »alBazari« je autor ove teme

Postovi: 772

Datum registracije: 09.12.2002

Lokacija: Novi Pazar, Sandžak

  • Poruku poslati

1

Ponedjeljak, 12. Juli 2004

O svijetlu sunca i mirisu ruže

Nikada nisam vjerovao u zvaničnu istoriju. Kažu (i pravo govore), da takvu istoriju pišu pobjednici. A ni jedan pobjednik nikada nikoga nije tako pobijedio da ne bi u svojoj priči pobjedu prikazao još većom. Ali, kad bolje razmislim, ne vjerujem ni u istoriju koju pišu poraženi! I poraz je muka, i poraz rađa pristrasnost. Muka poraza uvijek je veća od radosti pobjede. Zato su i revizije istorije iz perspektive poraženog, sigurno radikalnije od izmjena koje u opis toka zbivanja unose pobjednici. I javne istorije, istorije pobjednika, i tajne istorije, istorije poraženih, legalne i subverzivne istorije, su sve od reda djela štimer-majstora. Naštimati instrument da svira onako kako naruči mušterija, eto znanja koje treba dobrom istoričaru.

Pisanje istorije, u jednom smislu, jeste osnova svake kozmetike, jer je izvedena iz umijeća šminkanja mrtvaca. Opet, nisu daleko od istine i oni koji tvrde da je upravo obrnuto i da je vještina šminkanja mrtvaca izvor svake istorije; jer je kozmetika šminkanje budućih mrtvaca!

Ja zapravo vjerujem u privatne istorije. Prije neki dan, poslije 34 godine, ponovo sam sreo svog prijatelja Đuru Šušnjića. Eto, na to mislim kad kažem, privatna istorija. Grumen čistog zlata! Tu nema ni pobjednika ni poraženih. Tu nema ni likovanja, ni čemera. Sama radost, slična svjetlu Sunca, nalik na miris ruže! Dakle, ozareni takvim svjetlom, uronjeni u dah tog mirisa, govorili smo zajedno na jednoj tribini! Dijalog i tolerancija među religijama! Očkivao sam sagovornika. Nađoh prijatelja!

Moram vam nešto priznati: prisutnima sam ostao veliki dužnik. Neću da vas tješim, tako sam im rekao. A sve vas volim. Ako prisutne dijelim prema temi, u sali je bilo mnogo muslimana i nešto pravoslavnih. Ne znam da li je bilo i katolika. Najprije sam naumio da prisutnima par narednih sati pretvorim u azil. U zaklon od nepovjerenja, u sklonište od trvenja, u skrovište do kog neće moći da stigne mržnja. I pomislih: strašno je napolju! Šta će biti kada ponovo izađu u svijet, meki kao dobro uštavljena rukavica!? Hoće li biti ozlojeđeni i na sebe i na mene, kada uvide da je katarza samo dio dramske igre, i da izvan pozorišta, nema mjesta za predah i smiraj duše!?

Onda sam htjeo da im ispiričam priču o tome kako je Bog, objavljujući Sebe kroz religije, zapravo ljudima poslao zlatnu ribicu, koja je mogla ispuniti tri želje. I da su svi bez izuzetka, odmah pojeli tu zlatnu ribicu. Jer im to bijaše prva želja!

Dijalog i religije, religije i tolerancija! Na šta, zapravo mislimo kada to kažemo, dame i gospodo!? Dijalog u kom ateisti govore sa vjernicima? Dijalog u kom ateisti govore o religiji? Dijalog između vjernika iste religije? Dijalog između vjernika dvije religije (ako je više od dvije, onda nije dijalog)?

Istorija religija jeste istorija ljubavi pretvorene u mržnju, istorija razumijevanja, promovisana u nesporazum. Pohvala života i odricanje smrti, prekrojeni u blagoslov ubijanja i slavljenje mrtvih! Ko treba biti ponosan na ovu alhemijsku paradu: vjernik ili ateist!?

Zlatna ribica tako temeljito je oglodana, da nije bilo vremena da se poželi čak ni dijalog i tolerancija za pripadnike sopstvene religije. Unutar jedne iste religije ostvareni su spektakularni uspjesi u širenju doktrinearne netrpeljivosti i istrebljivanju svake razlike, e da bi oni koji drugačije misle mogli biti išta no korov i pljeva! Zapadna Evropa prolila je više krvi u uzajamnim vjerskim ratovima, nego za bilo koji drugi ekonomski, ideološki ili vojnički razlog!

Kažete, tako je to bilo nekada!? A to što jedna pravoslavna crkva i danas ukida drugu, sestrinsku, i što trećoj ne da ni glavu da digne do sopstvenog dostojanstva (autokefalnosti)? Što rukopolaže i rasčinjuje ne prema principu milosti i ljubavi čak i prema neprijatelju, nego prema načelu strogosti i nemilosrdnosti prema bližnjemu svojemu!? I što na neka sveta mjesta ne može doći niko osim onih za koje su ta mjesta sveta? I što u nekim državama hrišćanske Evrope, ni danas ne smiju zvoniti zvona druge crkve, što ustav ne dozvoljava da iste te države vodi neko ko pripada drugoj osim oficijalne crkve? I što djevojke čak i u zemlji Slobode, Bratstva i Jednakosti, ne smiju nositi šamiju koja će im pokriti kosu, iako smiju nositi perike koje će im takođe pokrivati kosu!?

Osim toga, Bog ni jedne religije, nije sokratovac! Po definiciji, kao apsolutni autoritet, Bog govori imperativno. S Njim nema, niti može biti dijaloga. Zato religije, ukoliko ih zastupaju vjernici, imaju jasno limitiran dijapazon slobode dijaloga. Mogu govoriti samo o onom nebitnom, o zajedničkom. A zajedničke istine svih religija su opšta mjesta, ono što njih ne legitimiše. Identitet svake religije izvodi se iz odredbi u kojima su one jedinstvene, tamo gdje se od svih drugih religija razlikuju. I zato, takođe, ne može biti pravog ( dakle nikakvog) dijaloga među religijama.

Uistinu, postoje veliki majstori apsolutne, bezrezervne ljubavi! Pod pazuhom, uz lijevu sisu, kraj samog srca, svake velike religije, mogu se naći propovjednici ljubavi kakvoj malo ko umije i u snu da se primakne. To su mistici, čeda i čuda odnjegovana u glavnom korpusu sopstvene religije, uvijek neshvaćena, često progonjena od svoje sabraće. Nihove riječi tolerancije tako su bezuslovne, tako čiste, kao da nisu od ovoga svijeta! Sijaju jasno kao Sunce, mirišu kao jutarnja ruža! Ali, niti se sunce miješa u stvari ovoga svijeta, niti miris ruže nešto u njemu mijenja!

Šta sam lijepo mogao reći mojim slušateljima, mojim sestrama i braći mojoj one večeri, a da to ne bude zašećereni sentimentalizam!? I kakvu sam im istinu mogao saopštiti, a da im ona ne skuči vidike, da im ne bude tjeskobna? Da ne učvrsti stare predrasude, da ne pobudi nove izvore mržnje, da ne pojača kobne zablude?! Kad im je poslao religije, Bog je ljudima poslao zlatnu ribicu, kadar da nam ispuni tri želje. Najprije zaželismo da je pojedemo. I želja nam bi ispunjena. Hoće li nam se smilovati i poslati drugu zlatnu ribicu, hoćemo li je znati sami dozvati, i nećemo li opet najprije poželiti da je pojedemo!?

Barem da nam je zapela neka kost u grlu!

A Sunce i dalje blista istim sjajem, i ruže ne prestaju da mirišu!


Ferid MUHIĆ


"Ko se odvaži i radi brzo biće izbavljen,
dok i tragalac koji je spor može gajiti samo nadu." (Hz. Alija)

Social bookmarks