Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

PAUK_

Profesionalac

(10)

  • »PAUK_« je muško
  • »PAUK_« je autor ove teme

Postovi: 735

Datum registracije: 27.08.2002

Lokacija: Ištekan

  • Poruku poslati

1

Petak, 17. Septembar 2004

O zdravoj pameti i ludilu - Karl G. Jung

Karl Gustav Jung , bio je jedan od ucenika Sigmunda Frojda za koga se slobodno moze reci da je nadmasio svoga ucitelja. Rezultate koje je dobivao iz svojih istrazivanja nije svrstao u "naucni" sistem, nego je ostao otvoren za modifikacije i diferencijacije. Nije pokusavao da prisilno stavi slike duse, koje su viseslojne i promenljive u krute pojmove kao sto to cini racionalizam.
Da bi doskocili ludilu treba krenuti od "srca koje se menja", osvestiti se i shvatiti da zlo postoji u svakom od nas, a to je pocetak mudrosti.
Iz njegovog opusa izdvajam: "Covek i njegovi simboli", "Tipovi licnosti", "Religija i Psihologija" i druga mnogobrojna dela.
Njegova knjiga "O zdravoj pameti i ludilu" , koju cete imati prilike malo bolje upoznate, sastoji se od misli, u kojima se ponajbolje ogleda sama okosnica njegovog metode lecenja.



SPOZNAJA SMISLA



I najmanje sa smislom, uvek je vaznije nego i najvece bez smisla.


Kao sto je telu potrebna hrana i to ne bilo koja, nego samo ona koja mu odgovara, tako psiha trazi smisao svog postojanja, ali isto tako ne bilo kakva smisao, nego (onaj) cije slike i ideje koje joj prirodno odgovaraju podsticu nesvesno.


Psihicka iskustva nisu ukorenjena samo u Spoljnjem, a duhovni sadrzaji ne pocivaju samo na percepciji cula. Postoji jedan iracionalni unutrasnji, psihicki zivot, tzv. "Duhovni zivot", o kome sa izuzetkom nekih "mistika", gotovo niko nista vise ne zna ili ne zeli da zna. "Unutrasnji zivot" se najcesce smatra gluposcu i po mogucnosti ga treba iskljuciti. Za cudo danas ovo vazi i za Istok i Zapad.


Mi se bojimo da priznamo postojanje unutrasnjeg zivota. Pa to bi mogla biti "patologija"... Vaznija su nam misljenja, nego stvarni zivot.


Koliko sam cesto slusao bolesnika kako uzvikuje:
"Kada bih samo znao da moj zivot ima bilo kakvog smisla i svrhe, ne bi mi bila potrebna sva ova sekiracija!" Da li je doticni bogat ili siromasan, da li ima porodicu i zaposlenje, to uopste nije vazno, posto mu te cinjenice kao zivotni smisao odavno nisu dovoljne. Mnogo vise se radi o iracionalnoj potrebi za tzv. duhovnim zivotom koji se ne moze dobiti ni na univerzitetima, ni u bibliotekama, niti u crkvi. On ga ne moze primiti jer ga prihvata samo glavom, a njegovo srce ostaje netaknuto.


Jasna istina moze biti razumu dovoljna ali iz nje nikada ne proizilazi smisao ljudskog zivota, koji obuzima dusu i iskazuje je. A safe te duse su vrlo cesto oni faktori, koji su najvazniji i u krajnjoj liniji odlucujuci i u dobru i u zlu... Da li su nas moda razum i dobra namera sacuvali od svetskog rata ili neke druge katastrofalne gluposti?


Svakodnevni razum, zdravi um, nauka kao koncentrisani common sense, sigurno se pruzaju na daleko i siroko, ali nikada dalje od granicnih stubova najbanalnije stvarnosti i prosecne normalne ljudskosti. U osnovi one ne daju odgovor na pitanje dusevne patnje i njezinog znacaja. Psihoneuroza je u krajnjem smislu patnja duse koja nije pronasla smisao. Ali iz patnje duse proizilazi svo duhovno stvaralastvo i svaki napredak duhovnog coveka, a osnova patnje je duhovni zastoj, dusevna jalovost. Sa ovim saznanjem lekar sada stupa na ono podrucje, kome se priblizavao samo sa najvecim oklevanjem. Ovde, naime, nastupa potreba da on prenese isceliteljsku fikciju, duhovni znacaj, jer to je bas ono sto bolesnih zahteva, s one strane svega sto mu razum i nauka mogu dati. Bolesnik trazi ono sto je njega i sto daje puni osmisljeni oblik haoticnoj smusenosti, njegove neuroticne duse. Da li je lekar dorastao ovom zadatku?
On ce svoga pacijenta svakako prvo da uputi teolozima ili filozofima, ili ce ga prepustiti velikoj smusenosti vremena. Kao lekar on i nije svojom profesionalnom savescu duzan da ima pogled na svet. Ali sta biva ako on isuvise jasno vidi od cega boluje njegov pacijent, da on naime nema ljubavi, nego seksualnost, nema veru, jer ga ogranicava slepilo, nema nadu jer su ga svet i zivot deziluzionisali, i nema spoznaju posto nije prepoznao ni svoj sopstveni smisao?


Mnogobrojni obrazovani pacijenti se ustezu da idu kod teologa. O filozofima tek ne zele nista da znaju, jer ih se stvar filozofije uopste ne tice, a intelektualizam im je od pustinje pustiji. A gde to ima velikih zivotnih i svetskih mudraca, koji o smislu ne govore samo, nego ga imaju?


Ko se stalno boji ima razloga za to. Postoji nemali broj pacijenata koje je potrebno preplasiti, posto oni zbog zakrzljavanja instinkata nemaju straha. Covek koji se ne boji vise, stoji na rubu propasti... Ako moj pacijent razume religiozni jezik, oda mu kazem: dakle ne pokusavaj da taj strah koji ti je Bog dao odagnas, nego pokusaj da ga do kraja podneses...
Dijela su uoblicene slike, a nijet sa kojim su cinjena njihov su duh.

Social bookmarks