Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

Babbha

Profesionalac

(10)

  • »Babbha« je muško
  • »Babbha« je zabranjen
  • »Babbha« je autor ove teme

Postovi: 1.336

Datum registracije: 23.07.2002

Lokacija: Neznash za to mesto... nisam ti prichao nikad...

  • Poruku poslati

1

Ponedjeljak, 10. April 2006

Omer Turkovic

BIBILIOGRAFIJA

Omer Turković je rođen u selu Krnja Jela na Pešteri, 1934. godine, i dosada je objavio slijedeće knjige:

"Azbučni nizovi", pjesme za djecu
"Drugo biće", pjesme
"Ikre", pjesme
"Vodeni cvijet", pjesme i priče za djecu (dva izdanja).
"Princ iz zemlje ruža", bajke
"Širaski slavuju, pjesme
"Pazarske humoreske", humoreske
"Velika ćuprija", roman
"Tri boje vremena", hronika
"Šišanje strašnog lava", pjesme za djecu
"Paunova lepeza", pjesme za djecu.

Zastupljen je u književnim djelima:
"Bošnjačka književnost", lektira za djecu
"Moje janje pod beharom spava", antologija
"Slavujeva gora", antologija
"Antologija pisaca Sandžaka"
"Bijel behar", antologija poezije.

Zastupljen je u školskim čitankama bosanskog jezika.
Napisao je "Sabah u đulistanu", pozorišnu igru za djecu koju izvodi dječje pozorište iz Tutina, kao i pozorišnu igru "Pešterska aždaha", i nekoliko tekstova za slikovnice. Slikovnica "Svečanost suneta", koju je oslikala akademska slikarka Nataša Prtinac, je u štampi.
U izdavačkoj kući "Bosanska riječ", je pripremljen roman "HASANAGINICA", koji će izaći iz štampe polovinom maja mjeseca ove godine, za Podgorički sajam knjiga.
U pripremi za štampu:
"Omer i Merima", roman
"Čarobna bašča", roman za djecu.
Omer Turković je osnivač i glavni i odgovorni urednik časopisa za djecje svaralaštvo KOLIBRI, koji se distribuira po osnovnim školama Sandžaka, kao i nekoliko zemalja u inozemstvu gdje žive Bošnjaci.

-=-

Pošto imam prilike da vidim shta moj otac kad i kako radi, tako sam i za ovu priliku "ukrao" djelić novog rada :]

Omer Turković

SNOVI O ŠEFTELI SOKAKU
Poema nostalgika

Elif Lam Mim*


... oči varljive, dubino ponorna stvarna i nestvarna, gledajte:
Gledajte mašer svijet ovaj još malo, jer trena slijedećeg mrena će na nur pasti, kao džemre u zemlju i vodu što pada.
Ishlapiće dani i noći, utrnuti vrijeme viđenja:
Vidjeste što vidjeste, što htjeste i što nijeste htjele, što željeste i što nijeste poželjele.
Šutio sam što sam šutio, kad sam htio i kad nijesam htio i šutnjom pozlijede i rane skrivao od drugih i od sebe.
Čineh što čineh, nešto s voljom a nešto bez volje, nikome dobar i nikome dovoljan, još manje u lezetu ikom.
Sanjah što sanjah, a snovi me ispotaje iznevjeriše.
Od rođenja plakah što plakah i, pjevah što pjevah i sam se sebi sejrih, sam sebe čuh, drugi za to nijesu marili, koliko za snijeg lanjski.
A pjevao sam što sam pjevao... pjesmu jedinu jedinu o duši, mojoj duši, i nijesam je kadar još ispjevati.
U snu, u kom vrijeme ne postoji, divljina pešterska lijepa mi ko šimšik nebesima u mislima grahnu.
Zakoračih srcem u avliju mog djetinjstva, u vatan malehni koga na javi više nema.
Tamo gdje merajom lahori gorski zelene trave miluju, i rosa bistra na rumen laticama rosse canine ko biserje u niski u sabah cakli.
O, jadan li sam i slabašan plaho, kad ne vidim stada moja bijela, ate, vrane, te buljuke blaga, i ne vidim ono nebo mavi nad Pešterom što nekad se dubinama plavi.
No gledam dunja' ovaj pusti, kako se klupko vakta namotava, a vreteno pređu crnu prede; pa mi oči mrenom zamagljuje, da ne vidim kud me noge, po tuđini nose.
*
Šeher Pazar, to je nešto drugo.
On je biće živo koje čuje, koje vidi i koje osjeća i za sebe kao šuhret insan znade.
On je u sabah mrena ružičasta, u akšame boja golubija, a noću je u pjenušju zvijezda, i onaj je što od zlata tepeluke lije, ogrlice od biserja niže.
On je onaj, što s česama žubori, i tišinu noćnu zamajava, da tihoća ne bi bila sama, dok se uče dove uz tespihe, sitna zrna vrijeme prebrojava.
On je onaj daire što dira, glasno pjeva iz grla bijela.
U njemu su lijepi saraji, uz saraje bujni đulistani, u čaršiji sve agar merdžani i lijepog svačega dućani.
On je onaj gdje sevdiše se rado, iz sevdaha rađaju evljadi.
U bašći se sladak šerbet pije, u fildžane turska kahva lije.
Na peškunu sahani srebreni baklavama slatkim napunjani, na ormaru mire dunje žute, medna usta nikada ne ćute, tiho zbore i pjesme pjevaju.
Poslije pjeseme čuju se ezani, i žubore bistri šadrvani.

*
A, šefteli sokak, jarane?
Je li to san mlađahnih tek dosanjani?
Bajraklija mašer, što u pjeni sjaja mjesec oblijeće i šuhret vrijeme jedno obasjava.
Il' je to behar mirisni bijeli, mavi, ružičasti?
Pjesma tihana djevojačka po baščama zrjelih šeftelija:
"Gdje svaka svoga šeftelijom gađa, mene moja ni kamenom neće."
Il' je to vakat jednan pitomi, što minuo je davno, i samo još u sjećanjima tiši' i u sanku mome jošte živi?
Il' je to žubor rijeke Raške plahe, što s Pešteri u nizije hita.
Il' samo san... iz kog se, sanjači ne bude?
Šapat lahora međ' ružama rosnim, što bujne krase đulistane.
Pjesma tica što sabahe budi, i lijepe najvljuje dane.
Il' su to žena, dijete i cvijet blago koje se njeguje i poštuje.
Il' možda javka ljiljka, što miljenu svoju doziva, po lugovima zelenim od nade.
O dušo moja, šta li je šta, u šeher Pazaru, što pod podnebesjem ovom nad ljepotama svim stoluje?
Ja mnim, ipak, da je to san, Isah-bega časnog?
San amanet ostavljen Bošnjanima, o sevdahu da sanjat' učimo, a san da se, s koljena na koljeno dovijeka sanja.

*
Dani pak, i vode teku, žubore, hitaju neprestano.
Mašer vakat čas mutan čas bistar, pod nebesima ovim se smjenjuje.
Šeher Pazar čehre svoje lijepo, s kaharom promijeni.
Utihnuće pjesme o sevdahu i, pjesme svadbarske kao sabah svjeće.
Strune tambura, sazova, defova, darbuka - ruka nevješta pokida i na zavezak mrtvi zaveza, da se više ne oglase.
Pod pendžerom u akšame tihane, ljepoti mlađahnoj što se iza bušemaka smiješi, sad ne pjeva više niko.
Zamukoše i džez trube, saksafoni, gitare... prestaše igranke, na Bedemu, u domu mlađahnih.
Pješčani sahat ruka neka tuđa prevrnu na stranu, i druge se gobelje čas iz kala, čas u kao počeše ređati.
Pjevači novi po naški ne pjavaju, no drugačije nekako, tuđe pjesme uhu, a i srcu strane, duši nepoznate.

*
Pjevam li ja ovo, ili plačem, o šeher Pazaru?
Reci mi ti, što sokacima ovim, od listka jesenjeg tihše još uvijek ponosito hodiš.
Ti što si se nadisao have ove čiste, napio vode bistre sa česama kao da si šerbet il' mlijeko majčino pio.
Ti što si džan svoj zalaznuo prslačcima mnogim; baklavama, puslicama, saher tortama, bojnikom slatkim, jemecima našim svekolikim, svakojakim.
Ti što si sevdisati znao, u sevdahu dušu darivao.
Ti što si se nasrkao po kahvama kahve turske, i riječi lijepe s ajanima zborio.
Meračio sve šeherske merake, jeksik mlijeka tičjeg da si pio.
Pa da s tišnjom prehesapim; pjevam li, il' plačem o šeher Pazaru, i ponositim šuhret Pazarcima.

*
U odajama bošnjačkim još mirišu dunje na ormaru i peščeši iz Stambola, Kalkute, Širaza u sehari.
Na zidovima serdžade, slike Ćabe časne, i pendilsahat kuca od vremena što je stariji.
Dolje na peškunu namazbezi, šamije tanane, Musafi i tespisi od ćihlibara kao lira žutog, čistog.
Minderi do pendžera mehki, s rešmom od pjene bijele.
ćilimi perzijski i pešterski na podovima, sahani, tablje, ćase na rafovima što se kao pjena mjesečeva.
Pa, sve kao u džennetu mirom miriše.
U ćićekluku, ispod pendžera, još cvaju ljiljani i ruže bijele, gdje se lahori akšamski s latima igraju.
O, vrijeme pusto, sjećanja su to draga samo, što nijesu i vehnuti još neće.
Tamo, pak ... u zbilji, od tih vatana, osim praha ničeg više nema.
A prah...?
Zar iz praha zemnog život ne buja, trava ne niče, cvijeće ne raste i ljepotom dunja ovaj krasi?
Iz košpice šeftelije, zar mladica ne niše, stablo ne raste i plodove zrjele ne daje.

*
S jaranima dragim, Amir - aga dok u akšam tihani u đulistanu sjeđaše; uz đulsije majhoš, kahve i cigare.
Lahor mirisni ko sevda im šapta' riječi srcu i duši ugodne.
I slušaše sojke što pojem zadijevaju slavuje:
Nebo se pred Amir-ago, suphanallah otvori i Azrail mu se mubarek, u pozlati i mašer sjaju ukaza sav.
Al' dušu mu ne uze, da je Vlasniku njenom nosi, već ga samo opomenu da zaboravio je važno nešto...?
Od tada minu godina mnogo, a on ponizno i smjerno uči:
Lja iljahe iljallah, Muhammeden Resuljullah!
I spreman je trena svakog, da mu se Musafir poslijednji, u času neznanom još jedared namine.
Tek tada će znati, uskladi li sve sa dušom svojom i bi li kadar... koliko se nada, da na sedždi o džennetu san dovrši.
Bezbeli, sad fajda nije ni za ničim što minu žaliti.
Zalud je onom ko krila nema, a hoće visinama da uzleti, jave tegobne ove, eda se, nekako liši.
Beskrili se, pak, od zemlje tvrde odvojiti ne može, još manje u sfere čiste uznijeti, osim namom svojim u snovima budnim.
Jer, krila su tice dio tijela njenog, a krila čovjeka moć i snaga duše,
što sama je i tužna bez ajeta Kur'anskih koji razumna insana pravim putem vode.


Dnevno: http://babbha.blogspot.com
Can't Rain All The Time

zuti cvijet

Profesionalac

(10)

  • »zuti cvijet« je žensko

Postovi: 885

Datum registracije: 24.01.2006

Lokacija: oblak iznad Yeni Pazara

  • Poruku poslati

2

Ponedjeljak, 10. April 2006

[SIZE=3]San i java[/SIZE]

Sanjah li san varljivi?
Il osamnuh iz slutnje
Usred noći gluhe;
Izgrijah iz sebe,
Ko iz vode ledne.

I vidjeh tebe
Sa sabah grana
Odlijećeš s melecima,
Tamo, u sjećanja;

Za tobom ostade
čitav ovaj svijet bijeli,
I harfovi na hladnom,
Nišanu tvog mezara.


P.S. Babbha, poselami baba ;)
‚‚Malom Radojici su zabijali dečake pod nokte" (nepoznata djevojčica u pismenom zadatku iz srpskog jezika)

3

Ponedjeljak, 10. April 2006

Dosad nisam procitala ni jedno od dela Omera Turkovica. No, upravo imadoh prilike da procitam par redaka koji me bukvalno odusevise.
Mislim da cu se potruditi da procitam jos vise!
"Ti sa svakim lijepo! I trazi da se dobra djela cine, a neznalica se kloni!" (El-'Araf, 199)

Johhny

Profesionalac

(10)

  • »Johhny« je muško

Postovi: 1.557

Datum registracije: 17.12.2003

Lokacija: dje stignem

  • Poruku poslati

4

Utorak, 11. April 2006

OMER TURKOVICH

BEGOV CIGAR`Chahat

Kad se na zemlji sve prevrnulo,kao shto che se na kijametskom danu sve prevrnuti,Amir-Beg je spao na niske grane.Umjesto u svilu i kadifu,na sebi je nosio ofucane rite i prodavao je ispod ruke ``cigar`chahat``,da bi skrpio nekoliko dinara chara za hljeb.On je cigar`chahat,prodavao kradom,vadechi ga iz dzepa,kao shto je nekada vadio akche i lire i nudio ga shapatom prolaznicima,osvrchuchi se oko sebe kao da che ga guja ujesti.
Jednog dana je naishao u blizini shadrvana na nekog manje poznatog chovjeka,mada ga je ponekad vidjao u charshiji.Amir-Begov jezik je tog trenutka bio brzhi od njegove pameti.Taj chovjek je kupio cigar`chahat,ali ga je izgoreo i prijavio da se bavi shvercom.Amir-Bega su uhvatili i priveli na saslushanje i chinovnik ga je upitao:``Kako se zovesh druzhe?``
``Amir Beg`` - rekao je stiskajuchi shake nervozno.
``Ti izgleda hochesh da poljubish zatvorska vrata`` - uzviknuo je chinovnik,mislechi da on s njime tjera shegu.
``Ja jok,Dina mi i Imana.Ne d`o Bog``
``Ma kakav bre beg i glupost,umrlo je to`` - zajapuren u licu opet se zhestio sluzhbenik.
``Ja vala nisam josh umro,ako ti ochi pomazhu`` - rekao je Amir-Beg.
A tog trenutka je ushao u kancelariju neki Ljutvo i s` vrata uzviknuo:``Ene,ene.A shta chesh ti ovde Amir-Bezhe!?``
``Priveli me,Bogme,evo chetvrti put,na bigajri hak!``
``Neche bash bit` tako,Amir-Bezhe,neshto si bezbeli skrivio`` - Nastavio je Lutvo,,a chinovnik se samo ishchidjivao shta to njih dvojica razgovaraju.
``Valla jesam,skrivio sam,i to debelo.Prodao sam nekom chovjeku paklicu cigar`chahata i oshtetio drzhavu``.
``To ti je isto,Amir-Bezhe,kao da si prodao konja``. - nastavio je Ljutvo neshto se doshapttavajuchi sa sluzhbenikom,koga Amir-Beg nije poznavo.
``Valla ja nemam vishe konja ni ergele,znash Ljutvo,dobro.A znash da sam ih imo i mnogo vishe od toga,pa ste mi sve konfiskovali i ostavili me na nechare``.
``Amir-Bezhe. nismo te mi ostavili na nechare,no ti sam sebe.Mi ti nismo krivi shto si bio beg,a begova vishe nema``. - Reche Ljutvo
``Vala Ljutvo ima.Samo se sada ne zovu begovi,nego kapetani,sekretari,predsjednici...!
``Amir - Bezhe`` - Uzviknuo je Ljutvo,``Nos` te djavo!Izlazi iz kancelarije, i ako josh jedared ovdje dodjesh,zna ti se mjesto``.
``U bajbok je li,Ljutvo!?`` - Upitao je Amir-Beg izlazechi iz kancelarije i ostavljajuchi otvorena vrata.

Jedna od mnogo Omeraginih pricha iz TRI BOJE VREMENA...

Ustvari,ovu knjigu mi je sam Omer Turkovich poklonio,prilikom jedne od mnogobrojnih poseta njegovom cenjenom domu.
:)
[SIZE=1]Ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah, bit` chu spreman da zaboravim...[/SIZE]

Babbha

Profesionalac

(10)

  • »Babbha« je muško
  • »Babbha« je zabranjen
  • »Babbha« je autor ove teme

Postovi: 1.336

Datum registracije: 23.07.2002

Lokacija: Neznash za to mesto... nisam ti prichao nikad...

  • Poruku poslati

5

Nedjelja, 30. April 2006

TRAZIMO DONATORE I SPONZORE

Omer Turkovic raspoalze sa vishe rukopisnih knjiga
koje su spremne za objavljivanje ali je narocito zainteresovan
za objavljivanje dvije knjige za djecu pod naslovom
"DZEVAHIR KUTIJA" (bajkolike price za djecu, roman) i
"ŠEHERZADINA KUTIJA" (roman u kome se radi o stradanju djece u Sarajevu za vrijeme minulog rata)

Za ostala pitanja molimo kontaktirati na PM

:]
Dnevno: http://babbha.blogspot.com
Can't Rain All The Time

Babbha

Profesionalac

(10)

  • »Babbha« je muško
  • »Babbha« je zabranjen
  • »Babbha« je autor ove teme

Postovi: 1.336

Datum registracije: 23.07.2002

Lokacija: Neznash za to mesto... nisam ti prichao nikad...

  • Poruku poslati

6

Srijeda, 10. Maj 2006

I evo josh shta sam nashao....

IMA LI JEDAN SVIJET*
Poema nostalgica II dio

... odavno, baš odavno i nešto prije toga,
u sahatima sitnim slušam radio iz divnog šehera mog:
Sto plus, baš tako! Sto plus!
Slušam muziku evergrin, u arije se preobražavam lahko i
baščom dunjalučkom šećem, kao tica svjetlokrila prhnem
i nestajem, nestajem iz sebe.
Ostaje samo duša, zračica nura što vremenu još odoleva.
Tako najeljepše sekunde života zarađujem,
i sanjam saraje pazarske lijepe, đulistane bujne,
šefteli sokake opojno mirisne.
I držim sebe uz sebe, kao što se čežnja za žudnju drži,
nada nepresušnu za želja pusta, što ni sa mrijenjem
ne umiru:
Jer, jedan svijet van dunjauka ovog ima, svijet bajke -
svijet muzike!
I sve što mislima u tom svijetu taknem san postaje, jer
drugog života... sumnjam da ima.
Rekoh, sve što taknem san postaje, a još nevješto,
baš nevješto sanjam;
Kao kralj onaj iz Frigije drevne, Mida, štogod bi taknuo u
zlato se pretvaralo, te budući da zlato nije jesti mogao
od boljke drevne - gladi, je skapao.
Hoću li skapati ja, što u slušalica u sahatima sitnim,
evergrin slušam sa radija Sto plus, i tako ne čujem otkucaje
srca svog u ušima, što u bubnjeve bije...
samo časak možda pred boj otsutni, ne znam!
Jer, sedamdeset i jdnu preboljeh ranu!
Ne znam još koju hoću li preboljeti, i ne znam čemu
sve to!
Jer, ja sam prah koji zemljom ovom crnom hodi, a zemlja se
zemlji azda vraća.
Ih, svjedno! Pouzdano znam, da ću i u mezaru kad budem
ispijati eliksir opojni - muziku!, muziku evergrin!
Koji tren, pak, prije toga!
Iz đulistana duše zamirisa mi evo, u sjećanju kao šimšik svitnu
da, džez trubu sviram s drugarima onim vrlim...
u šeheru mom dragom, još davnih šezdeset i nekih
anno domini, što sad više takve nijesu!
I srca mlađahna tek procvala na igrankama igraju, igraju
u smijehu, dok im radost srca žari.
Jer, šta to na dunjaluku ovom drugo ima, sem igre,
ko srca ima i igrati umije?
Prevrćem tako, slojeve pamćenja o šeher Pazaru, dok me
muzika u sfere one tanane uznosi, i suze mi se same
u nisku vremena nižu, svoj plač ne čujem, a nečuju ga,
baš ni drugi.
Ja sam, pak, samo zrno crveno krvno, što na sebilj česmi -
šadrvanu u čaršiji koje više nema, bistro svoje krvno
zrnce traži.
Iščekujem tako, srpljivo, uporno sa koje će strane sunce
grahnuti, sa istoka ili sa zapada.
I, potajna me strijepnja sve češće ophodi, strah mi
kao sablja britka ranu novu sprema... da će se zgoditi ovo
drugo!
Aih!, povlačim misao ovu grdnu, liše svijeta mlađahnog
što sanja i čeka da nur u srcu da im samne i procvjeta!
Zaboravu je evo, predajem, što je i sebe samog zaboravio.
Htio sam reći nešto drugo: dok slušam radio Sto plus i,
sanjam, sanjam jer to samo umijem. Pazar mi se šeher dragi
u korjenjen pamćenja kao oštrica zario, kao bodlja
u krila leptia, i taj mi bol slatki jedino dah ne kida.
Jer, bol je samo moćan dovoljno... da me čini bićem koje
ljepotu drevnu pamti.

Dnevno: http://babbha.blogspot.com
Can't Rain All The Time

Babbha

Profesionalac

(10)

  • »Babbha« je muško
  • »Babbha« je zabranjen
  • »Babbha« je autor ove teme

Postovi: 1.336

Datum registracije: 23.07.2002

Lokacija: Neznash za to mesto... nisam ti prichao nikad...

  • Poruku poslati

7

Petak, 09. Juni 2006

"LIJEP HAJRAT"

Ima jedana }uprija lijepa kao [eherzadina vje|a, izme|u onih {to bi{e ju~e i nas danas; izme|u nas danas i onih {to tek }e biti sutra.
Izme|u ~e`nje, `elja i htijenja, izme|u nade dvije, tvojeg i mog sna;
izme|u du{e moje i tvoje - ima jedna }uprija svjetlokrila, tanahna.
]uprija odgod dogod, ahte vahte vidljiva, ~e{}e skrivena, nepojamna, nevidljiva!
Kad stupi{ na tu }upriju, kao da si stupio na po~etak svijeta, il' zaspao u ba{~i ispod duge' i ho}e{ da svitne{ s jedne na drugu stranu, s ove na obalu onu drugu nikom znanu, tajnovitu plaho, samo sanjanu.
*
U vrijeme aga i begova, aganluka i begenluka, u vrijeme saraja i |ulistana, ~i~ekluka i mu{ebaka, iza kojih se u ak{ame tihe iz djevoja~kog grla bijela sjetna pjesma ~ula:
U {eheru Pazaru lijepom bija{e devet }uprija: posebice Velika i [u{evska }uprija.
One su vodile tamo negdje iza duge', iza sna; iza onog daleko tamo iza tamo, i nijedna nije bila tek }uprija samo, tek da se preko vode njome tamo prije|e.
No i }uprija jednog {uhret vakta i zemana iz kog su ljudi pre{li u ovo hudo i kaharli vrijeme bez nade, bez snova, bez samih sebe a neki i bez svoje du{e.
Hodile su noge moje preko te [u{evske ~uprije i, o~i gledale ljepote i onoga a dijelom i ovoga svijeta.
I gledale ljepote vatana u [u{evi}a, gdje odaje sve mirom miri{u.
Gdje jednom du{om sva }eljada' di{u, i gdje stara ima }itanhana i u njoj Kur'an ~asni harfovima tanko pisan, bez malo aljamet dva vijeka prije, il' jo{ koje ljeto pride.
Kirab {to pla~e i pi{ti, do neba se piska ~uje, kad u rukama insanskim to blago neizmjerno nije.
Gledao sam ljepotu levhi sa zidova {to nurom svijetle i kazuju; "da ni{ta osim Allaha vje~nog i du{e insanske, te zrake malehne ne postoji", a ~emu bi i postojalo?
Te, i ako... i{ta i postoji nije trajno, jer je hila o~iju varljivih; suvi{e kratko u kaharli vaktu i zemanu, hudo i bolno, privremeno od danas do sutra samo.
*
Pa, quo vadis ljudska du{o smjerna?
Ti {to ~esto nebeske terezije zaboravlja{!
Terazije one {to sevape i |unahe mjere, a dunja' ti ovaj kao {im{ik ispred o~iju ode, ni svjesan nijesi {ta se s tobom zgodi.
Za vaktom {to minu ne vrijedi plakati, jer ga suze ne}e vratiti.
Ne smije ga insan `ivi, pak, zaboravi, ve} u svakoj kapi krvi u `ilama {to `ari do {ake zemlje pamtiti.
Pa, de zakora~i preko }uprije pred tobom, dok jo{ mo`e{ i po svijetu bijelome serbez hodi gdje te du{a tvoja vodi.
Za sobom tragaj nemilice i sebe }e{, jednom bezbeli na}i.
Ako sebe na|e{... tad }e{ se tek roditi i za nurom na oba svijeta hoditi.
Hodi}e{ stazama koje ni sanjao nijesi, a one su tu, ni blizu ni daleko i zovu te, zovu te kao musafir dragi {to se zove na sag prezijski nogom da stupi.
Il' onako, kako }e te zemlja pet puta u `ivotu zvati, a ti zov njezin ne}e{ ~uti...dok?!
Dok ne stupi{ na stazu bolnu, stazu trnovitu {to prosvjetljenju vodi!
Ta staza je u biti nafaka tvoja duhovna.
A nafaka mo`e biti na nebu, na zemlji, u vodi; mo`e biti ote`ana, ne~ista i daleko... ali se mo`e dosti}i!
Na tebi je, samo na tebi da je osvjetli{ nurom du{e svoje, da ti oba svijeta sjanu, kao {to u {efik sabah u zjeni oka zraka novog dana sjane!

BADEM DRVO

... na Jaliji badem drvo raste, pred sarajem age Ferhat-age.
Tu |ulistan sav mirom miri{e, u ak{ame, sabahe jo{ vi{e, i pjevaju {eve, sojke tice i pjevaju ki}ani slavuji, a od pjeva {eher Pazar briji.
Agin saraj svijetli kao grumen zlta, u saraju jeksik ti~jeg mlijeka, al' se smijeh evljada ne ~uje, Ferhat- aga po~esto tuguje.
Dove u~i i danju i no}u i moli se dragome Allahu, da mu srce rado{}u ogrne,te daruje ono za ~im aga `udi.
Sjanu vakat u srcu aginom i Allah ga lijepo pogleda, te mu dade od srca evljada, milog sina ko zlatna jabuka.
Nuri svijetli ko zraka sun~eva, buja raste ko zelena trava i smije se ljep{e od slavuja.
Du{a majci sre}om ozarena, a i babu ustreptalo, ~ehre mu se kao
bulke `ari i o~i mu od radosti plamte, ko dragulji jasni u sehari.
Raduje se pleme Ferhatagi}a, {to bi{e dugo glava od Pazara; ne godinu ni sedam godina no, ~itavih sedam decenija.
*
Nuri svr{i sedam ljeta lijepih!
Ferhat-agi {ejtan iz potaje {anu da sa~ini od zlata ljulja{ku te oka~i na granu badema.
[to smislio to je u~inio, i u Stabol ljulju naru~io, te ~ekao tri mjeseca dana, svojom rukom zipku pri~vrstio za debelu granu od badema.
Uzo' Nura u naru~je sre}no, te ga lijepo u zipku smjestio i ljuljao sve veselije, dan za danom godinice dvije.
Sudnjeg ~aska pred ak{am tihani, Nur se lahko na ljulja{ku pope i zanjiha {to je ja~e mogo'.
Mirisni mu lahor kosu ~e{lja i rumjeno milova mu lice, kao kad ga nje`na ruka majke iz tihana sanka budi.
"Ustaj sine sjanulo je Sunce, eno pije rosu sa ru`ica, sa kadifa, ljiljana, {eboja i tebi je vakat mili sine, da te majka {erbetom napoji.
I nahrani medom i {e{erim, te hurmama iz Misira daleka, da mi sine poraste{ {to prije.
Da mi spozna{ ljepotu d`nneta, to je a{ik ovoga svijeta.
Majka ti je izabrala ljubu, ljepote joj u {eheru nema, kao da je Allah jeretiso za vezira na carskome dvoru."
A zipka se sve silnije ljulja, sve silnije pjevaju slavuji i od pjeva sav |ulistan bruji.
*
Dal' pjevaju ili sjetno tu`e, nikog drugog ve} sudbu pita}u.
Da mi ka`e ho}ul' pisat' dalje...? Il' ukapit' divit i mure}ep da ni rije~i vi{e ne napi{em!
O, Allahu zar to moram re}i?!
Da }e kanap zipke popustiti i ona se otka~iti lahko, a Nur pasti u zelenu travu i s kamenom sastaviti glavu!
Eto rekoh, jezik presjekao!
Jer, mi igbal ba{ odredi tako, da se dru`im sa istimom samo i zavr{im tu`nu ovu pri~u, da ne vrdam tamo ni ovamo.
Od toga ~asa tri vijeka pro|e, osta samo sjetna pjesma ba{ka:
"Na jaliji badem drvo raste, na drvetu od zlata ljulja{ka...!"


Dnevno: http://babbha.blogspot.com
Can't Rain All The Time

Social bookmarks