Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

Manager

Profesionalac

(10)

  • »Manager« je žensko
  • »Manager« je autor ove teme

Postovi: 790

Datum registracije: 31.07.2003

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

1

Četvrtak, 22. Maj 2008

Pisac, Etnolog Sulejman Alickovic

Naisla sam na bosanskom sajtu na jedu jako lijepu poemu a napisao je nas covek, sandzaklija Sulejman Alickovic, pa smatram da mu i mi trebamo posvetiti par reci ovde.

-Ovo je jedan moj skromni doprinos nevino ubijenim Bošnjacima koji su život izgubili samo zato što su druge vjere bili.

Poema

Nevino ubijenim Bošnjacima

Putuje tabut ka svome mezaru
Gleda ga stećak tiho mu zbori
I ovome što ispod mene leži
I njemu život skratiše
Ti isti što te meni svratiše.
Dali to tako dragi bog želi?
Ili smo se slučajno sreli.?

Samo to znadi
Bez njegove volje ništa se ne dešava
Niti smo rođeni
Niti dušu dali
Bez njegovog znanja
A tijela vraćena u prethodna stanja

Drina ne žubori nego jako huči
Ko da hoće nešto da nam kaže
Osvijesti se Bošnjo i ne zaspi nikad
Život vam uzeše i dom vam zatrše
Onaj isti što vam korijen čupaše
Oni vas sada kraj stećka svratiše
Dok se vaše majke u jecaju vratiše

Da možeš pogledati ?
Na mjesto gdje ti život skratiše
Gdje su ti bodljikavom žicom
Ruke vezali
Gdje su ti oko vrata
Omču stezali tu se tvoji vratiše.

Kabur da ti spreme
Dženazu da ti klanjaju Fatihu
Prouče ime da obilježe, a ti
A ti da možeš majci bi rekao,
Majko hvala ti, znam i babo gdje je
I braću gdje su ubili i samo zato
Što smo Bošnjaci bili
Samo zato su nam presudili.

Zar su na ovom Balkanu
Bošnjaci samo mrtvi brojevi?
Ne nismo nego živi božji robovi
I Faruk su me zvali
Ime mi Sulejman dali
A majka nadjenula Omeru ime
Idriza po djedu da ih podsjeti
Muhamed to časno ime nosio
A Ishak ljepotu donosio.
I svaki se sa imenom ponosio.

Sve su to imena Božjih robova
Sve su to imena Bosanskih sinova
Život im oduzet iz mržnje
Život im skratiše oni što
Ih u zemlju ko klade baciše duboko*
Što dublje da ih živi nikad ne pronađu
Da im se tijela zemlji vrate;
Eto to nam brate uradiše.
Ti se hvala Alahu spasi al nikad i
I nikad ne zaboravi čuješ me ?
Ako im opet padne i tebe kraj mene svratiše.

U daljini svjetlost predamnom sve je crno
Zlotvor me majko veže i u žicu bodljikavu steže
Al u meni nešto zbori nešto iz duše govori
Ne boj se Bošnjo ne boj se zvjeri
Jer svaka zvijer kratkog je vijeka
I nijedna nezna šta to nju čeka.

Allaha spominji majčino ime zbori
Oca pozovi, Šehadetom milost dozovi
Jer oni za milost ne znaju,
Božije riječi ne prepoznaju.
A i šapat vjetra ne prepoznaju,
A on taj vjetrić puha i ko mi veli

Allah ti dušu čuva dok vjetrić dolinom puha.
A ono što sa Bošnjom rade saznaće,
Saznaće svako o ti šumski gade
A tad ćeš zavijati ko ranjeni vuk
Tada će Drina progovoriti,
Jer će i u gori ćuk sokolu zboriti
Koliko samo da se zna
da Bošnjak dođe do Drininog dna.

A Drina ko Drina ta rijeka tajni
Zakle se ovu sada neće kriti,
Istinu će na obalu baciti, jer samo kamen,
U dubinu ostaje a mrtva će tijela vratiti,
Jer zato mora neko dragom Bogu platiti.

I neće čuvati tu gorku tajnu u utrobi svojoj
Vratiće Drina svakoga Bošnjaka rodbini
Vratiće Drina i oca i sina na obalu ponovo
Da ih pokopaju oni što ostaše i koji
Samo se Allaha plaše i biće,
Jecaja i plača, jer svakom Bošnjaku
Bar neko osta da ga spominje,
i svakoga da opominje šta nam to
oni uradiše i s našom boli oni se
sladiše, ostaše živi Fatihu da prouče
i svojim mrtvim dovu izuče.


Aličković Sulejman
Luxembourg
Manager je dodao/la ovu sliku:
  • alickovic-sulejman-suljo.jpg
Ne mijenjaj vjecno za prolazno!

Manager

Profesionalac

(10)

  • »Manager« je žensko
  • »Manager« je autor ove teme

Postovi: 790

Datum registracije: 31.07.2003

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

2

Ponedjeljak, 07. Juli 2008

TAMO U NEKU BOSNU BLAGOG NARODA
Preuzeto: www.bosnjaci.net


prosti, šti to pita, putnik sam namjernik, čovjeka tražim, pa mi rekoše, tamo u toj čudesnoj zemlji, tamo će ga naći.
Oh kako me blago pogledaše te oči, kao prvi sabah s neba kad padne.

- Jah! - reče - Bošnjak ga zovu. Prepoznat će ga lahko kada ti duša k njemu pojmi, a ti ga poslije pitaj za ime - reče i išaretom put mi pokaza, pravo! Samo ne zaboravi u Drinu noge operi, pa čistom nogom onda kroči na svetu bosansku zemlju.

- Ja, Allaha mi moga, - zakle se tako, nema tog pedlja kojeg će stopom zgaziti, da šehit neki korak ti ne osluhne. Mnogi su proživljeni tamo. To zaman pamti, a pamti i čovjek. Ko čovjek jeste, ko čovjek bješe, ko čovjek hoće biti. Za druge ništa ti neću reći. Jer Allah, najbolje zna.
Pa ko to pogubi tolike ljude, reci dobri moj, kad sve mi reče i put mi pokaza upith. Ali njega ne bi više, on nekud ode. Kao da sa mnom ni zborio nije. Pomislih, sanjam.

Samo jedna crvena ruža na snijegu, iza njega osta, Bože moj, mirom miriš ko usred proljeća. Uzalud bi mi, traga ne nađoh, ni stopa u snijegu kuda je pošao, samo ta ruža, kao to rekoh. I uzeh tu ružu, u njedra je stavih i pravo pođoh kuda mi je rekao. Korak za korakom, snijeg se bijeli, a ja kao da zemlju ne dotičem.

I dođoh na tu Drinu. Kad po njoj snjegovi pali, učinje mi se tako, a bijela joj i Ćuprija. Vara li me to oko ili je ono dzamija to u havi s temeljom lebdi a alem joj sija, sija ...

I šta ću, krenuh, putnik sam namjernik, tražim tu Bosnu meni daleku, al’ ni slutio ne bi šta mi se ukaza. Hiljdu golubova ko biserje bijeli, na Drinu pali vodu joj piju. Ne, nije to gugut, glasovi to su, Allahovo ime s ljubavlju zbore.
Pređoh ćupriju i zastadoh na kraju. On mi u susret ide vidim. Iza koraka mu čudna svjetlost, sve mi je bili, a moja njedra puna mirisa
Ruže, kao da je on to proljeće koje joj godi.
Od kud ovolike ptice? - upitah, kada mi on dotaknu rame.
- To nisu ptice to su šehidi! To žedne duše njihove piju.
Drina je mezar putniče dobri, a Džennet ušće najbliže njeno, meni i tebi sveta je sedžda, hajde sad, zanijeti prvi, vakat je sabah da klanjaš, abdesa uzmi.
- Jarrabi, rekoh, - ovaj nijet u dobro mi piši, ja njima u tvoje ime fatihu zborim, i jasin dušama silom uzetim, a tebi slava i ljubav nepregledna, kao to i ti pravednog ljubi.

Allahu ukabuli, reče neko.

Ko li to reče neznam ni sad, samo mi pogled na dzemat svrati. On ispred nas na sedždi prvi, a nas hiljadu u trostruki saff stali...
Poslije selama, samo ja. Sam. Ni ljudi ni snijega čak. Samo čujem tespiha šum negdje na nebu hrskavo suste. I gle čuda, ugledah na kraju, svi oni uđoše u džamiju sto lebdi. Posljednji sjećam se kratko mi mahnu, pa onda ruku na grudi složi, a onda zatvori džamijska vrata i sve lagano nebom zaplovi. A onda sunce se rodi, vidici jasni kao kristali, i svijetli mi hajirli puti ko da su samo mene čekali.
Bismillahi, izustih samo i krenuh, putnik sam namjerinik, kao to rekoh, čovjeka tražim. I hodih, koliko dugo neznam reći, samo znam
akšam se spustio na prvo selo, kada pred kolibom jednom stadoh, vrata se sama otvoriše.
Bujrum neznani brate, reče mi žena i pogled obori, meni su muke majčinske dosle, halali, tamo će sjesti, tamo odmori. To reče i minder pokaza, a ona izađe maksuma da rodi, u maloj pojati, tako mi Boga. I ne bi malo vrati se opet, u krilu od dimija čedo nosi. Ja, Allahu Ekber! - ponosno reče - sina mi dao poslije kćeri. Uzmi ga, neznani brate, ime mu nadjeni, Alija, to mu je želja bila, oca njegovog Osmana, bosanskog šehida....
I taman sto zanijetih dovu, ustašca njegova se otvoriše, i gle Božijeg dara, dijete prozbori: Ja sam taj čovjek kojega tražiš ...
A onda i ja otvorih oči. Ruke mi prazne nema ga, jedva dođoh sebi.
Ali ipak ponovo zanijetih i kao da ništa sanjao nisam, uz dovu ime mu nadjenuh .... Alija!

Autor: Sulejman Aličković
Objavljeno: 07. Jul 2008. 12:07:06


Preuzeto sa: www.bosnjaci.net
Ne mijenjaj vjecno za prolazno!

Bosnjaaak

Zlatna sredina

(10)

  • »Bosnjaaak« je muško

Postovi: 245

Datum registracije: 17.05.2008

Lokacija: Luksemburg

  • Poruku poslati

3

Srijeda, 01. Juli 2009

WWW.kns.ba

Sulejman Aličković
Luksemburg

Ne zaboravi svoje Adete


Ne zaboravi svoje adete
Sjeti se kada si iz srče vodu pijo
Dok ti se iz srče gutljaj za gutljajem niz grlo slijevao
Leđen ti prinosili dok si ruke mio
Iz ibrika snaha ruke ti posipala
A preko ramena peškir nosila

Mangal u vrh sobe bi se stvorio
Dok bi stari dedo govorio
«Haj' snaho kahvu nam ispeci!»
Zar zaboravi te svoje riječi ?

Zar kolijevku, što te je ljuljala – zboravi
dok bika bi te čuvala?
Zar haman, gdje te prvi put
sa saplakom okupaše i u dimije poviše?
Možeš li zaboraviti đedove hećaje
Sto ti lijepo besjeđaše?
A ti ne znam sta razumje ,

Dok on avazom svojim započinjaše

Iz njegovih usta riječi blage teku
Neka te podsjete - ma gdje ti bio
Ćehaje njegove nek' su i tvoje
Zapiši ih negdje i neka stoje.

«Jednogolje, dvogolje, čevrgolje ,pegolje ,šegolje,
Segman, ogman, divinoge, disinoge, karko, karikos
Frci rep, trči zec… » - i dok bi on tako nabrajao
Ti bi se uspavao.

I nemoj smetnuti s uma
Da đedo tvoj Bošnjak je bio
Jer znaj to - Bošnjak - teško je biti
Godine prošle iza nas svjedoče
Koliko pade Bosnjačkih glava
Da bi se pronijela bosnjačka slava.


Zar zaboravi biku staru
Što je nosila šamiju na glavi
Fistan bijeli što je nosila, a sa zapregom se ponosila
Pokraj naćava dok bi pogaču za sufur spremala
Ponekad od umora, Boga mi i zadrijemala

Dok se pita ispod sača pekla
Tada bi bika tiho rekla
Još samo malo, pa roblje na sufur dizati treba

A prvi horozi zakukurikali, kao da su sahat imali
Sofru postavi pa ih dizi
Jer zora skoro samo što nije
Dok bika susku po susku na oganj meće

Snaha polahko roblje budi
I vakat za sufur napokon stiže


I dok je đed na minderu sjedio
Postećija mu noge grijala
Tamo u ćoku lamba je polako cviljela

Bismillahi - dedo spomenu,
I kašika za kašikom krenu
Vallahi, od drveta one bjehu
Al' jelu slast davahu
Iz tendere svako zagrabi,
sahan na rafu niko ne zapazi
Iz dolapa još osjeća miris vruæega hljeba,
dok dedo veli:
„Uzmite djeco do iftara dosta još ima
Srknite cicvare, kisela mlijeka
Danas nas hizmeta mnogo čeka.“

Pendzer je bika malo odškrinula
Da bi se have čiste nadisala
Hala me nudi uzmi sine,
a amidža se samo smješka.
Vallahi, bila neka vremena teška
Snaha sa sofre prva ustade,
da naspe vode iz testije
I tihim glasom pita: “Hoće li ko vode?“

A čeljad jedno po jedno vode se napi
Eh, to je adet u nas Bošnjaka
I to je poštovala snaha svaka




Rodna Grudo

Hitam ka tebi rodna Grudo
Dugački puti ka tebi me vode
Misao na tebe u mladost me vraća

O, Allahu dragi dugog li puta
Al‘ zelja za tobom je od umora jača

Da samo gutljaj okusim vode
Sa izvora bistra, sa izvora čista
Da me rashladi od žege ove

Daljina pusta a zelja me zove
Da na mezaru roditelja Jasin izučim

Ti rodna grudo, nigdje te nejma
Za mene ti nisi planina, stijena
Ti si za mene majčina duša
Koja sve ovo u grobu sluša

Pa mi majčinskim riječima veli:
„Ti opet došao – o, blago meni!“


Oh slatki dome - koliko tuge
U srcu mome zbog tebe nosim
Ti grudo moja - ti mati draga
Gdje god da krenem u njedrima ti si.

Duša te čuva - srce te želi
Jer ti me zoveš – o, zemljo draga

U mome srcu toplina se širi
Osjećaj radosti venama plovi
Daleki puti ostaše zamnom
I čujem šapat : «Ti meni opet dođe!»
A ne zna moja želja - od daljine je veća.

Livade tvoje pune su cvijeća
Sa izvora tvojih bistra voda teče
Na prvi stadoh i gutljaj srknuh
Kao najslađi gutljaj božijeg dara

O, rodna grudo - kako me liječi!
Sa jednim gutljajem sva tuga ode

Te tvoje bijele vode, kako li samo
Hudutli toplinu daju, a kažu ledne
Pa, one poje sve duše žedne
Tople i usred zime, kad mraz te okuje
Kad' zima obuče fistane bijele

Vjetar sjeverac kad' britko sječe
Tebe se sjetim svako veče

I sad' ti dođoh - grudice moja!
Srcu i duši da ispunim želje
Stigoh i još jedna me sreća čeka
Unuka dobih - Allahu hvala!

Široki puti ostaje zamnom
Ni pamtio nisam šta osta tamo
Jer moje oko puno je sada
Livada tvojih i bijelih stada
[SIZE=3]Samo naukom mozemo doc do istine...[/SIZE]

Bosnjaaak

Zlatna sredina

(10)

  • »Bosnjaaak« je muško

Postovi: 245

Datum registracije: 17.05.2008

Lokacija: Luksemburg

  • Poruku poslati

4

Petak, 21. August 2009



Živa niska bisera



Samo što sunce preskoči preko brda krenuh polahko na put! Da li će biti kratak il’ dug, neznadoh ni sam. Sjedoh u auto i sa Bismilom krenuh. Ima bogami već neki vakat kako da me nešto tjera da krenem na ovaj put. Uz muhabet s jednim mojim poznanikom, spomenuh neznanog junaka. Eh moj ahbaubu, reće mi on, koliko samo neznanih junaka ima , to samo dragi Allah zna, al’, Dina mi, opet su su nama znani.

Prodje bukadar vakta . Ja od tih misli ne mogu više da se otarasim. Ratovalo se na mojoj bosansko-sandžačkoj zemji, valahi, neki vakat, i ne samo na njoj, nego za careve, sultane kraljeve, eh, zakoga sve nijesu, ratovali dobri Bošnjani. U ovom poslednjem ratovaše spašavajući Bosnu. S nijetom krenuh, da vidim jesu li i njima ime zaboravili, i da li su i ovaj put ostali bezimeni.

Znam dobro da umjesto što uklesaše neznani junak na Aavali, zaboraviše nasega Sulejmana - možda slučajno, pomislih? Vozeći tako krivudavom džadom, sandžačkih vrleti, jer ka Limu i Drini moram, tako mi ahbab rece, zaustavi se kraj jedne česme da se napijem hladne vode. Poviše česme velika je ploca, to hajrat bješe jednoga sina :
- « Sin Osman svom rahmetli babu Aliji i majki Fatimi… »

Pomislih, eh, Allah te nagradio i pristalo ti za ono zašto si namjenio. Stadoh i pruzih ruke te hladne nafake da se napijem, jer ništa ljepše nema nego Allahova nafaka , za koju nikome ne treba da tražiš da ti halali već samo svom Stvoritelju.

Tu kraj same česme sjeđaše nepoznat đedo, eh, kako mu samo lijepo ćalma stoji, bjeli se kao prvi snijeg, a brada kao da u njoj odmaraju sitni biseri, svjetluca na suncu. Pridjoh i blago selam mu nazvah, i prepun poštovanja, pomalo stidljiv pridjoh mu bliže.

- Alejkumu selam we berekatuhu we rahmetullahi. Hajde, bujrum sinovče! Hoćeš li i ti sa studenca žeđ da ublažiš?
-Valahi, nema ništa tako da tijelu prija od ove naše vode! - odgovoih ja i neskida mi se pogled sa tih blagih očuju što me gledahu.
- Jako sinovac, jako samo priđi napi se, dug je taj put na koji si krenuo!

Vela havle vela kuvetile – pomislih - pa otkud on zna đe sam ja krenuo?! I dok ja tako razmisljah on ponovo progovori :
- Al’ znadi sinovče, nešto možeš pronaći a nešto Stvoritelju ostaje. Pa ako je suđeno i ti ćeš saznati.
- Pođoh hairli ime da tražim, ime u kamen uklesano! - rekoh mu, a ne znam ni sam zašto to njemu rekoh.
- Eh, moj putniče! Ti mi sad ličiš na onog bjeloglavog orla, tako ga sada zovu, a naši stari ga akkbabom zvaše, što sa visina plijen svoj traži, a puno puta gladan ostane.

- Hallali - rekoh mu - al ja ti ne rekoh šta sam to naumio da tražim!
- Znam ja sve! I odakle si krenuo i šta si naumio da tražiš!
- Eshedu en la ilahe il lellah ve eshedu enne Muhammeden Abduhu ve Resulluhu! - proučih nijemo šehadet, a njegovim licem se prosu blag osmjeh k’o jutro kada svane.
- Putniče moj!, - trgnu me on iz tog bunila, pa blagim glasom nastavi dalje - ako si kada vidio kaka se nevjesti raznie niska bisera, pa padne po zemlji… mnogi se nađu, ali nikada svi! Puno zrnevlja ostane ne viđeno. Mnogo takvog insanskog zrnevlja krije Lim , a najviše studena Drina!
- Eto, sve sam ti rek‘o , a sada abdesa uzmi da klanjamo! U džematu je sedžda sevapnija, znaj.

Abdest uzeh i stadoh. I dok on ikamet uči, eh, Allahu dragi, ispred mene biserni saf se niže i sve se bijeli i duži. Ljudi od bisera stvoreni, pomislih , al’ glavu ne dižem, od strahopoštovanja , samo još pomislih, čime zaslužih da klanjam sad s njima?!

Poslije selama niska se prosu, ne znam ni sam gdje sve to nesta.

- Neka ti je hairli put! - reče đedo i nasmiješi se očima blagog merhameta punim,
i poslije prvoga koraka pretvori se u svjetliost, koja se kao svezani snop zlatnoga žita uzdiže
i sinu kroz havu ka nebu.


Sjedoh u kola i dalje krenuh, ka tom nišanu kojega tražim, al‘ misli ostaše uz česmu. Pomislih: “ Što ga ne upitah, možda on zna gdje je to mjesto i nišan!“ Ali sada mi bi kasno, samo pomislih - nijet je tvoj dug, obećanje ispuniti se mora! Da ne bi tog nijeta, možda bih se vratio, jer poče padati akšam, a sve mi kroz misli prolaze oni prosuti biseri, koje mi đedo spomenu.

Napokon, ni sam ne znam kako, ali kao da sam hiljadu puta već bio tu, dođoh na sudbonosnu stanicu. Možda je tu taj nišan za kojim tragam?! I gledam, tražim, a srce mi tuga rukom obuhvatila i svašta mi na um pada , al‘ nema imena moga ahbaba. Samo običan kamen, i klupa pokraj njega.

Šta ću unuku reći, ako s njim prođem ovuda, pa me on upita: “Dedo, ko su bili oni? I ko ih izvede iz voza?“ Kad odjednom, onaj sjedi đedo, nađe se opet pokraj mene. Poznadoh ga po nuru kojeg donese i oko mene prosu.
- Vidi! – reče mi đedo mekim glasom - Ni jedno ime tu ne stoji. Bošnjaku teško spominju ime, a o mezar nema ni riječi.

Začudih se, kako me nađe? I samo što trepnuh on se uzvisi gore, stopljen sa nurom i pokazuje mi išaretom na rijeku. Pogledam u tom pravcu, a na limskom dnu sve biseri prosuti. Plove ka Drini. Podigoh ruke, Fatihu izučih, a onda se žurno udaljih kroz mrak. A sve mi nešto tiho šapuće dok idem:
- Imena nema al’ oni su živi, samo što ih vi ne vidite!




[SIZE=3]Samo naukom mozemo doc do istine...[/SIZE]

buco

Učenik

(10)

  • »buco« je muško

Postovi: 94

Datum registracije: 06.07.2008

Lokacija: sarajevo

  • Poruku poslati

5

Petak, 21. August 2009

Aferim Bosnjaaak!

Bosnjaaak

Zlatna sredina

(10)

  • »Bosnjaaak« je muško

Postovi: 245

Datum registracije: 17.05.2008

Lokacija: Luksemburg

  • Poruku poslati

6

Ponedjeljak, 26. Oktobar 2009

Balkansko pero



"Stručna komisija se odlučila da u zajedničku zbirku učesnika manifestacije bude uvršteno 121 autor iz 18 država. U sklopu zbirke su uvršteni odabrani autorski radovi koji su aplicirani na Javni poziv za „Treće novosarajevske književne susrete i dobitnici priznanje u sklopu ovogodišnje manifestacije „Literarne kreacije-2009“..."

Opširnije...

NKS09- Autorski radovi - dobitnici priznanja na manifestaciji: "Literarne kreacije-2009

[SIZE=3]Samo naukom mozemo doc do istine...[/SIZE]

Bosnjaaak

Zlatna sredina

(10)

  • »Bosnjaaak« je muško

Postovi: 245

Datum registracije: 17.05.2008

Lokacija: Luksemburg

  • Poruku poslati

7

Srijeda, 02. Juni 2010

Alickovic Sulejman

ISTINA NUROM OBASJANA




Merhaba adzoooo !
Merhaba ahbabu,odgovori mi stari adzo.
Jesi li se umorio adzoo ?
Nijesam, hvala Allahu dragom jos se kuveta ima,ogurilje sinovac ?
Vala do dadjinih sinova,a ti hairli dje se uputio?
Ehd duga je to prica dijete.nesto trazim sto davno izgubih.
Al vec kad me pitas zboricu ti,bilo je to onoga rata,onoga kad svabe napadose moj sinko .
Bogami ni sami nijesmo znali ko nas sve nenapade,sjedne strane svabe karabinjeri a sa druge komsije.
Koje komsije adzo,pobogu ?
Rekoh ti komsije oni sto su koru hljeba dijelili snama popustase brade kame za pojas zadjenuse,pravi beljaj moj sinovce.
Zastede adjo,kao da se necega prisjeca,ja sutim necu da ga prekidam.koracamo,suteci nastavismo tako pjesacit ni sam neznadoh dokle to traja,al bogami podugo vakta.
Razmisljam onako sam za sebe, koliko samo poznaje ovaj starac, koliko li je toga zapamitio ?
Neka necu ga zapitkivati ako bude htio sam ce on nastaviti svoju bjesedu muhabet netreba iznudjivat..
Slusaj mladi ahbabu !
Ja se prenuh iz mojih misli.okrenuh glavu,pogledah ga u njegove oci pune svjetlosti,il mi se to uricini ?
Pricam ti a neznam ni kosi ali neka ,kos da si jer istinu ti govorim !.
Moj komsija Pero,sto vidje sta se desava i koji se hicmet sprema dodje jedno jutro na kahvu.
Bas poslije sabaha ja taman sa sedzde i fatihu ucah, kad glas ispred kuce me prekide.
O domacine !
Pomislih sta li je sad Allahu dragi sto li to Pero poranijo,hoce li mi to nekakv haber donijet ?
Hajde bujrum komsija,odgovorih poznavajuci dobro glas.
Sine idi otvori eto ga nesto komsija poranijo,sin skoci otvori vrata.O hajde bujrum cika Pero.
Bogami ti jutros poranijo.
Jesi li se napavo komso koje dobro ?
Vala naspavao dosta, oko nijesam nocas sklopio,citavu noc sjedeo pred kucom.
Sto to jadan nespava ?
Vi bre spavate a cujeteli da su ovi nasi, neke cetnicke trojke okupili Bog ih ubio,idu po selaima i vidjene seljake sa zivotom rastavljaju..
Eh moj Pero progovori Smajo nas zivot je u Bozije ruke,bice on osto nam je sudjeno.
Smajo, znas li da smo se mi uvjek pazili tvoj babo i moj do Soluna stigli i nikad jedan drugog neostavljali na muku.
Pradjed ti je sa mojim pobratim bio eee….cuvaste vi nas pricali su nasi stari.
Cuvasmo se uvjek moj Pero a Bog nas je najvise cuvao,ali vidim neki beljaj se sprema cudan,bogami ni pas s medom da pojede.
Ovo ni vama ni nama nesluti na dobro.Lijepo smo se slagali komsijski obilazili neznam ko sad ovoliku mrznju medju nama baci ?Stakverulah.Stakverulah.
Slasaj me Smajo, slave mi moje ja necu dati da vasoj kuci dlaka fali sa glave,bolje da moja kuca starda nego vasa !.
Bog ti pomogo pobratime,a dje ti je Milan ?Nevidim ga otkao sve ovo poce.
Nalet ga bilo ni sam neznam od kada dodje pop Sava to dijete nemogu poznat vise,svaki dan mi djungura,ovi turci te oni turci .Ja sluso sluso,jedan dan mu velim.
Koji bre turci naletnice jedan pa znas li da je Smajo Bosnjak i svi njegovi su Bosnjaci Bog te ubio.
Turci su otisli odavno nesrtenice jedan,a ovo su vavjek bili nase komsije,koji su nam uvjek na pomoci bili .
Ma znas tata rece mi, pop mi jereko da turke treba proterat ,ako nece sve poklat.
Ja kako imah vilu u ruke potegnuh ga preko ledja,
On me pogleda i samo mi rece, ma odoh ja u sumu,a tebi neka tih tvojih turaka.
Slusaj Milane dirnes li mi pobratime krsne mi slave mojim rukama cu ti presuditi.
Sta bi to sa milanom pobogu ? Nerazdvojni su bili sa mojim Omerom u skolu zajedno isli, igrali se na teferidze se nijesu odvajali, Allah,Allah.
Cika Pero sjecas li se da bi se Milan ljutio ako nedodjem da vam poloznik budem za Bozic.
Ja bih Bogami ko dijete najsrecniji bio kad bi mi tetka Stana hediju urucila i govorila blagos nama za tebe Omere ti nam srecu doneses.
Pokoj joj dusi dobra je to zena bila,koliko sam se samo njene varnike napijo,nikad mi nije dala da odem a da mi bar orah neda da uzgred pojedem.
Peru zadrhta brada i suza mu se pojavi na oko.Eh moj Omere kako se nebi sjeco lijepih dana i moje Stane pokoj joj dusi.
A Bogami jednog voljela te je dijete ko svoga Milana Bog ga ubio sto mi zivot zagorca.Neznam ni sam sta se to desi sto mi tako uradi te ode u tu bandu.
Ali slusajte me dobro znas li Smajo kad ono bi te nas napadose oni ajduci te tvoj babo sa puskom dodze i oni pobjegose cimm su culi pucanj,spasi nas8 Bog neka mu olaksa zemlju.
Allah mu dzenet podario prozbori Smajo.
E Smajo to se nemoze tek tako zaboravit i smetnut sa uma,da nebi njega sve mi pobise i kucu zapalise.
Nego komsija moj pobratime dragi,moramo se cuvat i neka neko ponoci dezura kod kuce,nespavajte svi,cujeteli nesto odmah zovite.
Nemogu ja pustit mog pobratima da mi ga neko uznemirava,hocu ako Bog da da pjedem jos Bajramskih baklava ja u ovoj kuci .
A Bogami tvoja Sevda ih plaho lijepo pravi.
Eto samo zato dodjoh ovako rano,necu da mi se pokoljene stidi nekih rdjavih stvari.
Odoh sada i neka ste mi dobro.
Sjedi Pero da muhabetimo jos malo.
Nemogu odoh treba stoki polozit a ima se i jos toga dosta uradit,prodje dan ko dlan o dlan.
Dovidjenja Pero i Neka te bog nagradi za ovaj tvoj haber,sto nam ga donije .
Bog vam pomogo komsije moje.
U sobi nasta tajac,Sevdo de daj mi malo vode,ova jutrosnja kahva bi nesto grka.
Aman,aman ko bi se nado od Milana,pa iz ove kuce nije izlazio,od moje djece nijesam ga odvajo.
Omere, roblje kad se digne iz haljina da ima kazes, da se neodaljuju od kuce daleko,neka neteraju krave i ovce,na ispasu u brda,neka ih tu po kljecu imaju sta da pasu i tu.Odoh ja malo do carsije da cujem koji haber da svartim do dzamije , sa imamom da popricam.
Neki jadi se spremaju a mi ti nista neznamo moja muko.
Obuh openke i krenuh.
Svakave mi misli kroz glavu prodzose,Boze sto smo ti mi ko ovce neznamo nista sta nam se radi o glavi.
Govorijo meni moj Feriz eh pa vidite li da nam se jadi spremaju ;salju Kostu da mir demek zavedu po Sandzaku.
More kakav mir,vidjene ljude da nam pobiju.pa one u Keljepolje pod batinu ljudi dusu ispustili.
Neznam ni koliko traja taj put ,ali mi se ucini da u carsiju nikad brze nestigoh.
Ugledah samo dzmiju ispred sebe te pomisli Allahu dragi pa kako se obretoh ovdje.
Tu preko puta bese hodzina kuca, cuknem halkom o kapiju.O efendija jesi li tu ?
Cuh glas.o hajde bujrum, Otvorih kapiju ulidjoh,efendija stoji na basamake,Eselamu alejkum,hajde bujrum koje dobro ?
Alejkumu selam moj dobri efendija.Valahi svrati da te nesto priupitam moj efendija.
Hajde u kucu da popijemo kahvu moj ahbabu,ima vakta za sve a uz kahvu je i ljepsi muhabet.
Polako se ozuh i uz basamake popese na verandu te ulidjosmo u sobu.Sjedosmo na minder,ja neznam kako da pocnem.
Sto si mi se smrko tako moj Smajo koje dobro ?
Eh moj efendija dodje jutros moj komsija Pero,te mi siprica puno talko nesto.
Gleda me efendija oka neskida sa mene sav se u uho pretvorijo.Aman aman bile su samo rijeci njegove.
Sabur junace sabur treba da imamo Allah ce pomoc,on sve vidi i sve zna.nego idi ti lijepo kuci i obavjesti nase u selo neka se malo pripaze,nocu straze oraganizujte nemo te ostavljat selo bez strazi utuvi to.
A recu cu ti nesto ali suti,svi ce oni za koji dan preko noci otic.
Zabezeknut onako pun znatizelje upitah izglasa dje bre otic djece ?
Eh sinko moj djece za Srbiju eto djece.
Uvjek su ti oni bjezali a nas ostavljali da nas ko kakako nadje gazi.Rekoh ti sabura i pameti treba imati,pomoci imamo mi od dragog nam Allaha .
Sto me gledas tako ubehuceno ?
Ja se trgnem,valahi ti puno toga znas.
Znas i ti Smajo puno toga ti pricali rahmetli djedo i babo da im da bog dznet,vidjeni so ljudi bili i puno znali.
Samo se treba podsjetiti,nesto se nama ucjek slicno desava.
Cudne sudbine smo ti mi Bosnjaci.
Ja rekoh i srknu kahvu koju i zaboravi skoro od hodzinog muhabeta.
Gledame efendija nekako sav zamisljen i ni jednu vise neprogovara.
Hvala ti na savjetu ,moram bogami kuci,ima se puno toga radit,a i u ducan moram svratit zeni nestalo ponesto pa da pazarim.
Poselami porodicu Smajo i Alahimanet cuvaj roblje ne rasturaj te se uvjek budite na oprezu.
Alahimanet efendija i neka te nagradi dragi Allah.
Onako pun misli krenuh ka ducanu pokupovah soli secera i gasa za lambu te pohita ka kuci,bogami uspit ne zapamtih ni koga sve sretoh.To mi se nikada nije dejesilo..
Sto stigoh svi se okupise oko mene
Sta rece hoza sta je to bilo,hoce li to rat ?
More nemo te mi se toliko sekirat bice akobogda sve dobro.Omere jesu li djeca sa stokom neka su ti stalno na oko nemo da se odaljvaju od kuce daleko.Sevdo eto donijeh ti to sto mi rece vidi u bisage.
Prolazise tako dani, jedno jutro moja Sevda izasla da pomuze krave,cuh zoveme.
O Smajo Smjoooooo !
Skocih pohitah da vidim sta je,Omer i snaha poskakase i skoro svo troje se nadzosmo na vrata,ja ugrabipih prvi izac upolje.
Sta je Sevdo koji jadi ,sta zoves tako rano,koje dobro zeno ?
Pogledaj moj Smajo kod komsije nema nikoga,obicno su svako jutro svi oko kuce.
More neprica,odoh ja da pogledam,mozda im se nesto desilo,pa sjede u kuci.
Pohitah i stigoh do kuce Perove, necujem nikoga , zovnuh ispred vrati,bogami se neodaziva niko.
Pomislih pobeglo to sve,eh moj efendija dobro ti mene rece.
Polako se vratih rekoh mojima sta se dsilo,svi se cudom cude,sta to bi Bogami moja Sevda i suzu pusti za komsijama ;sta ce jadna uvjek boleciva srca bila.
Prodje ti od toga dosta vakta,rat poceo,osnivala se narodna milicija,morao se vatan branit,isli smo ti bogami na polozaje ,vracali se radii na imanje to sto se moglo trebalo se prezivet.
Jedno jutro vidim ja pusi se dim na perovu kucu pohitam tamo,sve razmisljajuci da se to neko nije udomijo u kucu mog pobratima.
Kad stgoh umalo me srcana nepotrefi,moj komsija sjedi ispred kuce i zapalio cigaru.
Kad me vide skoci pohita ka meni poce meljubit grlit,ja ti ocima nevjerujem izljubismo se tu bez rijeci ijedne.
Cuj Smajo ja se vratih i roblje vratih pa sta da Bog ,nemogah ti izdrzat moj Smajo tamo dje odoh tudj narod nevidi te niko.
A bogami svaki dan ti neke vojske druge navrate u to selo i svi hoce da im seljaci pecenje spremaju dok oni piju i pjevaju.
Sakupim ja celjad te se vratim u moj dom pa ako se gine bolje na kucni prag nego u tudjinu.
Slusma ja komsiju rasprico se on.ujedno vrijeme mu rekoh.
Ma jako si se vratio na svoje si pa nek je hairli,cuvacemo se pobratime moj ko sto su se nasi cuvali.
Nego ako nemate brasna da kazem Sevdi da vam posalje,hljeba bar da se ima sto je do bog dijelicemo.
Ma ima se Smajo ima hvala bog ti do donijeli smo ponesto ozdo.
Vratih se ja ka kuci pricam mojima bogami se oni obradovali svi. Toga dana Vrati mi se i sin iz carsije sa robljem veli, nemoze se tamo vise zivjet nema posla i ja zatvori ducan neko vrijeme dok prodje ovaj kijamet.To mi je stari Alija odavno se bese odvojio od mene.
Bilo nas je bogami dosta u kuci hvala bogu kamo lijepe srece da je uvjek bio sa nama u kuci.
Ali eto natera ga muka da se vrati kod baba i celjad da skloni podalje od carsije ,jer vec neka vojska bese stigla tu,rekose karabinjeri,eh vala su nam za kratko vrijeme sve macke potamanili te misevi pocese da kolok vode po kuci. Jedno jutro osvanu nevidim Aliju, pitam nevjestu dje ti je covjek ona samo odmahnu glavom i rece mi :neznam bogumi babo.
Omer cuti neprogovara i samo me gleda,eh zna babo djeje sa partizanima se odmetnuo i on u sumu pobjego jadi moji.
Od sve muke izadoh pred kucu pogledah Pero se uputio sa svojim robljem ka nama,bogami se zacudih.
Dobro jutro pobratime,dobro ti bog pomogo Pero koje dobro ?
Pobratime ako boga znas spasavaj ! Cuh jutros dosla neka arnautska vojaska i karabinjeri,pobice mi celjd.
Hajde bujrum hajde ulazite u kucu vidjecemo stacemo ?.
Sevda se pomoli na vrata ,sta je to Smajo ?
Nista zeno moramo spasavat komsiju i njegovo roblje eto sta je.
Uljegosmo svi posjeda dje ko nadje mjesta bogami sve jedno do drugog svi cute ja razmisljam sta cu kako pomoc, a da nikom nista ne hvali.
Omer prekinu sutnju:cujes babo da mi njima damo nase haljine oni i onako nemogu prepoznat nikoga ako smo svi jednako obuceni.
Eh Omere ta ti bi prava sine !Hajde brzo nadjite ovoj snahi Perovoj carsaf zapregu i kosulju samiju nezaboravite ovim dvijema unukama podadite dimije od nasih djevojaka.

Sledi nastavak pripovjetke





[SIZE=3]Samo naukom mozemo doc do istine...[/SIZE]

Bosnjaaak

Zlatna sredina

(10)

  • »Bosnjaaak« je muško

Postovi: 245

Datum registracije: 17.05.2008

Lokacija: Luksemburg

  • Poruku poslati

8

Srijeda, 27. Oktobar 2010

Sandžak u srcu a Bosna u duši



„Ova priča je posvećena mom dragom prijatelju,

neumornom etnologu Sulejmanu Aličkoviću,

koji se pojavio iz još neispričane priče,

i sve nas zadužio…“

Autor:Ibrahim Osmanbasic



Prvi put kad mi Sulejman kroči u zjenice, onako sitan i vitalan, prisnošću orobi mi dušu gdje načini gnijezdo i ostade do dana današnjeg, poremetivši sve što je moje saznanje gradilo i otvori nove horizonte spoznaje koje tek treba istražiti u svjetlu što je šaputala zaborevljene istine. Simpatični čovjek, sa nekih šezdesetak godina na leđima, nosio je u svom blještavom osmijehu i neki, meni nepoznat, teret što ga je činio usporenim ali pod čijim se neprestanim pritiskom osjećao odvažnim a što je od sagovornika iznuđivalo poštovanje.

U debeloj hladovini ljetne bašte, uz prijatnu svježinu kamene fontane razgovor je tekao kao da nije bilo višemjesečnog razmaka od zadnjeg susreta.

- Ne znam ni sam šta će meni sve ovo i obijam pragove biblioteka po svijetu, kopajući po starim zapisima o mom Sandžaku i mojoj Bosni od Ilira pa na ovamo – rekao bi Sulejman, onako iznenada, bez predhodne najave, obično kao uvod za ono što želi reći.

- Vidiš, ovo što ja radim trebala bi da Akademija radi, a ne radi. Mnogo toga je o nama zapisano na raznim jezicima, a mi to i ne znamo. Bolje oni tamo znaju o nama, ko smo i šta smo, nego što mi znamo o sebi… Ustvari mi i ne znamo ništa o sebi, jer to što su nas u školi učili uglavnom je demagogija a prava istina je sakrivena… – pričao je neumorni putnik malo tugaljivo, odmahujući blago glavom i rukama.

Kada nečija životna sudbina postane jasna misija – put sa kog se mogu čitati tragovi – taj čovjek i šutnjom priča a govor mu se čuje i kad nije prisutan, baš tog kova je i Sulejman - čovjek koga moraš osjetiti da bi ga shvatio jer on je sam nevješt da znanja objašnjava nadugo i naširoko. Njemu je dato da zna – a kako i zašto ni on sam ne zna, i kada zađe u znanstvene sfere, o čijim dubinama bi trebala da brine viđena eminencija, samo se blještavo smješka i slaže ramenima, kao da se brani od nečega što ga davi, odmahujući glavom dok iznosi monumentalene povijesne činjenice, a pri tome kao da ga je stid što to neko prije njega nije javno rekao, jer to nije njegova struka, ali ta intelektualna tišina ga boli, te govor mu odjekuje kroz kanjone i zebnja ga ledi od eha smisla što se odjekujući lomi kroz okovano kolektivno pamćenje.

- Vidiš prijatelju, ja svakom na početku razgovora naglasim da sam iz mog Sandžaka, jer sam na to ponosan, da u duši mi pjeva moja Bosna – krenuo bi Sulejman kao da nastavlja nešto što je počeo pričati - a živim u toj Evropi osjećajući se kao podstanar.

- Skačem svake godine i tamo i ‘vamo, pa kadkad ne znam ni sam gdje sam ustvari – jer krv mi je sandžačka, bosanskim jezikom govorim, osjećam se Bošnjakom, a nemam bosansko državljanstvo i nisu mi nikad objasnili što ne može da mi se produži pasoš koji su mu jednom izdali, a kasnije mi to uskratili. A to brate boli, a ta bol je tuga neutješna jer to nema smisla i protivi se zdravom razumu.

Kad o tim stvarima priča, zastajao bi gladajući čas u moje oči, čas unaokolo . Nije bilo bijesa niti srdžbe, već glas mu se nekako stanji i kao da govori tiše, kao da šapuće, a riječi se jače čuju i lijepe se za vrijeme dok se izgovaraju. Sulejmanove vatrene oči govorile su mnogo više od njegovih riječi, što su se kao kamene kugle kotrljale niz planinske strmine izazivajući pozornost slušaoca. Opisivao je put, kojim ga je život bacao, upečatljivim slikama što su prestavljale krik čovjeka kome je sudbina potraga za kidnapovanim identitetom, za dušom kojoj divlje zvijeri kidaju živo meso kroz krvava stoljeća u mraku tamnog vilajeta.

- Dragi moj prijatelju, evo stećak na duši nosim i po tome znam da sam Bošnjak, a moj Sandžak je bio Bosna i otrgnut od srca vena. A i ja venem zajedno sa njim. Umrijeću a nikada ove naše glavešine neću razumjeti – što nam to rade? I s ove i s one strane Drine je isti narod – Bošnjački, a oni to nikako da shvate. Ili neće… – govorio je a ja sam čuo bat njegovih koraka koji su smjerno gazili kroz prašnjava stoljeća.

- Ne znam – nastavljao bi nakon gutljaja kahve - ali mene to ubi i tjera me da po stare da ne lutam po brdima tražeći naučne dokaze da smo mi jedan narod. Nadam se da će tada shvatiti jer ne valja to što se dijelimo – jer razdvojene uništiće nas, jedne po jedne, sa obje strane Drine. Drina nikad nije bila nikakva granica već nam to žele usaditi u glavu da bi nam podjelili i pamet i dušu i srce.

I onda bi povukao par dubokih dimova duhana i onim svojim prodornim plavim očima je gledao negdje daleko… daleko, , čini mi se, kroz daleku prošlost, kroz burna stoljeća gdje su se zatirali tragovi jedinstva Bošnjaka, i u tome kao da uspjevaju dušmani, jer od Drine napraviše svirepi zid koji razdvaja a što ne mogu nikakvi mostovi da spoje.

Šutjeli smo neko vrijeme. Možda kratko, možda dugo. Ne znam, jer u društvu Sulejmana i vrijeme nekako čudno teče i protiče. Gledali smo u prazninu gdje se kovitlalo zbijeno vrijeme. Između riječi i misli zjapile su provalije u koje se zapetljala stvarna i falsifikovana historija – i niko nije imao dovoljno dug život da razmrsi sve te čvorove smutnje i ispetlja istinu iz jezivih mreža obmane.

S vremena na vrijeme, šum klokota vode u fontani ljetne bašte presječe riječi starog tragača koji se smješkao blještavim osmijehom u kome je isijavala nada - kojoj se ne može odrediti uzrok jer bez interesa sija od iskona:

- Sandžak je u mome srcu, Bosna mi je u duši, a put mi je pod nogama tako da sam svugdje, a nisam nigdje. Razapet između sna i jave, između oca Balkana i Evrope maćehe - što me svakog dana uči majčinstvu koje mi je strano i ne poznajem ga! Neutoljiva je glad za domovinom, moj brate.









Na rastanku mi reče sjetni vitez duha:

- Evo donio sam vam u Sarajevo stećke iz Sandžaka, a ako me zdravlje posluži, dogodine ću preko Drine dokotrljati kamenu kuglu – da svi znaju da smo mi jedan narod i da nas veže ista povijest, a i čeka ista sudbina!



I osjetih da se na ove riječi osmjehnuh Sulejmanovim blještavim osmijehom, te me zapljusnu radost koja ne jenjava, već kao da narasta kako dani teku. U zadnje vrijeme mi odzvanjaju i njegove riječi koje ne znam kad je izgovorio: „Dragi moj prijatelju, ono što ljudi šute- kamen govori!“
[SIZE=3]Samo naukom mozemo doc do istine...[/SIZE]

Bosnjaaak

Zlatna sredina

(10)

  • »Bosnjaaak« je muško

Postovi: 245

Datum registracije: 17.05.2008

Lokacija: Luksemburg

  • Poruku poslati

9

Petak, 20. Juli 2012

Put Istine

Sulejman
Aličković


Luksemburg





PUT ISTINE


-
Hajde bona, odškrini taj pendžer malo. Čul’ ti mene, hanumo moje
draga? Haman, haman vala te niko danas ne čuje ništa… sve svoje
tjeraju i niko nizašta ne pita.



-
Ma šta ti je čoveče ! Vidiš da namirujem… ne mogu sve
stići! – odmahnu starica pokraj šporeta. „Eh, samo da ima ko da
me odmjeni, bar koji dan“ - pomisli starica. „Ma, otišli svi po
dunjaluku, a izrodila petoro... Eh, jadni svijetu!“ - opet obuzeše
misli staricu. Pohita ka pendžeru i otvori ga, jer zna da je njen
dedo nadžak insan i ne voli dva puta reći isto.




-
Eto neka te svježa hava malo dohvati - reče onako kao za sebe. Vala
što sunce počne da zalazi nešto postane studeno.Baš su se
vremena izmjenila moj dedo. Haman sve se promjenilo - tiho k'o za
sebe reče.



-
Eh, u stari vakat nijesmo se ‘vako rasturali, vatan ostavljali.
Ma, đe bi, jadan, to smjeli i pomisliti. Ko bi ti smio izać' pred
oči babi, a ne spomenut' mu tako nešto... Uh, lijepe ti have moja
hanumice. Neka mi te Allah poživi - to reče i mislima se vrati.




-
Eh, samo koliko puta sam pomislio otić', valahi, ne znam ni kud?
Teška vremena se deverala, Boga mi teška u onom ratu... ma, ni sam
ne znam koji je po redu jer ih je dosta zapamćeno. Kada ono Tito
dođe na vlast... eh, u tom stadoše da kupe, Allaha mi, sve viđene
insane. Rekoše - Aćif efendiju prvoga, stakverulah. „Pa što
njega?!“ - narod se pita, ali samo šutke. Aćif - taj silni
čovjek; ta dika naša što spasi Sandžak od zlotvora, kad je
skočila kuka i motika da nam se sjeme zatre. Što bi rekao nas narod
- pravi domoljub. Eh, kao ti je on samo znao Kur’an avazit'!
Skočili četnici Pazar da pale, ognjem Sandžak da sa zemljom
sravne. Posla Aćif svoje telale na sve strane, gdje je dostove
imao:




„Pomozite
braćo draga! Pomozite vi bošnjaku da odbrani svoju grudu, tu jedinu
sto imamo!“



-
Što to pričaš dedo bolan sam sa sobom - prozbori stara bika kraj
šporeta,čuvajući varniku da joj neiskipi.



[list]

  • Uh, vela havle vela kuvete,
    nije valjada opet da sam naglas razmišljao?


[/list]
Spolja
se čulo tiho cviljenje zeljova, upozoravajući gazdaricu da je
vrijeme i na njegov obrok..


stariva
nešto prozbori samo njoj znano.Dok dedu naglas reče:



-
Dina mi jesi. I da šta imaš prikriveno ja bih dosad saznala.
Hahahaha ugrohot se nasmija stara bika, dok je popravljala šamiju,
više iz navike nego što to treba.



[list]

  • A šta bih imao sakriveno
    pobogu? Samo se vratih ono kada streljaše naše na Hadžet -
    toliko ljudi a grobova nigde! Toliko heroja, a ni nišan nepostoji!
    Eh, teške li sudbine naše.



  • Valahi koliko samo njih ostavi
    kosti svoje da ima se trag nikad nesazna Bog jednin zna.


[/list]

-
Hajde, jadan, neka toga. Koliko smo samo o tome muhabetili, broja ti
nema.



[list]

  • Eh, muhabetili mi... a šta o
    tome znaju ovi mlađi? Ništa! Baš ništa ne smijemo ni da im
    pričamo, a kamoli da je neko kalem uzeo i traga ostavio na
    ćahatu. Već su mogli samo čitat' da su neprijatelji bili.



  • A čiji neprijetelji?!


  • Bona, Sandžak spasili!


  • Eh, samo da znaju kako su čete
    bježale. A duše mi, ono kada mi je Radenko pričao, da sam mogao
    od smjeha bi puk'o.



  • Veli mi on:

[/list]
[list]

  • More moja Avdaga, mi
    napadamo, pucamo..., a odjednom na nas neki krilati konji raširili
    usta pa pravo da nas pojedu.



  • A sa vaših džmija 'odže
    pjevaju.




[/list]
-
Ne pjevaju hodže nego uče Radenko - odgovorih ja njemu.



-
Ma hajde Avdaga, mi ti to tako velimo za vaše 'odže kadi h čujemo.



-
Hele nejse, a kakvi krilati konji jadan ne bio? To ste vidjeli, je
li?



[list]

  • Jest Krsne mi slave.


  • Ma, postravljali se svi mi i
    puške bacali da bi lakše bilo da bježimo, glave da spašavamo.


[/list]

Dedo
malo zastade, udahnu duboko svježe have, pa nastavi:



-Eh
Aćif efendijo, Allah te nagradio, to si mogao samo ti! Znaš hanumo
moja, da je narod pričao da je to bio puno učen čovjek. Danas ni
grob mu se ne zna, ni kost da mu se nađe, a kamoli šta drugo. More
koliko samo ima i onih neznanih, bilo je Aćifa i bice Aćifa do
Sudnjega dana . Vakat je da se prozbori o njima, da im se Fatiha
prouči, da djeca o njima u školama uče. Predhodnici im ništa ne
mogaše podići. Nadam se od milosti božje da će ovi čvrste
temelje postaviti,na viđelo istinu iznjedriti.Vakat je i naš da
postane znani,dosta je bilo neznanih.More bit da će nam vijekovi
prolaziti u sreći i nafaci ?



Šutio
je dedo neko vrijeme a pogled neskida gledajući negdje daleko kroz
pendžer, tonući u davno prošla vremena, pa se naglo trgnu, kao iz
dubokog sna:



-
Uh, daj da se avdesim; valja klanjat' namaz, moja hanumo. Vakat je.
Uze avdest, stade na sedždu i pred Gospodarom svjetova pade: Da
još jedanput zatraži milost, da pomogne onima koji su na pravom
putu.Jer koji je vakat njegova milost nam je najpotrebnija.
[SIZE=3]Samo naukom mozemo doc do istine...[/SIZE]

Bosnjaaak

Zlatna sredina

(10)

  • »Bosnjaaak« je muško

Postovi: 245

Datum registracije: 17.05.2008

Lokacija: Luksemburg

  • Poruku poslati

10

Subota, 28. Juli 2012

Istina nurom obasjana (nastavak)

Eh Omere ta ti bi prava sine !Hajde brzo
nadjite ovoj snahi Perovoj carsaf zapregu i kosulju samiju
nezaboravite ovim dvijjema unukama podate dimije od nasih djeevojaka.


Bogami tako i bi,ja Peru dadoh culah
i calmu te zavrsismo to nabrzinu ni sjetio se toga da nebi Omera.
Prolazili dani ja i moj sin se mjenjali na straze oko sela koje smo
oragnizovali,Talijani su slabo navracali po selu,osim kad bi im
zatrebalo hrane,i to bi kao kradom odnjeli poneku ovcu ili
jagnje,nijesmo se bas radovali tome ali staces samo da nam je roblje
zdravo.


Cesto bi bande napadale,branili smo se
kako znamo i umijemo a doturali bi nam ponekad neki nasi iz carsije
municije i poneku pusku.


Jednu noci velika je borba bila znadosmo
to po pucnjavi ta mi je bila najteza Omer mi bi na polozaje oka
nesklopih .U samu zoru cuh lupnjava na vrata,gruhnu neko,ja pohitam
ka vratima .Otvorim vrata.


Stadoh sav ukocen,vjeruj presece me nesto
pro stomaka,ocima nevjerujem.


Milan p’o u sred hodnika ,cuje se samo
tihi jecaj od njega,ni nevidoh da Pero stoji na vrata od sobe dje je
spavo sa robljem,zanemoli obadava.


Prileti on ka sinu tek tada cuh kao veli
eh moj sine rane moje neslusa ti oca,svi ti preci.


Moja Sevda nas prekide,sta stojite tu,date
djete u sobu da mu pomognemo vidite li da je ranjen.unijesmo ti mi
ranjenika,teka tada primjetismo da su mu noge krvave,skide ga
Omer.obadvije noge prostrijeljene cuh kako veli Omer..


Sevdo donesi vode i one tvoje mehleme
ovamo.


Ih kukavici gdje li mi je ona hajducka
trava, ?


Te pohita da sve to donese,Omer vec donijo
bokal i ledjen te ponudi Milana da popije jednu srcu, behu mu se usta
osusila od zedji.


Isperm ti ja rane,Pero samo lomi prste.

Sevda donese mehleme privijem mu obadvije
rane i onako kroz zube progovorim neka ti je Bog na pomoci Milane


Sjedne ti Pero pored njga sa kvasnom krpom
da mu celo i obraze haladi,cuje se samo stenjanje Milanovo i molitva
tiha Perova.


Mi ti se vratismo u haljine,Bogami nezaspa
ti ja dugo neke misli me napadose,sta ako dodju da ga traze kuca ce
mi udum,roblje ce mi glvom platit, al bice sto je sudjeno Allah nek
je na pomoci bi sta bi.Osvanu jutro bogami svi prepanuti cetnik nam u
kucu


,Sevda me nesto pita ja samo reko cutite i
ni jednu da nisam cuo,svi na svoj poso stoka da se pusti,odoh u
Perovu sobu da vidim sta je sa Milanom naljetnikom


.Pero uzo britvu brije ga ,on samo po
jedanput jokne, pitah kako je jutros,ma bice bolje boli ga, veli mi
na uho.


Kako nece boljet pomislim,izadzoh treba
malo zita do vodinice odnijet,brasna roblju nestalo te odoh ti ja sa
bisagama na rame,uzgred Omeru protnuh ,pripazi na kucu dok se
nevartim.


Dan za danom,mehlem za mehlemom na rane te
ti Milan ozdravi,ali gle cuda neizgovara nijedu cijo taj vakat.


Pero sta je to sto Milan neprica, ?

Slave mi neznam ni jednu jos njegovu
necuh,ponesto ga priupitam al on samo suti,more nekasuti.


Dobro rekoh i neka suti,No Pero dje dede
one njegove haljine ?


Popali to ja jedno jutro tamo u grablje.

Pa i kokardu zapali.

Eh neznam stacemu glave mu je zamolo dosla
da nebi vas pobratime.


Cujulise to u daljunu pucnjava,od jutros
ili me to uho vara Pero ?


Vala cuje,i cinimi se sve blize i blize
nama.


Eh vala i meni se cini,nego hajde da se
sklonimo malo gore u rasce u onu pecinu,skupismo svo roblje i Milan
sa nama podje ,moj Omer na liniju otiso sinoc.


Sevda svo vrijeme samo Allaha moli da joj
sinovi ostanu zivi,pogledam nju pogledam snahe ma srce hoce da mi
pukne.


Pero samo prozbori dace bog Smajo doj ce
oni zivi.


Bogami pred mrak u selo udje vojska cuje
se pjesma :Oj Kozaro oj Kozaro…Evo partizana evo mog Alije !


A Djeli mi je Omer jadi moji,ko strijela
me presece,stli mi je snjm ?


Milan drhti ko prut,

Sta je Milane sto drhtis jadan pa to su
partizani to je nasa vojska kazu tako.


Hajde didemo kakuci nece nam niko nista ,
Bogami oni vec stigli,jednoga vidimo na konju,valjda im glavni.kad
ugledase nas dvojca puske podigose ,ona ti glavni samo viknu.


Dole puske to su seljaci.

Pogledah ga ja,on me gleda pravo u celo.

Jeli ovo kuca Alije ?

Jeste sinko jeste moja i njegova,

Cujes, Alija ti je dao zivot za ovu nasu
zemlju odavno je to bilo,hrabar je borac bio.


Sevda se samo skljoka na zemlju,snahe
pocese da placu djeca i ona bogami tuga da te uhvati


Taka mu je sudbina odgovorih ja to je
Allahova volja nekamu dragi Allah podari Dzenet.


A dje mu je grob junace ?

Lim mu je grob starino Lim ta rijaka cudna
ga odnese,cetnike kada preko tjerasmo pogodiga metak i nemogasmo ga
iz rijeke izvuc,odnese ga.Bogami je tu noc dosta ljudi odnjela.


I to je Allahova volja izusti ja a niz
obraze mi se suza skotrlja.


Hej ti !

Uperi prst u Milana.

Sto se ti nejavi partizanskoj vojsci ?
Vidis kakav si konju bi rep iscupo.


Hajde spremaj se brzo Beograd treba da se
oslobadja ,Rusi nam pomazu hajde brzo snama.


Pero samo izusti de sta cekas hajde sa
oslobodiocima.


Milan sutke podje, vidim kako polahko
skida calmu i culah baca ga jase sagnem pokupim ,eh moj Milane ovo ti
glavu spasi ,beha zaboravio na zenu i roblje...


Skocim vode donesem umejem grdnu Seniju
snahama dam da se umiju.


Gajret bre zeno gajret,sabura trebamo
imatiovu mladez smirivat moramo,


Eh ljta kukavica ,eh Alija sine nikad baba
neposlusa.


Gje li mi je Omer Allahu dragi da mi i on
nocas glavom nije platio ?


Hajde zeno suti ziv je Insalla ko da sam
zno,neprodje neki vakat Omer doje. zdrav i ziv.


Kuca pina radosti bar jedan da pretece
hvala Allahu.


Oslobodjenje,oslobodjenje,cujem jedan dan
u carsiju,svi nesto pjevaju ; igra se,raduje se narod.


Hodza me usput srete.Merhaba Smajo,merhaba
efendija,kako tse,kako je roblje ?


Dobro je dobro hvala Allahu,no neka ti je
glava zdravo,Alija ti poginuo.


Da su ti zdravo braca i dostovi,vala
poginuo ni grob mu se nezna.


Slausa Smajo !Neka Omer ne prica puno da
je bio u narodnu miliciju,sada su cudna vremena !


Sto bre hodza ?Pa nije nikog napado vatan
branijo. !


Ma rekoh ti da sutite jer neznas ti ovu
vlast,svakakvih u njoj ima, no pokusa da izvadis penziju bar za ono
Alino roblje.


Vala ona poturila efendija za
penziju,nedobi je nikad,nema ko da posvedoci,ma i za mrtvu glavu
svjedok treba,


Aman aman a vidim Milana u opstinu moj
Smajo.


More Pero bogami ucoso sin mu se vrato tu
nesto u opstinu radi kazu ‘’sa vesala skida i na vesala salje ‘’
moj hodza, sa mojim isli u skolu,a kad bi da ga primu na poso rekose
nepismen Omer.


Alah daje nafake hvala njemu.Alahimanet
efenidjia i ja ti produzih.


Pravda je samo u stvoritelja moj dragi
efendija pomislih ja.


Sve ovo ti ispricah ahbabu i put skratismo
ali najteze mi bi pred ovaj rat sada zadnji,ugledam jedan dam Perov
unuk stavio kapu i okaciju onu kokardu.


Ocima da nepoverujem pa ono ona Milanova
ej jadi nasi .


Eto sinovce moj ja cu sad na ovu stranu
ovamo, rekoh ti da trazim nesto sto davno izgubih.


Tebi hajrli put, mozda si nesto od ovoga
utuvijo.


Utuvi dijete nikad mi nijesmo
gubitnici,gubitnik je samo onaj ko nepravdu cini ljudima.


Alahimanet adzo i hairli ti put.Dok
stegnuh njegovu pruzenu ruku cudan neki osjecaj kroz hudzut mi
prodje.Boze dragi neka toplina mi srce ugrija,a iz njegovih ociju kao
da me neka svjetlost obasja, pomislih ovoj je svejtlost istine nase.
Istinu koju nemogu nikada zaboravit.
[SIZE=3]Samo naukom mozemo doc do istine...[/SIZE]

Social bookmarks