Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

1

Subota, 17. April 2004

Pokajnici

Ovdje bi bilo lijepo da svako stavi po koju pricu nekog pokajnika , koje se je vratio Allahu s.w.t.

[SIZE=4]Amira [/SIZE]

Moji roditelji su Amerikanci, zivjeli su u Arkansasu - to je takodje bilo mjesto, gdje sam se rodila i odrasla. Kod mojih prijateljica Arapki sam raspoznavana kao bijelkinja-Amerikanka ali elhamdu lillahi, da islam ne poznaje boju, rasu ili nacionalnost.

U Arkansasu sam odrasla na farmi. Moj otac je radio na farmi i uz to bi takodje posjecivao Baptist Crkvu. Ovi su jednostavno kao neka krscanska sekta, kao Katolici,Metodisti itd. samo sto imaju razlicite doktrine. Ali kao prvo vjeruju u trojstvo i da je Isa a.s. bio boziji sin. Moja majka bi ostajala kod kuce. Ja sam takodje samo dijete... Grad u kojem sam odrasla, bio je potpuno naseljen bijelcima i svi su bili krscani. Cak na udaljenosti i do 200 milja od nas, nije bilo druge vjere ili rasne grupe, tako da sam uvijek smatrala da smo mi svi bili stvoreni podjednaki u Bozijim ocima. Zatim sam otkrila da ovo nije bilo stvarnost ukoliko bi to poredila s misljenjem mojih roditelja, familije i prijatelja. Prvi put kada sam ikada vidjela muslimana desilo se kada sam bila na koledzu Universiti of Arkansas. Priznat cu, da je prvo sto je privuklo moju paznju, jeste nepoznata nosnja koju su muslimanke nosile...i nisam mogla vjerovati da su one pokrile svoju kosu. .Bila sam radoznala osoba i zato sam se predstavila, prvoj djevojci-muslimanki kojoj sam imala priliku na tom mom koledzu. Bio je to susret koji je promijenio smjer moga zivota. Nikada je necu zaboraviti! Zvala se Jasmina, bila je iz Palestine. Sjedila bih satima slucajuci je kako pripovijeda o svojoj zemlji, kulturi, porodici i prijateljicama koje je voljela tako puno. Jos vise od svega toga, voljela je svoju vjeru, islam. Jasmina je posjedovala neki mir oko sebe, kao sto nikada ranije nisam upoznala nekoga slicnim. Pricala bi mi o poslanicima i jednoci Allaha a.v. To je bio trenutak kada sam prvi put saznala da muslimani ne slijede drugoga boga, to je bio samo Allah, vrlo jednostavno ime na Arapskom. Sve sto bi mi rekla cinilo bi me vise senzitivnom i bilo je tako cisto i jasno. Cak sam pomislila, nikada nisam ovo rekla svojim prijateljima niti porodici, da izgleda nikada nisam vjerovala u krscanski koncept trojstva i zasto bih se ja molila Isusu kada mogu dorektno Allahu. Jasmina je ucinila sve sto je mogla, kako bi me uvela u islam, dokazujuci da je to jedina prava vjera a uz to i nacin i put zivota. Najvaznija stvar za nju je bila, ne ovaj zivot, vec ono sto slijedi poslije njega i da cemo se ona i ja jednoga dana ponovo sresti u Dzennetu. Nakon sto je zavrsila skolovanje trebala se vratiti u Palestinu, znale smo da se necemo ponovo vidjeti, zato je ona plakala i molila me da nastavim uciti jos o islamu,kako bi se mogle ponovo sresti... i sada cujem njen glas, u mojim usima mi odzvanja. Ona me zvala Ameera od prvoga dana kada sam je upoznala, sto znaci princeza na Arapskom. Zbog toga sam nakon primanja islama izabrava ovo ime, zbog nje... Znam, nisam ja prava princeza ali islam me tretira i cini me da osjecam da to u stvarnosti i jesam! Dvije sedmice, nakon njenog povratka u Palestinu, Jasmina je sehidila! Ubio ju je Izraelski vojnik pred kucom... Moja dusevna prijateljica je otisla...osjecam kao da je otisao dio mene. Za vrijeme boravka na koledzu, upoznala sam mnogo prijateljica muslimanki sa Bliskog Istoga gdje sam zavoljela uz druzenje i arapski jezik. To je bio tako lijep jezik, posebno kada bi ga slusala dok uce ajete iz Casnog Kur'ana ili slusajuci ga na kaseti, cak iako nejmam ideju o cemu se govori, dira me u srce i dusu. Pokusavam svim naporima da naucim Arapsko Pismo - uciti Kur'an i pisati Arapskim jezikom, sto i hocu insaallah, vremenom i praktikom. Po zavrsetku koledza, vracam se u svoju malu zajednicu, nisam imala vise pocasti da budem okruzena muslimanima ali zedj za islamom i Arapskim jezikom nikada nisu napustili moje srce a sto je moju familiju veoma uznemiravalo. Nakon nekoliko godina, Allah dz.s. mi salje osobu na moju stazu, ko je ustvari bio tako izvanredan primjer islama, bas onako kakav je i islam bio da sam odjednom pocela pitati i citati sve moguce sto sam mogla o ovoj vjeri. Mjesecima i mjesecima...ucila sam i molila se i napokon 15 aprila 1996 sam primila islam. Nije to bila samo jedna obicna stvarcica da me ucinila uvjerljivijom... bilo je to bas sve o islamu, da sam odlucila nikada i nikada odustati od moga islama! La ilahe illallah, Muhammedurresulullah! Nejma boga osim Allaha, Muhammed je njegov poslanik! Kada su, medjutim, moji saznali (porodica i prijatelji) da sam sve to vrijeme izucavala islam, totalno su me se odrekli i cak pokusali da me ubace u bolnicu za umno-poremecene. Smatrali su me ludom! Ali hvala Bogu, nije im to poslo za rukom. Naravno, sve je ovo bilo vrlo razarajuce po mene...ali vremenom mi je bijavalo lakse, jedino sto se zahvaljujem Allahu dz.s. koji je moj iman podigao na visok stepen! Nazvala sam svoju familiju dva dana nakon bombardovanja u Saudi Arabiji. Javili su mi da je moj amidza bio ubijen i da sam ja i moji teroristicki prijatelji odgovorni za to i da je njegova krv na mojim rukama. Plakala sam danima i danima...ali moj iman bi uz sve to bijavao ponovo jaci i jaci i ja bi nastavljala dalje. Ucinila sam nekoliko pokusaja da kontaktiram moju porodicu ali me jos odbijaju cak odlaze tako daleko mijenjajuci i broj telefona, neki su postavljali prepreke i barikade kako ne bih mogla prici njihovim domovima. Jedna od takvih je bila i moja majka. (!?) Ali akoBog da nastavit cu s mojim pokusajima da ih kontaktiram i da im se priblizim. Nakon sto je proslo cetiri dana od bombardovanja, vratila sam se iz kupovine i pronasla:" terorist lover " (simpatizer terorista) ispisano sprejom na jednoj strani moga vozila. Kada je policija pristigla da uzme izvjestaj, zatrazila sam od njih da pretraze auto zbog mogucnosti drugih steta, kako me ne bi omele u toku voznje...Odbili su, tvrdeci da imam terorist - prijatelje, koji su im navodno 'spremili bombu u autu'. Nisam mogla da vjerujem usima ono sto sam cula! Stvari su postajale cinjenicki puno losije i losije... Jedne noci sam bila podobro napadnuta dok sam parkirala svoje auto, sto se pretvorilo u tucu i tada me zbo nozem.Doduse, bio je uhvacen...sada placa svoju kaznu...radi u komunalnim uslugama (!?)kupi smece sa ulica, cisti javna dvorista i obavlja sitne poslice u policijskoj postaji i...onda se cudimo kako imamo visok standard kriminala u US !? Mnogo puta bi imala presjecenu vezu kocnice u autu tako da sam cesto gubila kontrolu u voznji. Bila sam nekoliko puta napadnuta u svojoj kuci od nekog nepoznatog muskarca. Zvizga pistoljskih metaka je porodicni zvuk, medjutim stali bi vani i pucali u moju kucu. Tako jednoga dana i gradski peraci vesa su iznenada 'izgubili' moju islamsku odjecu; moje djilbabe,abaije, nikabe i hidzabe...cudo da je sva moja 'zapadna' odjeca bila vracena umjesto druge. Ovi ovdje ljudi, ukljucujuci moju familiju su mi oduzeli mnogo toga i unistili mnogo stvari...ali jednu stvar koju nikada nece moci oduzeti od mene je moj islam i nikada nece unistiti moj iman a Allah dz.s. je takodje uz mene i cuva me. Trenutno, dok vam pisem ove recenice, na sudu sam jer nejmam pravo da diskutujem javno, ne zbog toga sto sam ucinila kriminal...povrh svega, sud mi zabranjuje da napustim ovaj grad. (Lici na demokratiju, nejma sta, prim. aut.) Ali, na koncu svega, nece ni u ovome uspjeti, insaAllah! Ono malo znanja sto imam i sto se jos borim da neucim jeste obnavljano sa interneta i iz knjiga i materijala koji mi salju moje iskrene prijateljice muslimanke i porodice sa interneta. Zahvaljujem im se na podjeli njihova znanja i za njihove dove i rijeci utjehe i hrabrosti. Sve moje postovanje i dove su sa vama. Jasmini...moja prijateljice i sestro u islamu, ti koja si bila prva sto si podijelila islam sa mnom... znam kada sam primila islam ti si se tada nasmijala i zahvalila Allahu dz.s. svim zahvalnicama i velicanstvenosti... vidimo se u Dzennetu, insaAllah! Volim te Seko... Ne pisem ovo u nadam da cu dobiti vase simpatije. Molim vas da me se sjetite u dovama. Nepravda kojoj se mi muslimani suocavamo u cijelom svijetu mora jednom stati i doci tome kraj. Ovo je vrijeme kada mediji moraju da koriste metod: 'istina citat' sto se tice islama a ne samo ono sto oni zele i sto im odgovara montiraju i prezentuju... Inace, ako stvarno zele da prezentuju i sire dogadjanja na Bliskom istoku ili Americi gdje su muslimani glavna negativna uloga,onda trebaju isto tako da prikazuju krscane i krscanstvo kada se nesto veoma uzasno desava, tada bi da pobjegnu od crne istine!!! Za nas muslimane... na nama je da odbacimo nase tradicije, kulture, vlade,nacionalizam i samo da budemo muslimani kako nas je Allah dz.s. stvorio da budemo. ----------------------------------------------------------------------------- # Nasa sestra Amira ce insaAllah ostvariti svoje zelje, molimo Allaha dz.s. da joj olaksa iskusenja! Bila je ogorcena na arapske vladare jer se muslimanka danas u svijetu nalazi u veoma teskoj poziciji. Na jednoj strani biva napustena od krvnih srodnika jer je muslimanka, pokorna samo Allahu, dok je na drugoj strani zalila zasto ne moze dobiti mjesta pod Suncem u jednoj od muslimanskih zemalja...Sestro razumijemo te i neka ti Allah podari olaksicu! Amin!# p.s. Do kada ce muslimanka u suzama dozivati Halifu Mu'tesima!? Do kada...
„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

  • »pustinjar« je muško

Postovi: 120

Datum registracije: 11.01.2003

Lokacija: Beirut, Middle East

  • Poruku poslati

2

Subota, 17. April 2004

jah, lijepa priča. ali mislim da bi ljepše zvučalo ako ove pričice nebi prepisivali od drugih već pričali naše događaje- lične. npr. kako je neko od nas počeo klanjati, mada smo većina iz vjersko obrazovanih porodica, pa , kako je to bilo sa nama . . .

Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

3

Utorak, 06. Juli 2004

Kristiane Backer

''Otkrila sam da je islam pro-zenski i pro-muski; u islamu, zene su imale pravo na glasanje jos godine 600. Muskarci se oblace skromno a i zene se oblace skromno. Niko ne smije koketirati ocima vec pogled moraju oboriti. Mislim da se nije zdravo sepuriti svojom ljepotom (seksualnoscu) jer to privlaci pogresnu energiju ka osobi koja se istice. ''

Kristiane Backer se rodila u protestantskoj porodici i odrasla u Hamburgu, Njemacka. Kada je imala 21, zaposlila se u Radio Hamburg kao novinarka. Dvije godine kasnije biva odabrana izmedju hiljada aplikanata za novog prezentera 'MTV Europe' i odlazi za London. "Bilo je izvrsno – bila sam u mojim dvadesetim, zivjela u Notting Hill, nova djevojka u gradu, pozivana svugdje i fotografisana sa ‘paparazzi’, djelima.

Upoznala sam mnogo poznatih ljudi (od Robbie Williams do Lenny Kravitz) i imala velicanstveno vrijeme. Vecinu moga novca sam trosila na odjecu. Putovala sam po Evropi, uvijek ka najboljim mjestima - Barcelona, Istanbul, Paris; tako sam jednom otisla u Boston da intervjuisem ‘Rolling Stones’, I otisla sam vani sa Princom na sedmicu. Uvijek sam bila zena broj jedan na MTV i literalno sam bila na televiziji: Prezentirala sam Coca-Cola izvjestaj kao i 'European Top 20', intervjuisala sam bandove i milioni ljudi su me prepoznavali sirom Evrope. Na jednom sam rok koncertu stala ispred 70,000 ljudi." Kasnije 1992, pomocu "ciste prilike ili sudbine" srela se sa Imran Khan, kasnijim kapitenom pakistanskog bejzbol tima. To je bio prvi puta kada se srela sa muslimanom. Ona i Khan, koji je takodje izucavao njegovu vjeru, imali su mnogo diskusija o islamu.

Dao joj je par knjiga o islamu i ona je pocela da ga izucava. "Pocela sam osporavati moje predrasude i gledati iza naslovnica. Procitala sam Kur’an i sve je pocelo da ima smisla." Kako je izucavala islam, pazljivo je gledala na neke izdatke, kao sto su prava zene u islamu. "Kao moderna zapadnjakinja sa karijerom, naravno morala sam gledati na islam. Prestala sam nositi mini suknjice i pocela oblaciti duge haljine na TV ... Sokirana sam kako mnogo zena nosi tako malo odjece da bi dospjele na naslovnice i na prve stranice – to je stvarno degradirajuce stanoviste za zenu. '' Otkrila sam da je islam pro-zenski i pro-muski; u islamu, zene su imale pravo na glasanje jos godine 600. Muskarci se oblace skromno a i zene se oblace skromno.

Niko ne smije koketirati ocima vec pogled moraju oboriti. Mislim da se nije zdravo sepuriti svojom lljepotom (seksualnoscu) – jer to privlaci pogresnu energiju ka osobi koja se istice. '' Napokon, ona prihvata islam. Ona sada klanja pet puta dnevno i posti mjesec Ramazan. "Pila bih sampanjac na zurkama svake noci, ali sada nemam dodira sa istim nikako." Godine 2001. ona odlazi za Mekku. "Bilo je velicanstveno, vratila sam se nazad osjecajuci sretan kraj i tisinu." Nakon sto je uzivala u svjetskom ‘show’-u zvanom " to the max", shvatila je da za nju tamo nema nista nova i da to nije bio stvarni cilj zivota. Pocela se zanimati za ostale oblasti. Odlazi na Westminster University i izucava prirodnu medicinu ukljucujuci biljke, aromaterapije, ‘qui gong’, kinesku medicinu, boje ruza, kao i ‘homeopathy’. "Ovaj kurs (bila sam na vrhuncu moje karijere, ali to je bilo razarajuce po dusu. Nisam mogla vise to raditi nikako) otvorio je vrata novog fascinirajuceg svijeta za mene – svetiji nacin vidjenja covjeka i prirode, zdravlja i bolesti, kako su stvari u konekciji."

Ona trenutno ima svoju licnu ‘homeopathy’ kliniku u Njemackoj. Takodje se ukljucila u projekat razvoja prirodne kozmetike i opskrbljivanja hranom koristeci tradicionalne ljecive substance i egzoticna ulja pronadjena u zemljama Arapa. Takodje je studirala na Birkbeck University; odsjek- Religijska Ucenja, ukljucujuci islamsku umjetnost , islamsku medicinu i socijalno politicka stanja u islamu. Backer se takodje ukljucila i u humanitarne akcije. Godine 1998. organizovala je i koordinirala veoma korisnim planom ‘Art Exhibition & Concert’ u asocijaciji sa Bosanskim Ambasadorom pri UN-u, Mohammedom Sacirbegovicem u prisustvu predsjednika Bosne i Hercegovine kao dio ‘Bridge Project’ koji je bio namjenjen ujedinjavanju tri razlicita naroda Bosne i Hercegovine. Bila je izvrsnicki clan humanitarne organizacije "Learning for Life". Godine 2001. 'Learning for Life' organizuje dogadjaj gdje se sakupljao prihod izbjeglicama iz Afganistana, gdje ona biva domacinom. Posjetila je Pakistan mnogo puta sa prijateljima i izucavala zivot i sistem koji je mnogo bio drugaciji od onoga kojega je poznavala na zapadu. Vidjala je nemoguce siromasne ljude, koji su bili tako fini, gostoljubivi i kulturni. "Otisla sam setajuci u planine Pakistana i vidjela mnogo siromasne ljude koji su imali osmjeh na licima i zadivljujuci sjaj u njihovim ocima; taksista je ostavio cak cetiri sata preko da bi se samo uvjerio da sam sigurno stigla kuci.

Na zapadu ljudi su tako skrti sa vremenom i novcem i nikako ne bi gubili vrijeme da vam pomognu – uzimali bi i pica i droge mnogo, ali nikoga nisam vidjela da je stvarno sretan.’’ I dalje nastavlja da pokrece mnoge dogadjaje u Evropi. Ona govori jasno Engleskim i Njemackim Jezikom a takodje zna i Talijanski i Francuski. U islamu, pronasla je cijeli novi zivot. "To je bio najveci poklon koji sam ikada primila."

By Mushfiqur Rahman.
Izvor: Welcome Back to Islam
„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

ed

Veteran

(61)

  • »ed« je muško

Postovi: 3.336

Datum registracije: 17.12.2002

Lokacija: D

  • Poruku poslati

4

Petak, 09. Juli 2004



Malcolm X, pored Muhammed Alija, najpoznatiji američki preobraćenik u Islam jednom prilikom je rekao da je zatvor najbolji fakultet za Amerikanca crne kože. Za vrijeme svog boravka u zatvoru, Malcolm je prepisao čitav riječnik stranih riječi i pridružio se je rasističkoj grupi: "Nation of Islam". Danas se u američkim zatvorima nalazi oko 200.000 muslimana; većina njih je u zatvoru prešla na Islam. Kanadska TV kuća CBC u jednosatnoj emisiji "Islam behind bars" ( Islam iza rešetaka ) pokušava da se približi ovom fenomenu. Prema njihovim podacima Islam je najbrže rastuća vjera u američkim i britanskim zatvorima. Do riječi dolaze nekoliko njih koji su u zatvoru primili Islam i taj korak im je otvorio vrata nade ka boljem životu.

Jedan od njih je Abdullah Rašid, koji izdržava kaznu zbog ubsitva u "New York State maximum security prison". Za CBC on kaže: "Pošlo mi je za rukom da okrenem čitavu svoju situaciju iz negativnog u pozitivno. Onda počinješ da shvataš da ništa nije tako crno kako ga ti vidiš. U džamiju dolazim svaki dan. Tu se nalaze moja braća i mi se međusobno pomažemo. "

Abdullah Rašid je jedan od onih koji su prelaskom na Islam odbacili vjeru svojih bijelih robovlasnika: "Među muslimanima se ojećam sigurnim. U zatvoru se nalaze mnoge bande, ovdje imate mnogih incidenata nasrtaja nožem. Vuk samotnjak ovdje biva brzo pojeden."

Kevin Culmer je također u zatvoru prešao na Islam, nakon što je bio osuđen na 18 godina robije zbog obijanja banaka. Iako je pljačkao bez oružja, uspio je da obije banke, pokazivanjem komadića papira radnici na šalteru: ' daj mi pare'. Tim parama je finansirao svoj konzum kokaina: "Moj dernek bi počinjao već srijedom. Imao sam lokacije u koje sam zalazio samo posebnim danom. Mnogo žena, mnogo vina, droge. Nakon što sam dobio 18 godina rekao sam sebi da moram promjeniti svoj način života."

Bio je zadivljen način međusobnog ophođenja nekoicine muslimana. To mu je promjenilo život, prihvatio je njihovu vjeru i postao bolji čovjek: "Vidio sam kako se međusobno ponašaju. Nije bilo tuče, bili su ljubazni i ponizni jedni prema drugima. Sa njima sam se osjećao potpunom osobom. Osjećao sam se kao da sam kod kuće."

Nisu svi oduševljeni ovim demografskim razvojom. U emisiji do riječi dolazi Stephan Schwartz, autor knjige " The Two Faces of Islam". On upozorava: "ovi ljudi su od zatvrora napravili male Saudijske Arabije u kojima su uspostavili ideološku kontrolu. Po njemu, zatvori su rasadnik islamskog terorizma.

Ali Mustafa je sljedeći musliman, koji dolazi do riječi. Na Islam prešao također u New York state prison, gdje se je nalazio zbog dvostrukog ubistva. Osuđen je na 14 godina zatvora. Na početku svoje kazne pravio je probleme, tukao se je sa stražarima i proveo je dosta vremena u samici. Nakon toga je prešao na Islam i kako kaže to mu je pomoglo da prihvati svoju sudbinu. Nakon što je smirio svoj temperament razočarao se je u svoju zemlju. "Amerika hoda svijetom govoreći drugima šta treba da rade. Zar je teško razumjeti da kada stalno nekoga udarate da će on eventualno uzvratiti udarce?. Mi živimo u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta. I pored toga imamo beskućnike, ljude bez osnovnog obrazovanja, bez posla."

Nakon što je odležao zatvorsku kaznu, Mustafa je uspostavio kontakt sa svojim sinom, koga je uspio preobratiti u Islam. Ali nedugo nakon toga njegov sin je ubijen u jednoj pucnjavi. Uprkos teškoj sudbini Mustafa je smiren: "Ne vjerujem da bi bez Islama ovo sve izdržao. Islam je najbolja stvar koja mi se je desila u mom životu."

Izvor: 1
Izvor: 2
Čvrsto je ubijeđen u svoje stavove. Nemojte ga zbunjivati činjenicama!

@ef

Majstor

(22)

  • »@ef« je muško

Postovi: 1.842

Datum registracije: 11.02.2004

Lokacija: Sandzak, Novi Pazar

  • Poruku poslati

5

Petak, 09. Juli 2004

"Zhurnal", petak 11.jun 2004.

Anelka najavio seobu u Emirate

Bizarna karijera Nikolasa Anelke juche je dozhivela josh jedan obrt. Ne, nije u pitanju neki fantastichan transfer, vech odluka kontraverznog francuza da promeni veru i predje u Islam. Napadach Manchester Sitija, koji nije uspeo da se izbori za mesto u selekciji Zhaka Santinija za EVRO 2004 u Portugaliji, proteklih sedam dana je boravio u Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a pre dva dana je posetio Mekku, sveto mesto Muslimana.
- Interesuje me islamska vera, zhelim da saznam sve o njoj. Bio sam sa nekim ljudima, prichali smo do chetiri sata ujutro. Slushao sam pazhljivo i dosta nauchio, bash kao i Roberto Badjo kad je prihvatio budizam. Um mi se prochistio, vidici proshirili, a sve me je fasciniralo - rekao je Nikolas Anelka.
Francuz je, medjutim, shokirao sledechom izjavom:
- Spreman sam da ostanem u Emiratima i ovde igram fudbal. Nemam nameru da se vracham u Englesku ili Francusku - rekao je Anelka poshto je prihvatio islamsku veru u Al Vasl dzhamiji i prochitao delove Kur'ana izmedju dvojice muftija.
Prgavi Anelka, koji dugo ima problema sa klubovima i menadzherima zbog neobuzdanog temperamenta ima ugovor sa Manchester Sitijem do juna 2007. godine.
- Moja odluka nije iznenadjenje, o njoj razmishljam od 1999. godine kad sam sa drugovima iz detinjstva pomagao zajednici u Trapesu, mestu pored Pariza gde sam rodjen. Korak blizhe sam bio posle posete shkole u Londonu koju je osnovao Jusuf Islami, poznat i kao popularni pevach Ket Stivens - istakao je Anelka.
Potezi Francuza su novo poglavlje u jednoj kontraverznoj karijeri. Josh se preprichavaju sukobi sa selektorom Francuske Rozheom Lemerom i Zhakom Santinijem. Ni kasnija izvinjenja nisu pomogla da se vrati u selekciju Galskih petlova.
Anelku je "otkrio" Arsen Venger, a sa 18 godina talentovani napadach je stigao na Ostrvo. Sa Tobdzhijama je osvojio duplu krunu 1999. godine, a na zahtev navijacha sa kojima je bio na ratnoj nozi prodat je Realu za 23 miliona funti. Arsenal je na njemu zaradio 22 miliona. Vech sledeche godine je otishao iz Madrida u PSG, ponovo ostavljajuchi iza sebe "neprijatelje". Francuzi su ga nedugo zatim pozajmili Liverpulu, a pre dve godine je Anelku kupip Manchester Siti za 13 miliona funti.
Relax, take it easy, for there is nothing that we can do.

Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

6

Ponedjeljak, 16. August 2004

Čudni događaji iz života jedne pokrivene žene

Zapravo je to samo komad platna. U razlicitim velicinama, nekada kvadratnog oblika, nekada kao sal, saren ili jednobojan. Cesto ga nalazimo kao ukras oko vrata ili lezerno prebacenog preko ramena. Ako ga stavis na glavu, svijet se promijeni na neocekivan nacin.

Tako je barem bilo meni kada sam nekoliko sedmica nakon mog prelaska na islam odlucila jedan takav komad platna (u ovom slucaju sivi primjerak sa decentnim cvijetnim uzorkom) staviti na glavu shodno islamskim propisima oblacenja. Tako opremljena usudila sam se uciniti korak u javnost i ocekivala sam manje-vise opusteno ono sto se trebalo desiti.

Ono sto je doslo je bila gomila iskustava, kako negativnih tako i pozitivnih, smijesnih i zalosnih, te interesantan uvid u moc stereotipa nad covjekom, pri cemu ne izostavljam sebe.

Kao prvo vazilo je navici se na odredjene standardne situacije. Kao lahka i jednostavna vjezba posluze obracanja na turskom i zar-ti-nije-strasno-vruce?-pitanje. Teze su situacije u javnim prevoznim sredstvima, jer se uvijek nanovo neko nadje ponukan da bezobzirno bulji u tebe.

Iznenadjena sam bila spoznajom da su neki moji savremenici na osnovu mog spoljasnjeg izgleda bili sjajno informisani o meni i mojoj situaciji, bez da su me uopste poznavali. To „znanje“ se pokazivalo najbolje u izjavama, kasiranim kao pitanja: radne koleginice: „A religiju si promjenila samo zbog udaje, zar ne?!“ ili: „Sigurno ne smijes navecer duze ostati van?“. Starija zena na autobuskoj stanici: „Imate tako lijepo lice, ali izgleda da morate da nosite tu mahramu?“. Kada joj uzvratim da je nosim po vlastitoj zelji, klima glavom puna razumijevanja: „Da, da, druge zemlje, drugi obicaji.“ Na objasnjenje da sam zapravo Njemica i da sam presla na islam, me gleda zaprepasteno, i tada se vec njen muz osjeca pozvanim da intervenise: Pa, on je vidio na televiziji dvije zene Njemice koje su sa svojim muzevima zivjele u Turskoj, ali su se nakon nekoliko godina vratile u Njemacku psihicki unistene. Aha, razmisljam, to je nesto kao njemacka verzija od „Not Without My Daughter“. Prije nego sto mogu ista odgovoriti, dolazi njihov autobus i oni mi na rastanku zele „Svako dobro“ – popraceno onim odredjenim pogledom koji izrazava ubjedjenje da ce mi to svakako trebati.

Bila sam iznenadjena kada sam morala ustanoviti kako brzo neki ljudi naspram mahrame zaborave svoje dobre manire. Na primjer ona zena u redu ispred kase u samoposluzi. Posto sam uzela samo jednu cokoladu, stajala sam bez kolica direktno iza nje. Spomenuta (cca. 50 godina, elegantna garderoba, moderna frizura) se okrece i ostentativno bulji u moje lice. Ja nisam jos na takvo sto navikla, pa odlucujem da je iz mjere predostroznosti ignorisem (sto nije nimalo lahko, jer stoji samo pola metra ispred mene). Posto to ne pokazuje nikakvo dejstvo, pogledam je ipak, pri cemu nabacujem posebno iznerviran izraz na lice. Ni to ne donosi promjene, te ponavljam istu proceduru nakon primjernog vremena, ali ovaj put sa intenzivnijim izrazom lica, no opet nema reakcije: zena i dalje ne skida pogled sa mene. Konacno je pitam –jer mi one nevjerovatno originalne primjedbe padnu na pamet tek mnogo kasnije- zasto me tako gleda. Glupo pitanje –ona postavlja protupitanje: „Zar ne smatrate da ste vrijedni gledanja?“ Tada prvo ostajem bez rijeci i pitam se sta se uopste na to moze odgovoriti. Na moju izjavu da to njeno ponasanje ne nalazim bas uctivim, zena pocinje da se glasno buni govoreci da sam bezobrazna.

Na putu kuci, jeduci spomenutu cokoladu, dolazim do zakljucka da je ona vjerovatno mislila da jedna zena koja se ovako oblaci kao ja i time skrece paznju na sebe, svojoj okolini daje pravo da je gleda. Ne ponasa se ona pogresno, vec ja, time sto sebi dajem ovakav izgled, pa se jos i zalim kada drugi bulje u mene. Hm, logika tog razmisljanja je primamljiva. Ja sam iz svega izvukla sljedecu pouku: ne treba nikada popustiti pred naletom gladi za cokoladom! Posljedice se ne mogu sagledati!



Zar vam je to Allah dopustio?



Veliku zbunjenost prouzrokuje cinjenica da se povremeno rado sluzim biciklom kao prevoznim sredstvom. Mahrama i biciklo –to su dvije stvari cija kombinacija ocigledno prevazilazi opstu ljudsku moc predstave. Tako mi se moze desiti da me moj muz pozdravi rijecima: „Vidio sam sa prozora zenu koja je gledala u nas ulaz kao da je vidjela nesto cudno. Tada sam znao da si ti dosla.“

Tako se i jedna prolaznica (cca. 50 godina, elegantna garderoba, moderna frizura) osjecala primoranom da mi se privuce s ledja, dok sam sasvim bezazleno vezala svoje biciklo pred postom, i da upita zar mi je to Allah dopustio. Nakon sto sam savladala iznenadjenje, uzvracam da je rasireno prilicno veliko neznanje o tome sta je Allah zenama dozvolio, a sta ne, i da zena u islamu moze voziti biciklo, u odgovarajucoj odjeci. Ona veli da je moje koristenje bicikla „napredno“, na sto je ja poducavam da je i Poslanik nekada trcao sa svojom zenom (a tada ipak jos nisu postojala bicikla). Ko zna, mozda sam barem u ovom slucaju mogla malo narusiti jedan stereotip.

Povremeno, kada uspijem ignorisati to neprestano posmatranje, me uhvati nesavladiv pobunjenicki duh, pa tada koristim biciklo za male atake na odredjene predstave (muslimanke ne smiju voziti biciklo, muslimanke se uopste ne mogu slobodno kretati, muslimanke se ionako ne smiju pojavljivati u javnosti, i sta ne sve...). Vidim li tada negdje grupu ljudi, uzmem veliki zalet, projurim pored njih u sto vecoj brzini dok se moja mahrama vijori, pa se radujem zbog pogleda punih nevjerice koje naravno ja uopste vise ne mogu da vidim.



O „intervjuima“ i drugim neprijatnostima



Mnogo toga se moze uzeti sa humorom, ali nekada to nece bas da uspije. Kao na primjer onaj dan kada je zena prolazeci pored mene na biciklu, pljunula. Prije nego sto sam mogla reagovati, ona je otisla. Nije me pogodila, ali je psihicki pogodak djelovao jos neko vrijeme –ali ne dugo, jer takve ljude ne mogu da uzmem za ozbiljno.

Nimalo smijesan nije bio jedan „intervju“ na koji sam bila pozvana nakon sto sam aplicirala za mjesto uciteljice njemackog. Sumnje o sretnom ishodu mog poduhvata su me spopale odmah kada sam usla u otmjenu zgradu jezicke skole i kada sam zamjetila slike moderne umjetnosti na zidovima. A kada sam usla u biro direktorice, postalo mi je jasno: nema nista od ovoga. Ta dama (cca. 50 godina, elegantna garderoba, moderna frizura) me gleda kao da je vidjela duha. Jer ona zbog svoje izgubljenosti nije u stanju da me pozdravi i ponudi mi da sjednem, preuzimam ja inicijativu u svoju ruku, pozdravljam je i sjedam pruzajuci joj mapu sa dokumentima. Nastupajuci razgovor je pomalo groteskan, jer obje strane znaju da se ovaj radni odnos nece zasnovati. Konacno postaje konkretna: ja zapravo ostavljam sasvim kompetentan utisak, ali misli da ce musterije imati problema sa mahramom, a osim toga –i ona licno je protiv mahrame. U svakom slucaju, ovo zvuci bolje nego u ovakvim slucajevima uobicajeno: „Javit cemo Vam se kasnije...“. Kasnije se sjetim da sam joj trebala reci zasto sam aplicirala bas u toj jezickoj skoli: jedan njihov reklamni plakat je prikazivao africku zenu sa islamskom mahramom i nosio je natpis: „Halima uci njemacki“. Kao musterije su muslimani izgleda sasvim prikladni, drugacije stoje stvari sa saradnicima...



A moze i drugacije...



No, stičem i iskustva sa kojima nisam racunala, i cesto moram preispitati sopstvene predrasude o Njemcima. Na primjer, bila sam ubijedjena da ce u malom gradu u kojem zive moji roditelji biti jako problematicno sa mahramom. Kada sam se napokon usudila tamo otici, ljudi su se prema meni ponasali tako normalno da sam naposljetku opipala svoju glavu da provjerim da nisam kojim slucajem mahramu zaboravila kod kuce.

U drugu ruku sam mislila da se u Berlinu zbog otvorenosti jednog velikog grada necu susresti sa puno poteskoca –procjena koja se nije potvrdila. Ali i Berlin ima drugu stranu: docentica na univerzitetu koja mi nudi posao tutora, starija dama u „Weddingu“ koju pitam za put i koja mi ljubazno kaze da mi mahrama lijepo stoji, koleginice koje u razgovoru pokazuju istinsko interesovanje da upoznaju ono sto im je nepoznato i strano. I svi oni ljudi koji u meni vide covjeka, a ne samo predstavnika jedne u najboljem slucaju strane, a u najgorem slucaju neprijateljske religije. Ostaje nada da ce drustvo kao cjelina steci dovoljno otvorenosti i sigurnosti da ce moci sa zenama pod maramom postupati kao sa koleginicama, komsinicama, ucenicama i uciteljicama.

A za „pokrivene“ vazi: onoj koja u ovom drustvu zeli da opstane pod mahramom, je potrebna pored marame „debela koza“ i dobra porcija humora. Aplikacijama za posao kao mjeru predostroznosti uvijek dodajte sliku, a inace je preporucljivo pripremiti nekoliko tablica koje se mogu primijeniti po potrebi u odredjenim situacijama: za tursku pijacu: „Türkçe konusmuyorum“ (= Ne govorim turski.); za ljetne dane: „Ni meni nije toplije nego vama!“, a za radoznale poglede u javnim prevoznim sredstvima: „Molim vas, nemojte me hraniti!“.*

Najvaznije je ne traziti razlog svim losim iskustvima u mahrami –da mahrama na glavi ne postane mahrama u glavi. Sto se mene tice, upravo primjecujem da moram paziti da ne razvijem predrasude prema 50-godisnjim gospodjama u elegantnoj garderobi i sa modernom frizurom...


* Takav natpis nalazimo obicno u zooloskim vrtovima pored kaveza kada dolazimo da gledamo zivotinje...

Prevela: Amra
„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

  • »Chechenac« je muško

Postovi: 140

Datum registracije: 30.10.2003

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

7

Srijeda, 18. August 2004

[SIZE=4]bivsa katolkinja Celine Ludic [/SIZE]

Selamu alejkum,
Postala sam muslimanka prije skoro 3 godine.
Moja potraga za duhovnošću trajala je preko 30 godina. Odgajana sam kao katolkinja i pronašla mnoge stvari sa kojima se nisam slagala: vjerovala sam u Isusa, ali nisam vjerovala da je on Božiji sin, niti da je on Bog. Sama sam zaključila da je on bio rabin, učen Jevrej i učitelj. Zbog ovoga sam otišla i studirala kod rabina, učila Toru i neke zakone judeizma. Iako judeizam nije bio pravi odgovor za mene, ipak sam stekla razumijevanje njegovih vjerskih i duhovnih puteva.
Onda sam počela istraživati duhovnost kod žena, ali našla da je nešto nedostajalo; ono nije uvijek bilo monoteističko, jer oni su vjerovali u boginju, a mnoga učenja su odbacili tako što su smislili novi način života. Imala sam mnogo poteškoća vjerovati da je Bog žena, jer nisam vjerovala ni da je On muško. Dopadalo mi se judeističko vjerovanje da je Bog neviđen i nepoznat. Zbog toga nisam mogla razumjeti njihova učenja, ali složila sam se s njima što se tiče jednakosti žene i muškarca. Poštovala sam, stoga, njihovu potragu, mada mi njihove metode nisu odgovarale.
1990. godine, naučila sam o “prirodnoj duhovnosti”. Iako oni vjeruju u Stvoritelja i jednoću svijeta, nisam mogla postati prirodno duhovna – morala sam pronaći vlastitu duhovnost. Bila sam šokirana kada je moja zemlja Kanada krenula u rat protiv Mohawka 1990. godine. Borila sam se rame uz rame s njima oko pet godina. Radila sam, ali tada mi je ponuđen izbor, vidjela sam dva puta ispred sebe: jedan je bio Božiji put, a drugi put čovjeka. Odlučila sam se na svjesnu podanost Bogu, da ću Mu služiti i upotrijebiti svoje talente da bih propagirala Njegovu riječ i Njegovu poruku, tj. poruku mira i pravde kroz Njegove zakone.
Izabrala sam Božiji put umjesto “čovječijeg puta”. Kada se kriza završila nakon pet godina, Bog me je uputio nazad u moje duhovne korijene.
Većinu života, dolazili su mi prijatelji iz Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Oni su bili jevreji, kršćani i muslimani, a njihova religioznost mi nije ništa značila, jer nisam vjerovala u organiziranu religiju. Cijeli život sam čvrsto vjerovala da treba da direktno pričam sa Bogom i da Ga zamolim štagod mi treba i zahvalim se na onome što mi je dao. Također sam čvrsto vjerovala u jednakost polova, i ravnopravnost među svim rasama i narodima pred Bogom. Kršćanstvo me je naučilo o Isusu, u kojeg sam vjerovala. Judaizam mi je pokazao da mogu sa Bogom pričati direktno, da muškarci i žene treba da obavljaju molitvu odvojeno i da je Bog dao pravila o ishrani. Gdje sam sve ovo mogla naći? Nijedna religija, nijedno učenje nije mi moglo ponuditi sve ovo, ali Bog je bio tu da me vodi.
Kada sam imala 25 godina, upoznala sam i zaljubila se u mladog čovjeka. On je bio Iračanin po rođenju, Jevrej po religiji i živio u Izraelu mnogo godina. Došao je u Kanadu 70-ih godina, mi smo se upoznali i zaljubili jedno u drugo. Onda je nastao rat između Izraela i Lebanona. Upravo kada smo se htjeli vjenčati, on je odlučio da se vrati i bori se za svoju armiju. U ratu je bio ubijen. Čak i mnogo godina poslije toga, u sebi sam skupljala tu bol. Ali Allah je zaštitio moje srce i dao mi je divan poklon. Upoznala sam jednu djevojku Lebanonku, ona je bila muslimanka šija. Ona nije bila mnogo religiozna ali je bila ponosna što je muslimanka. Razgovarale smo i ispričala sam joj šta se desilo, ona me je pogledala sa suzama u očima i rekla mi da je ona izgubila svog brata u tom istom ratu. Do dan danas mi ne znamo da li je njen brat ubio mog momka ili obrnuto, a možda nisu ni ubili jedno drugo. Nakon suza i boli, postale smo vrlo dobre prijateljice, a ona mi je pomogla da izliječim svoje srce.

1995. godine nastala je vijest u Montrealu o ženama koje nose hidžab, pa sam ja odlučila da ja dokumentiram to i da intervjuišem ljude, jer sam već radila na radiju 4 godine. Putem prijatelja sam upoznala jednu vrlo ljubaznu Iračanku – Allahovi putevi su čudni – koja mi je govorila o važnosti nošenja hidžaba i o tome šta to njoj znači. Ono što me zapanjilo jeste bila njena duboka podanost Bogu kojeg je ona zvala Allah. Bila sam impresionirana njenom iskrenošću i dobrotom srca.
Ona mi je objasnila šta je islam. Rekla mi je da “nema drugog boga osim Allaha”. Muškarci i žene su jednaki, sve rase su jednake pred Bogom, Isus je bio poslanik, a ne rabin, njegova majka Merjem je divan primjer i da su pravila o ishrani manje stroga nego u judeizmu. Na vlastito iznenađenje, to je bilo ono u šta sam vjerovala! Počela sam se družiti s njom, a nakon mjesec dana postala sam muslimanka kao ona. Izgovorila sam šehadet s njom.
Ovo je bilo prije 3 godine. sada nosim hidžab i vrlo sam sretna. Vratila sam se na Univerzitet i studiram religije. Moja oblast je islam, a voljela bih doktorirati i postati stručnjak u ženskim pitanjima i hadisu. Trenutno pišem knjigu o ženama i islamu u 7. stoljeću na engleskom jeziku. Sada imam i radio program koji vodim zajedno sa prijateljicom uz čiju pomoć sam postala muslimanka. Na programu koji traje pola sata pričamo sa ženama iz cijelog svijeta i raznih religija. Uz pomoć profesora i vjerskih lidera, pokušavam da demistificiram islam i poruku islama. Također se trudim da dokumentiram u jednom filmu život muslimanke i njenu ulogu u društvu.
Allah me je uputio i dao mi ono što tražim kroz islam. Zbog ovoga, trudim se da koristim sve načine da pokažem drugima kompletnu sliku islama i da spoznam jedinstvo u raznolikosti koje predstavlja islam.
Moje muslimansko ime je Um-Kulsum, kao i kćerka Poslanika Muhammeda a.s. Ona me je inspirisala da budem dobra muslimanka.
Ovo je moja priča. Moja prva ljubav bio je jedan mlad Iračanin jevrej, koji je poginuo glupo u ratu, a moje srce bilo slomljeno. U Lebanonu su ostali komadi mene, a jedna Lebanonka mi je pomogla da zacijelim. Moje srce je zaliječila jedna Iračanka, ovog puta jedna žena muslimanka, jer me je upoznala sa islamom i pozvala me da budem muslimanka. Od boli gubitka, do radosti pronalaska novog načina života koji me doveo bliže Allahu.
Da Allah uputi sve one kojima je srce slomljeno. I imajte na umu da je poruka islama zapravo poruka mira i harmonije. Prije nego što se izliječimo, moramo prvo da razgovaramo o boli, a Allah će zaista izliječiti naša srca time što će staviti nekoga na naš put da nas odvede do NJEGA.

Selam
Um-Kulsum (Celine)

Prijevod: L.S.


Kaže Allahov Poslanik a.s.:"Gotovo da je došlo vrijeme u kojem će na vas navaliti razni narodi, kao što divljač navali na svoju žrtvu (cinjiu)." A ashabi upitaše: "Hoće li nas u to vrijeme biti malo, o Allahov Poslaniče?" Poslanik a.s. odgovori: "Ne, u to vrijeme će vas biti puno, ali ćete biti kao pjena na vodi. Allah će isčupati strah iz srca vaših neprijatelja, a u vaša srca će ubaciti vehen". Rekose: " A šta je to vehen, o Allahov poslaniče? Reče: "Ljubav prema dunjaluku i strah od smrti!".


Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

8

Četvrtak, 19. August 2004

Moj put ka islamu

Naslov ovoga teksta glasi ''Moj put ka Islamu'', tako da ću o tome pisati. Imam tek 16 godina i živim u Zagrebu. Sto se tice vjera u porodici, s očeve strane svi su pravoslavci, ali ne praktikuju previše vjeru, dok su s majčine strane katolici i moglo bi se reći da to i praktikuju. Dok sam bila malena, majka me uvijek vodila sa sobom u crkvu, no ja nisam osjećala nikakvu posebnost u tome, tako da sam jedva čekala da malo odrastem i prestanem ići tamo. Za sve to vrijeme ocu je to smetalo, on je bio više za to da budem odgajana u ateizmu.

Prije otprilike pola godine, na netu sam započela dopisivanje sa jednim momkom, koji je znatno stariji od mene. On je iz Bosne i musliman je. Počeli smo da se dopisujemo o svemu, pa tako i o vjeri. Prije toga nisam znala gotovo ništa o islamu. Od njega sam 1. put saznala da muslimani ne jedu svinjetinu, da ne smiju piti alkohol, da se klanjaju Allahu.

Sve me to polahko počinjalo interesirati. S obzirom da sam imala naviku na dan provesti po 3 sata na netu bezveze igrajući igrice ili skidajući muziku, odlučila sam da ih provedem istraživanjem tekstova o islamu. Naravno počela sam polahko sa osnovnim stvarima kao što je na primjer, Ramazan, tko je Allah, ko je Poslanik (a.s.), šta je uopste Kur'an. Ti osnovni pojmovi vodili su me sve dublje tako da sam saznala da je pozdrav 'Selam alejkum', sada sam željela znati i značenje tog pozdrava i toga što on predstavlja za muslimane, isto tako sam počela da čitam različite tekstove iz Kur'ana, Dove, priče o Poslaniku (a.s.), itd.

Naravno pročitala sam i koji su veliki grijesi. I odjednom kao da sam se počela pridržavati toga. Prije sam s društvom znala piti alkohol u disku, a sada sam se po prvi put osjetila ponosnom što im kažem da više ne pijem i nekako sretnom, ne samo zbog sebe već zbog toga što je to grijeh. Naravno, svaki dan sam na netu tražila nove i nove stvari, započinjala dopisivanja s ljudima koji su također muslimani. Za sve te prilike odabrala sam si muslimansko ime koje mi je bilo nekako posebno, s značenjem nekako bliskim meni, ko stvoreno za mene, a to je Šemsa (sunčeva svjetlost), jer kao da su me zrake sunca i svjetlosti obasjale nakon što sam počela upoznavati se sa islamom.

Sigurna sam da jednog dana želim da se udam za muslimana, tako da mogu i djecu tako odgojiti i da mogu još više i bolje praktikovati vjeru.

Eh sada, problem je što ja živim u Hrvatskoj, zemlji koja je katolička i u kojoj baš i nema mnogo muslimana. Moji roditelji vide kako mi ta vjera osvaja srce i pravo su ljuti zbog toga, jer njihove vjere nisam željela da prihvatim a sada odjednom prihvatam islam - vjeru s kojom niko u obje porodice nema veze. Ja nekako u sebi osjećam da je ta vjera kao stvorena za mene, osjećam da je jedina prava. Zelim se ponašati potpuno u skladu s njom a što nemogu i zbog toga se osjećam strašno.

Nemogu da izrazim dio sebe koji je veoma bitan.

Jedino što me od svega tješi je da ću jednoga dana kada se udam za muslimana, moći praktikovati sve ono što ne mogu sada (npr. nošenje hidžaba) i jednostavno živim za taj trenutak.

A dotada islam će živjeti u meni i mome srcu sve dok mi dragi Allah ne omogući suprotno...

Anonimna posjetiteljica www.bosnjakinja.net-a

„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

  • »Chechenac« je muško

Postovi: 140

Datum registracije: 30.10.2003

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

9

Četvrtak, 19. August 2004

[SIZE=3]Hatidza Watson – Bivši misionar, pastor, profesor, magistar u kršćanskoj teologiji [/SIZE]

Hatidža 'Sue' Watson – Bivši misionar, pastor, profesor. Magistar u kršćanskoj teologiji
“Šta ti se desilo?” Ovo je obično prva reakcija koju sam dobivala od svojih bivših kolega, prijatelja i drugih pastora koje bih srela nakon prelaska na islam. Pretpostavljam da ih ne mogu kriviti, ipak je od mene bilo vrlo neočekivano da promijenim religiju. Ranije, bila sam profesor, pastor, misionar. Ako je iko bio radikalni fundamentalist, to sam bila ja.
Upravo sam bila dobila magistarsku titulu u teologiji pet mjeseci ranije. Nakon toga sam upoznala jednu ženu koja je radila u Saudijskoj Arabiji i koja je primila islam. Naravno, ja sam je ispitivala o statusu žene u islamu. Bila sam šokirana njenim odgovorom, to nije bilo ono što sam očekivala, pa sam nastavila da je ispitujem o Allahu i Muhammedu (s.a.w.s.). Ona mi je rekla da će me odvesti u Islamski centar gdje bih mogla dobiti bolje odgovore na moja pitanja.
Ono što su nas učili o islamu jeste da je to demonska i satanska religija. Pošto sam bila profesor evangelizma, bila sam prilično šokirana njihovim pristupom, ono je bilo direktno i izravno. Bez zastrašivanja, bez napadanja, bez psihološke manipulacije, bez podsvjesnog utjecaja! Nijedno od toga. Nisam mogla da vjerujem! Dali su mi neke knjige i rekli mi da ako imam neka pitanja, bili su mi dostupni u njihovoj kancelariji. Tu noć pročitala sam sve knjige koje su mi dali. To je bilo prvi put da sam pročitala knjigu o islamu koju je napisao musliman; mi smo studirali i čitali knjige o islamu samo od kršćanskih pisaca. Slijedeći dan sam provela 3 sata u njihovoj kancelariji, postavljajući pitanja. Ovo je nastavilo svaki dan u sedmici, a ja sam do tada već pročitala dvanaest knjiga i shvatila zašto muslimani od svih religija najteže prelaze na kršćanstvo. Zašto? Jer nema ništa da im se ponudi!! U islamu postoji veza sa Allahom, oprost grijeha, spas i obećanje Vječnog života.
Naravno, moje prvo pitanje odnosilo se na Allaha. Ko je ovaj Allah kojeg muslimani obožavaju? Nas kao kršćane su učili da je to neki drugi bog, lažni bog. Ali, on, zapravo jeste Sveznajući, Svemoćni, Sveprisutni Bog. Jedan Jedini bez drugova ili Njemu jednakih. Zanimljivo je istaći da su postojali biskupi u toku prvih 300 godina Crkve koji su podučavali da je Isus (s.a.w.s) bio poslanik i učitelj!! Tek nakon prelaska Imperatora Konstantina na kršćanstvo, on je pozvao i upoznao ljude sa doktrinom Trojstva. On nije znao ništa o kršćanstvu, a uveo je paganski koncept koji ima svoje korijene u Babilonskim vremenima. Sada neću ulaziti u detalje o ovome. Samo moram još istaći da riječ TROJSTVO ne postoji u Bibliji ni u jednom prijevodu, niti se nalazi u originalnom grčkom ili hebrejskom jeziku!
Moje drugo važno pitanje odnosilo se na Muhammeda (s.a.w.s). Ko je taj Muhammed? Saznala sam da se muslimani ne mole njemu kao što se kršćani mole Isusu. On nije posrednik; štoviše, zabranjeno je moliti se njemu. Muslimani donose salavat na njega nakon molitve (namaza), ali isto tako donose salavat na Ibrahima. On je Poslanik i Vjerovjesnik, posljednji Poslanik. Zapravo, ni do sad, 1418 godina kasnije, nije bilo poslanika poslije njega. Njegova poruka je za cijelo čovječanstvo, za razliku od Isusove ili Mojsijeve poruke (a.s.) koji su došli Jevrejima. “O Izrael.” Ali poruka je ista kao Allahova poruka. “Gospodar, vaš Bog je Jedan Bog i nema drugih bogova osim Mene.” (Mark 12:29).
Pošto je molitva bila vrlo važan dio mog kršćanskog života, ja sam bila i zainteresovana i znatiželjna da saznam kako su se muslimani molili. Kao kršćani, bili smo neznalice o ovom aspektu muslimanskog vjerovanja, kao i o drugim aspektima. Mislili smo, a tako smo i naučeni, da se muslimani klanjaju u pravcu Ka’be (u Mekki), da je bog bio tamo i da je to centar ovog lažnog božanstva. Ponovo, bila sam šokirana kad sam saznala da je način molitve naređen od samog Boga. Riječi molitve su slavljenje i uzdizanje Boga. Pristupanje molitvi (pranje ili abdest) u čistom stanju je naređeno od Boga. On je Sveti Bog i ne možemo stati pred Njega u bilo kakvom stanju, već je razumno da nam On kaže kako da budemo spremni stati pred Njega.
Na kraju te sedmice, nakon što sam provela 8 godina u teološkim studijima, znala sam intelektualno da je Islam istinit. Ali nisam prihvatila islam tada, jer nisam vjerovala u njega svojim srcem. Nastavila sam da se molim, da čitam Bibliju, da prisustvujem predavanjima u Islamskom centru. Iskreno sam željela i tražila Božiju uputu. Nije lahko promijeniti religiju. Nisam željela da izgubim nadu za spas, ako je postojao spas. Nastavila sam biti šokirana i zapanjena onim što sam učila, jer to nije bilo čemu sam naučena o islamu. Dok sam radila svoj magistarski rad, profesor kojeg sam poštovala kao autoritet u svom znanju o islamu i kršćanstvu, zapravo je imao mnogo pogrešnog znanja. On i mnogi kršćani kao što je on jesu zapravo iskreni, ali iskreno griješe.
Dva mjeseca nakon što sam ponovo zamolila Boga da me uputi, osjetila sam da je nešto došlo u moju dušu! Ustala sam (to je bio prvi put da sam izgovorila Allah) i rekla sam, “Allah, vjerujem da si Ti Jedan i Jedini Pravi Bog.” Osjetila sam mir u sebi. Sada, četiri godine nakon tog dana, nikad se nisam pokajala što sam primila islam. Ova odluka je imala svoje posljedice. Dobila sam otkaz na poslu (a predavala sam u dva koledža u to vrijeme), odbacili su me moje kolege, profesori i pastori, odrekla me se muževa porodica, a moja odrasla djeca nisu me razumjela. Moja država je počela da sumnja u mene. Bez vjere koja omogućuje čovjeku da se suprotstavi satanskim snagama, ne bih mogla podnijeti sve ovo. Tako sam zahvalna Allahu što sam muslimanka, molim Allaha da živim i umrem kao muslimanka.

“Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova, koji nema saučesnika; to mi je naređeno i ja sam prvi musliman.”
(Kur’an 6:162-163)

Sestra Hatidža Watson

Sestra Hatidža trenutno radi kao profesorica u jednom od da’wa centara u Džeddi, Saudijska Arabija.

Prijevod: L.S.


Kaže Allahov Poslanik a.s.:"Gotovo da je došlo vrijeme u kojem će na vas navaliti razni narodi, kao što divljač navali na svoju žrtvu (cinjiu)." A ashabi upitaše: "Hoće li nas u to vrijeme biti malo, o Allahov Poslaniče?" Poslanik a.s. odgovori: "Ne, u to vrijeme će vas biti puno, ali ćete biti kao pjena na vodi. Allah će isčupati strah iz srca vaših neprijatelja, a u vaša srca će ubaciti vehen". Rekose: " A šta je to vehen, o Allahov poslaniče? Reče: "Ljubav prema dunjaluku i strah od smrti!".


Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

10

Subota, 21. August 2004

Sumeja Dzoan - primila islam i pokrila se




Hidžab – sestra Sumeja Džoan, prešla na islam
članak objavljen u Risali, Decembar 1999)

Prije tri godine, 25. Decembra, stala sam pred dvije sestre muslimanke i otvoreno izjavila svoje vjerovanje u Allaha i Njegovog Poslanika (s.a.w.s.), time oslobodivši sebe od prijašnjeg ropstva koje sam bila sama sebi nametnula. Koraknuvši iz crnila nevjerovanja u svjetlost islama, čudno je da sam pronašla slobodu u samoj stvari koja me je u početku odbijala od islama; hidžabu. Iako sada dobijam raznovrsne čudne poglede i komentare, pokrivanje čini da se osjećam časno, sigurno i cijenjeno.
Riječ hidžab dolazi iz arapskog i znači sakriti od pogleda ili sakriti ljepotu u ovom društvu i ne podleći njegovom ugnjetačkom sistemu. Ljudi pogrešno zamjenjuju ovo sa pojmom nevidljive, neseksualne, nazadne žene. Dešava mi se da neki ljudi pomisle da sam časna sestra, terorista koji krije Bog zna šta ispod sve te odjeće, ili pak predstavnik potlačenih žena. Vjerujem da su reakcije ljudi na hidžab zapravo najbolji test za muslimane.
Kada nam je Allah propisao da nosimo hidžab, dao nam je samo ono što možemo podnijeti od obaveza i zabrana. Jer Allah kaže:
"Mi nikoga ne opterećujemo preko njegovih mogućnosti; u Nas je Knjiga koja istinu govori, i nikome se nepravda neće učiniti.” (23:62)
Nažalost, šejtan i njegovi sljedbenici zovu ženu muslimanku da se pokori stvorenju, a da zaboravi na pokornost Stvoritelju. Čestitost, skromnost, i pobožnost se pogrešno označavaju kao okovi za ličnu slobodu. Allah upozorava vjernike da ne smiju dozvoliti šejtanu da ih prevari, kao što je prevario njihove roditelje, Adema i Havu. Međutim, pod izlikom mode, kulture i modernizma, šejtan je uspio i uspijeva da odvede ženu muslimanku u nečestitost.
Od početka civilizacije, široke haljine i pokrivanje glave uvijek su bile povezane sa “sviješću o Bogu”. Čak i kršćanske slikovne predstave ranih poslanika i njihovih žena pokazuju poznatu sličnost odjeći koja je propisana za muslimane. Ova tradicija čestitosti je prikazana i u Kur’anu, gdje Allah kaže:
"O sinovi Ademovi! Dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje. (7:26)
Ali, od doba procvata feminističkog pokreta, povećalo se pomno ispitivanje odijevanja i statusa žene muslimanke. Prema ovih “oslobođenim” ženama, hidžab ne pokriva samo glavu, nego i um, volju i intelekt. Oni kažu da je naše odijevanje zastarjelo i potlačeno, i da nas sprječava da budemo produktivna ljudska bića! Oni govore iz neznanja kada kažu da hidžab ne pripada modernom vremenu; jer zbog neprestanog opadanja moralnih vrijednosti u svijetu danas, okolnosti nalažu da je hidžab sve potrebniji. Više nego ikad prije, seksualni zločini uzimaju sve više maha, a “oslobođene žene” sada su suočene sa sve većom šansom da budu silovane ili seksualno napadnute. Federalna vlada je sprovela istraživanje u Americi i ustanovila da se svakih šest minuta vrši jedno silovanje!
Žene koje otkriju svoju ljepotu i pokazuju svoje tijelo i našminkano lice svakom na uživanje, zapravo izlažu sebe opasnosti da ih povrijede vukovi u ljudskoj odjeći.
Allah je propisao hidžab ženi muslimanci da bi je zaštitio od opasnosti. On poznaje svoja stvorenja, i On zna da kada žene pokazuju sebe uz nečestitu odjeću, namirisana tijela i našminkana lica, to pogoduje povećanju seksualne devijacije u cijelom društvu. Mnogi koji su na pogrešnom putu misle da je hidžab mobilni zatvor koji ograničava naše umove, živote i srca. Hidžab nije ništa od toga.
Da ne bismo bili žrtve ovakvim zamkama, moramo početi razumijevati šta hidžab zapravo jeste.
Prijevod: L.S.





„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

11

Nedjelja, 29. August 2004

Kad se srce probudi

Moj kolega je, za razliku od mene, znao znakove smrti, koji su na ovj dvojici bili očiti, tako da nije prestao da ih nagovara da izgovore šehadet. Ja sam sve to posmatrao bez glasa, ne vjerujući svojim očima. Živio sam sa roditeljima u vremenu kada sam pohađao osnovnu školu. Odrastao sam u zdravoj okolini sa dovama majke kada god bih se vraćao kasno kući. Moje uši su već navikle na glas oca dok bi dugo klanjao noćni namaz. Uvijek sam se čudio dužini njegova namaza, a posebno dok bi ga obavljao u dugim i hladnim zimskim noćima.

Govorio bih u sebi čudeći se: "Šta mu daje strpljenje? Svaki dan ovako! Zaista čudno!" U to vrijeme nisam znao da je noćni namaz odmor za mu'mina i da je to namaz odabranih, koji ostavljaju svoje postelje kako bi se molili svome Gospodaru. Nakon vojne škole, koju sam završio, već sam računao da sam odrastao čovjek. Sa mojim odrastanjem, rasla je i moja udaljenost od Allaha, dž.š., uprkos svim savjetima koje sam do tada stalno slušao. Postavljen sam u službu u drugom gradu, koji je bio dosta udaljen od moga, ali poznanstvo sa kolegama, koji su se školovali sa mnom, a sada i radili, umanjilo je osjećaj usamljenosti u meni. Više nisam slušao učenje Kur'ana, niti glas majke kako me budi na namaz. Postao sam usamljenik koji živi daleko od porodičnog okruženja na koje sam navikao.

Moj posao je bio u okviru službe za nadzor puteva i periferije grada. Radio sam na održavanju sigurnosti i nadzora na putevima, a posao je obuhvatao i pružanje pomoći onima koji je trebaju. Posao nije bio jednoličan, tako da sam ga obavljao sa ozbiljnošću i poletom. Međutim, to razdoblje moga života je bilo veoma uzburkano zbog mnogo slobodnog vremena, a malo znanja o vjeri, koje bi me sprečavalo da radim stvari nepojmljive za vjernika. Nisam nalazio nikoga da me pomogne u mojoj vjeri, tako da su čak i stvari suprotne vjeri za mene bile ispravne. Tome nisu pomagali ni prizori koje sam često viđao kao posljedice saobraćajnih nesreća, sa mnoštvom ranjenih i poginulih.

Međutim, jedan dan je bio poseban. U toku rutinskog obilaska, moj kolega i ja stali smo na parkingu auto-puta. Odjednom smo čuli snažan zvuk sudara. Okrenusmo se i vidjesmo dvije izobličene gomile lima, koje su do maloprije bili automobili. Sudar je bio veoma težak, jer su automobili došli iz suprotnih smjerova. Potrčali smo na mjesto nesreće, kako bismo izvukli povrijeđene. Sudar je bio toliko strašan da nema riječi koje bi ga opisale. U jednom automobilu smo pronašli dva muškarca u teškom stanju. Izvukli smo ih iz automobila i položili smo ih na zemlju. Požurili smo do drugog automobila, ali je već bilo kasno, jer je vozač umro prije našeg dolaska. Vratismo se do ove dvojice, koji su bili na rubu smrti. Moj kolega ih poče nagovarati da kažu šehadet: "Recite: "La ilahe illallah... La ilahe illallah...", međutim, oni počeše da pjevaju. Stao sam zaprepašten od prizora koji sam posmatrao. Moj kolega je, za razliku od mene, znao znakove smrti, koji su na ovoj dvojici bili očiti, tako da nije prestao da ih nagovara da izgovore šehadet. Ja sam sve to posmatrao bez glasa, ne vjerujući svojim očima. Nikada u životu nisam vidio sličan prizor, niti sam vidio ljude da umiru na ovakav način. Moj kolega je i dalje pokušavao da ih nagovori da kažu šehadet, ali su oni uprkos njemu nastavili da pjevaju. Njegov trud je bio uzalud. Polahko su se glasovi stišavali. Ubrzo umuknu jedan, a nedugo zatim i drugi.

Potpuna tišina. Napustili su dunjaluk. Ponijeli smo ih do našeg automobila. Neko vrijeme smo se vozili u potpunoj tišini. Moj kolega prekinu tišinu, spominjući mi smrt i napuštanje ovog svijeta. Čovjekov život se završava ili sa dobrom ili sa zlom, i taj kraj ukazuje na djela koja je čovjek većinom činio na dunjaluku. Spomenuo mi je mnoge priče koje se prenose u islamskim knjigama, a sve to je upotpunjavala činjenica da iza nas leže mrtvaci. Pobojao sam se smrti, uzimajući pouku iz njegova govora. I tog dana sam klanjao namaz sa srcem punim straha. Međutim, kako su dani prolazili, postepeno sam zaboravljao taj prizor. Počeo sam se vraćati u svoje prijašnje stanje i kao da nikada nisam vidio ona dva čovjeka, niti ono šta se desilo sa njima, ali i pored moga zaborava, počeo sam zazirati od muzike i pjesama, ne poklanjajući im pažnju kao prije. Ipak je ostalo nekog traga od moga slušanja ta dva umiruća čovjeka kako pjevaju.

***

Nakon više od šest mjeseci poslije tog događaja, desila se neobična saobraćajna nesreća. Čovjek je vozio svoj automobil normalno, ali odjednom mu je pukla guma. To se desilo u jednom tunelu na domaku grada. Izašao je iz automobila i otišao do prtljažnika, kako bi uzeo rezervnu gumu i popravio kvar. U tom trenutku, neočekivano se pojavi drugi automobil i udari ga. Čovjek pade ozbiljno povrijeđen. Moj novi kolega i ja pritrčasmo i ponesosmo ga prema našem automobilu. Bio je to vrlo mlad čovjek. Iz njegovog izgleda se moglo zaključiti da je vjernik. Dok smo ga nosili, čuli smo ga kako nešto mrmlja, ali pošto smo žurili noseći ga, nismo mogli razabrati njegove riječi. Međutim, kada smo ga položili u automobil i krenuli, čuli smo jasan glas. Učio je Kur'an, divnim glasom. Subhanallah! Niko ne bi rekao da je ovaj čovjek povrijeđen. Odjeća mu je natopljena krvlju, kosti su mu polomljene i nalazio se na rubu smrti, međutim, i pred svega toga, on nastavlja učiti Kur'an prelijepim glasom. U životu nisam čuo učenje poput toga. Dok smo ga nosili, govorio sam sebi da ću ga pokušati nagovoriti da izgovori šehadet, jer sam vidio u kakvom je stanju, ali sada, ja i moj kolega prepustišmo se tom milom glasu, ne govoreći ni riječi. Osjećao sam kako mi se koža ježi od miline njegova učenja. Odjednom nastade tišina. Okrenuh se nazad i vidjeh ga kako je podigao kažiprst, svjedočeći da nema boga osim Allaha, a zatim mu glava klonu na prsa. Skočio sam do njega i dodirnuo mu ruku... srce... dah... ništa. Duša mu je napustila tijelo.

Gledajući u njega, suza mi skliznu iz oka. Okrenuo sam se kolegi i pokušavajući da sakrijem svoje suze, obavijestih ga da je mladić umro. Moj kolega zaplaka, a i ja više nisam mogao zaustaviti suze. Atmosfera u automobilu posta veoma tužna.

Kada smo došli u bolnicu, svakome koga bi sreli ispričali smo mladićevu priču. Uticaj te priče je bio očit, što se vidjelo u očima mnogih. Jedan čovjek je, nakon što je čuo šta se desilo, otišao do mladića i poljubio ga u čelo. Mnogi su odlučili da sačekaju, kako bi saznali kada će se klanjati dženaza, kako bi mogli da prisustvuju. Jedan bolnički službenik je nazvao kuću preminulog. Sa druge strane se javi njegov brat. Rekao je o njemu: "Svakog ponedjeljka je išao u posjetu svojoj nani na selo... Pomagao je udovice, jetime i siromahe... Čitavo selo ga je poznavalo, jer im je donosio islamske knjige i kasete... Njegov automobil je uvijek bio pun riže i šećera, koje je dijelio potrebnima... Nije zaboravljao ni slatkiše, kojim bi razveseljavao djecu, mnogi su ga odgovarali od toga, spominjući daljinu puta... Ali on bi im odgovarao da se od dugog puta okoristi učenjem i ponavljanjem Kur'ana, slušanjem kaseta sa islamskim predavanjima, a i da za svaki korak koji načini, očekuje nagradu kod Allaha.”

Sutradan je mesdžid bio prepun. Klanjao sam mu dženazu sa ostalim muslimanima. Nakon dženaze, prenesosmo ga na ramenima do mezarja i spustismo ga u kabur. Okrenuli su njegovo lice Kibli... U ime Allaha i u miletu Allahova Poslanika. Počeli smo bacati na njega zemlju. Imam reče: "Tražite učvršćenje za svoga brata, jer ga sada ispituju... Suočio se sa prvim danom Ahireta.” A ja, kao da sam se suočio sa prvim danom dunjaluka. Pokajao sam se za ono što sam prije činio i nadam se da će mi Allah oprostiti ono što je bilo. Molim Ga da me učvrsti na pokornosti i da moj život završi dobrim. Molim Ga da učini moj kabur, kao i kabur svakog muslimana, baštom od džennetskih bašči.

Kaže Aiša, r.a.: "Poslanik, s.a.v.s., bi često govorio: "O Ti Koji okrećeš srca, učvrsti moje srce u pokornosti Tebi." (A u rivajetu: "Učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri.")
„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

  • »Chechenac« je muško

Postovi: 140

Datum registracije: 30.10.2003

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

12

Ponedjeljak, 30. August 2004

[SIZE=3]Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju![/SIZE]


Nakon obavljenih kucnih poslova sjedoh kako bih se malo odmorila. U posljednje vrijeme sve cešce osjecam zamor i ovo traje vec neko vrijeme, skoro dvije godine... Gotovo od prvih dana moga brakaGovorili su mi da je on dobar covjek. "Pa baš ti ceš možda utjecati na njega kako bi popravio svoju vjeru i kako bi poceo klanjati u džematu... I tvoja mlada sestra se vec udala... A i ja mislim da bi ti ovaj brak dobro došao," - stalno mi je majka govorila, ne prestajuci da ga hvali. Imao je dobru porodicu, dobro zanimanje, dobru platu, ali... Sva ta vanjština u meni nije budila nikakvo zanimanje. Tražila sam da mi pricaju o njegovoj vjeri, jer je to ono što me zanima. Željela sam dobrog muškarca, koji ce me pomagati u dobru i pokornosti Allahu dž.š...

Jedino takav covjek bi mogao da ucini naš brak plemenitim, jer su uistinu brojne price koje paraju iskrena srca, a koje govore o nasilju muževa prema suprugama, i suprotno, a sve to zbog nedostatka njihovog odgoja, bogobojaznosti i vjere.

Sanjala sam o onome ko ce me sredinom noci buditi na nocni namaz i nisam prestajala doviti Allahu s.v.t., sa ocima punim suza, da me opskrbi covjekom koji ce me pomagati u pokornosti Njemu i sa kojim cu živjeti onako kako je On zadovoljan. Zajedno bismo išli Allahovim pravim putem, slijedeci trag Poslanika s.a.v.s. i njegovih plemenitih ashaba. Sanjala sam o covjeku koji ce moje sinove odgajati ispravnim islamskim odgojem. U mislima sam sebi predstavljala sliku u kojoj stojim na vratima našeg doma, gledajuci svog muža kako zajedno sa sinom ide u mesdžid. Molila sam Allaha s.v.t. da mi moj muž što više ponavlja: "Koliko si danas naucila iz Allahove Knjige? Koliko si džuzeva proucila?... I da mi te rijeci nikada ne omrznu.

Sanjala sam kako stojim ispred Kabe sa svojim djetetom u narucju i kako molim Allaha da ga uputi na pravi put. Željela sam da rodim što više djece, ne bih li tako povecala svoju nagradu, zato što sam rodila još ljudi koji ce slaviti Allaha dž.š.

Zadugo sam sanjala te mnogobrojne snove, osjecajuci zadovoljstvo u svojim grudima, ali... Hvala Allahu na svakom stanju!
* * *
Bila sam strpljiva prema svome mužu, ocekujuci nagradu kod Allaha dž.š. za svoje strpljenje. Prvih dana našeg braka je bio poletan kada je u pitanju namaz, ali kako su dani prolazili, njegov polet je sve više opadao. Kada bih ga nagovarala i molila da ne izostavlja namaz u džematu, brzo bi mi odgovarao: "Pa šta sada hoceš? Klanjacu... Još je rano... A i Allah je Milostiv i prašta grijehe." Obuzimao me je sve veci strah kada sam slušala o njegovom lošem društvu o kome bi mi ponekad pricao. Bojala sam se da njegovo ponašanje ne ostavi lošeg traga na njemu. Palo mi je na pamet da bi bilo dobro da ga upoznam sa dobrim i pobožnim ljudima, kako bi se možda poistovjetio sa njima. Muže moje prijateljice je bio dobar i pobožan, tako da sam odmah požurila do telefona, hrabreci prijateljicu da sprovedemo moju zamisao u djelo. Sastanak je bio dogovoren i muža sam obavijestila da ce mi jedna od mojih prijateljica doci u posjetu zajedno sa svojim mužem. Nakon sedmice dana cekanja, koje se strašno odužilo, došli su nam u posjetu. Moje srce je strašno lupalo, obznanjujuci time moju silnu radost. O Bože, ubaci u njegovo srce ljubav prema mužu moje prijateljice. Što je vrijeme više odmicalo, broj otkucaja moga srca je sve više rastao.

Nakon relativno kratke posjete, oprostila sam se sa prijateljicom na vratima i vratila sam se brzo do svoga muža. Cekala sam, grcevito stežuci pesnice, bilo kakvu rijec iz njegovih usta. Gledala sam ga u oci kada rece: "Bio je veoma blag... I veoma lijepog ahlaka...", ali mi nije izgledao voljan za ponovni susret sa njime, niti za uzvratnu posjetu, iako mu je to obecao na rastanku.

Na sve moguce nacine pokušala sam da ga nagovorim da redovno obavlja namaz u džematu. Moje navaljivanje se posebno povecalo nakon što sam mu rodila sina, ali i pored toga, mnoge noci sam probdjela sama. Dok se on veselio sa svojim društvom, ja sam plakala sa svojim sincicem. Sve sam više molila Allaha dž.š. da ga uputi na pravi put. Odlucila sam da klanjam nocni namaz u našoj sobi, u njegovoj blizini, ne bi li mu se srce napokon smekšalo. Te noci se probudio i gledao me dok sam klanjala. Sutradan sam vidjela da je moj namaz ipak ostavio traga na njemu. Uvece, toga dana, rece mi da mu spremim stvari zato što ide na poslovni put u neki grad. Nisam mogla da razlikujem kada govori istinu, a kada laž. Vecinom bi otputovao ne nazvavši me, dok bi rijetko kad nazvao i ostavio broj telefona i sobe gdje ga mogu tražiti. Kada bi nazvao, tek tada bih saznala gdje se nalazi, iako mi u vecini slucajeva to nije bilo poznato. Medutim, moram imati lijepo mišljenje o muslimanu, ne sumnjiciti ga za ono u šta nisam sigurna. Posebno cu doviti za njega dok je na putu.

Iduceg dana me je nazvao i ostavio broj telefona. Hvala Allahu, bar sam znala da nije u inostranstvu. Tri dana nisam cula njegov glas. Tek cetvrtog dana sam ga ponovo cula... Ali sam ga jedva prepoznala. Glas mu je bio veoma tužan i samo mi je rekao da ce se iste noci vratiti. Te noci nisam mogla da spavam od njegovog placa. Plakao je poput djeteta, tako da i ja poceh plakati sa njim, ne znajuci za razlog njegovog plakanja. Nakon izvjesnog vremena zagospodarila je tišina. Gledao je u mene dok su mu suze tiho klizile iz ociju. Obrisa ih i rece: "Subhanallah! Moj kolega... Zajedno smo otputovali kako bismo sredili neke poslove. Uzeli smo dvije spavace sobe, koje nije dijelilo ništa osim jednog zida. Dok smo vecerali, razgovarali smo o sporednim stvarima, glasno se smijuci. Nakon vecere, pošto nismo osjecali pospanost, izašli smo u šetnju na gradske pijace i u šetnji smo proveli oko dva sahata. Pri tome nismo spuštali poglede sa onoga što je zabranjeno. Vratili smo se u sobe, dogovorivši se da cemo završiti posao ujutro. Dobro sam spavao, tako da sam klanjao sabah oko pola osam, nakon cega sam ga pozvao telefonom, ali se nije odazivao. Ponovio sam pokušaj nakon izvjesnog vremena, misleci da je možda u kupatilu, ali se nije javljao. Vec je bilo oko osam sahata, tako da smo vec zakasnili na posao. Pokucah na njegova vrata, ali ništa. Pozvao sam i recepciju da provjerim da nije izašao, ali mi rekoše da je on u svojoj sobi. Poceo sam se vec pribojavati za njega. Donesoše rezervni kljuc i brzo udosmo u sobu. Spavao je. "Salih! Salih!", zvao sam ga povisujuci glas, ali je i dalje spavao. Medutim, položaj mu je bio nekako cudan, isplazio je jezik, a i lice mu je bilo promijenjeno. Kada sam ga prodrmao, nije se pomakao. Lijecnicki izvještaj kaže: "Umro je još juce, od iznenadnog srcanog udara."

Gdje je zdravlje, cilost i mladost koji su ga još jucer krasili? Jucer smo zajedno putovali, a da mi se nije ni na šta žalio. Nije bio bolestan, tada, niti ikada prije. Misli su mi letjele glavom poput strijela, dok sam razmišljao o sebi. Zaista smrt dolazi iznenada i niko ne zna kada ce doci. Nekada cak ude na vrata bez ikakvog uvoda ili najave. Pitao sam sebe zašto ja nisam bio na Salihovom mjestu? Sa cime bih ja sreo Allaha, s.v.t.? Gdje su moja djela? Šta sam to ja ucinio? Apsolutno ništa!!! Tek sada sam spoznao koliko sam zakidao Allahovo pravo prema meni!"

Moj muž nakon ovih rijeci ušuti. Zaplakao je ponovo, tako da sam i ja pocela plakati. Plakali smo zajedno.

Zahvaljivala sam Allahu što ga je uputio na pravi put i što je ovako ocistio njegovo srce. Nakon toga smo živjeli onako kako sam to prije sanjala, pa cak i bolje. Iduce sedmice mi se zahvalio na mome trudu koji sam trošila savjetujuci ga i brinuci se za njegovo dobro. Takode mi rece da idemo u Meku da obavimo umru, gdje cemo ostati do kraja sedmice. Želio je da tako pocnemo našu novu životnu stranicu u našem pridržavanju vjere. Skoro da sam poletjela od srece. Pa ja nisam bila u Meki još od kako sam se udala.

* * *
Ujutro, toga dana, otišla sam u harem Kabe. Ljetno je doba, tako da je malo ljudi oko Kabe i nema gužve. Allah dž.š. mi je ispunio sve moje snove, pa tako i ovaj. Stajala sam sa svojim sinom u narucju pred Kabom, ali nisam mogla da ucim dovu za njega, zato što sam plakala. Toliko sam plakala, kao da mi se samo srce cijepa. To su bile suze srece i zahvalnosti Allahu dž.š. na svemu što mi je dao. One su mi bile najbolja dova i govorile su mnogo više. Govorile su o osjecanjima koja se ne mogu izraziti rijecima, a te osjecaje u svojim grudima nose samo iskreni mu'mini, koji su spoznali blagodat Islama. Danas cemo sa Allahovom dozvolom obaviti oprosni tavaf i napustiti ovu cistu zemlju.

Nakon tavafa vratismo se iz harema kako bismo spakovali stvari i spremili se za put, ali sam se iznenadila prtljagom moga muža.
Tu je bila knjiga Ibn Redžeba "Džamiu-l-ulumi vel-hikem",
pa knjige Ibnul-Kajjima "Zadul-mead fi hedji hajril-ibad",
"Vabilus-sajjib",
"El-dževabul-kafi" limen se'ele anid-deva'i-š-šafi"
i na kraju jedan mali primjerak Kur'ana.

"Ovaj Kur'an od sada nece napuštati moj džep!" - rece mi muž. "Draga, ove knjige su naši putokazi na našem putu ka Ahiretu!".

Zatim je uzeo torbe i noseci ih, dugo je ponavljao ajete iz Allahove Knjige:

"Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo molitvu,Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju! Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim i svim vjernicima na dan kada se bude polagao racun!". (Ibrahim: 40-41)

Prema knjizi "Ez-zemnu-l-kadim"

Kaže Allahov Poslanik a.s.:"Gotovo da je došlo vrijeme u kojem će na vas navaliti razni narodi, kao što divljač navali na svoju žrtvu (cinjiu)." A ashabi upitaše: "Hoće li nas u to vrijeme biti malo, o Allahov Poslaniče?" Poslanik a.s. odgovori: "Ne, u to vrijeme će vas biti puno, ali ćete biti kao pjena na vodi. Allah će isčupati strah iz srca vaših neprijatelja, a u vaša srca će ubaciti vehen". Rekose: " A šta je to vehen, o Allahov poslaniče? Reče: "Ljubav prema dunjaluku i strah od smrti!".


  • »Chechenac« je muško

Postovi: 140

Datum registracije: 30.10.2003

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

13

Ponedjeljak, 06. Septembar 2004

Zvijezda zurnalizma, Khadija Ben Ganna, prihvata hijab


Khadija Ben Ganna, realizatorka informativnog dijela satelitske TV kuce 'Al-Jazeerah', izazvala je nebrojene telefonske pozive u TV stanicu, pojavivsi se na udarnim vijestima sa novim izgledom - hijabom koji je pokrivao njeno tijelo. Alzirka porijeklom, zvijezda zurnalizma, Khadija Ben Ganna sa Al-Jazeera televizije odlucila se na ovaj korak jedan dan prije bajrama.


Ben Ganna kaze da je uspjela "pobijediti sejtana" nakon tri godine kolebanja oko ideje da se pokrije, dodajuci da na nju nisu uticali bilo kakvi pritisci iz urednistva ovoga kanala.

" Misljenje glavnog kruga direktora je bilo da je to licna stvar koju treba izuciti na profesionalnom nivou," izjavila je ona.

Prikazni testovi na ekranu sa zurnalistkinjom dok je u hijabu, su se desili prije dvije godine, ali ona se dvoumila da li da to i ostane tako.

Ben Ganna kaze da je njen odlucujuci momenat bio onoga trena kada je na el-Dzezirinom programu zvanom, 'Sheri'ah vel Hajat', gostovao jedan egipatski islamski ucenjak, Omar Abdul Kafi.

Al-Jazeera je vecinom vlasnistvo katarske vlade i gledana je preko satelitske mreze od strane miliona gledalaca sirom svijeta.

Priredila: Umm Fatima
Izvor: BBC

Kaže Allahov Poslanik a.s.:"Gotovo da je došlo vrijeme u kojem će na vas navaliti razni narodi, kao što divljač navali na svoju žrtvu (cinjiu)." A ashabi upitaše: "Hoće li nas u to vrijeme biti malo, o Allahov Poslaniče?" Poslanik a.s. odgovori: "Ne, u to vrijeme će vas biti puno, ali ćete biti kao pjena na vodi. Allah će isčupati strah iz srca vaših neprijatelja, a u vaša srca će ubaciti vehen". Rekose: " A šta je to vehen, o Allahov poslaniče? Reče: "Ljubav prema dunjaluku i strah od smrti!".


Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

14

Srijeda, 08. Septembar 2004

U hidzabu imam identitet: S. Aziz - London

Prije nego sto napustim svoj dom svakog jutra kad krenem na posao, uvezem kosu sa parcetom tkanine, pokrivajuci svaki dio od cela do vrata. Taj komad odjece je za mene vise od tkanine – to je moja licnost. Ja sam Britanka muslimanka, odlucila prije dvije godine da nosim hidzab. Kao i hiljadama muslimanki sirom svijeta – hidzab je postao dio mene, nosim ga sa ponosom i ubjedjenjem.


Odlucila sam da se pokrijem hidzabom nakon svog licnog putovanja kroz ucenje o mojoj religiji islamu.

To moje licno putovanje pocelo je godinu dana prije napada na svjetski trgovinski centar u Njujorku, ali moja potraga za znanjem se jos vise zahuktala nakon 11. septembra, kada je islamska zajednica sirom svijeta i Velike Britanije pocela bivati pod pritiskom intenzivnog promatranja od strane politicara i medija.

Solidarnost

To je pocelo kada sam odlucila da se na meni vidi da sam muslimanka. Zeljela sam da ljudi koji prolaze pokraj mene na ulici opaze da sam muslimanka i da sam ponosna na svoje vjerovanje, hrabrost i kulturu.

Na puno nacina u nosenju hidzaba sam pronasla cin solidarnosti sa svim muslimankama sirom planete. Evo, ja sam skolovana muslimanka sa Zapada ali ipak i pored svega ne mogu zamisliti kako je biti Iracanka, Bosnjakinja, Palestinka ili zena iz Somalije. Ipak, mi djelimo isti identitet kroz islam i kroz nosenje hidzaba. Pronasla sam puno spopstvene snage u nosenju hidzaba.

Zena i islam: upitajte eksperte

Nakon 11. septembra, doslo je do porasta broja zena, prakticno mladih zena, koje su se pokrile hidzabom. I kako mi kazu neke do toga je doslo sopstvenim izborom.

Setajuci glavnim ulicama u Velikoj Britaniji nedjeljom ujutru u mogucnosti ste sresti mladu muslimanku koja je pokrivena hidzabom uobicajeno u boji ostale odjece koja je na njoj.

Na putu ka poslu opazim dosta sestara sa njihovim maramama nosenim razlicitim stilovima i u svim bojama duge.

Veliku sam snagu pronasla noseci hidzab (maramu) i sada sto se tice kose, svaki mi je dan dobar, onoliko koliko sam ja zainteresovana.

Kada se susretnem sa nekom muslimankom na ulici mi se nasmijesimo jedna drugoj. Ponekad i klimnemo samo glavom medjusobno, a cesto i razmijenimo pozdrav:
Esselamu Alejkum! - Alejkumusselam!

Reagovanja

Primjetila sam da je najjaca reakcija na moje nosenje hidzaba onda kada sam izvan Velike Britanije.

Nedavno sam bila u Kairu gdje sam imala ugovoren susret sa prijateljicinom prijateljicom u jednoj kafedzinici.

Pozvala sam je na njen mobitel i dogovor je bio sa se nadjemo u predvorju hotela gdje smo odsjeli.

Kada sam prisla da je pozdravim, ona je ostala ukocenih usta od cudjenja.

Nije da ne priznajem; Ipak znam da postoje jako veliki problemi u Muslimanskim drzavama. Kasnije dok smo pile kafu smogla je snage da me pita zasto sam pokrivena hidzabom.

Pomislih kako je to smijesno; jedna egipatska muslimanka, koja zivi u arapskom svijetu pita muslimanku rodjenu na Zapadu zasto nosi hidzab.

Kada sam joj pojasnila svoje razloge pocela je djelovati opusteno i onda je izvadila svoju kutiju cigareta iz torbice i pocela pricati njeno vidjenje hidzaba kao nesto sto je staromodno i njoj kao voditeljici TV Vijesti nedopustivo.

Opazanja

Zaista mislim da je Zapad previse okupiran bojeci se hidzaba burhe i cadora. Priznajem da postoje ogromni problemi u muslimanskim drzavama po pitanju jednakosti i prava zena. Ali zene se suocavaju sa problemima koji se ticu njihovog spola sirom cijelog svijeta, samo je razlika u nivoima tih problema. Unutar islama postoji izobilje prilagodjavanja, nacin na koji se muslimanka oblaci razlikuje se od drzave do drzave, takodje i nacin nosenja hidzaba je jako razlicit.

Islam ide izvan granica drzava, kontinenata, kulture, jezika i ubjedjenja.

Kroz islam osjecam se uzvisenija, usmjerena sam ljepotom, jednostavnoscu nosenja hidzaba i pravca koji je dat mom zivotu.

Shaista Aziz
London
Prevela: eminna
Izvor: BBC
„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

15

Subota, 11. Septembar 2004

[SIZE=4]Ona ima drugu ljubav [/SIZE]

Njegove oci su se polahko otvarale dok mu se osjecaj krivnje kretao kroz glavu, tesko nestajuci u rastrkanom ehu. Noc je bila mirna i svjeza, udobno utociste od misli koje tjeraju u agoniju. Mjesecina, blijeda i oslabljena, osvetljavala je uglove sobe, djelujuci tako da mu odaje izgledaju kao u maglovitom snu. Topla postelja ga je vukla, pozivajuci ga da se vrati u polusan dok je kisa hipnoticki lupkala o njegov prozor. Kapci su mu se zatvarali pod tezinom zamorne ceznje.



I onda se naglo trgnuo iz sna kad je shvatio da je kraj njega mjesto prazno: topla praznina podrzavala je potistenost u njegovom srcu. Njegova zena nije bila tu... Ona ima nekog drugog! Momentalno osjeti bol u srcu koji je ucinio da sve izgleda jos realnije, a jos i osjecaj da ce se srusiti od tezine boli koja ga je pritisla tog trenutka.

Bili su u braku samo par nedelja i svaki dan koji je prespavao, njeno lice je bilo kao posljednja slika u njegovim mislima. Svako jutro kada se budio u vrijeme jutarnje molive da vidi jos jednom kako njezno spava kraj njega. Uopste nije nista posumnjao. Okrecuci se na ljedja, zazmirio je na te misli i pomislio gdje bi u gradu sad mogao biti. Bilo je puno mjesta u tom gradu za one koji su trazili da pobjegnu od nesrecnog zivota: to je bilo mjesto gdje su se mogli okusiti svi poroci i tjela i duse.

Usna mu zadrhta dok je pokusavao da potisne ruzne misli. U cemu je pogrijesio?

Ustao je umotavsi se u ogrtac, a zvuk kise je odzvanjao svuda oko sobe. Osjecao se nekako uvrijedjen, kao maglovita uspomena ukazujuci na sretno detinjstvo i njeznija vremena.

Njegova stopala su njezno dodirnula hladan pod dok je isao k spavacoj sobi zastajuci samo da upali svetiljku cije je ulje ucinilo da nabora nos u trenutku, a snop svjetlosti je krenuo rasciscavajuci put preko sobe .

Oci su mu se zaustavile na njenom stolu prije nego sto je otisao. Probolo ga je kao ekser u srce dok se prisjecao kako je presao pogledom preko njenog dnevnika, gdje je pronasao rijeci koje ga progone koje su sad urezane u njegovo pamcenje : U nocima ja provodim vrijeme sa svojom pravom ljubavi.

Zatvorio je vrata za sobom. Pokret svjetlosti uhvati mu pogled i on se namrsti, uocivsi svjetlo koje je zracilo iz susjedne sobe. Bilo mu je zacudjujuce - niko od njih nikada nije koristio tu sobu i bila je rezervisana samo kao mjesto za skladistenje ili kada im se najave gosti.

Prsti mu se stegnuse u pesnicu – sta ako su to lopovi? Stegao je svoje zube i prezirao sebe sto je ispao budala jer nije drzao oruzje u kuci; tako zacudjujuci je bio u svom novom bracnom zivotu. Zatvorivsi oci, ispustio je dubok izdah predpostavljajuci da ce to uskoro biti rastavljeni bracni zivot.

Polahko je gurnuo vrata, a oci mu se utrnuse kad je ugledao prizor ispred sebe...

Sjedeci na malom molitvenom cilimu, nakon sto je ucinila sedzu i ruku, njegova zena se molila, zatvorenih ociju, blizu lampe koja je osvetljavala njeno lice. Dah mu je zastao i oblila ga jeza, kad je shvatio i da nema lampe, njeno lice bi sijalo. Njene usne su se blago pomicale izgovarajuci molitve, dok ona jos nije primjecivala njegovo prisustvo.

Ili je barem tako mislio.

Okrecuci glavu od desna na lijevo, zavrsavajuci molitvu, pogledala ga je zacudjujucim pogledom njenih kafenih ociju. Skoro neprimjetni osmjeh je presao preko njenih usana.

„Ali...“- zanijemio je.

„Ssss..“ Ona promrmlja. „ Zar ne vidis?“ Glas joj je bio njezan i mekan. "Zar me nije On volio vise nego sto voli tebe, On mi nebi dozvolio da budem ovdje u molitvi, dok tebi dopusta da presanjas svoj zivot u snu.”

Nije bio siguran, da li ga je zacikavala ili zaista pozivala da joj se pridruzi. Samo je progovorio : “Mogu li ti se pridruziti? “

Njen osmjeh se ozario jos vise. Uzela je lampu namjestjuci je gdje je i bila dok se svjetlost sirila, slicno vatri koja zahvaca sve na svome putu a on primjeti nesto sto ranije nije vidjeo. Pokraj nje je bio, rasiren i prazan cilim za molitvu...

“ Cekala sam te! Cekala sam te svo ovo vrijeme ...“ - uzviknu ona.

Prevela, Eminna

„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

Ibn Masud

Zlatna sredina

(10)

Postovi: 366

Datum registracije: 07.02.2004

Lokacija: New Jersey, USA

  • Poruku poslati

16

Ponedjeljak, 13. Septembar 2004

Cuo sam da je Nicholas Anelka preso u Islam, nekadasnji igrac Arsenala. Nego trazim taj clanak na internetu i nikako da ga nadjem. Da li neko slucajno ima taj clanak o Anelkinom prelasku u Islam, na internetu ? Hvala unaprijed.

We selam

Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

17

Petak, 17. Septembar 2004

[SIZE=4]Kako sam se vratila Islamu I Dio [/SIZE]



Rodjena sam 1966. godine u Bosni i Hercegovini u srcu Posavine u porodici koja je se sastojala od: majke, oca, brata i nas 4 sestre. Rodjena sam 11 godina poslije zadnjeg djeteta svojih roditelja, a ujedno i predzadnja kcerka, tom cinjenicom su mnogi smatrali da sam bila jako umazena, mada ja to ne bih tako rekla. Tokom svog djetinjstva pohadjala sam mekteb uz zahtjev svojih roditelja, jer su smatrali da to moramo. Vec od svoje 10. godine pocela sam bjezati iz mekteba i tokom nastave odlazila bih u carsiju, igraliste i opcenito u grad.



Vremenom sam uspjela nesto i nauciti iako sam bjezala iz mekteba, ali eto, Allah mi se smilovao, pa sam na jedvite jade bar nesto malo naucila. Svoj cijeli zivot sam smatrala da su hodze i popovi najveci lopovi i buduci tako nisam ih htjela ni postovati a kamoli njihovim naredbama sluziti. Ismijavala bih se prisutnim u mektebu tokom nastave, bila neposlusna i ne bih uopste pokazala zelju na vjerskom naukom. Pored toga sto sam “pohadjala” mekteb, pohadjala sam i osnovnu skolu u rodnom mjestu. Pri zavrsetku osnovne skole, upisem ekonomsku skolu u susjednom gradu. Napunivsi 15 godina, pocela sam da hodam, izlazim u kafice, diskoteke, koncerte, igranke i razna druga mjesta. Nedugo zatim otpocela sam da se bavim muzikom: muzicki instrumenti i pjevanje. Uvijek me je taj pojam muzike fasicinirao, te sam pocela intenzivno se baviti ovom strukom.

Vec sa 17 godina uspjela sam se brobiti na muzickom polju i sceni i primljena sam u jedan zabavni sastav. U tom sastavu sam bila zaduzena za saksofon i elektricnu gitaru, kao i pjevanje, tj. sluzila sam kao prateci vokal za glavnim pjevacem. U tom sastavu sam bila jedina djevojka, a sastav je sadrzio nas petoro. Glavna osoba i osvajac sastava je bio iz istog rodnog mjesta kao i ja, tako da smo nas dvoje ubrzo otpoceli i ljubavnu vezu, a ostala tri clana su bili momci iz susjednog grada. Bila sam najsretnija osoba u to vrijeme, jer sam se osjecala slobodnom, neogranicenom i savremenom osobom.

Odlazili bismo na turneje po cijeloj bivsoj Jugoslaviji; vremenom ne bih vise trazila dozvolu od mame za odlazak na turneju i ne bih se “odjavila” kod nje, nego bih spakovala svoje stvari i put pod noge. Cesto puta bili bismo odsutni od kuce po sedam dana, a ja se ne bih sjetila javiti ukucanima gdje sam. Iako su slutili gdje sam, nisu me dirali i nisu mi pravili probleme dok nisam pocela sa drogom: marijuana, hasis, ekstesi, spid i alkohol u nekontrolisanom kvantitetu.

Saznavsi da konzumiram drogu, poceli su mi prijetiti kako ce me zatvoriti u cetiri zida i da nikad vise necu vidjeti bijelog dana. Medjutim, mene to nije puno tangiralo, jer sam znala da imam svoje muzicare na svojoj strani koji ce me podrzavati i da mi niko nista ne moze, a da na kraju krajeva uvijek pobjeci mogu.


Sve rjedje bih odlazila u skolu i kad bih se sjetila da odem, pravila bih probleme kako bi me profesori izbacili iz ucionice ili poslali kuci. U pola nastave bih pusila cigarete, pila alkohol, mezila, psovala, ismijavala ucenike, pjevala i dr.

Konacno, 1984. godine, s svojih 18 godina, u zadnjem polugodistu, pred samu maturu bivam izbacena od strane direktora iz Ekonomske skole. Moj rodjeni brat koji je inace visoko skolovan, nadaren mnogim blagodatima i talentovana osoba, koji je osim toga vodio fudbalski klub druge lige u bivsoj Jugoslaviji i koji je od mene 18 godina stariji i mnogo na mene uticao, pa mi je time bio idol i najdraza osoba u familiji, a bio je jedini sin i ujedno najstarije dijete moji roditelja, zauzeo je se povodom mog izbacivanja iz Ekonomske skole.

Molio me da se opametim, da prestanem sa drogom, sa razvratom, unistavanjem i ponizavanjem ljudskih dusa, te da se vratim u skolu i da zavrsim jos jedno polugodiste kako bih maturirala, zavrsila skolu i imala posao svoje struke. On mi je obecao, a kasnije i ispunio svoje obecanje da me moze preko veze vratiti u skolu i da ce me skola primiti pod uslovom da zavrsim i da budem blaza, medjutim, mene to nije zanimalo, ja sam uporno odbacivala njegove zelje i dobre namjere rekavsi mu da prestane, jer se uzalud trudi, a da cu ja raditi sta zelim.

Moj dobronamjerni brat nije posustajao u svom planu da mi pomogne dok bih ja bila presretna od oslobodjenjih skolskih obaveza, a na drugu stranu odlazila bih na turneje, drogirala se i bila u razvratnom drustvu.


Nakon odredjenog vremena, izrazili smo zelju da zelimo u Njemacku na turneju kako bismo se probili na svjetskoj estradi. Moj brat da bih nas suzbio, izganjao mi je diplomu sa Ekonomske skole i ponudio posao u svojoj firmi koji bi, takodjer, preko stele sredio, cak ga je sredio i dosao da me upita da li ja pristajem na to. Ja sam ga pogledala rekavsi mu da me ostavi na miru i da me niko ni u kojem slucaju ne moze odvratiti od svoga plana.


Jednog proljetnog jutra 1984. godine spremili smo se odlazeci na put u Njemacku; novac koji smo zaradili po turnejama u Jugoslaviji sluzio nam je za karte, a ja bih redovito trazila novac od majke koji mi je ona bez ikakve prepreke davala i taj novac je sluzio cjeloukupnim clanovima sastava za razne stvari: drogu, instrumente i dzeparac.

Buduci da smo po prvi puta zajednicki odputovali u Njemacku fino smo se snasli, sve dok nas nije moj babo nasao koji je inace od moje trece godine radio i boravio u Njemackoj. Mama mu je javila da smo u Njemackoj, a on se po tome odmah spremio na istragu kako bi nas sto prije nasao i vratio nazad. Nakon tri sedmice bivamo uhvaceni i rastavljeni od strane babe. Ostala tri clana je odmah vratio u RBiH, a vodju sastava, tj. mog momka i mene zadrzao kod sebe u stanu nastojuci da nam objasni neke stvari kako bismo stali s tim avanturama i razvratnim radnjama. Nakon sedam dana boravka kod njega, on nam kupi karte i spremi nas na voz nazad za RBiH. Na prvoj stanici dragi i ja smo izasli i nadjemo utociste na zeljeznickoj stanici. Dogovorili smo se da cemo tu ostati dok ne vratimo ostalu ekipu nazad i ne dovrsimo cilj otpocetog plana. Babo je odmah saznao od mame da se nismo vratili, da cak nismo ni granicu presli. Ovaj put mu je trebalo samo 19 sati da nas pronadje i bio je strasno ljut; znali smo da ce ovaj put biti „biti ili ne biti” – mada se nismo dali niti smo se obazirali na njega.

Uzeo je godisnji iz preduzeca i spremio se da nas on licno vrati. Uspio je u tome da nas vrati nazad u BiH i zabranio da se ne smijemo vise vidjati a kamoli sastajati. Pri njegovom povratku u Njemacku mi smo nastavili dalje sa svojim turnejama, muzikom i razvratom. Sve je to islo tako neka tri mjeseca i da bih nakon ta tri mjeseca otisla da zivim sa svojim momkom u zajednici – bez pitanja! Nismo zivjeli ni 20 dana zajedno, a mene su mama i brat trazili da se vratim kuci, jer su se svakako protivili nasoj vezi a saznali su da sam „nagazila“ na sihir. Naime, da, jesam „zaradila“ sihir i to od majke moga dragog. Zena nije znala kako da nas razdvoji i nauci pameti, pa je mene zarazila sihirom mjesto svoga sina – naravno. Mama i brat su me uspjeli nakon odredjenog vremena vratiti nazad kuci iako je se dragi protivio tome.

Oporavljala sam se kod kuce uz svoju mamu, ne bih izlazila iz kuce i bila sam krenula “pravim putem”. Nakon sto sam se osjecala poprilicno dobro, sredio mi je brat ponovo posao u svome preduzecu kako bih mogla raditi ili pak da idem na dalje skolovanje – na meni je bilo. Ja ponovo nisam prihvatila ni jedno ni drugo, nego se odlucim da hocu u Njemacku. Medjutim, da ne bi ispalo da idem napamet, upita me sestra koja je se vec nalazila u Njemackoj, bi li cuvala njenu bebu kad se porodi. Ja sam pristala na to, jer sam znala da ce me ona i njen muz izdrzavati i da mogu boraviti kod njih – znaci, imala bih korist ovdje.

1985. godine u maju mjesecu spremim se ka Njemackoj. Odmah pocnem cuvati bebu svoje sestre i to mi je bila jedina obaveza; znaci uopste mi nije tesko bilo, mada sam ja to kasnije napornim smatrala i ostavim taj posao ubrzo, nadjem sebi stan, preselim se, pocnem raditi u jednom restoranu, naucim njemacki jezik, nadjem drustvo i upisem vanredno ekonomski fakultet u Zagrebu.

Tad sam uzivala, ali mi je pocela droga nedostajati i „osoba u krevetu“. Fakultet je isao odlicno; i inace nikad nisam imala problema u skoli i bila sam uvijek jedna od najboljih, ali je problem bio u tome sto nisam shvatala vaznost obrazovanja da sam na kraju bila izbacena iz srednje skole.

Pocela sam sve vise se druziti sa Hrvatima i Nijemcima da bih na kraju ponovo se drogi i razvratu vratila. Vratila sam se u svijet droge, kafica i nocnog zivota. Droga nije bila prisutna u kolicini u kojoj je do sada konzumirana, ali je ipak bila sastavni dio mog zivota i sada sam „samo“ marijuanu i hasis koristila, pa vrlo rijetko i spid, cigarete i alkohol nisam napustala.

Vec sam bila pri zavrsetku fakulteta u Zagrebu, a jos nisam odbacila konzumiranje droge. Naprotiv, cesto bih odlazila u Zagreb, Split i Dubrovnik sa svojim Hrvatima i dolje bismo se provodili na razne nacine. U Njemackoj, nakon tri godine, nadjem „novog dragog“ koji je radio sa mnom u restoranu. Pocela sam se sa njim druziti i kroz cesce druzenje strasno mi je se dopao. Cak sam umanjila konzumiranje droge, ostavila svoje Hrvate i razvratni nocni zivot, a posvetila se svome radnom kolegi kojeg sam sve vise voljela. Vremenom sam zavrsila fakultet u Zagrebu i odlucim se odmah da upisem fakultet sociologije/pedagoskih nauka u lokalnom gradu u Njemackoj. Otpocela sam vezu sa tim Nijemcem sa kojim sam radila u restoranu njegovog brata, a koji je bio mladji od mene 3 godine i koji je takodjer studirao i tu zaradjivao neki dio dzeparca.

1990. godine pala je odluka da pokusamo sa zajednickim zivotom, njegov otac nam je ponudio jedan sprat u svojoj kuci, mi smo tu ponudu, naravno, prihvatili i poceli smo neki samostalni skromni suzivot zivjeti. 1991. godine zavrsava mi dragi fakultet, nastavlja sa daljim skolovanjem i nalazi posao svoje struke, a ja sam u to vrijeme bila pri zavrsetku druge godine soc/pedagoskih nauka. Zivot nam je isao odlicno, ja sam stala sa konzumiranjem droge, nocnim zivotom i samo se posvetila voljenoj osobi i edukaciji. Krajem 1992. godine odlucimo se na brak i zaplovimo u bracne vode. Moji roditelj protivili su se nasem braku, jer on nije bio musliman, bio je Nijemac, medjutim, ipak su bili presretni da sam stala sa razvratom, nestabilnim i strasnim zivotom i bila pri zavrsetku drugog studija i imala koliko-toliko normalan zivot. Nakon sto sam zavrsila studij 1993 godine, dobijem posao svoje druge struke u gimnaziji kao nastavnica u gradu u kojem smo boravili.

U braku je sve teklo svojim tokom. Muz mi je bio krscanskog porijekla, medjutim, zbog toga sam ja nisam vjerovala u egzistenciju Boga, tj. bila sam ateista, objasnila sam muzu da ne zelim praktikovanje bilo kakve vjere u kuci i da je to tabu sve dok budemo zivjeli zajedno. On je bez bilo kakvih problema pristao na ovo i istog trena nije bilo bilo prakticiranja bilo kakve religije u kuci. Medjutim, ja sam kasnije otpocela citati knjige o vjeri budista, jako su me te knjige fascinirale, jer su budisti sasvim razlicita sorta ljudi od monoteistickih pristalica. Nisam praktikovala ovu vjeru, ali mi je strasno dojmila, sve vise sam vjerovala u ljepote nje i svoj zivot bi asocirala sa budizmom.

1994. godine ostajem trudna da bih sredinom 1995. godine rodila nasu prvu kcerku i koja je, sto cemo kasnije vidjeti, pouzrokovala da se islam „usunja“ i u nasu kucu, elhamdulillah. Nakon poroda ostajem kuci sa malom kako je ne bismo dali u obdaniste, nego nam je bila zelja da ja to dijete odhranim. Muz je radio sam, a ja sam odgajala kcerku na klasican nacin kako bi u buducnosti bila cestita i ljubazna djevojka naspram drugih djevojaka u danasnjici.


[SIZE=3]Nastavice se...[/SIZE]
„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

18

Subota, 18. Septembar 2004

[SIZE=4]Kako sam se vratila Islamu[/SIZE] II Dio



Nastavak


Krajem 1998. godine radjam drugu kcerku, a otpocnemo slati stariju u obdaniste kako bi bila u drustvu svojih godina. Pri upisu u obdaniste morali smo donijeti za nas jako tesku odluku: da li cemo dati kcerku na vjeronauku ili ne? Ja iako sam bila ateista, nisam ipak htjela uskratiti svojoj kcerki pravo na vjerovanje u Boga, pa sam rekla muzu da bismo je trebali upisati na vjeronauku da vidimo kako ce reagovati. Malu smo dali na krscansku vjeronauku, na koju je tako rado odlazila i sva u novim inspiracijama vracala se kuci imajuci kamaru pitanja vezano za vjere. Sto god bi joj bilo nejasno upitala bi, na sto bih joj ja dala odgovor i razjasnila njena pitanja. Kasnije bi pocela ispitivati zasto mi ne praktikujemo vjeru, zasto ne slavimo Bozic, zasto ne slavimo Bajram i zasto ne odlazimo redovito u „Bozije kuce“ - kako je imala obicaj nazivati crvke i dzamije. Ja bih joj objasnila zbog toga sto smo babo i ja razlicitog vjerskog porijekla da smo se dogovorili da ne zelimo ispovijedanje vjere/vjera u kuci zbog moguceg sukoba. Ona bi nastavila i tusila me dalje sa pitanjima i pozivala u nekom vidu u vjeru da bi meni to preko glave prelazilo i da sam se cak kajala zasto smo je dali na vjeronauku. Nakon sto sam razgovarala sa muzem o ovom problemu, on mi je rekao da sam prije trebala o ovome razmisliti, a ne sad kad je vec kasno, a zatim mi je predlozio da ne bi bilo lose da i mi pokusamo uljepsati nas dom vjerskom atmosferom. Ja sam se zestoko na njega naljutila i rekla mu ako me ponovo bude „plasio“ sa takvim stvarima da ce mi biti svejedno uzeti djecu i otici od njega, pa makar propao nas brak koji je vec tada sedam godina star bio. Nakon te izjave pala je harmonija u nasem domu, muz i ja bismo razgovarali samo po potrebi i tako dvije sedmice. Starija kcerka je i dalje navijala da „uvedemo“ vjeru medju nasu familiju, medjutim, vise nije meni dolazila nego muzu zbog toga sam sam je ja odbacila i vidjela je da sam nezainteresirana za vjeroispovijest.

U te dvije sedmice tenzije razmisljala sam puno i sve vise srcu prihvatala primjer svoga muza, ali mu to nisam htjela dati na znanje, jer sam inace ja „glava“ kuce i donosioc odluka, a pored toga nije me napustala briga za koju vjeru cemo da se opredijelimo ako bude doslo do vjeroispovijesti u nasoj kuci?

Nakon dvije sedmice pridjem muzu i zatrazim od njega da popricamo o nasem problemu kako bismo nasli zajednicku rijec i dogovorili se. Muz mi je na samom pocetku rekao da bi bio voljen prihvatiti islam za vjeru, ali mu moram jasnim, cvrstim i jakim dokazima dokazati egzistenciju Allaha, s.v.t. Inace, moj muz je bio uvijek tolerantan prema islamu, ali mu nikad nisam dala priliku da se izjasni povodom toga zbog toga sto sam suzbijala vjeru i uporno zabranjivala njezino postojanje u nasoj kuci. Nakon naseg razgovora dogovorim se sa muzem trazeci par dana kako bih mogla razmisliti o njegovoj ponudi, jer bi to i za mene znacilo da moram zivjeti islamskim nacinom zivota. Medjutim, nije mi puno trebalo da se ipak usudim na taj korak i obavijestim muza da pristajem na njegov prijedlog. Nakon tri dana odemo mi u lokalni dzem’at i ja izgovorim Kelime-i-sehadet, tj. prihvatim islam za svoju vjeru i odlucujem se na zivot u islamu. Samim izgovorim i atmosferom u dzamiji tokom svjedocenja da nema drugog boga osim Allaha, s.v.t., i da je Muhammed, s.a.v.s., Boziji poslanik osjecala sam kako mi se pluca sire i oslobadjaju tjeskobe u kojoj su godinama boravila i kojom su bila zamracena – kako to sve da bas bude tako, ja i danas ne znam.

Eh sad je otpocela borba sa muzem; mislila sam da ce mnogo jedostavnije ici, ali je covjek trazio jake dokaze, pa mu je trebalo vise vremena nego sto sam mislila. Elhamdulillah, ja sam osjecala toliku radost i slast ziveci islamskim nacinom zivota, a za muza sam uporno molila Allaha da ga sto prije okrene islamu i da ga prihvati srcu. Mnogi ucenjaci su me nagovarali kako sam duzna muza ostaviti, a za mene to nikad nije dolazilo u obzir, nego sam znala da ce Allah svakom svom iskrenom robu pomoci i uslisiti dove.

Jedne prilike odemo na odmor u susjednu drzavu i Allah zna sta je se zbivalo u njegovom srcu, uglavnom jednog jutra je izrazio zelju da mu nadjem dzem’at kako bi mogao posvjedociti Kelime-i-Sehadet. U meni je radosta cvjetala zbog njegove zelje iako nisam imala veze gdje cemo naci dzem’at u blizini, jer smo bili u krscanskoj drzavi na odmoru i naravna stvar da je teze naci dzamiju ili kulturni centar muslimana. Medjutim, moja radost je sve vise i vise rasla da sam znala da moramo pronaci bilo gdje dzamiju ili da se vracamo kuci. Uzeli smo telefonski imenik i tim nacinom pronasli to sto smo trazili. Odmah smo se uputili na put ka dzamiji i sve je proteklo ljepse nego sto smo zamisljali.

Danas, elhamdulillah, ne samo da smo muz i ja vratili se islamu nego i njegov otac, moj svekar, koji nas inace mnogo pazi, voli i mnoge stvari meni pomaze u kuci i sa djecom. Roditelji smo troje djece; kcerke su presretne danasnjim stanjem kucne atmosfere i uzivaju u svaodnevnom ucenju i proucavanju islamske nauke. Pored dvije kcerke imamo i bebu, sina, koji ce, u sto sam ubijedjena, biti, insa’Allah, presretan islamom.

I prije islama sam imala divan bracni zivot, ali u islamu su mnoge stvari regulisane i jasne kao suza da se danas kajem zasto ga nisam prije prihvatila srcu nego sam ga blatila.

Molim Allaha, s.v.t., da nam svima pomogne na putu istine i ucvrsti nas nerazdvojni muslimanski saff. (Amin!)

Povratnica, clanica Bosnjakinja.net -a

„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

  • »Chechenac« je muško

Postovi: 140

Datum registracije: 30.10.2003

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

19

Nedjelja, 19. Septembar 2004


[SIZE=4]Ljubav prema nikabu [/SIZE]




Inshaa Allah, ispricacu vam svoju pricu iako nije uzbudljiva. Okej, da pocnemo ispocetka…..

Bila sam u petom razredu, gradska srednja skola, dosta prijatelja, nogometaski tim, odbojka i plivanje poslijepodne u bazenu iza nase kuce. U to vrijeme, majka je vidjela da je vrijeme da pocnem nositi hidzab (maramu), ili da bar pocne da mi govori da cu jednog dana to nositi. Pocela je da nas ispituje, koje boje hidzaba bi mi zeljeli da nosimo (ja i moje sestre), na koji nacin da stavljamo iglice i slicno. Dvije sedmice poslije ovakvih diskusija, probudili smo se jedno jutro i nasli je da ceka ispred vrata sa baslijama i hidzabima u ruci. Ja sam odbila, plakala, i osjecala se uplasenom cim bi pomislila na nosenje hidzaba. Ali, nisam imala izlaza, mogla sam ili da idem u skolu sa hidzabom ili da ne idem u skolu nikako.


Sa suzama sam stavila hidzab, pricvrstila ga baslijom, i moje sestre i ja smo krenule u skolu. Obje su mladje od mene. Bilo me je veoma strah da odem u skolu sa hidzabom, ali nisam imala izlaza.

Hvala Allahu, moj ucitelj koji je bio muskarac, nije imao nista protiv niti je rekao bilo sta, ponasao se sasvim normalno prema mom hidzabu, i moje prijateljice takodjer, iako su neka djeca koje nisam znala komentarisala na los nacin. Poslije toga nikad nisam napustila kucu bez marame. Na pocetku sam nosila svasta sa hidzabom. Hlace, suknje, i sorceve; sve sa cim mi je majka dopustila da izadjem vani. Polahko, kupovala nam je komotne farmerke i majice, i ja sam nosila komotne hlace kratko vrijeme. Onda nam je sila i kupovala suknje. Bila sam uzbudjena gledajuci lijepe boje suknji koje nam je sila i rado sam ih nosila. I tako je poceo i sesti razred gdje su pocelo uzbudjeno skolovanje kod kuce. Dugo vremena sam nosila suknje, majice u boji, ugodne majice i slicno..

Jednog dana, dosla nam je sestricna iz Amerike u posjetu. Nosila je crnu abaju, sa Velcro na oba ramena. Zaljubila sam se u taj ogrtac, tako da je otisla kuci bez njega, baraak Allahu feeha.

Na pocetku je stajao u mom ormaru, vadila bih ga povremeno i divila mu se pa ga opet vracala nazad u ormar. Onda je jedan dan sva moja odjeca trebala biti oprana i nosila sam nesto sto nije bilo za vani. Obukla sam ga (ogrtac) i krenule smo u Nedjeljnu Islamsku Skolu. Ogrtac se svima svidjao u skoli i govorili su da je prelijep, elegantan itd. Tako da me je to jos vise ohrabrilo, pa sam ga pocela nositi cesce. Dok sam ja isla od suknje do neoficijelne abaje (ogrtaca), moja majka je pocela nositi nikab. Moj otac nije bio, niti je sada veliki ljubitelj nikaba, jer se boji se da ce nas ljudi provocirati, iako je nikad nije zaustavio ili rekao ‘ne’. Onda je pod nekim okolnostima morala da ga skine i nikad vise ne stavi nazad. Sve ovo vrijeme sam joj se divila zbog nosenja nikaba, ali nikad nisam mislila da bih i ja zeljela da ga nosim jednog dana…..

Jednom, dok sam surfala internetom, naisla sam na stranicu gdje prodaju nikabe i gdje su davali besplatno nikabe i rukavice. Naslijepo sam narucila dva nikaba i dvoje rukavica. Par sedmica poslije, dobila sam ih u posti… Godinu poslije toga, ponekad bi ih stavila na sebe i divila se sama sebi pred ogledalom u svojoj sobi, zatim ih skinula i lijepo slozila. Onda je dosao i moj buduci muz oko 2 godine poslije. Potpisali smo vjencani ugovor ali se nisam preselila u grad gdje je on zivio, koji je bio 5 sati od mjesta gdje smo se mi preselili. Zbog toga je on zahtijevao da nosim nikab gdje god idem. I, par dana poslije zeljela sam ici sa ocem na dzumu, i sjetila sam se svog nikaba. Stavila sam ga u dzep, a i moja sestra, kojoj sam dala drugi nikab je uzela svoj. U autu smo se pogledale, i stavile tiho svoje nikabe. Tresla sam se od nervoze i straha, ali sam ipak bila jaka, hrabra i odlucna osoba pa sam sa mojom sestrom otisla u mesdzid sa njima na licu. Cijelo vrijeme nas je otac posmatrao na retrovizoru i nije nista rekao. I od tog dana smo ja, moja sestra i majka postale Munaqabat (osobe koje nose nikab) i nismo ga vise nikad do dan danas skinule, hvala Allahu i nikad ne namjeravamo inshaa Allah….

Naravno, ljudi su ponekad buljili u nas, pokazivali prstom i ruzno govorili. Jos dok sam nosila dzilbab, isla sam na casove karatea - Tae Kwon Doe, sve dok nisam dobila plavi pojas, a imala sam jos samo 3 da dobijem crni pojas. Zato imam samopouzdanje, znam da hodajuci ulicom niko nece staviti prst na mene a da ce proci bez borbe. Inshaa Allah sa svakom teskocom dolazi nagrada od Allaha….

Nikab mi je dao snagu nad sobom, ne samo nad vanjskim - fizickim izgledom nego i nad mojim unutrasnjim umom, takodjer. Dosta mi je ljudi doslo i reklo da “noseci nikab ja sigurno posmatram svakog muskarca koji prodje” … sakrivena od pogleda, ali to nije istina… Gledanje osobe drugog spola ispod mog nikaba me pravi licemjerkom, pa to ni ne cinim uz Allahovu pomoc, hvala Allahu. Kad hodam negdje gdje je tijesno i gdje ima dosta nevjernika, hodam sa postovanjem i ponosom. S ponosom, jer se mogu pokriti i kontrolisati svoj fizicki izgled i osloboditi svoj unutrasnji um. Dosta ljudi mi je reklo da, hodajuci sa crnim pokrivacem ponasam se kao da se usudjujem upustiti u izazov, sto odbija ljude losih namjera i kafire da mi naskode. Danas, konacno mogu reci da imam HRABROST. Hrabrost, kao i svaka druga Munaqabah da gleda kafire i muslimane samo po imenu, u lice, suocavam se sa losim na pravi nacin, u susret nepravdi izlazim sa pravdom. Cinim sve bez misli i bez brige sta ce drugi ljudi reci ili misliti o tome. Sada mogu iskreno, dok znam da je istina duboko u mom srcu reci, ja sam Munakiba, pouzdana ni u koga osim Allaha, i ne pazeci o nicijim rijecima osim o Allahovim i Njegovih Poslanika. Mogu sad reci da sam zena postovanja i dostojanstva sa kojom se niko ne bi trebao usuditi da se igra….

Hvala Allahu.

Oprostite sto je dugo, ali sve sto osjecam ne mogu rijecima izraziti, kolika je vaznost nikaba u mom zivotu i znam da samo Munakibe, iskrene u svom srcu, znaju sta ja mislim…

Izvor: http://www.muhajabah.com/stories/my_niqab_story/000449.htm

Prevela, Umm Hamza
Kaže Allahov Poslanik a.s.:"Gotovo da je došlo vrijeme u kojem će na vas navaliti razni narodi, kao što divljač navali na svoju žrtvu (cinjiu)." A ashabi upitaše: "Hoće li nas u to vrijeme biti malo, o Allahov Poslaniče?" Poslanik a.s. odgovori: "Ne, u to vrijeme će vas biti puno, ali ćete biti kao pjena na vodi. Allah će isčupati strah iz srca vaših neprijatelja, a u vaša srca će ubaciti vehen". Rekose: " A šta je to vehen, o Allahov poslaniče? Reče: "Ljubav prema dunjaluku i strah od smrti!".


Muhammed_Alim

Zlatna sredina

(10)

  • »Muhammed_Alim« je muško
  • »Muhammed_Alim« je autor ove teme

Postovi: 347

Datum registracije: 29.03.2004

Lokacija: np

  • Poruku poslati

20

Utorak, 21. Septembar 2004

[SIZE=4]Hidzab je dio mene [/SIZE]



"Zovem se Sahar. Roditelji su mi porijeklom iz Jordana, medjutim, ja sam rodjena u Wuppertal-u, Njemacka, prije 22 godine i zaposlena sam kao vaspitacica u obdanistu.
Hidzab nosim od 5. razreda osnovne skole zbog licnog ubjedjenja. Tada, kada sam odlucila da se pokrijem, najljepse sam se osjecala. Uvijek sam vidjala druge djevojke i zene, koje su nosile hidzab i veoma me se dojmio."

Sahar: "Stavivsi hidzab, tj. cinjenicom da sam se pokrila, bilo mi je stalo do finog izgleda i to mi se svidjalo. Da, tada mi je spoljasnji izgled bio prvenstveno bitan, medjutim znala sam zbog cega je muslimanka duzna nositi hidzab, tako da je moja odluka proizasla iz ubjedjenja. Na pocetku su se moji roditelji protivili toj odluci, zbog cinjenica da sam jako mlada, ali ipak su ostali uz mene i podrzavali me u mojoj odluci.
Hidzab me uopste ne ogranicava. Nosim ga vrlo rado i osjecam se komforno u njemu. Jednostavno, on je dio mene. Cesto mi dobacuju kako, naravno, ne mogu posjecivati javne bazene i plaze, cega sam i sama svjesna. Ali u zemljama postoje mogucnosti za muslimanke, djevojke i zene, gdje mogu slobodno da se kupaju i suncaju, pa takve prilike i koristimo."


Reakcije okruzenja

Sahar: "Iskustva koja sam imala otkako nosim hidzab su jako razlicita. Naravno, ima onih kojima se to jako dopada, a drugi bi ga najradije silom skinuli - cak u gradu, stranci, koje ne poznajes.
Na drugoj strani, dozivljavala sam, npr., da se ljudi za mnom okrecu u gradu ili gledaju, skoro pa bulje, u mene. Odem li u grad s nekim, tada ne da se samo okrecu, nego i dobacuju: "pogledaj, jesi li vidio/la ono..." Medjutim, to meni vise ne pada u oci zbog toga sto vec duze nosim hidzab i "navikla" sam, odnosno naucila biti spremnom, na sve. Jednostavno, to mi je postalo sasvim "normalno"."


Nosenje hidzaba tokom obrazovanja

Sahar: "Da, kako je to bilo tokom mog skolovanja? Bilo je odlicno, nisam se morala na puno mjesta kandidovati, tako da sam brzo dobila mjesto i primljena sam bila ubrzo. Naravno, tokom istrazivanja u vezi skolovanja i toga da budem primljena, cesto sam se prisjecala sljedeceg: Nadam se da nece biti problema u povezanosti moga hidzaba i poslovnog okruzenja. Moja definitivna odluka na samom pocetku islamske nosnje bila je ta da nikada necu ni pomisliti na to da skinem hidzab zbog skolovanja, cak to ne bih nikada uradila, pa makar nikada i ne zavrsila skolovanje za posao o kojem sanjam.

Jako me obradovalo i puno mi je znacilo da sam ipak licno ja odabrana kao kandidat za zeljeni posao, jer sam bila jedna od njih, a na kraju sam ja bila taj sretnik i pocascena dobitkom. Odlicno se slazem s saradnicima i jako me cijene, presretna sam tom situaciom."

Kakva je reakcija djece u vezi hidzaba?

Sahar: "Rad sa djecom je sam po sebi fin posao. Uzivam u tom poslu i osjecam se prezadovoljnom. S tim da su djeca jako emotivna i dobronamjerna sama po sebi, uopste im ne smeta sto ja nosim hidzab. Cak me znaju nasmijati, jer zele i oni nositi hidzab.
Jedne prilike dosla mi je majka jedne djevojcice potpuno uzbudjena i rekla: "Kcerka mi nije htjela izaci iz kuce bez hidzaba." Jako me nasmijala ta djevojcica svojim postupkom. Buduci da smo odlazili na razne ekskurzije s djecom, cak su isprobavale hidzab; imamo u obdanistu mnogo slika kao dokaz tome. Djeca gledaju hidzab kao nesto sasvim normalno i on im ne predstavlja nikakve prepreke. Hidzab je dio mene, koji se nikada od mene nece odvojiti i to djeci ne smeta, sto mi se strasno dopada.

Izvor: Exil-Club - Zu Hause in der Welt (Kod kuce u Svijetu)
("Otkrivanje": Mlade djevojke i islamska nosnja)

„Moguce“ upita „Nemoguce“: Gdje zivis? Rece: U snovima nesposobnih.

Social bookmarks