Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

šejla

Učenik

(10)

  • »šejla« je žensko
  • »šejla« je autor ove teme

Postovi: 118

Datum registracije: 19.05.2008

Lokacija: njemačka

  • Poruku poslati

1

Četvrtak, 25. Septembar 2008

POSLEDNJI SUSRET

Poslednji susret


Autor : Šejla

- Prijatelj ti može biti svako , ali pravi prijatelj mora da se rodi ! - tako je govorio
Asmir kada bi ga neko upitao za njegovog prijatelja Zdenka , zbog koga je napustio gimnaziju i jedne noći zajedno s njim zbrisao za Italiju . Ne . Nije tu bilo nikakvog ubjeđivanja , kako su kasnije po njihovom odlasku tvrdili Asmirovi roditelji . Naprotiv , Asmir nije više izdržao Zdenkovu odsutnost . Uzalud su bili svi pokloni koje mu je donosio , uzalud svakodnevno javljanje telefon iz daleke Italije ,uzalud i Zdenkova obećanja da će se „čim lupi dobru cifru“ odmah vratiti u Mostar , kako bi otvorili dugo sanjani lokal u gradu , koga bi zajednički vodili .
A nije da mu Asmir nije vjerovao . Vjerovao je on njemu ,kao što čovjek svojim očima vjeruje , jer zaboga , poznavali su se od rođenja tako reći , a sada su imali po osamnaest . Ali u Asmiru se nakon Zdenkovog odlaska sve pomnožilo .
Osjećaj sati i dana samoće koji su se duplo odužili , pa onda problemi u školi koi su se multiplicirali sa lošim ocjenama koih je bilo duplo više , nego prije Zdenkov odlaska , a posebno opšta situacija u odnosu sa roditljima koji su mu dodatno zagorčavali tu samoću , pa se Asmiru zbog svega toga činilo da se sa Zdenkom poznaje trideset i šest godina .
Drugačije rečeno one male razlike u načinu života koga su do tada imali dovele su do toga da Asmir pomnoži te godine starosti , kako bi sve stopijo u jedan pojam , kao što se i njihovo prijateljstvo stapalo u jedno , „pravo prijateljstvo“ kako je znao reći . I eto zbog tih trideset i šest godina prijateljstva dvojice osamnaestogodišnjaka koi su se voljeli kao braća , ona zla i nepredvidljiva sudbina i njeni saučesnici koji su hodali po zemlji , bez ikakve slutnje aktera
ove istinite priče ,to jest Asmira i Zdenka , napisaće novo poglavlje generacijama drugih i sličnih sudbina na Balkanu .

Jedne noći kada su počele da zriju prve mostarske trešnje , nakog dugog i žučnog ubjeđivanja Zdenko je ipak popustio i zajedno sa Asmirom krenuo nazad u Italiju .

Prvi dani poslije zajedničkog dolaska u Italiju nisu donijeli ništa novo ni posebno o čemu bi
Asmir i Zdenko mogli diskutovati , jer je Zdenko htjeo za početak pokazati Asmiru Milano .
Prijatelja nije imao , jer se u Milanu nije vjerovlo nikome , pa ni njemu , i ako se izuzmu neki poslovni interesi koi su ga vezali za par ljudi iz mafijaškog kruga , moglo bi se gotovo reći da je Zdenko bio samotnjak u svom poslu . To što je sada Asmir bio tu , značilo mu je mnogo jer je u Asmiru gledao brata kome je mogao vjerovati , ali je sumnjao u njegovu sposobnost što se posla tiče . Asmir je bio dijete bogatih roditelja u odnosu na Zdenka koji je kao jedini staraoc majke i sestre morao ranije izaći na ulicu , da silom ili milom otme dio onoga što se uskraćivalo sirotinji , pa je njegova mafijaška karijera počela mnogo prije nego što neka pravila odobravaju . Ali i pored toga i Zdenko se na početku razlikovao od ostalih kriminalaca jer mu je nedostajala bezobzirnost i hladnoca , koja se od kriminalca iziskuje , da bi stekao bilo kakav renomee i priznanje od Bosova za koje je radijo . I slično kao što se to sada dogodilo Asmiru koji je počeo da množi , i u Zdenku se namnožilo mnogo toga poslije brutalnog silovanja njegove maloljetne sestre . Bila je to strašna cijena kojojm je platio jednu zlatnu narukvicu odvojenu krišom od zajedničkog plijena koga je trebalo kasnije pravedno podijeliti .
Poslije toga u Zdenku nije više bilo one dječačke nježnosti . Naprotiv .
Iz nekih kasnijie počinjenih nedjela Zdenko je izrastao u okrutnog kriminalca od koga su počeli zazirati i vlast i kriminalci , tako da je njegov odlazak u Italiju obilježio jedno novo vrijeme u kome se lakše disalo na kriminalnoj sceni . A samo Asmir nije osjećao tako , jer niti je pripadao toj sceni a niti je lično doživljavao Zdenkove promjene . Čuvajući ona ista osječanja naklonosti koja su se rodila sa prvim godinama života , slušajući i čitajući sve ono što je o Zde nku pisalo u novinama , vjerovao je , da taj Zdenko o kome oni pišu , nije taj njegov , koga je on bolje poznavao od svih . Šta više , što su ga drugi više mrzili i pričali o njemu Asmir ga je još više cijenio i bio mu privržen , jer se jedino prema njemu odnosio korektno i družio se snjim . Kupovao mu je vrijedne poklone koje bi mu onako bez ikakve ceremonije poklanjao , kao da je to nešto najnormalnije pokloniti prijatelju Reybanke ili
Adidaske patike koje su koštale oko dvjesto maraka .


„Vidiš Asmire , ovu željezničku stanicu . Ovdje u ovoj zgradi je Musolini potpisao kapitulaciju Italije , kada je Njemačka izgubila rat ! – pokazivao je Zdenko rukom
sa druge strane ulice šetajući sa Asmirom milanskim ulicama , dok se Asmir radoznalo okretao da zapamti sve ulice kojima su prolazili , kako bi eto kasnije kada počne raditi sa Zdenkom imao bolju orijentaciju . Međutim do toga nikada nije došlo , jer je Zdenko
odlazeći u akcije uvijek nalazio neki razlog da Asmir ne pođe s njim .

„Sledeći put , svakako , ali ovaj put ne mogu jer previše je opasno znaš ! „ – govorio bi provjeravajući istovremeno ispravnost pištolja ciljajući u nekakvu imaginarnu metu , i puneći
šanžer krupnim i smrtonosnim metcima .

„ Eh pričam ti priču , pa nisam dijete ! Vidi sad ! - ljutnuo bi se Asmir ali ne zbog toga što je i sam imao potrebu da se dokaže , nego više od straha od tog pištolja kojeg Zdenko nosio sa sobom . Jer pištolj i smrt su rođena braća , zar ne , a Zdenko je bio sada sve što je Asmir imao i nije ga želio ostaviti samog , ako do nečega dođe .

Takva pomisao uvijek bi ga dovodila do ludila a pogotovu kada bi noćima ostajao budan i sam u iščekivanju da se Zdenko javi . Ubijala ga ta neizvjesnost i hiljade misli prolazilo bi mu kroz glavu maltretirajući ga jednim te istim pitanjem na koje nije znao odgovoriti .

„ Šta ako mu se nešto dogodi ? „ –prozborio bi glasno ponekad zagledan u sjenke noći koje su se tiho kao zli jezici dovlačile po dvorištu iza oronulih kuća predgrađa , u kome su ilegalno stanovali .
Znao je danima ništa ne jesti zbog uznemirenosti i nervoze , a onda bi satjeran glađu odlazijo
kod Kineza koga su zvali Majk , a koi je bijo vlasnih čitavog lanca takvih restorana .
Osim toga što je pravio najbolju pizzu u Milanu , Asmir je saznao od Zdenka i to , da je taj Majk jedan od glavnih bosova po okrutnosti čuvene „Kineske Trijade „ , ali Asmiru je bilo sve jedno ko kome pripada ,ako je dobar sa Zdenkom , pa je čak i osjećao simptiju prema tom malom paketu od mišića na čijem vratu je mirovala istetovirana „crna udovica , najopasnija vrsta škorpijona , u kojoj se ogledao i dio karaktera čovjeka koga su zvali Majk .

Majk gotovo nikada nije bio u svom lokalu pa ni tog dana kada je Asmir poluizgladnijo poručio picu i sa čašom hladnog aperativa sjednuvši za jedan sto počeo pratiti prenos nekakve utakmice na ogromnom TV – ekranu , koji je zauzimao gotovo pola zida .

Svoje prvo vizuelno ranjavanje duše , doživjeće kasnije poslije te utakmice kada su se na TV-ekranu pokrenule slike prvih bombardovanih kuća u Sarajevu koje su gorele u plamenu .
POČEO JE RAT U BOSNI !

Kada je odmah potom stigao u prazan stan , nije se mogao sjetiti kojom ulicom je tako brzo stigao , a niti je znao da li je pojeo poručenu picu , jer mu se u želudcu nešto stezalo i uznoseći se uz grudi ostavljalo mu gorak ukus u ustima . Poslije toga njegov život je ostao bez smisla u tolikoj mjeri tako da je tri dana neprestano pijo i buljio u Tv – ekran , pa onada spavao ili padao u nesvijest , ko to zna , da bi opet nastavio da pije zaboravljajući sve , i vrijeme i prostor , pa čak i svoje ime kojeg se nije mogao sjetiti čak ni onda kada je Zdenko
jedne noći tiho pokucao na vrata stana govoreći po ko zna koji put :

„ Otvori Asmire , otvori Asmire , ja sam Zdenko ! „


Te noći su prvi put saznali ko je od njih dvojice bio Musliman a ko Srbin i nastavili su piti još dva dana . Nisu razgovarali ni o čemu , pa čak ni o lovi koja je smotana u debele rolne ležela po čitavom stanu . Ništa više tako nije bilo bitno osim te strašne istine koja se uvukla u
njihove snove o boljoj budućnosti , a koja se fizički mogla opipati stotinama hiljada maraka koje je Zdenko napokon uspijo opljačkati .
Samo rijeki i kratki pogledi koim bi se okresali dok bi nijemo kucnuli kristalnim čašama prije nego ih iskape do dna , govorili su da se nešto promijenilo u njihovim dušama . Više nisu mogli otvoreno razgovrati o slikama koje su donijele tu promjenu , nije bilo komentara , Nije bilo ni osude pa čak ni sažaljenja za žrtve koje su nepokretno gledale svoim mrtvim očima iz objektiva kamera koje su postirale strašnu scenu na Tv – ekranu .
Sjedeći na uglačanom podu , samo bi povremeno skrenuli pogled na ogldalo u kome su se oslikavala dva osamneostogodišnjaka i onih trideset i šest godina ukupne starosti , u koima je Asmir sabrao dane „pravog prijateljstva „ obostrano utvrdivši na kraju da je to prijateljstvo
počelo da zavisi od toga , ko će koga od njih dvoice imenovati pripadnikom žrtve , a ko koga pripadnikom sileđije i ubica tih žrtava .

Izgleda da je to Asmiru teže palo nego Zdenku , pa se sledećeg jutraZdenko probudio sam ležeći na podu . I kao da je sve naslutio da u odnosu na njega Asmir ništa nije sanjao te noći , nije se ni protrudio da ga potraži kada je vidjeo da ga nema . Samo se kratko pogledao u ogledalo i osmotrijo ime koje je utetovirano još uvijek stajalo na njegovom lijevom ramenu „ na kome je finim kaligrafskim slovima pisalo „ Asmir „

Bez imalo osude mirno je otrpijo bol koi je osjetio čitajući kasnije Asmirovo pismo koje mu je ostavijo. To pismo je izmamilo poslednju suzu iz njegove duše prije nego se ona
skamenila i sklonila u dnu srčane kore . Od tada je Zdenko prestao da voli ljude ,bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost i vremenom postao još okrutniji i nemilosrdniji nego je
bijo .
Kako je vrijeme prolazilo Zdenko je sve manje radio a sve više pijo . Ljudi su govorili da je imao oko milion njemačkih maraka na kontu Italijanke koju je oženijo . Nikada nije izlazio bez oružja ali pratnju nije imao , jer nikome nije vjerovao . O Asmiru nikada nije pričao , a niti se bilo ko usuđivao upitati za njega , ali Asmir je bio u njegovim mislima uvijek , pa iako se poslije toga nikada nisu čuli . U prvo vrijeme slao mu je pare po nekim momcima koji su odlazili na ratiše , ali , valjda i sami sluteći da nikada više neće vidjeti ni Zdenka ni Itialiju ,
sudbina tih para ostala je ne razjašnjena za sva vremena . Poginuli su i Asmirovi roditelji , saznaće kasnije kada su mu se majka i setra javile iz Njemačke gdje su našli utočište
bježeći od srpske vojne policije koja je neumorno tragala za Zdenkom .

To o smrti Asmirovih roditelje drugi su kasnije saznali kada se Zdenko iste večeri napijo u jednom kineskom lokalu svoga prijatelja pucajući nasumice iz pištolja nehotično pogodio sina jednog kineskog mafijaša .

„- Uvijek ću ostati tvoj prijatelj ! „ – pisalo je na dnu pisma , koje je zgužvano stajalo u Zdenkovoj stisnutoj ruci , kada su mu članovi „Kineske Trijade „ jedne noći prerezali grlo .

U njegovom dosijeu iz nalaza vještaka ostala je je zapažena činjeca da su mu oči ostale otvorene a pogled pun neke čežnje i sjete .

Dugo su poslije toga jugovići nagađali o tom njegovom pogledu , pa su sa klizišta nečijeg nesna , šta li , potekle i druge priče , kako je jedan naš mafijaš koi je morao identifikovati mrtvog Zdenka , zaključijo , da je u tom Zdenkovom pogledu pročitao , kako Zdenko na samrtnom času nije više imao nijednu želju osim da poslednji put vidi svog jedinog druga Asmira ,koji je takođe pred sam kraj rata poginuo , vozeći bolničkim kolima ranjenike vojske BiH , od Sarajeva prema Tuzli .




















emir-RA

Zlatna sredina

(26)

  • »emir-RA« je muško

Postovi: 455

Datum registracije: 03.07.2008

Lokacija: BIH okolina Tuzle

  • Poruku poslati

2

Četvrtak, 25. Septembar 2008

Bravo svaka čast Šejla
Na vatru odgovori vatrom !

šejla

Učenik

(10)

  • »šejla« je žensko
  • »šejla« je autor ove teme

Postovi: 118

Datum registracije: 19.05.2008

Lokacija: njemačka

  • Poruku poslati

3

Četvrtak, 25. Septembar 2008

Hvala Emira , kakva slučajnost i moja se sestra zove Emira .

Manager

Profesionalac

(10)

  • »Manager« je žensko

Postovi: 790

Datum registracije: 31.07.2003

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

4

Petak, 26. Septembar 2008

Ja mislim da je u pitanju Emir a ne Emira ;) Unapred se izvinjavam ako gresim :)


A tebi Šejla svaka čast! (o)
Ne mijenjaj vjecno za prolazno!

šejla

Učenik

(10)

  • »šejla« je žensko
  • »šejla« je autor ove teme

Postovi: 118

Datum registracije: 19.05.2008

Lokacija: njemačka

  • Poruku poslati

5

Petak, 26. Septembar 2008

Hvala manager ja sam u drugom postu vidjela da je Emir- a ne Emira . Pozdravljam te . lijepo što čitaš moje textove

Social bookmarks