Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

Erbakan

Učenik

(0)

  • »Erbakan« je autor ove teme

Postovi: 172

Datum registracije: 20.12.2002

Lokacija: D

  • Poruku poslati

1

Četvrtak, 06. Novembar 2003

Posljednja prilika



Od svog djetinjstva sam mrzio tijesne prostore... takvi prostori su mi davali osjecaj gusenja... zato sam bjezao i jos uvijek bjezim od njih... udaljavam se sto vise sa strahom i drhtim od tjeskobe... Kad sam narastao znao sam da je to psihicka bolest, ali nisam mogao da se lijecim i da se oslobodim toga.
Sada ulazim u jedno mjesto, ali silom... i bez moje volje.
Zamotali su me i stavili u dugacak i tijesni tabut... dobro sam cuo glasove oko sebe... bio sam zatvorenih ociju, ali sam ih na neki nacin mogao i vidjeti... vikali su:
„O jadan on... umro je u najljepsoj mladosti... imao je veoma velike nade i poslove koje nije zavrsio ni upotpunio.”
Zaista sam imao dosta razlicitih stvari i poslova koji su bili nedovrseni i cekali me da ih zavesim... naprimjer, nisam stigao otvoriti dobar lokal mom sinu... nisam otplatio posljednje rate za auto i kolor televizor... moja nada da formiram veliko preduzece, gdje cu skupiti svoje prijatelje, daleka je iluzija... iako je zima bila na vratima... ja ipak jos nisam kupio ni uglja ni drva za pec u kuci... nisam popravio ni mjesta gdje je voda curila iz plafona.
Dok sam sve stvari koje su ostale nedovrsene i cekaju mene da ih zavrsim, prelistavao u svom mozgu, iznenadio me glas koji je zvonio u mom uhu... glas od kog je moja dusa strahovala... otisao je do dubine mog mozga i tamo se ponavljao njegov eho... cuo se kao preko megafona:
„Gotovo je i vrijeme ti je isteklo!”
Sa zaljenjem sam rekao u sebi:”Eh da nije gotovo i da vrijeme nije isteklo.”
Ne znam kako mi se desio taj udes... kako kad ja dobro vozim... kad sam pokusao da to skupim u svom mozgu sta mi se desilo, osjetio sam kako su me prijatelji okruzili i pokusavaju da pokriju tabut na kom sam lezao bez pokreta...
Pokusavao sam da vristim koliko ima snage i da ustanem sa svog mjesta da ih sprijecim... ali nisam uspio niti sam mogao... nisam mogao napraviti nikakav pokret niti sam mogao jedne jedine rijeci izgovoritit.
Nije dugo proslo, pa sam se nasao u velikoj tami... gledao sam kroz pukotine kroz koje je ulazilo oskudno svjetlo... sa strahom koji se ne moze iskazati rekao sam sebi: „O Boze moj! Sta ce sada sa mnom biti? Sta da radim?”
Od straha nisam mogao razmisliti. Onda sam nosen na ramenima... poceli su hodati sporo i tabut se malo tresao.
Jasno je bilo po zvukovima koji su dopirali do mene s vana da kisa pada... zvuk kapi se mijesao sa zvukom udaranja kapi o drvo.
Bez sumnje na outu su do dzamije da klanjaju dzenazu.
Kad mi je na pamet pala dzamija, sjetio sam se da iako je bola blizu moje kuce... i uprkos poziva sa nje koji se ponavljao pet puta dnevno za namaz, ipak nisam nasao vremena da u nju odem... ali sam odlucio da pocnem sa namazom kad budem imao pedeset godina... svako je to znao.
Ponavljao sam to stalno mojim prijateljima... zaista sam hrio poceti da klanjam... bio sam odlucio da ostavim svoje ruzne navike na koje su se mnogi zalili. Da... da!... eh da nije ovaj udes... bio bih u buducnosti dobra osoba... eh da nije ovaj udes.
I drugi put do mog sluha dopro je onaj glas ciji izvor nisam znao: „Gotovo je i vrijeme ti je isteklo.”
Malo je proslo, pa sam ponovo nosen na ramenima... onda je sigurno zavrsen dzenaze namaz... kad smo prosli pored kafica u mom mjestu, cuo sam smijeh prijatelja s kojima sam svaki dan igrao karte... bez sumnje oni nisu culi vijest o mojoj smrti.
Kada su se zvukovi udaljili i utisali, osjetio sam da sam u kosom polozaju. Zaista, oni se penju prema groblju... osjetio sam da se cefin skvasio na vise mjesta od kise koja je usla kroz pukotine na tabutu... jer je kisa pocela jace padati... moj sluh je je bio usmjeren na glasove vani... neki moji prijatelji su pricali izmedju sebe o stagnaciji trgovine... drugi su hvalili uspjeh drzavne reprezentacije na posljednjoj utakmici... dok je jedan od onih koji su nosili tabut saputao na uho prijatelju: „Gledaj na koji dan je nas prijatelj izabrao da umre!... uvijek mu je ponasanje u zivotu bilo suprotno, zaista smo se brate pokvasili od glave do pete.”
Neka greska je tu bez sumnje... nesumnjivo je da ovo sto cujem nije istinito... da li je moguce da tako govore moji prijatelji zbog kojih sam se puno puta zrtvovao?
Malo poslije toga stigli smo do groblja... spustili su tabut i stavili ga na zemlju... skinuli su poklopac... ruke sus se pruzile do mog mrtvog tijela, dignule ga i pocele spustati u rupu, na cijem se dnu nakupilo nesto vode.
Sa svog mjesta, na kom lezim, pokusao sam da vidim sta je oko mene... o Boze... sta ja radim tu?Zar to nije kabur?
Zasto mi do sada nije palo na pamet da cu u njega uci? Zasto na to nisam prije mislio?... niko ne cuje moje vristanje, koje pokusavam ispustiti... niko.
Pri slabosti koju sam osjetio... iz dubine srca sam poceo upucivati dovu:
„Boze! Boze, da li za mene postoji jos jedna prileka? Daj mi poslednju priliku... ja cu u svemu slusati Tvoja naredjenja... bicu Ti rob onako kako Ti hoces... bicu onakav kakvog Ti hoces da mi napravis kabur vrtom od dzenetskih vrtova... Boze!”.
Taj glas ponovo je vrlo snazno ispunio usi:
„Gotovo je i vrijeme ti je isteklo.”
Slusao sam zvuk zemlje koja je udarala o daske koje su me pokrivale... svaki udarac je odjekivao kao zvuk grmljavine... svo moje tijelo je drhtalo od straha i strepnje.
S razocaravajucim posljednjim pokusajem da se pomaknem sa svog mjesta... otvorio sam oci... bio sam u svojoj udobnoj postelji u svojoj sobi... bila je to vrlo strasna nocna mora... bio je tu mooj prijatelj ljekar, koji je pokusavao da me probudi iz nocne more uznemirenim uzvicima... gotovo je i proslo je... nocna mora... gotovo je i prosla je.
Polahko sam se uspravio na svojoj postelji... svo moje tijelo je bilo natopljno znojem... osjetio sam kao da sam naglo i mnogo izgubio na tezini... vani je jako padala kisa... kuca se tresla od zvuka grmljavine.
Pod mnogo pogleda sa cudjenjem i radoznaloscu uperenim u mene, pokusavao sam skupiti snagu... saputao sam sebi tihim glasom... hvala Tebi, Boze!
Hvala koliko celija ima u mom tijelu... dao si mi posljednju priliku da budem dobar rob... hvala Ti i zahvalan sam Ti, moj Gospodaru!

Turski knjizevnik Dzunaid Saawi
Sve je ovo samo igra! Nema tog muftije koji je vrijedan Vasih zivaca

onajKojiTrazi

Zlatna sredina

(10)

  • »onajKojiTrazi« je muško
  • »onajKojiTrazi« je zabranjen

Postovi: 174

Datum registracije: 07.10.2003

  • Poruku poslati

2

Petak, 07. Novembar 2003

Pravolijepo napisano. Hvala ti za ovaj tekst samo je velika steta sto ga ne citaju oni na koje se i odnosi.
Selam tebi!

Social bookmarks