Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

alBazari

Profesionalac

(10)

  • »alBazari« je muško
  • »alBazari« je autor ove teme

Postovi: 772

Datum registracije: 09.12.2002

Lokacija: Novi Pazar, Sandžak

  • Poruku poslati

1

Utorak, 01. Mart 2005

Putopisi: nekada geografija, danas historija

[SIZE=4]Ibn Fadlanov opis Rusa[/SIZE]


Ibn Fadlan je bio arapski hroničar. 921 kršćanske godine, bagdadski halifa ga je poslao sa svojom izaslanicom kralju Bugara na srednjoj Volgi. Ibn Fadlan je napisao utiske sa ovog putovanja, po imenu “Rihla”. Ova Rihla je neprocjenljive historijske vrijednosti, jer predstavlja najstariji pisani dokumenat običaja prilikom pokopa mrtvih kod Vikinga.

Prilikom svog putovanja Ibn Fadlan je sreo ljude sa imenom „Rus“, skupinu ljudi švedskog porijekla ( Vikinzi ), koji su se zatekli kod Bugara kao trgovci. Kada bi Rus ili ljudi drugih rasa dolazili da prodaju robove, kralj Bugara je imao pravo da desetinu robova zadrži za sebe.

Poznati autor Michael Crichton ( Jurasic Park ) je bio inspirisan ovim putovanjem Ibn Fadlana te je napisao knjigu "The 13th warrior", po kojoj je snimljen istoimeni film sa Antoniom Banderasom i Omarom Sharifom


Ovu su Ibn Fadlanove riječi:

Citirano


Vidio sam Ruse kako su došli sa svojom robom. Svoje šatore su razapeli na rijeci Itil ( Volga ). Nikad ranije nisam vidio ljude većeg stasa; visoki su kao palmina stabla, i imaju crvenkast ten. Oni ne nosi duge košulje niti kaftane. Njihovi muškarci nose odjeću od grubog vlakna, koju zabacuju sa jedne strane, tako da im je jedna ruka slobodna. Svaki od njih ima po jednu sjekiru, jedan nož i jedan mač. Nikada ih nećeš vidjeti bez ovoga. Njihovi mačevi su široki, zavijeni i evropski urađeni. Na jednoj strani mača se nalaze oslikani drva i figure. Njihove žene na prsima nose male metalne kutije, urađene od čelika, bakra, srebra ili zlata, zavisno od bogatstva njezina čovjeka. Na kutiji se nalazi prsten, a na njemu jedan nož, koji je također pričvršćen na grudima. Oko ruku nosaju zlatne i srebrene narukvice. Kada čovjek posjeduje 10.000 dirhema onda pokloni svojoj ženi jedan lančić. Ako ima 20.000 onda dobije još jedan. Zbog toga na ruskim ženama se nalaze mnogi lančići. Njihov najvrijedniji nakit su zeleni biseri, kao što se nalaze na brodovima. Sa tim pretjerivaju; za jedan biser plaćaju jedan dirhem i stavljaju ženama oko vrata.

Oni su najprljaviji ljudi, koje je Allah stvorio; ne čiste se; nakon prirodne nužde. Niti se kupaju nakon što spavaju sa ženama, kao da su magarci.
Kada dođu iz svoje zemlje, usidre se na rijeci Itil, koja je golema i onda tu prave velike kuće od drveta. U tako jednoj kući ih onda živi po 10 ili 20 ponekad i više, ponekad manje. Svaki od njih ima kauč, na kojem sjedi sa svojim djevojkama. Tu sa njima imaju odnos dok njegov prijatelj ih gleda. Ponekad njih nekoliko to istovremeno rade. Desi se da neki trgovac kod njih dođe da kupi robinju, ali oni ne prestaju dok ne zadovolje svoje potrebe. Svakog jutra peru lice i glavu u najprljavijoj vodi koja postoji. Tada dođe neka robinja i donese posudu sa vodom, koju stavi pred svog vlasnika. On opere lice i ruke, onda izčešlja svoju kosu u tu istu vodu. Nakon toga osekne nos u vodu i ne ostane ni jedna prljavština a da je on tamo ne opere. Kada je gotov, onda robinja uzme posudu i stavi je pred onoga koji je najbliži ovom prethodnome. Sve dok svi koji su u kući ne operu se iz iste posude sa istom vodom u koju su pljuvali, oskenuli se i oprali lice i kosu.

Čim su usedrili brodove, izlaze na tlo sa hljebom, mesom, lukom, mlijekom i alkoholom. Krenu u pravcu jednog velikog kipa od drveta koji ima ljudsko lice i koji je okružen sa manjim kipovima. Izađe pred velikog, baci se ispred njega i kaže: "moj gospodaru, ja sam došao iz daleka, vodim toliko robinja i ribe i puno krzna; i nakon što je pobrojao sve ono čime trguje, nastavlja: tebi sam donjeo ovaj poklon. Onda stavi pred njega šta je donio i kaže želim da mi pošalješ jednog kupca koji ima zlatnika i srebrenjaka, koji će mi sve odkupiti, šta imam i kojemu nije ništa mrsko šta od njega tražim. " Nakon što ovo kaže onda odlazi. Ako je njegova trgovina neuspješna injegovo ostajanje se oduži on će doći drugi put pa i po treći put, donoseći poklone. Ako ni to ne uspije onda će manjim kipovima donjeti također poklone i zamoliti će ih za zauzimanje kod velikog i pri tome kaže: "ovo su žene i kćerke našeg gospodara"

I tako dalje nastavlja, moli svakog kipa da se zauzme za njega, i klanja se pred njim. Nakon toga često njegova trgovina bude uspješna i on proda svu robu. Onda Rus kaže: "moj gospodar je uslišao moju molbu. Sada je moja dužnost da mu se odužim.” Onda uzme nekoliko ovaca i goveda, zakolje ih, jedan dio podijeli siromašnima. Glave životinja stavi na kolac koji se nalazi u blizini kipova. Kada padne noć dođu psi i sve pojedu. Onda onaj koji je to tu postavio kaže: "moj gospodar mene voli; primio je moj poklon."

Bolesnik se izolira u šator sa nešto hljeba i vode i ljudi ne dolaze da bi razgovarali s njim; čak ne dolaze da ga posjete svaki dan, pogotovo ako je u pitanju siromah ili rob. Ako se oporavi, vraća im se natrag, a ako umre, kremiraju ga. Ako je rob, ostave ga kako bi ga pojeli psi ili lešinari. Ako Rus uhvate razbojnika ili pljačkaša, objese ga na visoko drvo i ostave ga viseći dok mu se tijelo ne raspadne.

Čuo sam da se prilikom smrti njihovih istaknutih ljudi rade razne stvari, od kojih je kremacija najobičnija, i odlučio sam da saznam više o tome. Na kraju sam čuo priču o smrti jednog od njihovih visoko cijenjenih ljudi. Stavljen je u grob koji je bio pokriven krovom 10 dana, dok su mu sašili odjeću.

Ako je preminuli siromah, naprave mu mali brod u kojeg ga spuste i zatim ga zapale. Ako je bogat, skupe se sva njegova materijalna dobra i podijele u 3 dijela, jedan za njegovu porodicu, drugi za šivanje njegove odjeće, a treći dio se koristi za alkoholno piće koji piju do dana kada će se njegova robinja ubiti i biti zapaljena zajedno sa svojim gospodarom. Zaglupljuju se pijući ovo pivo noć i dan; ponekad neko od njih umre sa kriglom u ruci.

Kada velika ličnost umre, ljudi iz njegove porodice pitaju njegove mlade robove i robinje, „Ko će od vas umrijeti zajedno s njim?“ Neko odgovara „Ja!“. Kada on ili ona to izgovori, stvar je gotova: nema povratka. Obično ovo uradi jedna od robinja. Kada je čovjek o kojem sam ranije govorio umro, njegove robinje su pitane „Ko će umrijeti s njim?“ Jedna je odgovorila „Ja.“ Tada joj se dodijele dvije mlade žene koje je prate i brinu se o njoj; nekada joj svojim rukama operu noge. Za to vrijeme se za preminulog pravi odjeća. U međuvremenu robinja svaki dan pije, pjeva i predaje se zadovoljstvima.

Kada je došao dan kada su se trebali kremirati čovjek i njegova robinja otišao sam do rijeke na kojoj je bio brod. Primijetio sam da su brod dovukli na obalu. Zatim su dignuli brod na ovu drvenu konstrukciju. Tada su ljudi dolazili i odlazili izgovarajući riječi koje nisam razumio, dok je preminuli još uvijek bio u grobu. U sredini broda su napravili kupolu koju su pokrili različitim materijalima. Zatim su donijeli kauč, stavili ga na brod i prekrili ga madracom od grčke cerade. Onda je došla jedna starica koju nazivaju ‘anđeo smrti’ i razastrala je spomenute stvari na kauču. Ona je obezbjedila materijal za šivenje haljina i ona će biti ta koja će ubiti robinju. Vidio sam je – bila je šejtan sa tamnim pogledom. Kada su došli do jednog groba sklonili su zemlju sa drvenog krova groba i izvadili su umrlog koji je tu ležao u čaršafu. Vidio sam kako je od hladnoće zemlje skroz pocrnio. Sa njim su bili stavili opojna pića, voće i jednu frulu koju su sada izvadili. Umrli se, do boje svoje kože, nije promjenio. Sada su mu obukli svečano odijelo, koje je protkano zlatom sa zlatnim dugmadima i metnuli su mu pozlaćenu kapu na glavu. Onda su ga odveli u šator koji se je nalazio na brodu, postavili su ga na ćebe i glavu bi mu poduprili sa jastucima. Donjeli su mu opojna pića, voće i bazilikuma i postavili su pred njega. Onda su uzeli jednog psa, rasjekli ga na dva djiela i bacili su ga na brod. Pored mrtvog su stavili svo njegovo oružje. Nakon toga su doveli dva konja, koje bi tako dugo ganjali dok iz ovih ne bi kiptao znoj. Onda bi ih sasjekli i bacili ih na brod. Nakon toga su doveli dva bika sa kojima bi isto postupili i njih bi bacilli na brod. Na kraju bi zaklali jednog horoza I kokošku.
Djevojka koja se je odlučila na smrt, je tamo-amo hodala i ušla bi u jedan od šatora koji su tamo stajali. Onda bi se zatečeni u tom šatoru njoj okrenuo i rekao: “reci svome gospodaru, samo iz ljubavi prema tebi sam ovo uradila.” Kada je nastupio petak popodne, djevojku su doveli do jedne daske. Ona je stavila svoja stopala na ruke muškaraca i pogledala je niz dasku. Pri tom je nešto govorila na svome jeziku, nakon čega su je spustili dole. Ovo je ponovila ukupno tri puta. Nakon toga su joj dali kokošku, kojoj je odrubila glavu i bacila ju je. Uzeli su kokošku i bacili je na brod. Upitao sam prevodioca, šta je djevojka izgovarala. On mi je rekao da je ona prvi put rekla: “Sada vidim svoju majku i svoga oca”, pri drugom putu: “Sada vidim sve svoje mrtve obližnje” i treći put je rekla: “Sada je moj gospodar tamo. On sjedi u raju. Raj je tako ljiep i tako zelen. Kod njega su muškarci i mladići. On me poziva, te me odvedite njemu.“

Nakon toga su je odveli ka brodu. Ona je skinula svoje narukvice i dala ih je ženi koju zovu ‚anđeo smrti’ i koja će je ubiti. Skinula je i svoje zlatne krugove sa nogu i dala ih je dvjema služavkama koje su bile kćerke ovog ‚anđela smtri’. Onda su je podigli na brod, ali je nisu odveli u šator. Sada su došli muškarci sa štitovima i štapovima, i dali su joj čašu opojnog pića.

On je uzela čašu, nešto je pjevušila i ispila ju je. Nakon toga su joj dali jednu drugu čašu. Uzela ju je i pjevala je neku dugu pjesmu. Starica ju je požurivala da ispije piće i da uđe u šator gdje leži njezin gospodin. Djevojka je u međuvremenu postala neodlučna; krenula je prema šatoru ali je samo zavirila u njega. Hitro ju je starica uzela za kose, zajedno sa njom je ušla u šator. Odmah su muškarci sa štapovima počeli da prave buku, da se ne bi čula njezina vika, da se druge djevojke ne bi prepale pa da ne žele ići zajedno sa svojim gospodinom u smrt. Onda su u šator ušla šest muškaraca koji su imali odnos sa djevojkom, prvo svi zajedno a onda svaki po na osob. Nakon toga su je postavili pokraj njezinog gospodina. Dvojica su je uzeli za ruke, dvojica za noge. Starica, koju zovu ‚anđeo smrti’ joj je stavila štrik oko vrata i krajeve je dala dvojici muškaraca da ga stegnu. Ona je prišla djevojki sa jednim nožem koji je imao široku oštricu i zabila ga joj je među rebra, nakon čega ga je izvukla iz nje. Dvojica muškaraca su sa štrikom davili djevojku dok nije izdahnula.

Nakon toga se je jedan go muški rođak umrlog približio. Uzeo je komad drveta, zapalio ga, i leđima okrenutim brodu je prilazio. U jednoj ruci je imao to goreće drvo, druga ruka mu je bila na stražnjici tako je potpalio ostala drva koja su se nalazila pod brodom. Onda su prilazili ostali sa zapaljenim drvima;svako je nosio komad drveta koji je gorio i bacio ga je na gomilu drveća. Ubrzo je to drveće počelo da gori, a nakon toga i cijeli brod, zajedno sa šatorom, umrlim i djevojkom i svime što se je nalazilo na brodu. Poče puhati jak vjetar, tako da su plamenovi bili još jači.

Sa moje strane bio je jedan Rus, koji je govorio sa mojim prevodiocom. Njega upitah šta mu je Rus rekao a ovaj mi reče: “Vi ste Arapi jedan glup narod. Onaj koga najviše volite i cijenite, nakon njegove smrti bacite ga u zemlju, gdje ga pojedu crvi. Ali mi ga spalimo, tako da on odmah uđe u raj. Nakon toga se nasmija grohotom pa nastavi. “Božja ljubav prema njemu čini da vjetar puše i tako ga u trenutku nestane.”

I uistinu nije prošlo ni sahat vremena, a brod je sa umrlim i sa djevojkom postao pepeo. Nakon su na mjestu gdje je stajao brod postavili komad drveta i na njemu napisali ime umrlog, zajedno sa imenom kralja Rusa. Napokon bi napustili to mjesto.







"Ko se odvaži i radi brzo biće izbavljen,
dok i tragalac koji je spor može gajiti samo nadu." (Hz. Alija)

Root

Profesionalac

(10)

  • »Root« je muško

Postovi: 602

Datum registracije: 01.06.2003

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

2

Utorak, 01. Mart 2005

Zaboravio si ovo:

Kod kralja Rusa je običaj da on u svojoj palači ili zamku ima 400 najhrabrijih i najpouzdanijih podanika, koji su spremni za njega dati svoj život. Svaki od njih ima jednu djevojku, koja ga služi, koja mu pere glavu i sprema mu jelo i piće. Ali poed ove on ima i jednu drugu koja mu služi kao priležnica. Ovih 400 sjede pod prijestoljem svoga kralja, koji je velik i ukrašen raznim dragim kamenjem. Na tom prijestolju se nalazi 40 djevojaka koje su određene za njegov krevet. Sa njima uživa i u prisustvu svojih podanika. Sa prijestolja ne silazi. Ako ima kakvu prirodnu potrebu onda mu prinesu nekakvu posudu; ako hoće da jaše na konju, onda mu prinesu konja do prijestolja tako da se odmah može popeti na njega i kada se vraća dođe do samog prijestolja da se opet na njega popne. On ima jednog zamjenika, koji vodi njegovu vojsku, koji se bori protiv neprijatelja, i koji zastupa kralja kod njegovih podanika."

http://islam.dzemat.org/modules.php?name…rticle&sid=2223

alBazari

Profesionalac

(10)

  • »alBazari« je muško
  • »alBazari« je autor ove teme

Postovi: 772

Datum registracije: 09.12.2002

Lokacija: Novi Pazar, Sandžak

  • Poruku poslati

3

Utorak, 01. Mart 2005


[SIZE=4]Ebu Hamid govori o Juznim Slavenima[/SIZE]


Uvazeni orijentalist C. E. Dubler se potrudio da vrlo stari rukopis prepise na suvremeni arapski jezik, prevede ga na spanjolski i usput komentira pod naslovom Ebu Hamid el Granadino y isu Relacion de vlaje por tierras eurasiaticas izrazavajuci velike pohvale Ebu Hamidu i njegovoj preciznosti u biljezenju svega sto je vazno i korisno. Iz Ebu Hamidovih rukopisa saznajemo da je knjigu napisao na nagovor i financijsku podrsku vezira s dvora abbasidskog halife Muktedira Billahi (Dza'fera) Avnuddina Ebu Muzaffera el- Hubejra, koji je i sam bio znanstvenik i pisac brojnih djela iz islamistike. Prije nego sto presemo na prijevod Ebu Hamidovog opisa muslimana i prilika u zemlji Slavena i Ugarskoj, recimo da je poduzi tekst od nekih 25 stranicu arapskog pisma na kraju knjige, recimo nekoliko podataka o ovom do nedavna nepoznatom putopiscu i povjesnicaru. Ebu Hamid je rosen 1080. ili 1081. godine, odnosno 473. h. g. u Granadi, pa mu otuda i prezime Granadini. Zavrsivsi osnovno i visoko obrazovanje, odlucio je krenuti na put diljem velike islamske drzave. Zaustavio se prvo u Aleksandriji gdje je ostao nekoliko godina, a zatim odlazi u Kairo, gdje usavrsava svoje znanje. Nakon toga putuje u Damask, a odatle u Bagdad, gdje ga je zapazio vezir el-Hubejra, hrabreci ga da ide izvan islamskog svijeta i biljezi sve vazno nasto naise. Odatle je Ebu Hamid otisao u zemlju Hazara, ozenio se, kako sam kaze u svojoj knjizi, upoznao mnostvo muslimana koji su zivjeli u toj zemlji, a onda krenuo u zemlju Bolara (Bolgara), pa onda u zemlju Slavena i na kraju skrasio se u Ugarskoj. Umro je u Damasku 565. h. g. (1169. ili 1170.), taman kada se spremao na ponovni put u Ugarsku i zemlju Slavena, buduci da je tamo ostavio starijeg sina Hamida da siri islam mesu Ugarima i Slavenima. U zemlji Slavena i u Ugarskoj, Ebu Hamid je boravio tri od 1151. do 1153. godine, pa su stoga i njegovi zapisi vrlo dragocjeni i znacajni. Vrijeme je to kada su bjesnili ratovi izmesu Bizanta i Ugarske i drugih europskih drzava. Zanimljivo je napomenuti da su njegovi zapisi stariji od bizanstkih povjesnicara Cinamosa i Honijata, koji su u tim krajevima boravili 1161. godine, ali i njemackog putopisca Ottona Freinsiskog, koji je u svojim zapisima opisao Ugarsku 1147. godine kao zaostalu i nerazvijenu zemlju sa svega osam gradova, za razliku od Ebu Hamida koji kaze da ova zemlja ima 78 gradova i da je bio u svima njima osim u cetiri.

Evo njegovog autenticnog zapisa:

Citirano


Usao sam u zemlju Slavena iz Bolgara. Dosao sam na lasi uzvodno ogromnom rijekom, koju nazivaju Slavenskom Rijekom, cija je voda crna, boje kao sto je Atlanski ocean (bahruz-zalam), kao da je tinta. I pored toga njena je voda slatka i lijepog mirisa. U njoj nema puno riba, ali sam vidio mnogo velikih zmija, koje nisu opasne. U vodi sam na obali vidio zivotinje dugog i debelog repa, jake i crne dlake, cija se koza dobro prodaje u Bolgaru. Slavenska je zemlja prostrana i bogata, na trznicama ima mnogo meda, razi i jecma, ali i krupnih jabuka cijeg ukusa jos dosada nisam vidio boljeg.

Kao sredstvo medjusobne razmjene upotrebljavaju kozu od kune, koja nema dlake, niti se za drugo moze upotrebljavati. Za razmjenu kozice od kune moraju imati noge i glavu, i 18 takvih kozica vrijede koliko jedan srebreni dirhem, po njihovom racunu. Takvu kozicu prije nego je upotrebe kao platno sredstvo, razapnu, i nazivaju je na svom jeziku "dzukna". Za jednu takvu kozicu kupite cijeli kruh, dovoljno da se najede snazan muskarac. Za te kozice mozete sve kupiti, od slugu, sluskinja, zlato i srebro, ulje za rasvjetu i svaku drugu robu. U drugim zemljama te kozice ne bi nista vrijedile i ne bi za njih hiljadu mogli kupiti jednog ovna, jer nizasto ne koristi. Kada se te kozice kune pohabaju ili pocijepaju, nose ih na popravku majstorima, koji ih sasivaju jednu s drugom, jakim koncem i to 18 komada kozica spajaju u jednu. Na rubovima zasivaju rese s olovnim kuglicama i stavljaju na njih zig s likom kralja i to na svaku kozicu po jedan zig, i kao takve ponovno sluze kao platezno sredstvo. Sakalibi (Slaveni) su vrlo moralan narod. Tko nasrne na zenu drugog ili djecu ili zivotinju, ili na bilo koji nacin napravi stetu drugom, od napasnika se trazi novcana odsteta. Ako nema novaca za odstetu, duzan je prodati svoju djecu da naknadi istu, a ako nema zene i djece, onda on mora sluziti ostecenom i to besplatno sve dok ne smogne novaca da platiti stetu, a ako ne smogne novaca, dozivotno sluzi onomu koga je povrijedio.

Njihova je zemlja vrlo sigurna, sa strogim obicajnim zakonima i propisima. Imao sam prilike upoznati neke muslimane koji su trgovali sa Slavenima. Ako ovi drugi nisu imali novaca da plate robu muslimanu, prodaju kucu, stoku pa i djecu da vrate dug. Slaveni su vrlo hrabar narod. Njihova naselja se nalaze u sumama u blizini velike rijeke i briju brade. Ispovijedaju rimsko krscanstvo i nestorijanci su. Oko njih se nalaze drugi narodi koji takoser grade svoja naselja u sumama. Bave se lovom dabrova u velikoj rijeci. Skloni su mesutim sujevjerju i praznovjerju. Prema njihovim obicajima svakih deset godina mesu njima se javlja masovna pojava suhra (magije), koja navodno najvise pogasa zenski dio njihova stanovnistva, a narocito je ta pojava rasirena mesu starijim zenama. Zato dovode starije zene iz cijelog kraljevstva, vezu im na silu noge i ruke i bacaju ih u rijeku. Svaku koja se ne uspije odrzati na povrsini vode, oslobasaju optuznice da je vracara, a svaka koja se zadrzi na povrsini, vracara je i takvu spaljivaju. U njihovoj sredini sam dugo boravio sa jednom karavanom. Poreze placaju bolgarskom kralju. Mesu njima ima i pogana, a narocito na istoku, obozavaju jednu vrstu drveta, pred kojim padaju nicice. Jedno sam vrijeme boravio u slavenskom gradu, cije je ime Gorkoman, u kome zive na tisuce Megariva (zapadnih muslimana). Oblace se kao Turci, cak i govore njihovim jezikom, a stanovnici ih nazivaju (u rukopisu Ebu Hamida nedostaju neka slova ovog imena, uz napomenu da imaju tri pocetna B,H,N, dok ostala nedostaju). Mesu ovim muslimanima nasao sam muskarca iz Bagdada po imenu Abdul Kerim ibn Fejruz el-Dzevheri, koji se od njih ozenio. Mesu ovim sam muslimanima boravio jedno vrijeme i klanjao dzumu-namaz kao imam, a nekoliko sam ih i vjencao i mnoge od njih poucavao vjeri islamu, koju su bili skoro zaboravili, a niti su dzumu-namaz prije mene klanjali. Pred moj polazak od njih, u njihovu je sredinu dosla grupa njihovih muskaraca sa skolovanja, da ih nastave poucavati vjeri11 Ja sam odatle otisao u Unkariju u grad Basgard, koja se nalazi vise zemlje Slavena na oko 40 dana hoda. To je najmnogobrojnija zemlja, zive u visokim sumama ogromnog drveca, koje u zivotu veceg nisam vidio, a besplodna su. Ima ih razlicitih nacionalnosti i vjera. Jednoga dana vidio sam u krosnji drveta jednu veliku zivotinju kako se sluzi prednjim nogama kao da su ruke, kao da je ta zivotinja iz dzenneta. Dlaka joj je smesocrvene boje kao jakut. Sam nom je bilo nekoliko poznanika, pa kada smo okruzili drvo na kome se nalazila, nije se uplasila, samo nas je svojim ocima promatrala, koje su sijale kao dvije lampe, ali nije okretala za nama glavu nego samo kruzila ocima prema nama. Ocito nije se plasila nase pojave i blizine.



"Ko se odvaži i radi brzo biće izbavljen,
dok i tragalac koji je spor može gajiti samo nadu." (Hz. Alija)

Social bookmarks