Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

hadalj

Profesionalac

(10)

  • »hadalj« je muško

Postovi: 1.445

Datum registracije: 26.07.2002

Lokacija: Paris

  • Poruku poslati

321

Ponedjeljak, 13. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove...
malo za promenu

smeker

Profesionalac

(10)

  • »smeker« je muško
  • »smeker« je autor ove teme

Postovi: 596

Datum registracije: 13.09.2004

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

322

Ponedjeljak, 13. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ...

galaksija

Profesionalac

(10)

  • »galaksija« je žensko

Postovi: 1.598

Datum registracije: 09.10.2005

Lokacija: Gradacac

  • Poruku poslati

323

Ponedjeljak, 13. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica...

@ zuti cvijet-svaka cast!
Ako kliknete OVDJE nista se nece dogoditi :D

Nisam stvarna.Ja ne postojim.Ja sam laz....varka....vidis me samo uz pomoc Lysergic Acid Diethylamide

EdinA`

Zlatna sredina

(10)

  • »EdinA`« je žensko

Postovi: 251

Datum registracije: 22.02.2006

Lokacija: Novi Pazar, Beograd

  • Poruku poslati

324

Ponedjeljak, 13. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde...
[SIZE=2]Hocesh protiv njih ? ? Onda, budi bolji od njih ! ![/SIZE]

hadalj

Profesionalac

(10)

  • »hadalj« je muško

Postovi: 1.445

Datum registracije: 26.07.2002

Lokacija: Paris

  • Poruku poslati

325

Ponedjeljak, 13. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.


malo za promenu

galaksija

Profesionalac

(10)

  • »galaksija« je žensko

Postovi: 1.598

Datum registracije: 09.10.2005

Lokacija: Gradacac

  • Poruku poslati

326

Ponedjeljak, 13. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"-
Ako kliknete OVDJE nista se nece dogoditi :D

Nisam stvarna.Ja ne postojim.Ja sam laz....varka....vidis me samo uz pomoc Lysergic Acid Diethylamide

harunh

Zlatna sredina

(10)

Postovi: 567

Datum registracije: 14.09.2005

Lokacija: paris

  • Poruku poslati

327

Ponedjeljak, 13. Mart 2006



U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren,...

Hvala Allahu dz. s. Koji je dao da se nadjem na pravom mjestu kad je bilo najpotrebnije! :klanja:

EdinA`

Zlatna sredina

(10)

  • »EdinA`« je žensko

Postovi: 251

Datum registracije: 22.02.2006

Lokacija: Novi Pazar, Beograd

  • Poruku poslati

328

Ponedjeljak, 13. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.
-Valla, da ti pravo kazem..


[SIZE=2]Hocesh protiv njih ? ? Onda, budi bolji od njih ! ![/SIZE]

  • »annonimus« je muško

Postovi: 3.054

Datum registracije: 15.12.2002

Lokacija: My chamber

  • Poruku poslati

329

Ponedjeljak, 13. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren,dobro hvala na pitanju............
" Bilen alemlere rahmettir "

harunh

Zlatna sredina

(10)

Postovi: 567

Datum registracije: 14.09.2005

Lokacija: paris

  • Poruku poslati

330

Ponedjeljak, 13. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.
-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..
Hvala Allahu dz. s. Koji je dao da se nadjem na pravom mjestu kad je bilo najpotrebnije! :klanja:

  • »annonimus« je muško

Postovi: 3.054

Datum registracije: 15.12.2002

Lokacija: My chamber

  • Poruku poslati

331

Ponedjeljak, 13. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....



-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE :D


" Bilen alemlere rahmettir "

global

Zlatna sredina

(10)

  • »global« je žensko

Postovi: 385

Datum registracije: 15.11.2005

Lokacija: novi pazar

  • Poruku poslati

332

Ponedjeljak, 13. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....



-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...
misli globalno-deluj lokalno

hadalj

Profesionalac

(10)

  • »hadalj« je muško

Postovi: 1.445

Datum registracije: 26.07.2002

Lokacija: Paris

  • Poruku poslati

333

Ponedjeljak, 13. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....



-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala).

malo za promenu

zuti cvijet

Profesionalac

(10)

  • »zuti cvijet« je žensko

Postovi: 885

Datum registracije: 24.01.2006

Lokacija: oblak iznad Yeni Pazara

  • Poruku poslati

334

Ponedjeljak, 13. Mart 2006


U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....



-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala).Skoro da sam zaboravio...

@Galaksija-hvala i drugi put :O
‚‚Malom Radojici su zabijali dečake pod nokte" (nepoznata djevojčica u pismenom zadatku iz srpskog jezika)

smeker

Profesionalac

(10)

  • »smeker« je muško
  • »smeker« je autor ove teme

Postovi: 596

Datum registracije: 13.09.2004

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

335

Ponedjeljak, 13. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi ...





zuti cvijet

Profesionalac

(10)

  • »zuti cvijet« je žensko

Postovi: 885

Datum registracije: 24.01.2006

Lokacija: oblak iznad Yeni Pazara

  • Poruku poslati

336

Ponedjeljak, 13. Mart 2006


U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi ispriča sve što se...


‚‚Malom Radojici su zabijali dečake pod nokte" (nepoznata djevojčica u pismenom zadatku iz srpskog jezika)

hadalj

Profesionalac

(10)

  • »hadalj« je muško

Postovi: 1.445

Datum registracije: 26.07.2002

Lokacija: Paris

  • Poruku poslati

337

Ponedjeljak, 13. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi ispriča sve što se zbilo sceri mu Sani.
malo za promenu

global

Zlatna sredina

(10)

  • »global« je žensko

Postovi: 385

Datum registracije: 15.11.2005

Lokacija: novi pazar

  • Poruku poslati

338

Ponedjeljak, 13. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je...

misli globalno-deluj lokalno

zuti cvijet

Profesionalac

(10)

  • »zuti cvijet« je žensko

Postovi: 885

Datum registracije: 24.01.2006

Lokacija: oblak iznad Yeni Pazara

  • Poruku poslati

339

Ponedjeljak, 13. Mart 2006


U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila...

‚‚Malom Radojici su zabijali dečake pod nokte" (nepoznata djevojčica u pismenom zadatku iz srpskog jezika)

smeker

Profesionalac

(10)

  • »smeker« je muško
  • »smeker« je autor ove teme

Postovi: 596

Datum registracije: 13.09.2004

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

340

Ponedjeljak, 13. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani. Cuo sam da je tokom ovih godina preturila dosta duvara



1 korisnik osim vas pregledava ovu temu.

1 Gostiju

Social bookmarks