Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

harunh

Zlatna sredina

(10)

Postovi: 567

Datum registracije: 14.09.2005

Lokacija: paris

  • Poruku poslati

381

Utorak, 14. Mart 2006



U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno...

Hvala Allahu dz. s. Koji je dao da se nadjem na pravom mjestu kad je bilo najpotrebnije! :klanja:

sans

Majstor

(31)

  • »sans« je muško

Postovi: 2.733

Datum registracije: 29.07.2002

Lokacija: Svemir/zemlja/Evropa/SCG/New Pazar

  • Poruku poslati

382

Utorak, 14. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen
Ako nemaš iskustva-prevariće te , a ako imaš - onda već jesu , onda već jesu , onda već jesu... ;)

i ... bode mi oči

... al lahko je tebi kad imas olovku sa gumicom

hadalj

Profesionalac

(10)

  • »hadalj« je muško

Postovi: 1.445

Datum registracije: 26.07.2002

Lokacija: Paris

  • Poruku poslati

383

Utorak, 14. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom ...


malo za promenu

global

Zlatna sredina

(10)

  • »global« je žensko

Postovi: 385

Datum registracije: 15.11.2005

Lokacija: novi pazar

  • Poruku poslati

384

Utorak, 14. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se ...
misli globalno-deluj lokalno

HaNuMa_78

Profesionalac

(10)

Postovi: 1.293

Datum registracije: 01.09.2002

Lokacija: Grand Rapids

  • Poruku poslati

385

Utorak, 14. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana...
EŠ-HEDU EN LĀ ILĀHE ILLELLĀH, VE EŠ-HEDU ENNE MUHAMMEDEN ABDUHŪ VE RESŪLUHŪ

galaksija

Profesionalac

(10)

  • »galaksija« je žensko

Postovi: 1.598

Datum registracije: 09.10.2005

Lokacija: Gradacac

  • Poruku poslati

386

Utorak, 14. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle....



Ako kliknete OVDJE nista se nece dogoditi :D

Nisam stvarna.Ja ne postojim.Ja sam laz....varka....vidis me samo uz pomoc Lysergic Acid Diethylamide

hadalj

Profesionalac

(10)

  • »hadalj« je muško

Postovi: 1.445

Datum registracije: 26.07.2002

Lokacija: Paris

  • Poruku poslati

387

Utorak, 14. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce..
malo za promenu

harunh

Zlatna sredina

(10)

Postovi: 567

Datum registracije: 14.09.2005

Lokacija: paris

  • Poruku poslati

388

Utorak, 14. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih..

(Ala hadalje ti nedas da se zakomplicira.)
Hvala Allahu dz. s. Koji je dao da se nadjem na pravom mjestu kad je bilo najpotrebnije! :klanja:

zuti cvijet

Profesionalac

(10)

  • »zuti cvijet« je žensko

Postovi: 885

Datum registracije: 24.01.2006

Lokacija: oblak iznad Yeni Pazara

  • Poruku poslati

389

Utorak, 14. Mart 2006


U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela...

‚‚Malom Radojici su zabijali dečake pod nokte" (nepoznata djevojčica u pismenom zadatku iz srpskog jezika)

Spain

Profesionalac

(10)

  • »Spain« je muško
  • »Spain« je zabranjen

Postovi: 1.197

Datum registracije: 04.09.2005

  • Poruku poslati

390

Utorak, 14. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio,
[SIZE=5]ZELENO, VOLIM TE![/SIZE]

EdinA`

Zlatna sredina

(10)

  • »EdinA`« je žensko

Postovi: 251

Datum registracije: 22.02.2006

Lokacija: Novi Pazar, Beograd

  • Poruku poslati

391

Utorak, 14. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.Toliko mi je bio prijatan...

:D primecujem da se nishta znachajno ne dogadja! :D Pa da uputim jedan apel, da ubacimo malo "akcije" ;)





[SIZE=2]Hocesh protiv njih ? ? Onda, budi bolji od njih ! ![/SIZE]

Spain

Profesionalac

(10)

  • »Spain« je muško
  • »Spain« je zabranjen

Postovi: 1.197

Datum registracije: 04.09.2005

  • Poruku poslati

392

Utorak, 14. Mart 2006

Vjerovatno smo istovremeno napisali postove, tako da treba da uskladis svoj post sa mojim gornjim postom. A sto se tice akcije, samo polako ovo treba da bude knjiga od nekih 300 - 400 strana. Ne vjerujem da bismo izdrzali tim tempom toliko strana. :D

Hvala.
[SIZE=5]ZELENO, VOLIM TE![/SIZE]

EdinA`

Zlatna sredina

(10)

  • »EdinA`« je žensko

Postovi: 251

Datum registracije: 22.02.2006

Lokacija: Novi Pazar, Beograd

  • Poruku poslati

393

Utorak, 14. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o Vama...

HALALI!! :D

[SIZE=2]Hocesh protiv njih ? ? Onda, budi bolji od njih ! ![/SIZE]

zuti cvijet

Profesionalac

(10)

  • »zuti cvijet« je žensko

Postovi: 885

Datum registracije: 24.01.2006

Lokacija: oblak iznad Yeni Pazara

  • Poruku poslati

394

Utorak, 14. Mart 2006


U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o Vama, pa se nešto kontam...


‚‚Malom Radojici su zabijali dečake pod nokte" (nepoznata djevojčica u pismenom zadatku iz srpskog jezika)

Spain

Profesionalac

(10)

  • »Spain« je muško
  • »Spain« je zabranjen

Postovi: 1.197

Datum registracije: 04.09.2005

  • Poruku poslati

395

Utorak, 14. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad...
[SIZE=5]ZELENO, VOLIM TE![/SIZE]

harunh

Zlatna sredina

(10)

Postovi: 567

Datum registracije: 14.09.2005

Lokacija: paris

  • Poruku poslati

396

Utorak, 14. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrbu da se...





Hvala Allahu dz. s. Koji je dao da se nadjem na pravom mjestu kad je bilo najpotrebnije! :klanja:

hadalj

Profesionalac

(10)

  • »hadalj« je muško

Postovi: 1.445

Datum registracije: 26.07.2002

Lokacija: Paris

  • Poruku poslati

397

Utorak, 14. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrbu da se snekim kliknete.
malo za promenu

zuti cvijet

Profesionalac

(10)

  • »zuti cvijet« je žensko

Postovi: 885

Datum registracije: 24.01.2006

Lokacija: oblak iznad Yeni Pazara

  • Poruku poslati

398

Utorak, 14. Mart 2006


U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrbu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso...
‚‚Malom Radojici su zabijali dečake pod nokte" (nepoznata djevojčica u pismenom zadatku iz srpskog jezika)

smeker

Profesionalac

(10)

  • »smeker« je muško
  • »smeker« je autor ove teme

Postovi: 596

Datum registracije: 13.09.2004

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

399

Utorak, 14. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso pomislih u sebe

zuti cvijet

Profesionalac

(10)

  • »zuti cvijet« je žensko

Postovi: 885

Datum registracije: 24.01.2006

Lokacija: oblak iznad Yeni Pazara

  • Poruku poslati

400

Utorak, 14. Mart 2006


U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso- pomislih u sebe i ibretih se ovome Ibrovom...
‚‚Malom Radojici su zabijali dečake pod nokte" (nepoznata djevojčica u pismenom zadatku iz srpskog jezika)

Social bookmarks