Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

EdinA`

Zlatna sredina

(10)

  • »EdinA`« je žensko

Postovi: 251

Datum registracije: 22.02.2006

Lokacija: Novi Pazar, Beograd

  • Poruku poslati

421

Srijeda, 15. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso- pomislih u sebe i ibretih se ovome Ibrovom kahvom koju mi ispece...
-Nisam nagrajso nego sam galjba preuzbudjen, pa mi svasta pada na pamet.

Zastadoh na cas da se sjetim ijednog klikanja... I zamislite, uspeo sam da se toliko uzivim da sam pomislio da mi je klikanje profesija.I od tolikog pokreta bokova zarobljenih u suknji zamalo se prenemogoh na dzadu pored pruge.
Odjednom zazvoni mi mobitel i melodija "Snijeg pade na behar na voce,snijeg pade...
-Halo!-povikoh tako glasno, da su se svi na dzadi uglas nasmijali.
-Ko je to?
-Senahid iz Mjesne zajednice.
-Ooo, pa dje si Senahide, oci moje?! :D


[SIZE=2]Hocesh protiv njih ? ? Onda, budi bolji od njih ! ![/SIZE]

smeker

Profesionalac

(10)

  • »smeker« je muško
  • »smeker« je autor ove teme

Postovi: 596

Datum registracije: 13.09.2004

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

422

Srijeda, 15. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso- pomislih u sebe i ibretih se ovome Ibrovom kahvom koju mi ispece...
-Nisam nagrajso nego sam galjba preuzbudjen, pa mi svasta pada na pamet.

Zastadoh na cas da se sjetim ijednog klikanja... I zamislite, uspeo sam da se toliko uzivim da sam pomislio da mi je klikanje profesija.I od tolikog pokreta bokova zarobljenih u suknji zamalo se prenemogoh na dzadu pored pruge.
Odjednom zazvoni mi mobitel i melodija "Snijeg pade na behar na voce,snijeg pade...
-Halo!-povikoh tako glasno, da su se svi na dzadi uglas nasmijali.
-Ko je to?
-Senahid iz Mjesne zajednice.
-Ooo, pa dje si Senahide, oci moje?!
-Evo vala radim pa ...

global

Zlatna sredina

(10)

  • »global« je žensko

Postovi: 385

Datum registracije: 15.11.2005

Lokacija: novi pazar

  • Poruku poslati

423

Srijeda, 15. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso- pomislih u sebe i ibretih se ovome Ibrovom kahvom koju mi ispece...
-Nisam nagrajso nego sam galjba preuzbudjen, pa mi svasta pada na pamet.

Zastadoh na cas da se sjetim ijednog klikanja... I zamislite, uspeo sam da se toliko uzivim da sam pomislio da mi je klikanje profesija.I od tolikog pokreta bokova zarobljenih u suknji zamalo se prenemogoh na dzadu pored pruge.
Odjednom zazvoni mi mobitel i melodija "Snijeg pade na behar na voce,snijeg pade...
-Halo!-povikoh tako glasno, da su se svi na dzadi uglas nasmijali.
-Ko je to?
-Senahid iz Mjesne zajednice.
-Ooo, pa dje si Senahide, oci moje?!
-Evo vala radim pa rekoh da te cujem ...


-Malo ovo samo 4 reci :D
misli globalno-deluj lokalno

EdinA`

Zlatna sredina

(10)

  • »EdinA`« je žensko

Postovi: 251

Datum registracije: 22.02.2006

Lokacija: Novi Pazar, Beograd

  • Poruku poslati

424

Srijeda, 15. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso- pomislih u sebe i ibretih se ovome Ibrovom kahvom koju mi ispece...
-Nisam nagrajso nego sam galjba preuzbudjen, pa mi svasta pada na pamet.

Zastadoh na cas da se sjetim ijednog klikanja... I zamislite, uspeo sam da se toliko uzivim da sam pomislio da mi je klikanje profesija.I od tolikog pokreta bokova zarobljenih u suknji zamalo se prenemogoh na dzadu pored pruge.
Odjednom zazvoni mi mobitel i melodija "Snijeg pade na behar na voce,snijeg pade...
-Halo!-povikoh tako glasno, da su se svi na dzadi uglas nasmijali.
-Ko je to?
-Senahid iz Mjesne zajednice.
-Ooo, pa dje si Senahide, oci moje?!
-Evo vala radim pa rekoh da te cujem ...
-Ada shceo sam ja tebe da okrenem, no nemam ni banke.

[SIZE=2]Hocesh protiv njih ? ? Onda, budi bolji od njih ! ![/SIZE]

galaksija

Profesionalac

(10)

  • »galaksija« je žensko

Postovi: 1.598

Datum registracije: 09.10.2005

Lokacija: Gradacac

  • Poruku poslati

425

Srijeda, 15. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso- pomislih u sebe i ibretih se ovome Ibrovom kahvom koju mi ispece...
-Nisam nagrajso nego sam galjba preuzbudjen, pa mi svasta pada na pamet.

Zastadoh na cas da se sjetim ijednog klikanja... I zamislite, uspeo sam da se toliko uzivim da sam pomislio da mi je klikanje profesija.I od tolikog pokreta bokova zarobljenih u suknji zamalo se prenemogoh na dzadu pored pruge.
Odjednom zazvoni mi mobitel i melodija "Snijeg pade na behar na voce,snijeg pade...
-Halo!-povikoh tako glasno, da su se svi na dzadi uglas nasmijali.
-Ko je to?
-Senahid iz Mjesne zajednice.
-Ooo, pa dje si Senahide, oci moje?!
-Evo vala radim pa rekoh da te cujem ...
-Ada shceo sam ja tebe da okrenem, no nemam ni banke.
-Kod mene firma placa...


Ako kliknete OVDJE nista se nece dogoditi :D

Nisam stvarna.Ja ne postojim.Ja sam laz....varka....vidis me samo uz pomoc Lysergic Acid Diethylamide

sans

Majstor

(31)

  • »sans« je muško

Postovi: 2.733

Datum registracije: 29.07.2002

Lokacija: Svemir/zemlja/Evropa/SCG/New Pazar

  • Poruku poslati

426

Srijeda, 15. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso- pomislih u sebe i ibretih se ovome Ibrovom kahvom koju mi ispece...
-Nisam nagrajso nego sam galjba preuzbudjen, pa mi svasta pada na pamet.

Zastadoh na cas da se sjetim ijednog klikanja... I zamislite, uspeo sam da se toliko uzivim da sam pomislio da mi je klikanje profesija.I od tolikog pokreta bokova zarobljenih u suknji zamalo se prenemogoh na dzadu pored pruge.
Odjednom zazvoni mi mobitel i melodija "Snijeg pade na behar na voce,snijeg pade...
-Halo!-povikoh tako glasno, da su se svi na dzadi uglas nasmijali.
-Ko je to?
-Senahid iz Mjesne zajednice.
-Ooo, pa dje si Senahide, oci moje?!
-Evo vala radim pa rekoh da te cujem ...
-Ada shceo sam ja tebe da okrenem, no nemam ni banke.
-Kod mene firma placa...izašao si iz zatvora???

Ako nemaš iskustva-prevariće te , a ako imaš - onda već jesu , onda već jesu , onda već jesu... ;)

i ... bode mi oči

... al lahko je tebi kad imas olovku sa gumicom

EdinA`

Zlatna sredina

(10)

  • »EdinA`« je žensko

Postovi: 251

Datum registracije: 22.02.2006

Lokacija: Novi Pazar, Beograd

  • Poruku poslati

427

Srijeda, 15. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso- pomislih u sebe i ibretih se ovome Ibrovom kahvom koju mi ispece...
-Nisam nagrajso nego sam galjba preuzbudjen, pa mi svasta pada na pamet.

Zastadoh na cas da se sjetim ijednog klikanja... I zamislite, uspeo sam da se toliko uzivim da sam pomislio da mi je klikanje profesija.I od tolikog pokreta bokova zarobljenih u suknji zamalo se prenemogoh na dzadu pored pruge.
Odjednom zazvoni mi mobitel i melodija "Snijeg pade na behar na voce,snijeg pade...
-Halo!-povikoh tako glasno, da su se svi na dzadi uglas nasmijali.
-Ko je to?
-Senahid iz Mjesne zajednice.
-Ooo, pa dje si Senahide, oci moje?!
-Evo vala radim pa rekoh da te cujem ...
-Ada shceo sam ja tebe da okrenem, no nemam ni banke.
-Kod mene firma placa...
-Izašao si iz zatvora???
-No more. Ada onaj mi brat, najstariji, platio kauciju. A beli ne bih ja video ovu dzadu jos dugo...


[SIZE=2]Hocesh protiv njih ? ? Onda, budi bolji od njih ! ![/SIZE]

galaksija

Profesionalac

(10)

  • »galaksija« je žensko

Postovi: 1.598

Datum registracije: 09.10.2005

Lokacija: Gradacac

  • Poruku poslati

428

Srijeda, 15. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso- pomislih u sebe i ibretih se ovome Ibrovom kahvom koju mi ispece...
-Nisam nagrajso nego sam galjba preuzbudjen, pa mi svasta pada na pamet.

Zastadoh na cas da se sjetim ijednog klikanja... I zamislite, uspeo sam da se toliko uzivim da sam pomislio da mi je klikanje profesija.I od tolikog pokreta bokova zarobljenih u suknji zamalo se prenemogoh na dzadu pored pruge.
Odjednom zazvoni mi mobitel i melodija "Snijeg pade na behar na voce,snijeg pade...
-Halo!-povikoh tako glasno, da su se svi na dzadi uglas nasmijali.
-Ko je to?
-Senahid iz Mjesne zajednice.
-Ooo, pa dje si Senahide, oci moje?!
-Evo vala radim pa rekoh da te cujem ...
-Ada shceo sam ja tebe da okrenem, no nemam ni banke.
-Kod mene firma placa...Izašao si iz zatvora???
-No more. Ada onaj mi amidza, platio kauciju. A beli ne bih ja video ovu dzadu jos dugo...
-Nisi trebao ubit cojka....

Ako kliknete OVDJE nista se nece dogoditi :D

Nisam stvarna.Ja ne postojim.Ja sam laz....varka....vidis me samo uz pomoc Lysergic Acid Diethylamide

sans

Majstor

(31)

  • »sans« je muško

Postovi: 2.733

Datum registracije: 29.07.2002

Lokacija: Svemir/zemlja/Evropa/SCG/New Pazar

  • Poruku poslati

429

Srijeda, 15. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso- pomislih u sebe i ibretih se ovome Ibrovom kahvom koju mi ispece...
-Nisam nagrajso nego sam galjba preuzbudjen, pa mi svasta pada na pamet.

Zastadoh na cas da se sjetim ijednog klikanja... I zamislite, uspeo sam da se toliko uzivim da sam pomislio da mi je klikanje profesija.I od tolikog pokreta bokova zarobljenih u suknji zamalo se prenemogoh na dzadu pored pruge.
Odjednom zazvoni mi mobitel i melodija "Snijeg pade na behar na voce,snijeg pade...
-Halo!-povikoh tako glasno, da su se svi na dzadi uglas nasmijali.
-Ko je to?
-Senahid iz Mjesne zajednice.
-Ooo, pa dje si Senahide, oci moje?!
-Evo vala radim pa rekoh da te cujem ...
-Ada shceo sam ja tebe da okrenem, no nemam ni banke.
-Kod mene firma placa...Izašao si iz zatvora???
-No more. Ada onaj mi amidža, najstariji, platio kauciju. A beli ne bih ja video ovu dzadu jos dugo...
-Nisi trebao ubit cojka....
-Ada to nije čovjek-



Zaista Jusuf nije imao djece osim mene...
Ako nemaš iskustva-prevariće te , a ako imaš - onda već jesu , onda već jesu , onda već jesu... ;)

i ... bode mi oči

... al lahko je tebi kad imas olovku sa gumicom

galaksija

Profesionalac

(10)

  • »galaksija« je žensko

Postovi: 1.598

Datum registracije: 09.10.2005

Lokacija: Gradacac

  • Poruku poslati

430

Srijeda, 15. Mart 2006

prepravljeno...dalje
Ako kliknete OVDJE nista se nece dogoditi :D

Nisam stvarna.Ja ne postojim.Ja sam laz....varka....vidis me samo uz pomoc Lysergic Acid Diethylamide

EdinA`

Zlatna sredina

(10)

  • »EdinA`« je žensko

Postovi: 251

Datum registracije: 22.02.2006

Lokacija: Novi Pazar, Beograd

  • Poruku poslati

431

Srijeda, 15. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso- pomislih u sebe i ibretih se ovome Ibrovom kahvom koju mi ispece...
-Nisam nagrajso nego sam galjba preuzbudjen, pa mi svasta pada na pamet.

Zastadoh na cas da se sjetim ijednog klikanja... I zamislite, uspeo sam da se toliko uzivim da sam pomislio da mi je klikanje profesija.I od tolikog pokreta bokova zarobljenih u suknji zamalo se prenemogoh na dzadu pored pruge.
Odjednom zazvoni mi mobitel i melodija "Snijeg pade na behar na voce,snijeg pade...
-Halo!-povikoh tako glasno, da su se svi na dzadi uglas nasmijali.
-Ko je to?
-Senahid iz Mjesne zajednice.
-Ooo, pa dje si Senahide, oci moje?!
-Evo vala radim pa rekoh da te cujem ...
-Ada shceo sam ja tebe da okrenem, no nemam ni banke.
-Kod mene firma placa...Izašao si iz zatvora???
-No more. Ada onaj mi amidza, platio kauciju. A beli ne bih ja video ovu dzadu jos dugo...
-Nisi trebao ubit cojka.
-Znam, al' kad te shejtan uzme pod svoje, ne pitaj.



[SIZE=2]Hocesh protiv njih ? ? Onda, budi bolji od njih ! ![/SIZE]

galaksija

Profesionalac

(10)

  • »galaksija« je žensko

Postovi: 1.598

Datum registracije: 09.10.2005

Lokacija: Gradacac

  • Poruku poslati

432

Srijeda, 15. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso- pomislih u sebe i ibretih se ovome Ibrovom kahvom koju mi ispece...
-Nisam nagrajso nego sam galjba preuzbudjen, pa mi svasta pada na pamet.

Zastadoh na cas da se sjetim ijednog klikanja... I zamislite, uspeo sam da se toliko uzivim da sam pomislio da mi je klikanje profesija.I od tolikog pokreta bokova zarobljenih u suknji zamalo se prenemogoh na dzadu pored pruge.
Odjednom zazvoni mi mobitel i melodija "Snijeg pade na behar na voce,snijeg pade...
-Halo!-povikoh tako glasno, da su se svi na dzadi uglas nasmijali.
-Ko je to?
-Senahid iz Mjesne zajednice.
-Ooo, pa dje si Senahide, oci moje?!
-Evo vala radim pa rekoh da te cujem ...
-Ada shceo sam ja tebe da okrenem, no nemam ni banke.
-Kod mene firma placa...Izašao si iz zatvora???
-No more. Ada onaj mi amidža, najstariji, platio kauciju. A beli ne bih ja video ovu dzadu jos dugo...
-Nisi trebao ubit cojka....
-Ada to nije čovjek-znam al` kad te sejtan uzme pod svoje.....
-Ostade mu zena udovica...

Ako kliknete OVDJE nista se nece dogoditi :D

Nisam stvarna.Ja ne postojim.Ja sam laz....varka....vidis me samo uz pomoc Lysergic Acid Diethylamide

sans

Majstor

(31)

  • »sans« je muško

Postovi: 2.733

Datum registracije: 29.07.2002

Lokacija: Svemir/zemlja/Evropa/SCG/New Pazar

  • Poruku poslati

433

Srijeda, 15. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso- pomislih u sebe i ibretih se ovome Ibrovom kahvom koju mi ispece...
-Nisam nagrajso nego sam galjba preuzbudjen, pa mi svasta pada na pamet.

Zastadoh na cas da se sjetim ijednog klikanja... I zamislite, uspeo sam da se toliko uzivim da sam pomislio da mi je klikanje profesija.I od tolikog pokreta bokova zarobljenih u suknji zamalo se prenemogoh na dzadu pored pruge.
Odjednom zazvoni mi mobitel i melodija "Snijeg pade na behar na voce,snijeg pade...
-Halo!-povikoh tako glasno, da su se svi na dzadi uglas nasmijali.
-Ko je to?
-Senahid iz Mjesne zajednice.
-Ooo, pa dje si Senahide, oci moje?!
-Evo vala radim pa rekoh da te cujem ...
-Ada shceo sam ja tebe da okrenem, no nemam ni banke.
-Kod mene firma placa...Izašao si iz zatvora???
-No more. Ada onaj mi amidža, najstariji, platio kauciju. A beli ne bih ja video ovu dzadu jos dugo...
-Nisi trebao ubit cojka....
-Ada to nije čovjek-znam al` kad te sejtan uzme pod svoje.....
-Ostade mu zena udovica...blagosilja te na sva
Ako nemaš iskustva-prevariće te , a ako imaš - onda već jesu , onda već jesu , onda već jesu... ;)

i ... bode mi oči

... al lahko je tebi kad imas olovku sa gumicom

smeker

Profesionalac

(10)

  • »smeker« je muško
  • »smeker« je autor ove teme

Postovi: 596

Datum registracije: 13.09.2004

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

434

Srijeda, 15. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso- pomislih u sebe i ibretih se ovome Ibrovom kahvom koju mi ispece...
-Nisam nagrajso nego sam galjba preuzbudjen, pa mi svasta pada na pamet.

Zastadoh na cas da se sjetim ijednog klikanja... I zamislite, uspeo sam da se toliko uzivim da sam pomislio da mi je klikanje profesija.I od tolikog pokreta bokova zarobljenih u suknji zamalo se prenemogoh na dzadu pored pruge.
Odjednom zazvoni mi mobitel i melodija "Snijeg pade na behar na voce,snijeg pade...
-Halo!-povikoh tako glasno, da su se svi na dzadi uglas nasmijali.
-Ko je to?
-Senahid iz Mjesne zajednice.
-Ooo, pa dje si Senahide, oci moje?!
-Evo vala radim pa rekoh da te cujem ...
-Ada shceo sam ja tebe da okrenem, no nemam ni banke.
-Kod mene firma placa...Izašao si iz zatvora???
-No more. Ada onaj mi amidža, najstariji, platio kauciju. A beli ne bih ja video ovu dzadu jos dugo...
-Nisi trebao ubit cojka....
-Ada to nije čovjek-znam al` kad te sejtan uzme pod svoje.....
-Ostade mu zena udovica...blagosilja te na sva zvona jer si je spasio... :)





galaksija

Profesionalac

(10)

  • »galaksija« je žensko

Postovi: 1.598

Datum registracije: 09.10.2005

Lokacija: Gradacac

  • Poruku poslati

435

Srijeda, 15. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso- pomislih u sebe i ibretih se ovome Ibrovom kahvom koju mi ispece...
-Nisam nagrajso nego sam galjba preuzbudjen, pa mi svasta pada na pamet.

Zastadoh na cas da se sjetim ijednog klikanja... I zamislite, uspeo sam da se toliko uzivim da sam pomislio da mi je klikanje profesija.I od tolikog pokreta bokova zarobljenih u suknji zamalo se prenemogoh na dzadu pored pruge.
Odjednom zazvoni mi mobitel i melodija "Snijeg pade na behar na voce,snijeg pade...
-Halo!-povikoh tako glasno, da su se svi na dzadi uglas nasmijali.
-Ko je to?
-Senahid iz Mjesne zajednice.
-Ooo, pa dje si Senahide, oci moje?!
-Evo vala radim pa rekoh da te cujem ...
-Ada shceo sam ja tebe da okrenem, no nemam ni banke.
-Kod mene firma placa...Izašao si iz zatvora???
-No more. Ada onaj mi amidža, najstariji, platio kauciju. A beli ne bih ja video ovu dzadu jos dugo...
-Nisi trebao ubit cojka....
-Ada to nije čovjek-znam al` kad te sejtan uzme pod svoje.....
-Ostade mu zena udovica...blagosilja te na sva zvona jer si je spasio i postedio je onakve sirovine....
Ako kliknete OVDJE nista se nece dogoditi :D

Nisam stvarna.Ja ne postojim.Ja sam laz....varka....vidis me samo uz pomoc Lysergic Acid Diethylamide

global

Zlatna sredina

(10)

  • »global« je žensko

Postovi: 385

Datum registracije: 15.11.2005

Lokacija: novi pazar

  • Poruku poslati

436

Srijeda, 15. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso- pomislih u sebe i ibretih se ovome Ibrovom kahvom koju mi ispece...
-Nisam nagrajso nego sam galjba preuzbudjen, pa mi svasta pada na pamet.

Zastadoh na cas da se sjetim ijednog klikanja... I zamislite, uspeo sam da se toliko uzivim da sam pomislio da mi je klikanje profesija.I od tolikog pokreta bokova zarobljenih u suknji zamalo se prenemogoh na dzadu pored pruge.
Odjednom zazvoni mi mobitel i melodija "Snijeg pade na behar na voce,snijeg pade...
-Halo!-povikoh tako glasno, da su se svi na dzadi uglas nasmijali.
-Ko je to?
-Senahid iz Mjesne zajednice.
-Ooo, pa dje si Senahide, oci moje?!
-Evo vala radim pa rekoh da te cujem ...
-Ada shceo sam ja tebe da okrenem, no nemam ni banke.
-Kod mene firma placa...Izašao si iz zatvora???
-No more. Ada onaj mi amidža, najstariji, platio kauciju. A beli ne bih ja video ovu dzadu jos dugo...
-Nisi trebao ubit cojka....
-Ada to nije čovjek-znam al` kad te sejtan uzme pod svoje.....
-Ostade mu zena udovica...blagosilja te na sva zvona jer si je spasio i postedio je onakve sirovine....

-Pa treba je utesit...
misli globalno-deluj lokalno

zuti cvijet

Profesionalac

(10)

  • »zuti cvijet« je žensko

Postovi: 885

Datum registracije: 24.01.2006

Lokacija: oblak iznad Yeni Pazara

  • Poruku poslati

437

Srijeda, 15. Mart 2006


U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso- pomislih u sebe i ibretih se ovome Ibrovom kahvom koju mi ispece...
-Nisam nagrajso nego sam galjba preuzbudjen, pa mi svasta pada na pamet.

Zastadoh na cas da se sjetim ijednog klikanja... I zamislite, uspeo sam da se toliko uzivim da sam pomislio da mi je klikanje profesija.I od tolikog pokreta bokova zarobljenih u suknji zamalo se prenemogoh na dzadu pored pruge.
Odjednom zazvoni mi mobitel i melodija "Snijeg pade na behar na voce,snijeg pade...
-Halo!-povikoh tako glasno, da su se svi na dzadi uglas nasmijali.
-Ko je to?
-Senahid iz Mjesne zajednice.
-Ooo, pa dje si Senahide, oci moje?!
-Evo vala radim pa rekoh da te cujem ...
-Ada shceo sam ja tebe da okrenem, no nemam ni banke.
-Kod mene firma placa...Izašao si iz zatvora???
-No more. Ada onaj mi amidža, najstariji, platio kauciju. A beli ne bih ja video ovu dzadu jos dugo...
-Nisi trebao ubit cojka....
-Ada to nije čovjek-znam al` kad te sejtan uzme pod svoje.....
-Ostade mu zena udovica...blagosilja te na sva zvona jer si je spasio i postedio je onakve sirovine....

-Pa treba je utjesit bezbeli, a i plaha je...
‚‚Malom Radojici su zabijali dečake pod nokte" (nepoznata djevojčica u pismenom zadatku iz srpskog jezika)

galaksija

Profesionalac

(10)

  • »galaksija« je žensko

Postovi: 1.598

Datum registracije: 09.10.2005

Lokacija: Gradacac

  • Poruku poslati

438

Srijeda, 15. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso- pomislih u sebe i ibretih se ovome Ibrovom kahvom koju mi ispece...
-Nisam nagrajso nego sam galjba preuzbudjen, pa mi svasta pada na pamet.

Zastadoh na cas da se sjetim ijednog klikanja... I zamislite, uspeo sam da se toliko uzivim da sam pomislio da mi je klikanje profesija.I od tolikog pokreta bokova zarobljenih u suknji zamalo se prenemogoh na dzadu pored pruge.
Odjednom zazvoni mi mobitel i melodija "Snijeg pade na behar na voce,snijeg pade...
-Halo!-povikoh tako glasno, da su se svi na dzadi uglas nasmijali.
-Ko je to?
-Senahid iz Mjesne zajednice.
-Ooo, pa dje si Senahide, oci moje?!
-Evo vala radim pa rekoh da te cujem ...
-Ada shceo sam ja tebe da okrenem, no nemam ni banke.
-Kod mene firma placa...Izašao si iz zatvora???
-No more. Ada onaj mi amidža, najstariji, platio kauciju. A beli ne bih ja video ovu dzadu jos dugo...
-Nisi trebao ubit cojka....
-Ada to nije čovjek-znam al` kad te sejtan uzme pod svoje.....
-Ostade mu zena udovica...blagosilja te na sva zvona jer si je spasio i postedio je onakve sirovine....

-Pa treba je utjesit bezbeli, a i plaha je...
-Zar je nisi tjesio? Senahid ce na to...



Ako kliknete OVDJE nista se nece dogoditi :D

Nisam stvarna.Ja ne postojim.Ja sam laz....varka....vidis me samo uz pomoc Lysergic Acid Diethylamide

global

Zlatna sredina

(10)

  • »global« je žensko

Postovi: 385

Datum registracije: 15.11.2005

Lokacija: novi pazar

  • Poruku poslati

439

Srijeda, 15. Mart 2006

U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso- pomislih u sebe i ibretih se ovome Ibrovom kahvom koju mi ispece...
-Nisam nagrajso nego sam galjba preuzbudjen, pa mi svasta pada na pamet.

Zastadoh na cas da se sjetim ijednog klikanja... I zamislite, uspeo sam da se toliko uzivim da sam pomislio da mi je klikanje profesija.I od tolikog pokreta bokova zarobljenih u suknji zamalo se prenemogoh na dzadu pored pruge.
Odjednom zazvoni mi mobitel i melodija "Snijeg pade na behar na voce,snijeg pade...
-Halo!-povikoh tako glasno, da su se svi na dzadi uglas nasmijali.
-Ko je to?
-Senahid iz Mjesne zajednice.
-Ooo, pa dje si Senahide, oci moje?!
-Evo vala radim pa rekoh da te cujem ...
-Ada shceo sam ja tebe da okrenem, no nemam ni banke.
-Kod mene firma placa...Izašao si iz zatvora???
-No more. Ada onaj mi amidža, najstariji, platio kauciju. A beli ne bih ja video ovu dzadu jos dugo...
-Nisi trebao ubit cojka....
-Ada to nije čovjek-znam al` kad te sejtan uzme pod svoje.....
-Ostade mu zena udovica...blagosilja te na sva zvona jer si je spasio i postedio je onakve sirovine....

-Pa treba je utjesit bezbeli, a i plaha je...
-Zar je nisi tjesio? Senahid ce na to
-Aman ljudi,to je bezbeli ...
misli globalno-deluj lokalno

zuti cvijet

Profesionalac

(10)

  • »zuti cvijet« je žensko

Postovi: 885

Datum registracije: 24.01.2006

Lokacija: oblak iznad Yeni Pazara

  • Poruku poslati

440

Srijeda, 15. Mart 2006


U sabah rani izasao sam iz kuce i krenuo niz staru seosku dzadu, dok je sa munare odjekivao glas mujezina u sablasnoj tisini. Osjetih kako me znoj obliva i kako me je strah sto opet stojim pred tom kucom. Znao sam da vremenom uspomene blijede, ali ne lijeci vrijeme bas sve rane koje nastadose u toj sabahskoj tisini.
Pokusavam da se sjetim osjecaja sigurnosti, radosti, smirenosti ali neki crv me iznutra kopka i stvara mi veliko uzbudjenje. Osjecam kako mi pantalone drhte od uzbudjenja i da cu se svakog trena cini mi se srusiti, tu, na istom mjestu gdje sam prije mnogo godina sreo nju, lijepu i cednu, i gdje sam kao dijete otkrio prve tajne ljubavi.
Isao sam, sjecam se, kod nane, s izgovorom da jedem gurabije, samo da bih nekako vidio to lijepo lice koje me vracalo u zivot. Odjednom neko proviri, moje tijelo svo zadrhta, a uzbudjenje predje sve granice. Osjetih snaznu zelju da je ugledam, ali daljina bijase kratka naspram toliko vremena bez nje.
Iznenada iza ugla Ibrine kuce pojavi se jedna meni jako poznata slika. Slika koju sam sanjao vise od 20 godina.Sada kada sam stajao pred slikom koja je u mom sjecanju postajala sve bliza i bliza, osjetih da zapravo ne zelim da se sretnem sa onom koja je pokrenula ono najdublje u mojim osjecajima koji su, cini mi se, ovog trenutka eksplodirali u mojoj glavi i stvorili najprije plaho, a potom raspaljeno sjecanje na one dane kad sam se vidjao sa jaranima dolje ispod dzade. Kada sam je ponovo poljubio u ruku osjetio sam isti nemir kao onog dana kad smo se prvi put pogledali u oci i bez izgovorene ijedne rijeci kazali sve sto se u nama krilo. Zveket starih nanula odjekivao je kaldrmisanom džadom, nagovještavajući osjećaj meni dobro znan. Tada u kaputu pojavi se kahvedžija Ibro. Ne izgovorih riječi, a on me vec doceka sa osmjehom na licu.Stari Ibro je znao za mene i nju.
-"Selam alejkum, Ahmede. Nije te bilo ovako rano ima vec dugo vremena. Vidim, izmijenio si se."
-Alejkumu sselam - izustih, vidno raspolozen za pricu s njim.
- Kako si mi Ibro?
- Kako? Starački...,deveram... Otkud tebe na sabahu Ahmede? Kad si kući stigao?...

Koliko god se trudio da prekrijem svoja osjecanja sto su rasla u meni, glas me je odavao.Jedva sam cekao da odem,ali Ibro me presječe pitanjem koje sam najmanje očekivao:

-Ko će naslijediti Jusufovo imanje?

Zaista, Jusuf nije imao više djece osim mene. Još za života moj babo je uvakufio imovinu za potrebe siromašnih ljudi, al mahala nije bila razi da se Jusufova silna imovina dijeli bez prisustva mojeg, pa sam eto dosao, ne toliko zbog ostavstine, kolko zbog babovog amaneta, ali i zbog nje koju sam sanjao nocima.
Rahmetli babo mi je na samrti rekao da ostanem sa porodicom i da se klonim onijeh dusmana sto nas teraju na beljaj i da svakako ne mijenjam ništa a dusmanima ce se samo kasti.
No nije meni zbog sebe, vec zbog one hude majke koja je ostala sasvim sama u nasoj kuci koja je davala dobar pogled na prugu, kojom su svakoga dana jurili vozovi ka meni voljenom Drazevicu.
Al pusti sad vozove koji sinama grabe kilometre ,ali pusti i Drazevica, da ja nastavim gde mom srcu ima rahatluka.
"A kako ti zivis?"- Upitah je sav usplahiren.....


-Valla, da ti pravo kazem dobro hvala na pitanju. A Boga ti ti kako si?..KA TITO VAKTILJE

Nasmijah se,stari Ibro...A NASMIJA I JA (i to slatko vala). Zamolio sam ga da mi isprica sve sto se zbilo sceri mu Sani.Cuo sam da je tokom ovih godina preturila mlogo duvara, trazeci pismo koje sam joj napisao pre nego sam otišao za Sarajevo. Ibro tad prikunji cigaru i uputi nejasan pogled ka meni.
-Opet počinješ? Bujrum na kahvu i rahatlokum, pa cu ti na tenane sve ispricat.

Uđosmo u kahvu. Žamor naglo utisa kad se mi pojavismo na vratima ove cerhane. U prvom momentu,spazih Sejfu kako sjedi na škripavoj stolici u uglu,pognute glave i zabrinuta izgleda,vidjelo se da je tek viklere zeni kupio no srecom, jos je tu i spreman bio, te ih nije otpakovao prije vakta. Provjerih da li mi je slobodno mjesto do furune jer je prilicno hladno bilo. Nesnosna tišina...

-Selam alejkum,-prelomih prvi
-Alejkum selam, -svi ka jedan
-Braco kako ste? Odavno... zastadoh, preseče me njen uzdisaj za vratom i vratise mi se sjecanja iz minulih dana.
Okrenuh se kad gle ono mi Ibro disce, a ja jadan pomislih da se nije Sana obrela.

- Odavno vas nisam vidio, a bash sam skoro mislio o vama, pa se nešto kontam, da li ste ikad osjetili potrebu da se snekim kliknete.
-Veljahaulje, da nisi nagraiso- pomislih u sebe i ibretih se ovome Ibrovom kahvom koju mi ispece...
-Nisam nagrajso nego sam galjba preuzbudjen, pa mi svasta pada na pamet.

Zastadoh na cas da se sjetim ijednog klikanja... I zamislite, uspeo sam da se toliko uzivim da sam pomislio da mi je klikanje profesija.I od tolikog pokreta bokova zarobljenih u suknji zamalo se prenemogoh na dzadu pored pruge.
Odjednom zazvoni mi mobitel i melodija "Snijeg pade na behar na voce,snijeg pade...
-Halo!-povikoh tako glasno, da su se svi na dzadi uglas nasmijali.
-Ko je to?
-Senahid iz Mjesne zajednice.
-Ooo, pa dje si Senahide, oci moje?!
-Evo vala radim pa rekoh da te cujem ...
-Ada shceo sam ja tebe da okrenem, no nemam ni banke.
-Kod mene firma placa...Izašao si iz zatvora???
-No more. Ada onaj mi amidža, najstariji, platio kauciju. A beli ne bih ja video ovu dzadu jos dugo...
-Nisi trebao ubit cojka....
-Ada to nije čovjek-znam al` kad te sejtan uzme pod svoje.....
-Ostade mu zena udovica...blagosilja te na sva zvona jer si je spasio i postedio je onakve sirovine....

-Pa treba je utjesit bezbeli, a i plaha je...
-Zar je nisi tjesio? Senahid ce na to
-Aman ljudi,to je bezbeli sevap da se učini ...
‚‚Malom Radojici su zabijali dečake pod nokte" (nepoznata djevojčica u pismenom zadatku iz srpskog jezika)

1 korisnik osim vas pregledava ovu temu.

1 Gostiju

Social bookmarks