Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

Mehdi

Učenik

(16)

  • »Mehdi« je muško
  • »Mehdi« je autor ove teme

Postovi: 126

Datum registracije: 18.03.2004

  • Poruku poslati

1

Subota, 28. August 2004

SKENDER KULENOVIC

Skender Kulenovic
(1910 Bosanski Petrovac - 1978 Beograd)

Svi koji su isli u skolu znaju za Skendera Kulenovica i "Stojanku majku Knespoljku"
Pisao je Skender; poeziju, pripovijetke, putopise, price za djecu, drame, roman...
Onoga koga zanima biografija i bibliografija ovog velemajstora jezika,
lahko ce ih pronaci u raznim knjigama ili na internetu.
Ali tesko ili nikako poemu "Na pravi put sam ti, majko, izis`o"napisanu negdje pred kraj rata
a koja je ostala skivena i nepoznata sve do 1981 godine.

Je li pjesnikaova mjaka Hanifa otisla na Ahiret zadovoljna sto joj je sin ozenio zenu druge vjere
a unucad nose pravoslavna imena, procijenite sami.

Ovdje je prvi dio poeme,
mislim da cete se snaci i bez kvacica.
BUJRUM...
Ocekujem vase komentare o ovom biseru bosanskog jezika


NA PRAVI PUT SAM TI, MAJKO, IZIS'O

Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u cetiri duvara.
Celo na zemlji pred svojim Allahom velikim i milosnim.
Dervis s tespihom u tekiji.


U mejtefu,
u zutoj sufari i bijeloj bradi hodzinoj,
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleca,
na uhu crni sapat sejtana,
u srcu prelest saraja dzennetskih
i stravu vatara dzehennemskih,
pred ocima cengel strasnog Azraila
sto dusu vadi iz zila roba bozijeg.

Djevojkom,
s ledenog Sumeca pod kucom vodu je grabila djugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima trepetala,
kaldrmom grbavom pod kucom
mokrim je nanulama klepetala,
od muskih je ociju bjezala:
cista da dodje onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.

Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
ko softa,
i ko kadija
pametan.

Uz sokak ga je kroz musebak snivala.
Srmom i jagom u cevme slivala.
Svilom iz grla, podnoc ga zazivala:
"Koliko je duga zima bila..."

Na pjesmu: mjesecinu,
na dlanove: caske rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine
duvak paucinast, ucvao zlatima,
bogatu udaju:
Te icindije,
djugum i mladost iz ruku joj ispade i Sumece ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
sidjose jendje.
Grlo i koljena britka strepnja presijece.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
"Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan,
i ne odmici me u daleku tudjinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!"

Premrlo krhto joj tijelo
u feredzu,
u kabur tijesan, slijep, zagusljiv
stavise.
Ko ranjeniku,
glavu joj bijelim tulbentom
zavise.
Ko s ovim svijetom,
s rodnom se kucom i plahim Sumecem
u Sumecu suza, majci na prsima,
rastajala.
Ko mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesose,
i dva je ata,
ko na onaj svijet,
zanesenu ponesose
i ko kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesose.

Usnom i celom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri pred njim oci,
nikad mu vise u njih ne pogleda:

Nit joj bje softa, nit kadija!

Pred svitanja,
prigusiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluskivala.
Pjanom,
kundure mu ubljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomoscu srne zalud ga je prodobrivala.
Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjetlinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud docekivala:
Sljepocnice nikad joj ne dirnu
dlanovima dragosti,
vec je istrga klijestima pozude.

Poslije svakog poroda,
samijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U cetiri tupa duvara klonulo je othukivala.
"Golemo nesto, golemo sam ti skrivila" - Allaha je
zazivala - svakog klanjanja.

Na tespih zuti suze cilibara,
na zute usne: zapis koji sapce,
na dlanove: zuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje miloste,
otrese s njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrcinama:

Te noci,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izazeh joj se iz krvi:
Bjeh joj razgaljenje u grcinama.
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u cetiri duvara.
Hasis tupim mozdanima.

Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dusu,
u pamucne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u besici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.

Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam - Allaha svog je molila-
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim, urumenim
ko djevojka pod samijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pjanica,
nego sve skole da joj izucim,
i da joj budem
ucevan
i ljudevan
i kucevan,
i da se procujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kucom ozeni,
pticom iz iz kafeza,
koja ne zna na cem zito,
na cem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke sapucu
ko o sehari mirisnoj zakljucanoj.
Kucom i dusom
mir i bogastva da joj rasprostrem,
kucu i dusu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz carsije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom svjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci ocinji,
ja, vid joj ocinji,
na svojim da je rukama, sretnu i mrtvu,
u kabur meki polozim
ko u dusek dzennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadem pravednu...

A trut begovski i rakija,
u oca muska pomama
- kucni hajduci vukodlaci -
kucu i dusu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noci dodje poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat, sto joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji cilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kucu prodasmo
i gola cerga postasmo,
plasljiva, kiradzijaska...
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulez slezenu
memla joj je progrizla zelena
dva zuta obraza u cetiri siva duvara.

Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u zile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vracah s knjigama,
s gladju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kucu i srce joj napunim
i na pravi put da joj izidjem....

hadalj

Profesionalac

(10)

  • »hadalj« je muško

Postovi: 1.445

Datum registracije: 26.07.2002

Lokacija: Paris

  • Poruku poslati

2

Nedjelja, 29. August 2004

Vala Mehdi lijepo ovo
lijepo je jer nisam zno,
lijepo je jer je Skender,
lijepo je jer je kako ti rece pred kraj rata, znaci mnogo pre nego sve ovo sto nam se desavalo.
Pitam se samo sto je ostala ova poeme skrivena tako dugo i koliko je jos ovakvih bilo.
Inace malo je dugacka i bogomi potesko, treba se vremena skontat sve ovo.
malo za promenu

Mehdi

Učenik

(16)

  • »Mehdi« je muško
  • »Mehdi« je autor ove teme

Postovi: 126

Datum registracije: 18.03.2004

  • Poruku poslati

3

Nedjelja, 29. August 2004

Pa da,
trebalo je postavit "Stojanku...", ili obnovit temu o lupanju dok se ne pojavi Sans.

p.s. Halali, "hadalj". Hvala.

1 korisnik osim vas pregledava ovu temu.

1 Gostiju

Social bookmarks