Niste prijavljeni

Dragi posjetioče, Dobrodošli na Otvoreni Forum - Novi Pazar. Ukoliko je ovo Vaša prva posjeta molimo vas pročitajte Pomoć. U pomoći je objašnjeno kako ovaj forum radi. Morate biti registrirani kako bi vidjeli sve teme i sve forume. Molimo vas da se registrirate ili da ovdje pročitate kako se registrirati. Ukoliko ste već registrirani molimo ulogirajte se ovdje.

Ibnul_Qajjim

Zlatna sredina

(10)

  • »Ibnul_Qajjim« je muško
  • »Ibnul_Qajjim« je autor ove teme

Postovi: 237

Datum registracije: 04.01.2005

Lokacija: Novi Pazar-Riyadh

  • Poruku poslati

21

Subota, 29. April 2006

Esselamu alejkum...

Evo gledam nesto ovu temu, skoro je godinu dana kako se na njoj nista ne pise. Mozda sam ja malo neodredjeno i neplanski pisao, pa se ne zna kuda dalje. Evo sada cu izloziti seminarski rad koji sam sakupio iz dosadasnjeg saznavanja o ljubavi iz raznih izvora, a prije svega sa islamskog aspekta gledista. Radi se o predstavljanju ljubavi kod Gazalija i Ibnul Qajjima. U toj temi se iznosi sustina bitisanja na ovome svijetu i izvor svakoga zla, te kako ga pobijediti, i mislim da ne postoji bitnija tema od te. pa da pocnem polahko...



[SIZE=3]Filozofija ljubavi kod Gazalija i Ibnul Qajjima[/SIZE]


[SIZE=3]بسم الله الرحمن الرحيم
الحمد الله و السلام على رسول لله[/SIZE]



Uvod

Hvala Allahu, Koji je ljubav ucinio sredstvom pomocu kojeg stizemo do nekoga koga volimo. Pokornost i skrusenost postavio je kao dokaz iskrene ljubavi prema Njemu. Njome je podstakao duse da teze razlicitim vrstama savrsenstva s ciljem da ih traze i postignu. Podario ju je i prijasnjim i potonjim generacijama kako bi postigle svoje savrsenstvo i svoju snagu podredile djelu, bile aktivne i tezile boljem. Ljubav je ta kojom je podstakao one odlucne i cvrstom voljom obdarene da radi nje teze njenim najcasnijim ciljevima. Jezici ne uspijevaju dosegnuti hvalu Njegovu koja prilici velicanstvu Njegovom. Umovi su nesposobni da zahvate srciku ljepote Njegove. Oci klonu pred gledanjem slave Lica Njegovog. On nije stvorenjima dodijelio nikakav put da Ga spoznaju, izuzev spoznaje nesposobnosti spoznaje Njega. On podize zastor s ociju srca, rastjeruje oblake sumnji iz vjerovanja i najunutarnjijih misli, istjeruje smutnju dvoumljenja iz srca i tajnih misli, prosiruje grudi potvrdom znanja istinitog.
Neka je Allahov potpuni blagoslov i neprekidni mir na Poslanika i Vjesnika Muhammeda, ciji put vodi uvjerenju u Njegovu Jednocu i utocistu u Ljepoti Njegove podrske; na Poslanika kome je spoznaja najvrijedniji kapital, razum osnova nacina zivota, ljubav u svemu temelj, ceznja ladja koja ga morem zivota nosi, spominjanje Allaha saputnik, zadovoljstvo Njegovo zarada i plijen, ovisnost o Njemu ponos, robovanje Njemu zanimanje, istina lijek, pokornost samoobracunavanje, doprinos na putu dobra narav, a radost oka u namazu, svjedoka, ucitelja i poslanika svim ljudima. Neka Allah Uzviseni blagoslovi njega i porodicu njegovu, najblize njemu po osvjedocenju i spoznaji, drugove njegove bliske njemu po iskustvu i osjecanju i sve njegove sljedbenike do Kijametskog dana.

Jedna od osnovnih svojstava duse ljudskog bica jeste suptilno svojstvo ljubavi. Ljubav, kao siri pojam, obuhvata nebesa i zemlju koja je sazdao Uzviseni Allah, koji je izvor ljubavi i Jedini Koji se moze voljeti savrsenom ljubavlju. Puno je autora pisalo o temi ljubavi, razni filozofi, teolozi, mistici, psiholozi, i svako je na nju gledao kroz svoje i kroz tudja iskustva, posmatrajuci posljedice koje ljubav ima na covjeka i okolinu, a koje mogu biti nekada izvor harmonije i srece, a nekada uzrok katastrofe i nesrece. Neki su otisli do obale mora, koje se zove ljubav, neki su zakoracili u to more i uplaseni pobegli, dok su neki zaplovili morem ljubavi, u njemu su srca njihova poput riba postala i ako bi bez nje ostala, ubrzo bi smrt dozivila. Od ovih zadnjih su neki postali u moru ljubavi utopljenici, dok su drugi postali istinski zaljubljenici. El Gazali je jedan od onih koji je osjetio sta znaci sustina ljubavi i prema kome ona mora biti usmjerena da covjek ne bi postao utopljenik kojeg ljubav proguta i u propast baca, vec zaljubljenik kog ljubav do najvisih prostranstava duha i spoznaje uznosi. Razvrstao je uzroke ljubavi, i po svakom od tih uzroka detaljno objasnio sta se to treba voljeti u apsolutnom smislu smislu i sta je to sto uopste i zasluzuje biti voljeno, a sta ne. Kako se postize savrsena ljubav i sreca, a kako izbjegava ona manjkava i prolazna ljubav koja izaziva boli i nelagode u bicu covjeka. Kako se sacuvati od svih negativnih posljedica koje ljubav moze donijeti ljudskoj dusi i kako je dovesti do savrsenstva i savrsene harmonije. Uradio je to postpuno i razumljivo, ubirajuci mirisne cvjetove sa staze kojom kroce oni sto su Istinu spoznali, spravljajuci djelotovorne lijekove za ljudske duse i srca. Slicno njemu, to su uradili i veliki ucenjaci i zaljubljenici u Istinu, poput Ibn Hazma Endelusija, Ibnul Qajjima el Dzewzijja, koji u islamskoj nauci imaju znacaj kao sto u filozofiji imaju znacaj Sokrat, Platon, Aristotel, Kant i drugi. Ibnul Qajjim je dobro opisao svojstva ljubavi i njenu sustinu, a Gazali njene uzroke i cilj, dokazujuci na lijep i razumljiv nacin da je jedina istinska ljubav, ljubav prema Stvoritelju. Njihova dva misljenja se medjusobno dopunjuju, te bi bilo manjkavo kada bih iznio samo jednog od njih dvojice.




Muftiii

Početnik

(10)

  • »Muftiii« je muško

Postovi: 12

Datum registracije: 19.06.2005

Lokacija: np

  • Poruku poslati

22

Nedjelja, 30. April 2006

Joj ljubav, jes i vi ljudi mozete da svasta pricate, ko da ste zene! o|

Ibnul_Qajjim

Zlatna sredina

(10)

  • »Ibnul_Qajjim« je muško
  • »Ibnul_Qajjim« je autor ove teme

Postovi: 237

Datum registracije: 04.01.2005

Lokacija: Novi Pazar-Riyadh

  • Poruku poslati

23

Nedjelja, 30. April 2006



Smisao ljubavi i stvaranja u svjetlu Gazalijeve i Ibnul Qajjimove misli

Najbolja definicija ljubavi na koju sam naisao jeste Ibnul Qajjimova definicija gdje kaze: „Sve kretnje, bilo u visim ili nizin svjetovima, rezultat su volje i ljubavi. S njom i radi nje se pokrece ovaj kosmos. Ona je osnovni razlog djela i njihov cilj. S njom i radi nje stvoreni su svjetovi. U kosmosu se ne desi ni jedan pokret, a da nije rezultat volje i ljubavi koja je njegov uzrok i cilj. Sustina ljubavi jeste kretanje duse onog koji voli prema svom voljenom. Ljubav je ustvari neprestano kretanje. Vrhunac ljubavi je obozavanje, poniznost, skrusenost i potpuna predanost i pokornost voljenom. Ljubav je istina s kojom, i radi koje su stvorena nebesa i Zemlja, ovaj i onaj svijet. Istina s kojom i radi koje su stvorena sva stvorenja jeste obozavanje samo Allaha dz.s. a to je vrhunac ljubavi prema Njemu. To je skrusenost, poniznost i pridrzavanje svih Njegovih naredbi i zabrana, smatranje istinitom Njegove nagrade i kazne. Radi ovoga je Allah dz.s. slao poslanike, i objavio knjige, stvorio Dzennet i Dzehennem, nebesa i Zemlju.“ Allahov poslanik s.a.w.s. je rekao: „Allah dz.s. navodi kao primjer put bez krivina, a sa strana tog puta su dva zida. Na zidovima se nalaze mnogobrojna otvorena vrata, a na vratima se nalaze zastori. Na kraju puta se nalazi glasnik koji govori: „O ljudi, krenite ovim putem i nemojte oklijevati.“ Iznad puta se nalazi drugi glasnik koji, kada neko htjedne da zaviri kroz vrata, kaze: „Tesko tebi, ne zaviruj, jer ako to uradis, uci ces kroz vrata.“ Ovaj put je Islam, zastori na vratima su Allahove dz.s. granice, otvorena vrata su Allahove dz.s. zabrane, glasnik na kraju puta je Allahova dz.s. Knjiga, a glasnik iznad puta jeste Opominjac koji se nalazi u srcu svakog vjernika.“

Kaze Ali Tantawi: "Da nije ljubavi ne bi se spojilo brdo s brdom i rodilo dolinu. Da nije ljubavi ne bi se ptica skrasila uz pticu i sagradila gnijezdo. Da nije ljubavi ne bi nebesa plakala da oplode Zemlju, niti bi se razvili plodovi proljeca. Da nije ljubavi ne bi ni svijeta bilo." S ljubavlju je stvorio stvorenja shodno Njegovoj mudrosti. Medju stvorenjima ju je podijelio po vrstama i kategorijama i detaljno je pojasnio. Voljenog je pridodao onome ko ga voli, bez obzira grijesio ovaj u svojoj ljubav ili ne, i tom ga je ljubavlju ucinio sretnim ili upropastenim. Svrha stvorenja koja slobodnu volju imaju jeste da dostignu stepen ljubavi prema Stvoritelju, te tako ostvare sustinu i cilj svoga postojanja. Onaj koji istinski voli, svom Voljenom pokoran je, i samo na taj nacin ce osjetiti potpunu slast ljubavi i svrhu svoga bitisanja, ostvariti harmoniju u sebi i oko sebe je siriti, bivajuci konstruktivni element drustva, a ne destruktivni. Zato kaze Allah u Kur’anu : „Ni dzinne ni ljude nisam stvorio osim da mi Ibadet cine.“ Ibadet jeste termin koji oznacava obozavanje, kao najvisi stupanj ljubavi, uz pokornost koja iz njega slijedi, jer vrhunac ljubavi je obozavanje, poniznost, skrusenost i potpuna predanost i pokornost voljenom. Pravi i potpuni vjernik dostize svrhu bitisanja na ovome svijetu, on je taj koji najpotpunije, od svih drugih ljudi koji nisu na tom stupnju, izvrsava ono zbog cega je stvoren. To je zato sto je on spoznao svrhu zivota na ovom svijetu. Spoznao je da je svrha zivota da samo Allahu ibadet cinimo, sto znaci da Mu se potpuno pokorimo u onome u cemu nam je naredio da Mu se pokovaramo, a da izbegnemo ono sto nam je naredio da izbjegavamo, ali i da ta pokornost bude ispunjena ljubavlju kao njenim pokretacem, najvisim stepenom ljubavi, obozavanjem. Da samo Njega obozavamo i time se istinski povratimo iskonu od kojeg nasa dusa i potice. Vidimo kakva velicanstvena ravnoteza i harmonija vladaju u prirodi koja je bespogovorno pokorna svom Stvoritelju i kakva anarhija vlada u svijetu ljudi kojima je Allah dao mogucnost izbora da budu i da ne budu pokorni. Velicanstvena harmonija ce se ostvariti u skladu sa svom ostalom prirodom i u nasoj dusi, koja za razliku od prirode ima pravo izbora da li ce biti pokorna ili ne, onda kada uspemo da je nadredimo prohtjevima, a podredimo Gospodaru. Tada u nama zavlada ta prirodna harmonija koja vlada u univerzumu i tek tada ispunjavamo svoju iskonsku prirodu i duhovno i tjelesno. Obozavanje Stvoritelja je prava plemenitost prema stvorenom jer obozavanje Allaha , kao sto vec rekoh, znaci, prije svega, covjekovo oslobodenje od obozavanja materije, strasti, pozuda, polozaja... To je istinska sloboda i to je povratak iskonu. To mozemo uporediti sa jednim instrumentom, koji se zove nej (naj). Od trske se odsjece jedan dio, ocisti se njena unutrasnjost, praveci naj, pa kada kroz nju prostruji vazduh, on ispusta zvuk koji nalici zvuku frule. Naj je prvobitno bio dio trske, i to je njegova domovina, njegov iskona odakle potice, od kojega je odvojen. Takva je ljudska dusa, odvojena iz svijeta gdje je Allah prvobitno stvorio duse, odvojene iz svoje domovine, zaogrnute materijalnim ogrtacem, tijelom, koje je sredstvo preko kojeg duse operiraju u pojavnome svijetu. Tu metaforu koristi Dzelaludin Rumi u svojoj „Mesneviji“ i takodjer dodaje:
“Ja sam ptica iz baste melekuta
pa su na ovom materijalnom svijetu moje tijelo dali meni kao kafez,
ono me je zarobilo, zelim se osloboditi ovog moga tijela
i vratiti se mojoj domovini.”
U njima su ostavljeni putokazi, cista neiskvarena priroda koja osjeca Ko je njen Stvoritelj i Ko je Taj kome sve njene teznje usmjerene moraju biti. Izvori ljudske percepcije i razum su dovoljno savrseni da bi bili dobri vodici covjeku ka Uputi i uz Uputu koju je objavio Stvoritelj istih, ali i dovoljno manjkavi da bi sami bili Uputa. Iz toga zakljucujemo da nije lijepo ono sto mi kazemo da je lijepo nego ono sto Bog kaze da je lijepo, niti je ruzno ono sto mi kazemo da je ruzno vec ono sto Bog kaze da je ruzno, niti je pravedno ono sto mi mislimo da je pravedno vec ono sto Bog kaze da je pravedno. To je zato sto nas razum kao i cula nam ne daju vjernu sliku onoga sto posmatramo ili o njemu mislimo vec na njih ima mnogo uticaja (od rodjenja pa do sad) i nemoguce je da budu apsolutno objektivni. A apsolutno objektivno moze procjenjivati samo onaj koji je i sam Apsolutno Savrsen i iznad svega stvorenog. Nase se misljenje o pravednom, lijepom, ruznom mijenja pod raznim uticajima, i poklapa se sa onim sto Uzviseni kaze srazmerno tome koliko su nam srca (ne)zaprljana tokom ovog zivota.

Ibnul_Qajjim

Zlatna sredina

(10)

  • »Ibnul_Qajjim« je muško
  • »Ibnul_Qajjim« je autor ove teme

Postovi: 237

Datum registracije: 04.01.2005

Lokacija: Novi Pazar-Riyadh

  • Poruku poslati

24

Ponedjeljak, 01. Maj 2006

Navescemo jedan primjer putokaza u nasoj dusi. Nama nije potrebno da vidimo vodu da bismo vjerovali da ona postoji, vec je dovoljno da osjetimo zedj za vodom i da automatski znamo da ona postoji. Mi u sebi osjecamo zedj za apsolutnom (savrsenom) pravdom. Ako zedj za vodom ukazuje na postojanje vode, onda zedj za savrsenom pravdom ukazuje na postojanje te pravde. Medjutim, ako apsolutna pravda ne postoji na ovom svijetu, onda mora doci dan i cas kada ce mjerila pravde biti uspostavljena, kada ce racuni biti polagani i poravnati. Ali, odkud ta zedj u nama? Da li moze zedj za necim savrsenim poticati od necega sto je i samo nesavrseno, od nas, ili je izvor toga onaj koji je sam Savrsen? On je to utisnuo u nasu dusu jos na rodjenju da nam bude putokaz, kao sto umjetnik utisne svoj pecat u djelo koje uradi, da bi na autora ukazao. Znaci izvor je Apsolutno Savrseno Pravedni. To je samo jedan od primjera putokaza koji na Njega ukazuju. Putokazi u dusi ukazuju na Njega, Stvoritelja, i postoji ceznja za povratak Njemu, koja se vremenom moze ugusiti usljed utjecaja tijela na dusu, i pokoravanja duse tjelesnim prohtjevima. Svaki covjek zdravog razuma i prirode zna da je stvoren i Njegov Stvoritelj mu je ostavio putokaze u dusi preko kojih ce doci do spoznaje Onog Istinskog Voljenog, bivajuci vodjen Uputom koju je On spustio preko svoje posljednje Objave. Kada covjek ocisti svoju unutrasnjost i njome prostruje vjetrovi ljubavi, njegova dusa ispusta zvuk ceznje za Voljenim koji ju je stvorio u njenom prvom stanistu, i tezi za povratkom Njemu. To je smisao poredjenja sa nejom, ali i smisao cijeloga zivota. Onaj ko je iskren u svojoj ljubavi, on je i savrseno pokoran Voljenom, jer taj voli ono sto Voljeni voli, zeli ono sto Voljeni zeli i radi ono sto je Voljeni, Koji najbolje zna sta je dobro, naredio da radi. Tako se ostvaruje gorespomenuta savrsena harmonija unutar i oko vjernika zaljubljenika, koji je spoznao i okusio ljubav prema Onome koji Jedini zasluzuje da bude voljen. To je svrha ibadeta koji je svrha naseg stvaranja od strane Stvoritelja. Kada zavoli Njega, onda ce sve ostalo voljeti radi Njega i On ce biti uzrokom ljubavi prema stvorenjima. Bolje receno, sve ljubavi arifa (onog koji je spoznao Allaha) koje su usmjerene prema stvorenjima su ustvari odsjaji od ljubavi koja je usmjerena prema Stvoritelju, i on voli onoga koga Allah voli i to zato sto ga Allah voli. To je ljubav prema stvorenjima u ime Allaha, koja slijedi iz one savrsene ljubavi prema Allahu, i koja je uopste najispravnija i najiskrenija ljubav prema stvorenom, bez ocekivanja icega zauzvrat od tog stvorenja. Ljubav prema nekom stvorenju traje onoliko koliko uzrok te ljubavi opstoji. Pa ako neko nekog voli radi koristi koju od njega ima, onda ce ga on voljeti dokle je god uzrok njegove ljubavi prisutan. Ali ako je uzrok ljubavi prema stvorenom Onaj koji je Vjecan, onda je i ljubav vjernika prema stvorenom takva, te je zato to najiskreniji vid ljubavi prema stvorenom i samo oni koji su se takvom ljubavlju medjusobno voljeli, na Sudnjem danu ce biti prijatelji kao i na dunjaluku, a oni koji su se voljeli iz drugacijih pobuda ili interesa, na Sudnjem danu ce neprijatelji jedni drugima biti. Ljubav prema Allahu jeste apsolutna, a ljubav prema stvorenjima relativna. Sve ljubavi prema onome sto je stvoreno su kao rijeke i rjecice koje se ulivaju u nepregledno more ljubavi prema Stvoritelju Uzvisenom cije je korito srce vjernika... Gazali nam govori da probudjeno srce ne moze ni za trenutak zanemariti posmatranje Njegovoj djela, da ne razmislja kako i na cemu pociva Njegovo Uzviseno Bice. Sve ljubavi su samo sjene ljubavi prema Allahu, a pravi vjernik moze voljeti samo Njega jer sve ostalo voli radi Njega, i Njegovo zadovoljstvo vjernikom ce se prosuti kao milost na njega u vidu dozvole gledanja u Njega u Dzennetu. Zbog toga je nuzno da se spozna da sve stvari svjedoce i pokazuju trag Njegove Moci te trag odsjaja svjetla Njegovog bica kao nadnaravnost Njegove Mudrosti. Kroz sve to i iz svega toga izbija odsjaj ljepote koja je od Njega, tako da se u svemu On pokazuje svojim stvaranjem... Kaze Gazali: „On je stvarno postojanje, jer sve stvari i postojanja su odsjaj svjetla Njegovog Bica. Znaj da Istinska ljubav i iskreni odnosi pripadaju samo Allahu Uzvisenom, a s pravom se moze reci da je ona pravi i krajnji cilj svih stepeni. A svrha svih odgoja i ciscenja nije nista drugo do odgoj i ciscenje od svega sto smeta i utice na ljubav prema Allahu Uzvisenom.“ To je uvodjenje u vrt zaljubljenih i setaliste ceznjom ispunjenih...

Ibnul_Qajjim

Zlatna sredina

(10)

  • »Ibnul_Qajjim« je muško
  • »Ibnul_Qajjim« je autor ove teme

Postovi: 237

Datum registracije: 04.01.2005

Lokacija: Novi Pazar-Riyadh

  • Poruku poslati

25

Utorak, 02. Maj 2006

[SIZE=3]Greske u ljubavi[/SIZE]

Ljubav kad se pojavi, blista; slavljen neka je Onaj Ko joj svjetlost podari, lica predivnog; Uzvisen neka je Onaj Koji je stvori. Ljepota joj prelazi granice maste i zbog toga onaj koji gleda-place... Ona moze biti veoma bolna, ako je usmjerena prema stvorenju, jer je stvorenje manjkavo, i ono treba cilj relativne ljubavi, za koju smo gore rekli da se osjeca prema stvorenom, a ne apsolutne. Tu mnogi grijese, i njima ljubav usmjerena u pogresnom smjeru biva grobom, i to su gorespomenuti utopljenici, dok su oni koji su svoju ljubav u apsolutnom smislu usmjerili u pravom smjeru, istinski zaljubljenici i dobitnici u zivotu na ovom i na buducem svijetu. Kada se ljubav usmjeri u pravom smjeru, onda ce sama posljedica toga biti ispravna i iskrena ljubav prema stvorenjima je jedan od plodova takve ljubavi. Ako ljubav usmjerena prema stvorenju zamagljuje ljubav koja se osjeca prema Stvoritelju, onda se moze reci da je to pogresno usmjerena ljubav neiskusnih zaljubljenika. Istinski zaljubljenik, perfekcionist u ljubavi, sebi nece dozvoliti da njegova ljubav bude manjkava, ni da uzrok njegove ljubavi bude manjkav. Znajuci da je sve stvoreno manjkavo, on usmjerava svoju ljubav prema Apsolutno Savrsenom i Vjecnom Voljenom koji ce nam zasigurno na nju uzvratiti i nikada nicije srce, ka Njemu usmjereno, nece slomiti i Koji ce tu ljubav upotpuniti i svjetloscu ispravnog usmjeravanja pocastiti. Izvor svakog zla jeste ljubav koja je pogresno usmjerena. Iz nje je mnogobostvo nastalo, a iz njega svi ostali grijesi. Prvi kip i prvi predmet mnogobostva jeste Ego, a iz ljubavi prema njemu nastala je oholost koja je bila uzrokom da Satana bude proklet. Ljudi pogresno usmjeravaju svoju ljubav na taj nacin sto zavole ono ka cemu ih neki njihov hir ili strast privuce, te tako bivaju prevareni i gurnuti u bezdan propasti. Upravo je zato pogresno usmjerena ljubav izvor svakog zla, zato sto covjek podredi svoje srce strastima, prohtjevima i hirovima, te predmetom ljubavi ucini ono prema cemu ga strasti, prohtjevi i hirovi guraju. A kada strast ovlada srcem covjeka, onda zlu kraja nema, onda se on spusta daleko ispod nivoa zivotinje, jer strast je kao vatra, ako se pusti da bude vodilja, unistava sve pred sobom. O tome kako sejtan vara ljudska srca, govori veliki ucenjak Ibnul Qajjim na sljedeci nacin: „Srce preobrazi u zaljubljenika strasti koje postanu njegovim vladarem i zapovjednikom, uvecavajuci tako patnju srca, puneci ga smutnjom i isprecavajuci se izmedju srca i zrelosti njegove. Onda ga od njegovih iskrenih nakana udalji, a pozove ih na pijacu ljubaznosti pa ih proda za cijenu nistavnosti, u zamjenu za visoka stanista Dzenneta, dadne mu najnizi oblik srece i najgore potrepstine... Ta srca utociste nadju u nistavnim voljenim kojima njihov bol udvostrucava zadovoljstvo. Postici ovo znaci postici stetu, jer kako samo brzo voljeni postaje neprijatelj kad ga se pokusava otarasiti, isto kao da mu nije bio voljeni. Ko na ovaj nacin uziva, nakon nekog vremena ce iskusiti veliku bol, narocito onog dana kada prijatelji jedni drugima postanu neprijatelji, sto jedino nece biti slucaj sa bogobojaznima. Zalostan li je zaljubljenik koji za saku para proda dusu i zudnju nekome drugom, a ne Onome Koga ponajprije treba voljeti. Otici ce njena slast, a ostati gorcina, isceznut ce ono sto joj koristi, a ostat ce ono sto joj steti. Tako ce otici njena radost, a ostati zalost otici ce njena sreca, a ostati tuga. Takav zaljubljenik ima dvije tuge, jednu sto je izgubio blizinu Uzvisenog, Koga ponajprije treba voljeti i vjecni uzitak u tome, i tugu zbog kazne koju ce trpjeti u patnji bolnoj. Tek tada ce prevareni shvatiti sta je izgubio, i shvatit ce da onaj koji je vladao njegovim srcem, svaki njegov prohtjev ili hir, nije bio nikad njemu na usluzi.“ Tako su govorili oni koji su spoznali istinsku ljubav, okusili je i zeljeli da to sa drugim podijele. Strast je more po kojem ladja duse plovi, i ona je korisna dokle god je za kormilom vjera i cist razum. Ali kada mora probije ladju, pocne da je plavi, potrebno je vremena da je mornari imana i savjesti poprave. Istina, kod mnogih ljudi su ti mornari mrtvi, pa more strasti plavi ladju duse vukuci je polako na samo dno... Ako vlast i uprava budu pripadali razumu, strast ce s njim sklopiti primirje i bit ce njegov sluga i sljedbenik. U slucaju da uprava pripadne strasti, razum ce postati njen zatocenik s kim ce ona upravljati i suditi mu. Pa tesko covjeku koji razum takav ima, potopljen u moru strasti. Da li bi razborit i pametan covjek prodao ljubav prema Uzvisenom Gospodaru u zamjenu za ove druge ljubav? Propalog zaljublenika u ovosvjetske strasti ce ubiti onaj koga on voli, a on mu rob, sluga ponizni. Ako ga predmet te njegove ljubavi pozove, on ce mu se odazvati. Ako bi zaljubleni upitan bio sta zeli, odgovorio bi da je to ono sto voli krajnje sto zeli, i da se nikome ili nicemu drugom prikloniti ne zeli niti smiraj igdje drugo potraziti. On dolicnim drzi da plemenitost voljenoj osobi poklanja te da je za cijenu nisku ne prodaje. Ocite li zablude i propasti... Umor i patnja ceka one duse koje su se povodile za niskim strastima i koje nije obuzimala ceznja za onim, vjecnim svijetom, i plamen zelje za boravkom u njemu, niti se klonila onoga sto joj je sprecavalo stizanje do tih uzivanja.

Vecina zaljubljenih su sejtanova vojska, a kada u potpunosti pretjeraju sa svojom ljubavlju, onda sejan postaje njihov vojnik koji ih nastoji sto vise upropastiti uljepsavajuci im razvrat i nemoral, i zblizavajuci ih na tom putu.

Kaze pjesnik :

"Ne upropastavaj svoju vjeru i grijeha se kloni
pa ce posljedice tih grijeha tebe da se klone."


Obicavao je govoriti Ali ibn Ebi Talib:

"Odgoj dusu svoju da se zadovolji samo onim sto joj treba,
u suprotnom ce od tebe traziti i ono sto joj ne treba.
Cijeli zivot koji ti je darovan
sastoji se od trenutaka koje trenutno provodis."


Jedan od prijasnjih ucenjaka je rekao : „Ko u svom srcu bude imao Opominjaca, Allah ce mu povecat snagu i ponos. Poniznost u pokornosti Allahu je bolja od gordosti prilikom cinjenja grijeha."

Kada biras izmedju dvije stvari, pogledaj koja je bliza tvojoj strasti pa je se kloni. Vjernikova strast treba slijediti vjeru, a ne da bude slijedjena. Ko se povodi za svojom strascu postaje njenim sljedbenikom, a ko se bude suprotstavio svojoj strasti u onome s cime je dosao Allahov poslanik s.a.w.s. strast ce postati njegovim sljedbenikom. Vjernikova strast slijedi njega, dok licemjer i grijesnik slijede strast...

Kaze Allah Uzviseni : „A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu? Allah doista nece ukazati na pravi put narodu koji sam sebi nepravdu cini." (El Kasas)

Upitan je Ebul-Kasim El Dzunejd ibn Muhammed El Bagdadi: „Kada ce dusa postici vrhunac svoje srece?" On rece :"Kada njena bolest postane njen lijek." Upitase ga :"A kada ce njena bolest postati njenim lijekom ?" On odgovori :"Kada se bude suprotstavljala svojim strastima."

ed

Veteran

(61)

  • »ed« je muško

Postovi: 3.336

Datum registracije: 17.12.2002

Lokacija: D

  • Poruku poslati

26

Srijeda, 03. Maj 2006

Moram da prenesem sta sam cuo na predavanju od hafiza Bugarija prije tri dana ovdje u Njemackoj. Govrio je o tome da li musliman i muslimanka mogu asikovati :)

Kaze, mogu ako su ispunjena cetiri uslova:

  1. Da im je vakat dosao da se udaju odnosno ozene.
  2. Da se ne osamljuju, da su uvijek u drustvu ili ako nema drustva makar na javnom mjestu.
  3. Da ne govore ili da svojim govorom ne navode misli na necasne radnje, i na kraju najvaznije
  4. Da on prema njoj i ona prema njemu pokazu postovanje kao prema rodjenoj sestri ili rodjenom bratu.
    [/list=1]
    Eto, neozenjeni i neudate. Slobodno u asikovanje :)
Čvrsto je ubijeđen u svoje stavove. Nemojte ga zbunjivati činjenicama!

Ibnul_Qajjim

Zlatna sredina

(10)

  • »Ibnul_Qajjim« je muško
  • »Ibnul_Qajjim« je autor ove teme

Postovi: 237

Datum registracije: 04.01.2005

Lokacija: Novi Pazar-Riyadh

  • Poruku poslati

27

Srijeda, 03. Maj 2006

Esselamu alejkum.

Bugari nije feqih, ali opet, bugari vjerovatno nije ni mislio da moze da setka sa curom kad hoce, to bi licilo na pravu dzahilijetsku carsiju. Da ne bi ostalo nesto nedoreceno, evo nekoliko fetvi u vezi toga od feqiha Dr Shukrija Ramica:





Pitanje: Da li mi je dozvoljeno ašikovati preko Interneta s momokom za kog se mislim udati?

Odgovor: Momku i djevojci koji su naumili da se uzmu preporučujem da razgovaraju i dogovore se o svim relevantnim pitanjima s kojima će se u budućnosti, kao muž i supruga, susresti. Da bi takav razgovor bio dozvoljen bitno je: da ne bude osamljivanja, da taj razgovor u sebi ne sadrži griješan govor, da ne bude korak ka nemoralu. Ukoliko vaš razgovor preko Interneta ispunjava ove uslove, nema smetnje, inša-Allah, da razgovarate, u granicama potrebe, o svemu što vam je bitno za planiranje vaše zajedničke budućnosti. Riječ ašikovanje, kako se meni čini, u sebi sadrži određene elemente koji nisu dozvoljeni da ih momak i djevojka javno ispoljavaju jedno prema drugome prije sklapanja braka i zbog toga smatram da je ovu riječ pogrešno upotrebljavati kada se govori o upoznavanju momka i djevojke koje je šerijatom preporučeno, a Allah, dž.š, najbolje zna.



Pitanje: Da li zaručeni momak i djevojka mogu razgovarati telefonom?

Odgovor: Smatram da za to nema smetnje ukoliko: a) za to postoji potreba; b) ukoliko razgovor u sebi ne sadrži nešto što je grijeh; c) i ukoliko to nije korak ka nemoralu.




Pitanje: Da li je dozvoljeno izaći sa djevojkom koja mi nije mahrem i šetati (ašikovati) sa njom u prisustvu prolaznika na ulici?

Odgovor: Islam ne poznaje zabavljanje i ašikovanje. Islam poznaje upoznavanje budućih bračnih parova. Kada je Poslanik, s.a.v.s., čuo da je Mugire b. Šu‘be zaručio neku ženu, upitao ga je da li ju je vidio. “Nisam”, odgovorio je Mugire. “Idi, pa je vidi”, rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., “jer tako je sigurnije da ćete se voljeti.” (Tirmizi u Sunenu i rekao da je hasen.) Upoznavanje treba da bude nakon obećanja (zaruke) da će momak i djevojka stupiti u brak, ukoliko se u njihovom shvatanju braka i bračnog života ne pojave nepremostive razlike. Status zaručnika, nakon zaruke, isti je kao i prije zaruke. Zaruka ima za cilj da pokaže ozbiljnost i da zaštiti djevojke od onih koji žele samo zabavu. Što se tiče samog upoznavanja, ono je nužno potrebno. Preporučio bih svima da dobro upoznaju osobu s kojom žele stupiti u brak. To upoznavanje mora biti u granicama šerijata. Prije svega, ne smije biti osamljivanja, a osamljivanje je kada se jedno muško i jedno žensko, kojima je dozvoljeno stupiti u brak, osame tako da ih treća osoba ne vidi, bilo da je osamljivanje na otvorenom ili zatvorenom prostoru. Nadalje, za vrijeme tog upoznavanja ne smije u razgovoru biti nešto što je inače islamom zabranjeno i upoznavanje ne smije biti korak ka nemoralu. Čim upoznavanje postane korak ka nemoralu, postaje zabranjenim. Prema tome, kakav će status imati, zavisi od osoba koje se upoznavaju. Upoznavanje, u kome nema grijeha, može da potraje onoliko koliko je zaručnicima potrebno da se međusobno upoznaju tako da u brak, svako od njih stupi na osnovu znanja da mu druga osoba odgovara za zasnivanje bračne zajednice.




ed

Veteran

(61)

  • »ed« je muško

Postovi: 3.336

Datum registracije: 17.12.2002

Lokacija: D

  • Poruku poslati

28

Četvrtak, 04. Maj 2006

Ibnul_Qajjime, iz rijeci uvazenog hafiz Bugarija se ne moze ni naslutiti da se mogu "setkati" tek tako. I koliko mogu da vidim, njegov stav potpuno odgovara stavu cijenjenog dr. Sukri Ramica.
Čvrsto je ubijeđen u svoje stavove. Nemojte ga zbunjivati činjenicama!

kap

Učenik

(10)

  • »kap« je žensko

Postovi: 150

Datum registracije: 28.01.2006

Lokacija: tu i tamo

  • Poruku poslati

29

Četvrtak, 04. Maj 2006

Ibnul Qajjime za ove rijechi samo (o) :klanja:
SVJETLOST

Ibnul_Qajjim

Zlatna sredina

(10)

  • »Ibnul_Qajjim« je muško
  • »Ibnul_Qajjim« je autor ove teme

Postovi: 237

Datum registracije: 04.01.2005

Lokacija: Novi Pazar-Riyadh

  • Poruku poslati

30

Četvrtak, 04. Maj 2006

To sam rekao zato sto znam mnogo onih koji vole da slusaju bugarija, a svi oni setkaju sa curama, neki sa pokrivenim a neki sa otkrivenim (mislim na one sto klanjaju a ne na dzahile), pa nesto rijetko naidjem na nekog koji voli da ga slusa a da se cvrsto drzi Allahovih granica. Zato sam htio samo to da napomenem.
Da nastavim sa ovim radom o ljubavi, mozda se neko okoristi. Licno smatram da sam tu sazeo ono najbolje o ljubavi sto sam ikad procitao, sustinu, smisao zivota, otkrivanje izvora svakoga zla i njegovo lijecenje. Samo treba da se upotrebe klikeri.

Nastavak...molim za paznju.



Sta znaci ljubav prema Allahu i uzroci ljubavi

Ovdje ce biti obrazlozeni uzroci koje dovode do ljubavi covjeka prema necemu i dokazano da je po svakom tom uzroku, apsolutno jedini onaj koji zasluzuje ljubav ustvari Allah Uzviseni, i da je covjekova kratkovidost i neznanje uzrokom sto mu spoznaja o tome promice. Za razumijevanje ove teme, koja je obradjena u ovom poglavlju, je prije svega potrebna spoznaja o sustini ljubavi kod samog sebe, kao i spoznaja o uslovima i uzrocima ljubavi. Tek tada cemo moci da razmatramo sta znaci ljubav prema Allahu. Kaze Ebu Hamid Muhammed El Gazali: „Prije svega treba reci da je ljubav razumljiva tek nakon odredjene dostignute spoznaje i opazanja, jer covjek moze da voli samo ono o cemu posjeduje izvjesno znanje. Zbog toga i jeste nemoguce opisati nezivo ’tijelo’ ljubavi. Ljubav je jedna osobina darovana zivim bicima i vezana sa jednom sposobnoscu posmatranja i opazanja. Stvari koje se opazju dijelom su takve da su covjeku po volji, da odgovaraju prirodi covjekova opazanja i da za njega predstavljaju radost; dijelom su takve da su suprotne radosti i izazivaju kod covjeka bol; i dijelom su takve da kod covjeka ne izazivaju ni bol ni radost.“ Covjek voli sve ono sto kod njega, prilikom opazanja i promatranja, izaziva radost i zadovoljsto, a mrzi sve ono sto kod njega izaziva bol. I konacno, covjek ne pokazuje ni ljubav ni mrznju prema onome sto kod njega ne izaziva ni radost ni bol. Prema tome, voli se ono sto izaziva radost i sve sto pruza osjecaj zadovoljstva. Zatim kaze Gazali: „Kad covjek nesto voli, to znaci da u njegovoj naravi postoji i izvjesna sklonost prema toj stvari, a kad nesto mrzi, to znaci da u njegovoj naravi postoji neka odvratnost prema tome. Dakle, ljubav se sastoji iz sklonosto covjekove prirode prema onome sto kod njega izaziva radost. Kada se ta sklonost ucvrsti i dobro ojaca, onda prelazi u ljubavnu bol. Mrznja se sastoji u odvratnosti ljudske prirode prema onome sto u njemu izaziva bol i tugu. Kada ona dobro ojaca, prelazi u gadjenje. Ovo je prvo sto covjek mora znati o sustini ljubavi.
Drugo sto mora znati je to da se ljubav, koja je ovisna o promatranju i znanju, razlikuje po predmetima i culnim organima koja svrstavaju to opazanje u razlicite klase. Svako culo osjeca odredjenu vrstu stvari i pojava i stvara osjecaj zadovoljstva opazajuci samo neke, za njega specificne pojave i stvari. Iz toga slijedi da su ove stvari i pojave bliske ljudskoj prirodi tako da ih zdrava i cista covjekova priroda voli. Vid posjeduje radost u gledanju i opazanju lijepih, vidljivih stvari, lijepih oblika. Sluh ima radost u divnim i ritmicnim melodijama, njuh u lijepim mirisim, ukus u jelima, a dodir u mehkim i njeznim stvarima. Posto sve ove stvari izazivaju radost opazanjemi osjecajem culima, covjek ih zbog toga voli i priblizuje sebi.“
Radost koju pruza ovih pet cula, osim ljudi imaju i zivotinje. Kad bi ljubav prema stvarima i pojavama bila ogranicena sa ovih pet cula, tad bi se moglo reci: „Allah se ne moze opazati preko cula, i zato se ne moze predstaviti u masti, onda se On ne moze voljeti.“ Tada bi jadni covjek izgubio onaj stepen nad zivotinjama, koji mu je dat prego sestog cula, koje je svojstveno samo njemu. Ljudi to culo nazivaju razumom, svjetloscu, srcem, ili nekako druacije, mada ono samo nema nikakvu vezu sa imenima koja mu ljudi daju.
Gazali kaze: „Unutarnji (batinski) vid je jaci od vanjskog (zahirskog), opazanje srcem je ostrije od opazanja okom, ljepota gledanja stvari razumom je veca od ljepote vanjskih formi tih stvari koju dobijamo culom vida. Stoga je razumljivo da je srcana radost uzvisena, bozanska stvar. Kad je covjek dozivi, ona postaje tako silna kao da je dozivljena preko cula. Ona postaje savrsenija i veca, a bliskost covjekovoj zdravoj prirodi i razumu postaje sve jaca. Jer ljubav nije nista drugo do priblizenje promatrane stvari onome kome to promatranje pricinjava zadovoljstvo.“
Prema tome, ljubav prema Allahu dz.s. moze negirati samo onaj koji se vratio na stepen zivotinje i koji nije dosegao ni do cega izvan culnog opazanja i saznanja. Sada cemo pristupiti razlaganju „uzroka i vrsta ljubavi“. Sada cemo dokazati da se svi uzroci ljubavi mogu naci skupa, u svojoj savrsenosti, jedino kod Allaha Uzvisenog, tako da je u stvarnosti samo Uzviseni Allah vrijedan ljubavi.


U nastavku ce biti pobrojani uzroci ljubavi onako kako ih je pobrojao Gazali i obrazlozio, a njih je pet glavnih... inshaAllah.


Ibnul_Qajjim

Zlatna sredina

(10)

  • »Ibnul_Qajjim« je muško
  • »Ibnul_Qajjim« je autor ove teme

Postovi: 237

Datum registracije: 04.01.2005

Lokacija: Novi Pazar-Riyadh

  • Poruku poslati

31

Subota, 06. Maj 2006



- [SIZE=3]Prvi uzrok ljubavi[/SIZE]


„Prvo sto svako zivo bice voli je njegovo sopstveno Ja. Ova ljubav prema samom sebi znaci da u prirodi svakog zivog bica lezi teznja za ocuvanjem sopstvenog postojanja i mrznja prema nestanku, nepotpunosti i ponistenju samog sebe.“ Jer po prirodi, covjek voli ono sto mu se, kao zaljubljenom, daje. A sta bi covjeku bilo prece od samog sebe i od svog zivota i cemu bi se vise protivio od nestanka, nepotpunosti i od ponistenja samog sebe? Zbog toga covjek voli svoj zivot i zeli da ga ocuva, a plasi se smrti i umiranja, ne samo iz straha sto ne zna sta ga ceka poslije smrti, niti iz straha od samrtnih muka. On se boji i kad bi umro bez bola i kad na drugom svijetu ne bi imao ni nagrade ni kazne. Ni tada on ne bi rado umro, jer gaji mrznju prema smrti. „On voli smrt i nepostojanje samo onda kada u zivotu prolazi kroz teske patnje. Jer koga znadju nevolje, taj voli da ga one prodju na bilo koji nacin.“ I kada takav covjek voli nepostojanje, on ga ipak ne voli zbog samog sebe vec zbog toga sto to nepostojanje znaci prestanak nevolja koje su ga snasle. Inace, covjek mrzi ponistenje samog sebe i mrzi nepostojanje, a voli odrzanje vlastitog postojanja. Zatim, „covjek voli sve ono sto odrzava njegovo postojanje kao i sve ono sto njegovo postojanje unapredjuje i dovodi do savrsenstva. Jer nesavrsenost je sve ono sto savrsenost kod sebe nema, i nesavrsenost nije nista drugo do nepostojanje stvari koje nedostaju.“ Nepostojanje je suprotno i omrazeno, kako samom covjekovom postojanju, tako i svim osobinama koje vode do savrsenosti njegovog postojanja. Covjek voli svoje postojanje i osobine koje dovode do njegovog savrsenstva i ovo je jedno od urodjenih svojstava covjeka.

I tako, prvi predmet ljubavi i obozavanja je on sam, zatim njegovo zdravlje, njegova imovina, djeca, rodbina i prijatelji. Covjek voli svoje tijelo i svoje zdravlje sve dok ono odrzavaju i usavrsavaju njegovo postojanje. On voli imetak sve dok je on sredstvo za odrzanje i poboljsanje njegovog zivota, a tako je i sa svim drugim stvarima koje predstavljaju pomocna sredstva za njegov bolji zivot. Jer covjek voli ove stvari, ne zbog njih samih, vec zbog njihove povezanosti sa vlastitim postojanjem, odrzanjem, poboljsanjem i usavrsenjem svog zivota i postojanja. „On voli svog sina mada preko njega ne ostvaruje nikakvu dobit, vec se, naprotiv, zbog njega izlaze trudu i radu da bi mu njegov sin nadoknadio sve ono sto je u zivotu za njega zrtvovao, kao i da bi mu na neki nacin osigurao, kao njegov potomak, produzenje zivota.“ Posto se covjek ne moze nadati da ce vjecno sacuvati svoje postojanje, on zeli da u zivotu pomogne onome koji ce zauzeti njegovo mjesti i koji uz to predstavlja jedan dio njega. Da nije ovog, on bi radije zivio sam. Zivot njegovog sina, u izvjesnom smislu, predstavlja produzetak njegovog vlastitog zivota, ali i pored toga to nije njegov vlastiti zivot, vec pomaze usavrsavanju i upotpunjenju vlastitog postojanja.

„Isto tako se i ljubav prema rodbini svodi na ljubav prema vlastitoj savrsenosti. On osjeca svoje Ja kroz sirenje i jacanje svoje ljubavi prema njima i ukrasava sebe preko usavrsavanja i poboljsavanja njihovog zivota. Jer, rodbina, imatak i druga dobra su poput krila koja izdizu covjekovu savrsenost, a ljudska priroda voli sve ono sto odrzava i usavrsava njeno postojanje.“ Znaci, rezimirano, prvi uzrok ljubavi covjeka prema necemu jeste ljubav prema sebi i svemu onome sto odrzava i usavrsava njegovo postojanje, kao i mrznja prema ponistenju, nestanku i nepotpunosti, kao i prema svemu onome sto rusi potpunost njegovog postojanja.

Razmotrimo sada ulogu Allaha dz.s. u ovom uzroku ljubavi. Kaze Gazali: „Sve ovo uslovljava ljubav prema Allahu dz.s. u najvecem stepenu. Jer, ko je spoznao sebe i svog Gospodara, taj sa sigurnoscu zna da on sam ne postoji sam po sebi, vec da je njegovo postojanje, kao i sve sto ga odrzava i upotpunjava, od Allaha, ka Allahu i kroz Allaha. Allah dz.s. je Stvoritelj, Onaj koji covjeku daje postojanje i odrzava ga i koji mu salje sve no sto ce ga usavrsiti i to preko datih savrsenih svojstava i sredstava za njihovo usavrsavanje, kao i nacina za upotrebu tih sredstava.“ On je Onaj koji je stvorio zakone kauzaliteta i sve zakone u prirodi, koji je stvorio materiju i energiju, od najsitnijeg dijela atoma do cjelokupnog bitka koji je stvoren, koji sve odrzava Svojom Moci, cjelokupnu harmoniju, zakone i citavo postojanje, te sve opstoji o Njemu, dok On opstoji sam po sebi, On je Apsolutno Savrsen u svakom smislu i neovisan od svega. Covjek nema svog postojanja koje je od njega samog. On bi bio cisto nepostojanje da mu Milostivi Allah nije poklonio postojanje. I da mu On ne odrzava to postojanje, covjek bi propao nakon zadobijenog postojanja. Da mu Allah dz.s. iz Svoje Milosti nije poklonio i savrsenost u relativnom smislu (koja je svojstvena stvorenjima), on bi svojom nesavrsenoscu unistio to svoje postojanje. „Nista sto je zaokruzeno Vudzudom (sav bitak, sve sto postoji mimo Allaha) ne postoji samo po sebi niti je izvan Njega, a jos i da ima svojstva stalnosti i zivota. Pa prema tome, nista ne postoji ni samo po sebi niti postoji preko icega drugog“ osim preko Allaha. Zatim kaze: „Kada arif voli, on zna da njegov vudzud zavisi od nekog drugog. On nuzno voli Onog koji mu daje i odrzava postojanje te ga on spoznaje kao svog Stvoritelja, Davatelja i Odrzavatelja svog postojanja, Onog koji i opstoji Sam po Sebi i koji daje postojanje svemu drugom.“ Kako bi mogli reci za nekog da je pametan, a da on voli samog sebe, a ne svoga Gospodara o Kome ovisi njegovo postojanje? Ako neko voli hladovinu koja ga stiti od usijanih suncevih zraka, on ne moze da ne voli drvece o kojem ovisi postojanje tog hlada. Sve sto ima postojanje stoji prema Allahovoj Moci u istom odnosu kao sto je hlad prema drvecu ili svjetlost prema Suncu. Jer citav svemir je trag djelovanja Njegove Moci pa i postojanje svemira je posljedica Njegovog Postojanja, kao sto je i postojanje suncevog svjetla posljedica postojanja Sunca ili kao sto je postojanje hlada posljedica postojanja drveca. „Ako covjek ne voli svog Gospodara, to je zato, sto nije spoznao ni sebe ni Njega. Ljubav je plod spoznaje i ne postoji ako ne postoji spoznaja. Ljubav je slaba kada je spoznaja slaba, a jaka je kad je spoznaja jaka.“ Tako ni onaj koji nije spoznao da hladovina koja ga stita je posljedica postojanja drveca koje tu hladovinu pravi, nece voljeti drvo vec ce misliti da hladovina opstoji sama o sebi.

Pa kad je ljubav prema samom sebi pridodno nuzna, onda je isto tako prirodno nuzna i ljubav prema Onome Kome covjek zahvaljuje na svom postojanju i njegovom odrzavanju. Ovo vazi samo za one koji su istinski spoznali. Ali kada kod covjeka ne postoji ova ljubav, razlog lezi u tome sto se on brine samo za sebe i svoje potrebe i strasti koje su ucinile da on zaboravi svog Gospodara i Stvoritelja i sto nije dosao do istinske spoznaje. Ne posjecuje onaj unutarnji vid koji smo na pocetku spomenuli, te je se spusti na razinu zivotinjskog percipiranja ovoga svijeta. Zato Ebu Hamid kaze: „Ovo je svijet cula, u kojem se covjek zabavlja i cni poslove koji ga vuku da postane slican zivotinjama, a ne nekom visem svijetu u kojem se ne moze ni prici ako nije dostigao slicnost sa melekima. U ovom svijetu covjek vidi srazmjerno onoliko koliko je njegova sustina blizu melekima, a slijep je srazmjerno onoliko koliko pada u dubine svijeta zivotinja.“


Nastavice se inshaAllah...

Ibnul_Qajjim

Zlatna sredina

(10)

  • »Ibnul_Qajjim« je muško
  • »Ibnul_Qajjim« je autor ove teme

Postovi: 237

Datum registracije: 04.01.2005

Lokacija: Novi Pazar-Riyadh

  • Poruku poslati

32

Nedjelja, 07. Maj 2006

- [SIZE=3]Drugi uzrok ljubavi [/SIZE]


Kaze Gazali: „Drugi uzrok ljubavi je primanje dobrocinstva. Covjek je rob dobrocinstva i srca su po prirodi takva da vole onoga ko im cini dobro, a mrze onoga ko im cini zlo. Zbog ovog razloga covjek moze voljeti i svog prijatelja koji sa njim nije krvno vezan, vec je vezan necim drugim. Kada se ovo malo detaljnije istrazi, tada se vidi da ova ljubav pripada onom prvom uzroku ljubavi. Jer dobrocinitelj svojim novcem, imanjem i slicnim sredstvima doprinosi ocuvanju savrsenosti njegova opstojanja i time pruza kapital koji omogucava opstanak. Razlika je samo u sljedecem: Na primjer covjek voli udove svog tijela zbog toga sto usavrsavaju njegovo postojanje i covjek svoju postignutu savrsenost u zivotu materijalizuje i otjeljovljava u obliku dijelova svoga tijela. Ali dobrocinitelj ne predstavlja savrsenost koju covjek zeli, vec je samo posrednik do nje, kao sto je ljekad posrednik za ocuvanje zdravlja tjelesnih organa. Razlika u ljubavi prema zdravlju i ljubavi prema ljekaru, koji je posrednik za zdravlje, lezi u tome da covjek voli zdravlje samo po sebi (jer direktno, u relativnom smislu, doprinosi upotpunjenju egzistencije covjeka), dok ljekara ne voli kao ljekara nego samo kao posrednika za ocuvanje zdravlja (jer indirektno doprinosi usavrsivanju egzistencije covjeka). Isto tako se vole znanje i ucitelj, znanje samo po sebi, a ucitelj kao posrednik voljenog znanja. Na isti nacin se vole jelo i novac, jelo samo po sebi, a novac kao sredstvo za dobijanje hrane. Razlika u ovoj ljubavi je samo u tim nijansama, dok se inace (sustinski) sve ovo vraca na ljubav covjeka prema samom sebi.“ Znaci, drugi uzrok ljubavi je prirodna naklonost covjeka prema svome dobrocinitelju, koji mu pomaze imetkom i ostalim dobrima, koji ga prijazno susrece, priza mu pomoc i pomaze protiv raznih neprijatnosti, njegovim neprijateljima i zlikovcima zlo uzvraca i pomaze mu u svemu za cim on tezi ili gdje vidi neku dobit, kako za sebe i svoju djecu, tako i za rodbinu. Ovakav covjek se nuzno voli.

Ovo upravo dokazuje da covjek, ni po ovom uzroku, ne moze, u apsolutnom smislu, usmjeriti svoju ljubav (niko je istinski ne zasluzuje) osim ka Allahu Uzvisenom, jer kad istinski spozna Istinitog, tada ce biti uvjeren da je samo On njegov Jedini Dobrocinitelj. Kaze Allah u Kur’anu: „Ako vi budete brojali Allahove blagodati, necete ih nabrojati...“ (En-Nahl, 18 ) Gazali navodi primjer: „Uzmimo da ti neki covjek posalje sve svoje blago pa ti o tome pocnes da razmisljas. Pomislit ces da to dobrocinstvo dolazi od njega, a to je zabluda. Jer to dobrocinstvo dolazi od Onoga koji je iz Svoje Milosti dao tog covjeka, pa mu dao novac, moc, volju i potakao ga da ti taj novac pokloni. On je u njemu probudio ljubav prema tebi, ucinio je da ti izadje u susret i u srce mu ubacio vjerovanje da njegova dunjalucka ili ahiretska sreca ovise o tome sto ce tebi uciniti dobrocinstvo. Da svega ovoga nema, ne bi ti taj covjek dao ni zrno zita iz citavog svog bogatstva.“ Pa tako, posto nista ne opstoji samo o sebi vec sve Allah obdrzava, posto je Allah ucinio da ova pobuda zagospodari njim i posto je u njegovo srce ubacio darezljivost, dao mu je volju, sposobnost da to uradi, zelju da to uradi, mogucnost da to uradi, svaki atom njegovog tijela Allah obdrzava u postojanju sa svim svojim dijelovima, sve zakone po kojima on postoji Allah obdrzava svojom Moci, onda je Allah taj koji je Istinski i Jedini Dobrocinitelj, i koji je izvor svih dobrocinstava. Covjekova ruka je samo sredstvo preko kojeg Allah cini dobrocinstvo, dok covjek podlijeze tom zakonu kojem se pokorava, slicno vodi koja se pokoravaj jednom zakoni i tece niz rijecno korito. Zatim, covjek ne moze nista uciniti, jer covjek nije stvorio u sebi ni volju, ni moc, niti zivot, niti zelju, niti bilo sta, vec je sve to Allah stvorio, u covjeka ugradio i obdrzava sve, stvarajuci svaki covjekov postupak. Allah je taj koji je covjeku dao slobodnu volju u srcu i mogucnost da tom voljom utice na bilo sta, da je realizuje preko sredstava (svojim tijelom) u materijalnom svijetu, Allah je taj koji je stvorio bit, formu, mogucnost, cilj i sve ostalo. Covjek je magacioner, koji nije vlasnik necega, vec sve za sta misli da posjeduje, to mu je samo povjereno od strane Istinskog Vlasnika da time upravlja, data mu mogucnost da time upravlja i mogucnost izbora i volje kako da time upravlja, te istinski, covjek nista ne posjeduje, nijedan svoj atom, vec mu je sve to dato. Covjekov ne opstoji sam po sebi, jer nije on birao da li ce biti stvoren i ne upravlja prirodnim zakonima po kojima se tijelo vlada, da moze obdrzavati sebe u zivotu. Ono sto mu je, kao magacioneru odredjenih dobara dato, Allahovom voljom udjeli ili uskrati, ali nista bez Njegove Apsolutne Moci ne moze uraditi. Magacioner ima korist od toga sto ce udijeliti, ima mnogostruku od Allaha u zamjenu za to, dok Allah nikakve koristi niti stete nema od strane stvorenja, ali ipak ih obasipa svojom miloscu i Jedini je Istinski Dobrocinitelj. Ne mora znaciti da u ono cime covjek kao magacioner upravlja oznacava samo nesto materijalno, vec se to odnosi na apsolutno sve cime mu je Allah dao mogucnost da raspolaze i odabira.
Kaze Gazali: „Sustina pravog dobrocinstva lezi u tome da se ono stvara iz jedne ciste, darovane dobrote. Davanje iz ciste dobrote znaci poklanjanje bez trgovine i dobitka, a to moze jedino Allah Uzviseni. On je razastro Svoja dobra svim svjetovima zbog njihova dobra i zbog njih samih, a ne zbog koristi i dobiti koje bi On za to trebao da dobije. On se uzvisio iznad svih koristoljublja. Zbog toga je primjenjivanje izraza „dobrota i dobrocinstvo“ na nekog drugog, a ne na Allaha dz.s. ili laz ili alegorija. Kada bi primijenili izraz ove izraze na nekog drugog, a ne na Njega, to bi bilo nezamislivo i nemoguce, kao sto je nemoguce da crno moze biti ujedno i bijelo. Samo kod Njega su dobrota i dobrocinstvo, pokloni i milost. Posto je u prirodi covjeka usadjena ljubav prema dobrocinitelju, zbog toga arif ne smije da voli nikog sem Allaha Uzvisenog, jer ne postoji dobrocinstvo izvan Njega. Samo je Allah vrijedan ove ljubavi. Sve ostalo, van Njega, vrijedno ljubavi samo kod onih koji ne znaju sta uopste znaci dobrocinstvo i u cemu je njegova sustina.“


Ibnul_Qajjim

Zlatna sredina

(10)

  • »Ibnul_Qajjim« je muško
  • »Ibnul_Qajjim« je autor ove teme

Postovi: 237

Datum registracije: 04.01.2005

Lokacija: Novi Pazar-Riyadh

  • Poruku poslati

33

Ponedjeljak, 08. Maj 2006

- Treci uzrok ljubavi

„Znaj: Ko se nalazi u uskom krugu predocavanja svijeta samo svojim culima, tada on misli da ljepota nije nista drugo do skladnost tjelesne gradje, ljepota tena, vitkosti stasa i ono sto se inace velica od ljepota koja pripada covjeku.“ Jer, ono sto vecina ljudi smatra ljepotom je ljepota koja se moze vidjeti okom, pa se oni ponajvise brinu za svoj izgled. A misle da sve ono sto se ne moze vidjeti ili predstaviti kao oblik il kao boja, kao i ono sto ne zauzima prostor, ne moze postici osobinu ljepote i zbog toga ne moze da donese radost posmatracu pa se ne moze ni voljeti. To je ocevidna zabluda. Kaze Gazali: „Ljepota neke stvari se sastoji u tome da se ona na toj stvari pojavljuje, srazmjerno svojoj sustini, sa najvecom savrsenoscu koja se moze pojaviti na toj stvari. Kada se ona pojavi u jednoj stvari u svojoj najvecoj mogucoj savrsenosti, onda je to krajnji stepen ljepote. To je samo jednim dijelom moguca savrsenost ljepote, tako da ljepota ucestvuje jednim dijelom ukoliko se pojavi na toj stvari ogranicenim dijelom cjelokupne ljepote.“ Lijep konj je onaj koji u sebi objedinjuje sve osobine koje odgovaraju konju kao bicu, a to su izgled, gradja, boja, lijep hod i dresura. Lijepo pismo je ono u kojem je ujedinjeno sve ono sto je neobicno skladno za pismo, kao sto je sklad slova, paralelnost slova po visini, ravnost reda i lijepa poredanost. Tako za svaku stvar jedne vrste postoji odgovarajuce savrsenstvo koje u odredjenoj prilici, za drugu vrstu, moze da predstavlja u sustini direktnu suprotnost. I tako, za svaku stvar postoji ljepota koja je savrsena samo za tu vrstu. Covjeka ne cini lijepim ono sto cini lijepim konja, pa tako ni pismo ne cini lijepim ono sto cini lijepim glas, a ista je stvar i sa posudom, odjecom itd.

Ako neko prigovori time da sve ovo percipiramo sa nasih pet cula, te to uzme kao dokaz za poricanje ljepote koja se ne uocava preko tih cula, Gazali takvom odgovara: „Znaj, ljepota se nalazi i u stvarima koje se ne mogu primijetiti culima. Kaze se: „Raspolozenje je lijepo, ovo znanje je lijepo, ovo je lijep nacin zivota, ta vrlina je lijepa“, cime se misli jos i na ucenost, zdrav razum, stid, hrabrost, poboznost, plemenitost i druge osobine. Nijednu od ovih osobina ne mozemo percipirati sa nekim od nasih pet cula, vec je to stvar svjetla unutarnjeg vida. Sve ove osobine mogu biti predmet ljubavi, a nosioca ovih osobina moze da voli svako onaj ko na njemu primjeti ove osobine.“ Dokaz za ovo je cinjenica da je za ljudska, vjernicka srca svojstvena prirodna, urodjena ljubav prema Poslaniku a.s., njegovim ashabma bez obzira sto ih nisu vidjeli svojim ocima niti percipirali sa svojih 5 cula. Ili ako neko na primjer voli Imama Shafiju, zbog cega ga voli? On ga, ipak, nije vidio, nije ga slusao niti percipirao sa nekim od svojih pet cula. Ljepota, koju je taj covjek nasao u njemu i koja se pretvorila u obilje ljubavi, pokazuje unutarnji, a ne vanjski lik, jer se vanjski lik Imama Shafije pretvorio u prah. On ga voli zbog njegovih unutarnjih osobina, zbog njegovog imana, poboznosti, ucenosti, vladanja i primjene izvornog vjerskog ucenja, zbog toga sto je ustao da poducava duge znanju svetih zakona Sherijata i sto je ucinio mnogo dobra po citavom svijetu. To su te lijepe stvari cija se ljepota prikazuje preko svjetla unutarnjeg vida, a cula nemaju u tome nikakvog udjela. Ljubav postoji sve dok postoje ove osobine, a vanjska oblicja mogu i da nestanu. Prema tome, ljubav jednog covjeka nije ogranicena na onog koji njemu cini dobro, nego on voli takvog covjeka cak i ako ga nikad ne moze za sebe iskoristiti. Jer svaka se ljepota voli. Svaka stvar i pojava posjeduju unutarnji i vanjski lik, a ova ta lika mogu da zadobiju osobine ljepote. Vanjski lik opazamo vanjskim vidom, a unutarnji lik unutarnjim vidom. Onaj koji ne posjeduje unutarnji vid, uopste ne moze opaziti unutarnja oblicja niti pri tome moze da se raduje, a ni da ih voli, niti da ima sklonosti prema njima. Ko vise cijeni unutarnji vid od vanjskog cula, taj vise voli unutarnje stvari od vanjskih. Posto ogromna razlika izmedju onoga koji voli umjetnicku sliku na zidu zbog ljepote njene vanjske forme i onog koji voli Allahovog Poslanika s.a.w.s zbog ljepote njegovog unutarnjeg lika.

Kada srce voli svaku ljepotu koja se manifestuje, isto tako i srce voli svaku ljepotu koju ono zapaza. A to zapazanje ljepote se dogadja poslanicima, arifima i alimima, poboznjacima i plemenitim ljudima. Ljubav prema ovim ljudima je moguca cak i kad oni imaju ruzan vanjski izgled. Ovim se misli na ljubav prema ljepoti unutarnjeg lika. On se ne moze opazati culima, culima se zapaza ljepota posljedica i ucinka koji iz njih proizilaze i koji a njega ukazuju, te na osnovu toga, koristeci svoj unutarnji vid i razum, dolazi do spoznaje biti. Kada srce spozna ovu ljepotu, ono postaje njoj sklono i voli njenog nosioca.
Kaze Gazali u poslanici o ljubavi: „Unutarnja ljepota, koju ljudska srca po prirodi vole, pociva na tri stvari: Prva je ljepota znanja, druga je ljepota moci, a treca je uzdizanje iznad mahana i nedostataka i svih losih osobina. Posmatrajmo ove osobine s obzirom na Allaha dz.s. i pogledajmo da li je neko drugi vrijedan ove ljubavi, i da li taj neko ima ove tri osobine.“ Sto se tice znanja „ne postoji covjek zdrave pameti, a da ne zna da kompletno znanje svih meleka i svih ljudi nije nista u poredjenju sa Njegovim znanjem... Kad bi se citav svijet sakupio s ciljem da potpuno razumije Allahovu mudrost i znanje, koje se nalazi u bicu jednog mrava ili musice, ne bi mogao razumjeti. I ovo malo sto ljudi razumiju i znaju, znaju preko Njega, koji im je to znanje dao od Sebe... Svo znanje zivih bica je ogranceno, a Njegovo je neograniceno, bez obzira na sta se odnosi. I konacno, znanje jednog zivog bica potice od Njega, jer svo znanje inace dolazi od Njega, dok Njegovo znanje ne potice od znanja stvorenja.“ Znaci, jedino Allah istinski zasluzuje da bude voljen, zbog te vrste ljepote koju posjeduje, znanja, jer je on izvor sveg znanja i nema znanja koje o Njemu ne ovisi i koje on ne poznaje. Sto se tice moci, sva stvorenja i posjeduju relativnu moc zato sto im je Allah dao tu relativnu moc stvorio, koja je namijenjena stvorenjima, a zatim je podario da je posjeduju, i On je taj koji je obdrzava u egzistenciji. „Sta je moc citavog covjecanstva u odnosu na Njegovu moc? Nesposoban je covjek da bez Njegove moci, koju mu je On dao, otjera i musicu od sebe, ma koliko mala moc tu bila potrebna. Allahova moc je beskonacna. Nebesa i Zemlja i ono sto je izmedju njih, ljudi i dzini, zivotinje i biljke, samo su tragovi Njegove moci. Pa kako onda covjek moze voljeti moci nekog drugog, a ne Allaha dz.s.?!“ Sto se tice uzdizanja iznad slabosti i oslobadjanja od nedostataka, znamo da, ma koliko se stvorenje trudilo da iskorijeni mahane, uvijek ce biti u necemu manjkavo i sa mahanama. „Od svakoga nedostatka je oslobodjen samo Onaj cije je znanje beskonacno i kod koga tama neznanja nema pristupa, a cija je moc potpuna. Nebo i Zemlja pocivaju u Njegovoj ruci i kada bi On sve unistio, Njegova Velicina i Gospodstvo ne bi se nista umanjilo. Kada bi u jednom trenutku htio da stvori sto hiljada novih svjetova, On bi to lahko ucinio. Njegova velicina se tim stvaranjem ne bi pocevala, a niti bi bio mocniji nego sto jest. On je slobodan od svih nedostataka. Smrt i nestanak ne mogu doci do Njegovog Bica i Njegovih Svojstava, i nikakav nedostatak se kod Njega ne nalazi. Pa prema tome, kada covjek umjesto Allaha dz.s. voli nekog drugog, on to cini iz velikog neznanja. Ljubav, o kojoj smo ovdje govorili, potpunija je od ljubavi zbog dobrocinstva, jer ova druga moze da raste i opada u zavisnosti da li se milodari povecavaju ili smanjuju. Kada ljubav nastaje iz uzroka o kojem smo ovdje govorili, ona ce se pokazati jedino savrsena u svim odnosima prema Allahu dz.s.“ Njegova je Ljepota Apsolutna Ljepota i izvor svake druge ljepote. „Allah je lijep i voli ljepotu.“

Ibnul_Qajjim

Zlatna sredina

(10)

  • »Ibnul_Qajjim« je muško
  • »Ibnul_Qajjim« je autor ove teme

Postovi: 237

Datum registracije: 04.01.2005

Lokacija: Novi Pazar-Riyadh

  • Poruku poslati

34

Utorak, 09. Maj 2006

-[SIZE=3] Cetvrti uzrok ljubavi [/SIZE]



„Cetvrti uzrok ljubavi se sastoji u tome da covjek voli nesto ili nekog zbog samoga njega, a ne zbog njegovih dobara koja daje, niti zbog toga sto ocekuje od toga neku korist za sebe, nego zato sto predmet same ljubavi vec predstavlja postignuto dobro. To je ona prava velika ljubav na cijoj se trajnosti covjek moze izgradjivati.“ Ako znamo da je Allah jedini koji je Savrsen u svakom pogledu, Apsolutan i Jedini koji istinski opstoji sam po sebi i ni o cemu ne ovisi, onda je lahko zakljuciti da je On Jedini koji zasluzuje da bude voljen zbog Njega samog i Jedini koji je apsolutni ideal i savrseni objekat nase ljubavi, koja je ispravna jedino ako je primarno Njemu usmjerena, a prema svemu ostalom samo kroz Njega, preko Njega tj. u ime Njega.



- [SIZE=3]Peti uzrok ljubavi [/SIZE]


„Peti uzrok ljubavi je skriveno unutarnje srodstvo izmedju ashika (onoga koji voli) i mashuka (onoga koji je voljen). Nekada se ucvrsti ljubav izmedju dvojice ljudi, a da uzrok tome nije ni ljepota, ni ucinjeno dobro, vec ta ljubav slijedi iz srodstva duha (odnosno ruhova)... Ovo je jedan veoma cudnovat znak ljubavi.“ Svaka stvar privlaci sebi slicnu i svaka licnost naginja ka onoj koja njoj slici. Ti vidis kako se druze djeca sa djecom, odrasli sa odraslim, druze se ptica sa pticama iste vrste dok se od drugih udaljuju. Tako ce se i alim radije druziti sa alimom nego sa zanatlijom, stolac radije sa stolarom nego sa seljakom. Dokaz za ovo je iskustvo i tradicija. Ova srodnost, koja izaziva ljubav, moze da postoji i u jednom cistom vanjskom odnosu, kao sto je djecastvo koje povezuje jednog djecaka sa njegovim drugom iz djetinjstva. Takodje srodnost moze biti tajnovita, nutarnja i ne moze se lahko prozrijeti. Tako se ponekad mogu vidjeti dva covjeka kako su necim povezana, a da ta veza nije prouzrokovana vanjskom ljepotom jednog, niti bilo koji od njih ocekuje bilo kakvu korist od drugog. To je srodnost koju je Muhammed a.s. nagovijestio u hadisu: „Duse su mobilizirane vojske, slicne se spajaju, a razlicite se odbijaju.“ „I ovaj uzrok zahtijeva ljubav prema Allahu dz.s. zbog jednog posebnog unutarnjeg srodstva, koje ne pociva na vanjskoj slicnosti likova i formi vec na unutarnjim srodnostima. Sto se tice ovih stvari, neke od njih se smiju spomenuti u knjigama, dok o vecini njih nije dozvoljeno uopste pisati, vec moraju ostati pod plastom ljubomore, sve dok putnik na svom putu ne naidje na njih pa oni ispune uslove daljeg napredovanja. Ono sto se smije kazati je to da rob treba da se priblizi svome Gospodaru i da mu slici preko sifata (svojstava) koje mu je Allah dao od sebe...“ Ovdje treba raznasniti da su Boziji sifati Apsolutno Savrseni i onakvi kakvi su svojstveni samo Allahu, a covjekovi sifati koji su po nazivu slicni su relativni i onakvi kakvi su svojstveni covjeku. Tako je Allah Plemenit, Apsolutno i onako kako je Njemu svojstveno, a i covjek je plemenit, relativno i onako kako je svojstveno covjeku. U tom smislu se covjek okiti bozijim sifatima, tj. okiti se plemenitoscu koja je istog naziva kao Bozija plemenitost, ali je po svojoj prirodi relativna i onakva kakva dolikuje (kakva je svojstvena) covjeku i kakvom ju je Allah opisao. „Ovo pociva na tome da covjek savjesno nastoji da prihvati dobre osobine, odnostno bozanske sifate, kao sto su znanje, dobrota, prijaznost, cinjenje dobra i milosrdja, pozivanje na dobro, preporucivanje istine, uzdrzavanje od ljutnje i ostale vrline Uzvisenih Zakona. Sve ovo vodi priblizenju Allahu, pa Mu na taj nacin covjek postaje slican.“ „A sto se tice onih drugih stvari, o kojima se ne smije pisati u knjigama, za koje je potrebno kusanje savrsene ljubavi prema Savrsenom Voljenom, za koje nije dovoljan sam razum ukoliko ga srce ne dopunjuje, to su one stvari o kojima Allah govori: „I pitaju te o ruhu (duhu). Reci: Ruh je od emra Gospodara mog.“ Ovim se hoce reci da je ruh bozanske prirode i da je ljudski razum ne moze obuhvatiti. Ovo pojasnjava ajet: „Pa kada mu savrsen oblik dam i Svoj duh (ruh) mu udahnem...“ Adem a.s. je mogao biti Allahov halifa zbog one narocite srodnosti. Isto ovo je naglaseno u jednom hadisu: „Allaj je covjeka stvorio po Svom liku.“ U islamskoj terminologiji se razlikuju duh i dusa (ruh i nefs). Ovdje Gazali govori o ruhu, koji je nesto iznad duse, nesto u covjeku sto je bozanskog porijekla, ili nesto sto nije iz alemi halqa (svijeta stvorenog, postepenog stvaranja) vec iz alemi emra (iz svijeta naredbi, stvoreno rijecima Kun – Budi). Ruh nema pohlepu, zelju, ne srdi se, ne dosadjuje se, ne muci se, ne dozivljava padove koji se mogu pripisati nefsu, a ne ruhu. On se u Kur’anu uvijek pominje u superlativu, visem stupnju svetosti, cistoce i pocasti. Ruhu se ne pripisuje stanje mucenja, lahkomosti, ceznje, zudnje, niti ciscenje, kao ni uzdizanje i padanje, kao sto se ne spominje napustanje tijela, niti ruh kusa smrt. Allah Mudri kaze za Merjemu casnu: "Mi smo njoj Nazeg ruha poslali (meleka Dzibrila) i on joj se prikazao u liku savrseno stvorenog muskarca." (Merjem, 17) A o Ademu a.s. u Kur’anu stoji: "I kad mu dam lik i u njega udahnem Svoj Ruh, vi mu se poklonite." (el-Hidzr, 29) Allah Silni kaze: Moj Ruh (Ruuh), a ne kaze: ruh Adema a.s. Nas Gospodar uvijek samo Sebi pripisuje Ruh: "Njima je On u srca njihova (Ruhom Svojim) vjerovanje usadio." (el-Mudzadela, 22) Ruh je ovdje Bozanska Rijec i Bozanska Zapovijed. Ruh se uvijek pripisuje Allahu u stalnom je pokretu i na ruh se ne mogu primjeniti ljudska stanja niti ljudski atributi, a pogotovu ne moze biti predmet zelje, simpatije, htijenja ili pak mucenja. Zbog toga se ruh i opisuje uzvicenim atributima. Kur’an kaze o Dzibrilu a.s.: "On je Ruhul Quddus (Sveti Ruh) er-Ruhul Emin (Povjerljivi Ruh), a o 'Isa a.s. kaze: "Svoju Rijec dao je Merjemi." Nefs se uvijek pripisuje svome vlasniku: "Sreca koja ti se dogodi od Allaha je a nesrecu koja te zadesi sam si zasluzio." (en-Nisa, 79) "Onaj koji ide Pravim Putem, od toga ce sam on koristi imati." (el-Isra, 15) "I stislo im se u nefsma njihovim." (et-Tewba, 118) "Ja ne pravdam sebe, ta nefs je sklona zlu." (Jusuf, 53) "Tako je u mojoj dusi ponikla zla misao." (Ta-Ha, 96) itd... Nas udio u ruhu je udahnuce koje Kur'an pominje u poglavlju gdje se govori o postanku Adema a.s.: "Stvoricu covjeka od ilovace, pa kad mu savrsen oblik dam i Svoj ruh u njega udahnem, vi mu se poklonite!" (Sad, 71-72) Nas udio u ruhu je udahnjivanje i svako od nas primi onoliko koliko je za to spreman. Zahvaljujuci ovom udahnjivanju mi posjedujemo mastu, savjest, vrijednost i uzore. Tijelo i ruh u nama nalici na tlo stvarnosti i nebo uzora. Veza nase duse sa ruhom i tijelom lici na odnos koji postoji izmedju zeljezne cestice i dvospolnog magnetskog polja. Nefs je u stalnom stanju polarizacije. Ona je ili u stanju privlacenja i padanja u tijelo, u ilovacu instikata i pohlepa, ili pak uzdizanju ka ruhu, ka nebu uzora, vrijednosti, Bozanskoga morala. To se desava dusi kada se oblikuje u ruh srastajuci se sa njim u ljepoti i cistoci. Cijeloga zivota nefs je u stalnom pokretu i kretanju izmedju ruhovnog i tjelesnog pola. Ponekad njome preovladava njena vatrenost i ilovaza, a ponekad opet, njena cistoca i prozracnost. Tijelo i ruh su predmet ispita i iskusenja. Nefs se iskusava i ispituje ovim privlacnim snagama, da bi se otkrila njena tajna, njena stvarnost, da njeno zlo i dobro izadje na vidjelo. Odavde spoznajemo da je stvarnost covjeka njegova nefs, da je nefs ta koja se radja, ponovno ozivljuje, podlijeze ispitima (odgovara za djela). Nefs je ta koja tuguje, zeli, cezne. Dok tijelo i ruh su samo prostor, isto kao zemlja i nebesa u svom domenu, prostor kretanja u odnosu na covjeka da istakne svoje sposobnosti i nadarenosti. Kao sto je Allah dusi darovao i tijelo tako joj je poklonio i ruh, zivi, radi i otkriva tajne tijela i njegove sadrzaje. Na osnovu ovog znacenja, izraz "prizivanje ruhova" je netacan. Ruhovi se ne prizivaju, i nijedan ruh nije u mogucnosti da bude prizvan, jer je on svjetlo koje se odnosi jedino na Allaha i Allah udahnjuje ovo svjetlo u nas da se njime osvjetlimo. Ova svjetlost pripada Allahu i Njemu se vraca "Inna lillahi ve inna ilejhi radzi'un." (el-Bekara, 156). Nemoguce je to prizvati ili odbaciti. Dakle, nefs je ta koja se priziva a ne ruh; ako je uopcte tacno da neki u svojim seansama prizivaju duse... Jer ruhove je nemoguce prizivati. Duse niko nije u mogucnosti prikupiti niti prizvati osim njihova Gospodara. Nemoguce je da se nefs pretvori u ruh. Jedino se moze uzdici, oblikovati i zdruziti sa ruhom ukoliko je u stanju da se priblizi "svjetlom primjeru" (ruhu koji je Allah udahnuo u zovjeka). Takodje je moguce da se nefs sroza i padne dotle da se oblikuje u satanu i pojednaci sa Iblisom u njegovoj vatri. Nefs koja se ocisti, koja je nevina, moze da se srodi sa ruhom. Takvu dusu Allah priblizava Svom prijestolju na Sudnjem Danu. Za tu dusu Allah kaze da ce biti "na mjestu u kome ce biti zadovoljna kod Vladara Svemoguceg". (El-Kamer, 55) To je dusa koja se okiti bozanskim svojstvima, onako kako je prethodno pojasnjeno, te leti na krilima ceznje ka blizini Gospodaru svome. Ovakvom cistocom i uzvisenoscu nefs postaje "posvecena" i njeno je mjesto u Allahovoj blizini. Duse, koje svojom oholoscu i pakoscu dostizu satanski stupanj, jesu one za koje Allah kaze da ce na Sudnjem Danu "uistinu oni ce toga Dana od milosti Gospodara svoga zaklonjeni biti". (el-Mutafifin, 15) Ovim ce biti mjesto zajedno sa paklenim nefsma na dnu tame i pakla, dok ruh, njegovo mjesto nije ni u Dzennetu (raju) niti u Dzehennemu (paklu), jer on je Allahova Svjetlost koja Njemu pripada. Ruhu se ne moze uputiti prigovor, niti kazna, niti nagrada. O biti ruha ne mozemo puno spekulisati niti ulaziti u dubinska promatranja, jer to je oblast koju je Allah obavio velom tajne, i najvise dokle mozemo dosegnuti jeste objasnjavanje rijeci : "Pitaju te o ruhu, reci sta je ruh - samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja." (el-Isra, 85)


Nastavice se o ovom uzroku ljubavi, InshaAllah...

Samir_007

Početnik

(10)

  • »Samir_007« je muško

Postovi: 37

Datum registracije: 08.10.2004

Lokacija: Novi Pazar

  • Poruku poslati

35

Srijeda, 10. Maj 2006

Esselamu alejkum

svidelo mise ovo sto si napisao,da te Allah nagradi...
moracu da procitam sve lijepo i polako kad budem imao vremena,a sada zurim,spremam kolokvijum.heheeheh 8)
Teraj burko o| cmook

Ibnul_Qajjim

Zlatna sredina

(10)

  • »Ibnul_Qajjim« je muško
  • »Ibnul_Qajjim« je autor ove teme

Postovi: 237

Datum registracije: 04.01.2005

Lokacija: Novi Pazar-Riyadh

  • Poruku poslati

36

Srijeda, 10. Maj 2006

:)

Evo da nastavim o petom uzroku ljubavi i jos ponesto.


...Ovdje su se ljudi razisli u razlicite tabore. Zaboravili su cinjenicu da se ovdje misli na slicnost svojstava u smislu da covjek ima jedno svojstvo poput plemenitosti, prastanja, milosti, u sustini tog sifata kakva dolikuje covjeku, a Allah ima to svojstvo u Apsolutnom smislu, u sustini kakva dolikuje samo Njemu. Kratkovidi ljudi dakako smatraju da ne postoji nijedan oblik osim vanjskog, koji se moze opazati i shvatiti jedino culima i pripisuju covjekovu slicnost Allahu dz.s. preko tijela i vanjskog lika. U tom smislu kaze Gazali: „Allah dz.s. je Uzvisen i iznad je toga sto budale govore.“ Oni kratkovidi su naginjali ka otjelovljenju Allaha dz.s. u covjeku (antropomofrizam). Drugi, oni koji su pretjerali, prekoracili su granice srodstva, i tvrdili su da se u potpunosti poistovjecuju sa Allahom i da Allah prebiva u covjeku, tako da je jedan od njih rekao „Ja sam Istina“. Krscani su zalutali zbog nerazumijevanja licnosti Isa a.s. i tvrdili su da je on Bog. Jedni od njih kazu „Covjek se zaogrnuo Bogom“, a drugi „Covjek i Bog su jedno.“

Treba razgraniciti neke stvari, drzati se sredine i ne zalaziti na klizave terene gdje logicka pravila, kojima se nas razum vlada, vise ne vaze i gdje su zakoni drugaciji od zakona u pojavnom svijetu. O tom svijetu znamo onoliko koliko nam je znanja prenio Allahov Poslanik s.a.w.s. od Svog Gospodara, a dato nam je onoliko koliko treba da znamo.

Ovo je najveci i najjaci uzrok ljubavi, ciju sustinu istinski spoznaju samo rijetki. „Ucestvovanje ljudi u ovoj ljubavi predstavlja samo jedan sitni djelic apsolutne i beskrajne ljubavi. Ne postoji covjek koji ne posjeduje neku osobinu vrijednu ljubavi, a da istu takvu osobinu ne trazi ili ne nalazi i kod drugih ljudi. Jedino je kod Allaha suprotno. On posjeduje sve ove osobine u najuzvisenijem stepenu ljepote i savrsenosti i u ovome nema druga, a niti se uopste moze zamisliti neko Njemu slican. Zato se ni ne moze dati ucesce nekom drugom u ljubavi prema Allahu. Biti nezavrsen, a ucestvovati u bozanskoj ljubavi, nije moguce, a niti je moguce prisvajanje Njegovih Sifata (svojstava).“ Ovdje postaje jasno da je sticanje bozanskih sifata u onom smisli covjeku svojstvenom, a ne bukvalno sticanje Allahovih svojstava. Zajednicki im je naziv, ali ne i sustina. Allah je Milostivi u smislu kakav je svojstven Allahu i samo Njemu, a covjek je milostiv u relativnom smislu, svojstvenom covjeku. Ovo ponavljam vise puta jer je veoma bitno da bude zapamceno. Zatim kaze Gazali: „Zato je samo On vrijedan ljubavi, a ta vrijednost se ogleda u savrsenosti ljubavi prema Njemu. Zbog toga ni jednom zivom bicu ne pripada pravo prisvajanja u ljubavi... Ko voli nesto izvan Njega, iz nekog svog razloga, ta je ljubav nepotpuna i na krivom je mjestu. Sto se tice ljubavi prema Muhammedu s.a.w.s., ona je pohvalna sve dok ta ljubav nije nesto drugo do ljubav prema Allahu dz.s.“ Isto tako je i sa ljubavi prema arifima i poboznjacima. Jer covjek voli onoga koga Voljeni voli i salje kao svog glasnika, kao i onog koji voli Voljenog. Sve ovo se vraca na iskonske predmet ljubavi, Allaha Uzvisenog, i ne znaci prelazak ljubavi sa Njega na nekog drugog. Za ljude koji gledaju ocima Istine, u stvarnosti, izvan Allaha ne postoji nijedna voljena osoba ili predmet za njih, osim Njega, i nista nije vrijedno ljubavi.

Kaze Gazali: „Probudjeno srce ne moze ni za trenutak zanemariti posmatranje Njegovog djela, a da ne razmislja kako i na cemu pociva Njegovo Bice (Bit). Zbog toga je nuzno da se spozna da sve stvari svjedoce i pokazuju trag Njegove Moci te trag odsjaja svjetla Njegovog Bica kao nadnaravnost Njegove Mudrosti. Kroz sve to i iz toga izbija odsjaj ljepote koja je od Njega, tako da se u svemu On pokazuje. Nista drugo osim Njega nema. On je stvarno postojanje, jer sve stvari i postojanja su odsjaj svjetla Njegovog Bica.“





Ibnul_Qajjim

Zlatna sredina

(10)

  • »Ibnul_Qajjim« je muško
  • »Ibnul_Qajjim« je autor ove teme

Postovi: 237

Datum registracije: 04.01.2005

Lokacija: Novi Pazar-Riyadh

  • Poruku poslati

37

Četvrtak, 11. Maj 2006


Savrsena ljubav i svojstva istinskih zaljubljenika koji su se odrekli manje vrijednih ljubavi u zamjenu za onu najuzviseniju

Ovdje ce vise biti govora o savrsnoj ljubavi, ljubavi prema Allahu, plodovima spoznaje i svojstvima zaljubljenika. Ovo se odnosi samo na one plemenite i vrijedne duse koje se ne zadovoljavaju necim sto je manje vrijedno i koje ne mijenjaju ono sto je bolje za ono sto je gore. Njih ne zavarava prividna ljepota koja u sebi krije mnogo manjkavosti... Dusa kojoj je urodjeno da stalno stremi ne zadovoljava se nicim drugim osim najvredniji. Kaze Uzviseni : „Zar zelite da ono sto je bolje zamijenite za ono sto je gore?" (El Beqara, 61)

Kaze Ibnul Qajjim: „Kako su jadni oni koji zude samo za dunjalukom. Zude za njim a odlaze sa njega a da I nisu probali niti osjetili najsladju stvar na njemu - Ljubav prema Allahu, svijedocenje Njegova postojanja i neprekidno spominjanje Njegovog imena.“ Slicno ovome, je njegov ucitelj, Ibn Tejmijje rekao: “Odista postoje momenti kada srce insana igra i svo treperi od radosti. Ja cesto kazem sebi da ako ce se ljudi stalno tako osjecati onda kada udju Allahovom miloscu u Njegov Dzenet, onda su njihovi zivoti tamo zaista neopisivi.” Voljeti Allaha iznad svega drugog, uspostaviti lijep odnos sa Njim, sjecati Ga se stalno i spominjati Njegovo ime, naci svoj smiraj i odmor u tome, voljeti samo Njega, bojati se samo Njega, nadati se i pouzdati se samo u Njega; sve ciniti samo u Njegovo ime i zarad njegovog zadovoljstva i nagrade - to je Dzennet na dunjaluku i to je blagoslov sa kojim se nista ne moze porediti. To je ono sto raduje srca onih koji odisu ljubavlju prema Allahu i smisao zivota koji uceni poznaju, a kraljevi zavide. Kako se njihova srca raduju Allahu, tako se i drugi raduju njima. Jer ko god nadje radost svoga srca u pokornosti Allahu, zna obradovati i srca drugih ljudi; a ko to ne uspije, ne nalazi nista na dunjaluku osim nemira. O ovome svjedoce oni cija su srca ziva i osjecajna. Ali oni cija su srca mrtva i slijepa samo druge mogu udaljiti od Allaha. Istinski zaljubljenici ne zele da do Voljenog budu tjerani bicevima straha, vec ka Njemu lete na krilima ceznje. Dusa koja ne voli osobu koja nju voli, okruzena je i zaklonjena nekim preprekama i zastrta zastorima ovodunjaluckih osobina, tako da ne osjeca dio svoje duse koji je bio spojen s tom dusom prije nego sto je sisla na ovaj svijet. Kada vi se rijesila tih zastora i prepreka, i ona bi voljela osobu koja nju voli. Dusa onog koji voli, a koja se oslobodila tih prepreka, poznaje to sto je spaja s njenom voljenom dusom i sto je gura u njenu bilizinu. Ona je trazi, njoj tezi, traga za njom i ispunjena je ceznjom prema njoj. Ona se za nju lijepi poput magneta za zeljezo. Pa zar ima iko vece pravo od Allaha na ovakvu ljubav od nase strane? On je Onaj od Kojeg sve potice, i Kome se sve vraca i iz cije naredbe su nase duse nastale, i cijom naredbom ce smrt okusiti i Njemu se vratiti. Kaze Ibnul Qajjim: „Srca onih koji ceznu za Allahom obasjana su Njegovim nurom. Kada se njihova ceznja ustalasa, obasja prostor izmedju nebesa i zemlje. Allah Uzviseni pokaze ih Svojim melekima i kaze :"Ovo su oni koji ceznu za susretom sa Mnom. Uzimam vas za svjedoke da Ja jos vise ceznem za njima.“ Bice zaljubljenika je u potpunosti ispunjeno ljubavlju, toliko jako da je zasjenilo sva ostala cula . Bilo je primjera u povijesti Islama, na kojima to mozemo uociti, kao sto je primjer velikog ucenjaka i pravnika Ebu Hanife. Mi znamo da istinski zaljubljenik, kada razgovara sa onim koga voli ne vidi nista i nikog oko sebe i totalno je predan tom razgovoru. Ebu Hanife kada je bio u namazu, razgovoru sa Allahom Uzvisenim, zmija je dosla do njega, pa su je prisutni ubili i izbacili napolje uz veliku galamu. Kada je Ebu Hanife zavrsio sa namazom, prisutni su ga upitali zasto se nije zastitio od zmije, zivot mu je bio u opasnosti. Kaze on : „Koje zmije?" „Pa zar nisi cuo kad smo je ubili i izbacili?“ Kaze : „Nisam."
Takodjer je bilo zaljubljenika koji bi imali gangrenu, pa bi im noga trebala biti amputirana, te su im nudili alkohol kako ne bi osjetili bolove. Oni su govorili da im odsjecu nogu dok su u namazu, jer tada ne osjecaju bolove zato sto je svo njihovo bice ispunjeno ljubavlju i nema mjesta za bol...


Nastavice se inshaAllah ovo poglavlje...

Ibnul_Qajjim

Zlatna sredina

(10)

  • »Ibnul_Qajjim« je muško
  • »Ibnul_Qajjim« je autor ove teme

Postovi: 237

Datum registracije: 04.01.2005

Lokacija: Novi Pazar-Riyadh

  • Poruku poslati

38

Petak, 12. Maj 2006

... nastavak poglavlja o savrsenoj ljubavi...


Istinska i savrsena ljubav o kojoj ovdje govorimo je ugodan sabesjednik i drag prijatelj. To je vladar koji je blag. Njegove su tajne skrivene, a naredbe se brzo sprovode. On posjeduje i tijela i duse, srce i njihove skrivene misli, umove i njihova promisljanja. Njemu se mora bespogovorno pokoravati, jer posjeduje takvu vlast da oduzima vid i srca cini slijepim. Ako bude upucena nekom drugom mimo Allaha, onaj kojeg je ljubav obuzela biva marioneta u rukama voljene osobe, koja to moze zloupotrijebiti, postaje slijep na njene mahane. Ali ako je upucena Allahu, ljubav biva za zaljubljenika poput vazduha, cak i neophodnija od toga. Allah ne samo da mu ne oduzima vid, vec mu daje novu vrstu vida, pored onog fizickog, dobija i srcani vid, kojim moze razlikovati dobro od loseg, iskrenog od licemjera, kojim vidi ono sto vecina ljudi ne moze vidjeti.
Ljubav napada srca i uzbudjuje duse. Njena vatra bukti u utrobi. Ostali su joj dijelovi tijela sluge. Srce zaljubljenog zaneseno je, krv mu uzburkano kola. Navodi Ibnul Qajjim govor jednog mudraca: „Kako su samo jadni stanovnici ovog svijeta. Napustili su ga, a da nisu okusali njegove najbolje blagodati.“ Neko ga upita: „A koje to blagodati?“ On rece: „Ljubav prema Allahu, spominjanje Njega u samoci, ceznja za susretom sa Njim, poznavanje znacenja Njegovih imena i svojstava. Ljubav prema drugima im je odvratila srca od ljubavi prema Allahu Uzvisenom. Da su se oslobodili te ljubavi, njihove bi se duse uzdigle u nebesko kraljevstvo, i tako bi ostvarili nebrojene koristi.“ Dok su nasuprot njima arifi, koji piju vino ljubavi sa izvora vjecnosti, vino koje ne opija niti glavobolju zadaje, vino koje je lijek za srce i odmor za tijelo, napitak za dusu i osvjezenje za duh. Zato je Gazali je govorio o ljubavi prema Njemu, koja je odvratila njegovo srce od ljubavi prema svemu drugom. On i ostali arifi na ovom svijetu ne osjecase nikakvu drugu slast osim slasti ljubavi prema Allahu koja im je bice ispunila, niti se nadase na onom svijetu vecoj nagradi od gledanja u lice Onoga Koga su voljeli. Jedna pobozna zena je rekla: „Kada bi ljudi malo razmislili o onome sto im je pripremljeno i uljepsano na onom svijetu, ne bi osjecali ni malo slasti u ovosvjetskim blagodatima i ne bi se njima radovali.“

Zeljezo koje se ne upotrebljava prekrije hrdja i na kraju ga potpuno unisti. Isti je slucaj sa srcem. Ako se ne koristi i upotrebljava za ljubav prema Allahu, ne cezne za Njim i ne spominje Ga, njim ovlada neznanje koje ga usmrti i potpuno upropasti. Umjesto zaljubljenik ono postaje utopljenik. Ljubav usmjerena u pravom smjeru, ka istinskom Voljenom, izostrava um, odnosi brige, podstice na pristojno ponasanje i ukrasava covjeka najljepsim moralnim osobinama. Ljubav je iskusenje bogobojaznih i ispit poboznjaka. Ona je mjerilo uma i ostroumnosti. Ona je svojstvo plemenitih. Ona je dusin saputnik i razumov sagovornik. Ona osvaja osjecanja, pa tijelo postaje njen sluga. Ta savrsena ljubav cini kukavicu hrabrim, skrca darezljivim, glupog ostroumnim, mucavog govornikom, neodlucnog odlucnom. Njoj se pokoravaju kraljevi i vitezovi. Ona poziva na lijepo ponasanje. Ona je mjerilo uma i ostroumnosti, rezultira vrhunskim umovanjem i moci razmisljanja. Cini covjeka ambicioznim i ukrasava ga pozitivnim moralnim osobinama. Ona je ugodan drug i odan prijatelj. U duse unosi radosti i srecu koje smiruju srca. Ljubav je korisna onda kada podstice zaljubljenog na postizanje savrsenih osobina. Medjutim, najveca nedaca koja te moze zadesiti jeste da budes iskusan ljubalju prema pasivnoj i neambicioznoj osobi, cija ce te ljubav nacini poput nje.

Od svojstava zaljubljenog jeste zelja za samocom, i plac usljed ceznje za Voljenim, plac od kojeg svako zlo bezi daleko. Jedan od arifa, Ibn Tejmijje, ucitelj Ibnul Qajjima, bi izlazio u pustinju ponekad govoreci:

„I odlazim od naselja daleko
kako bih te se u samoci u srcu sjecao."

Kaze Ibnul Qajjim: "Upitan je Dzunejd: „Zbog cega onaj koji voli place kada se susretne s voljenom osobom?", pa odgovori: To je zbog silne srece i ljubavi i velike ceznje za njom."
U srcu ne mogu postojati dvije ovakve ljubavi kao sto na nebu ne mogu biti dva Gospodara. Osnova mnogobostva, koje Allah nece oprostiti, jeste pridruzivanje nekog drugog u ljubavi koju zasluzuje samo Allah. Mnogobozacki Arapi prije Islama nisu vjerovali da su njihovi kipovi sa Allahom u stvaranju nebesa i Zemlje, nego su ih izravnali s Allahom u ovoj vrsti ljubavi, zbog kojih su prijateljevali i mrzili i pripisali im stepen bozanstva. Najveca nepravda jeste voljeti nekoga ljubavlju kojom se samo On Uzviseni voli.
Ova ljubav nece biti uzrokom slomljenog srca, niti boli u grudima. Zaljubljenih se divi osobinama Voljenog i velica Ga, osjecajuci tragove velicanstvenog manifestiranja Njegove moci na svome srcu.
Kaze Imam Gazali: „Divljenje i zaprepascenost na tragovima Njegove Velicanstvenosti zadnja je granica razuma kod razumnih. Posmatranje, divljenje i zapanjenost su pocetak puta za putnika ka Allahu (Salika) koji zeli osjetiti Njegovu blizinu i ljepotu. Njega spoznati znaci citav mu se predati i Njime biti preokupiran...“
Onima koji zele vidjeti odraze ljepote Njegovog Uzvisenog Bica, potrebna je nuzna spoznaja i nadahnuce. Tek na takav nacin razum je nagradjen i tek se tada mogu posmatrati divna djela Stvoritelja. Covjek ne moze polemisati niti mudrovati o Njegovom Uzivsenom Bicu bez spoznaje i Bozijeg nadahnuca.
Kaze Gazali: „Probudjeno srce ne moze ni za trenutak zanemariti posmatranje Njegovog djela, da ne razmislja kako i na cemu pociva Njegovo Bice (Bit). Zbog toga je nuzno da se spozna da sve stvari svjedoce i pokazuju trag Njegove Moci te trag odsjaja svjetla Njegovog Bica kao nadnaravnost Njegove Mudrosti. Kroz sve to i iz toga izbija odsjaj ljepote koja je od Njega, tako da se u svemu On pokazuje. Nista drugo osim Njega nema. On je stvarno postojanje, jer sve stvari i postojanje su odsjaj svjetla Njegovog Bica.“



Nastavise se ovo poglavlje, inshaAllah...

Ibnul_Qajjim

Zlatna sredina

(10)

  • »Ibnul_Qajjim« je muško
  • »Ibnul_Qajjim« je autor ove teme

Postovi: 237

Datum registracije: 04.01.2005

Lokacija: Novi Pazar-Riyadh

  • Poruku poslati

39

Subota, 13. Maj 2006

...nastavak poglavlja o savrsenoj ljubavi...

Hoce reci da je Svojom savrsenom moci Allah stvorio svijet u domenu iluzije i da je Svojom usavrsavajucom vjestinom poklonio egzistenciju na puku pojavu. Domen iluzije ima samo pojavu bez egzistencije. Ali posto je Allah stvorio svijet u tom domenu, on je uz pojavu zadobio i neku vrstu egzistencije koja je relativna i kojom ga je Allah odlikovao. On postoji time sto je akt Bozanske volje. Posto je svijet pojava kvalifikovana s egzistencijom on je stoga nesto stvarno ; on moze imati stvarne predikate i proizvoditi rezultate. Domen iluzije je drukciji i od domena ideja i od domena vanjske (apsolutne) egzistencije . Ali naspram domena ideja on je blizi domenu vanjske egzistencije; njegova egzistencija je vise kao egzistencija vanjskog domena nego kao bivstvovanje ideja za koje se kaze da imaju mentalnu egzistenciju. Na drugoj strani domena iluzije se nalazi domen objektivne egzistencije. Manifestacija Bitka u iluziji ima vecu slicnost s objektivnom manifestacijom naspram idealne manifestacije u ravni skrivenog i ne-manifestovanog Bitka. Allah uvodi, takoreci, sjenovitu objektivnost u domen iluzije i iznosi ideju u tom domenu, i nakon toga proizvodi vanjski svijet sa sjenom Njegove objektivne egzistencije u domenu sjenovite objektivnosti. Prema tome, tamo u apsoltunoj stvarnosti nema nista osim Apsolutne Jednoce, a u sjenovitoj realnosti svijet postoji u svojoj multipliciranosti sa sjenovitim bitkom proizvedenim Allahovom kreativnom voljom. U ultimativnoj realnosti Jednoca je stvarna, a u sjenovitoj realnosti mnozina je stvarna jer je stvarna u domenu ideja. Prema tome, i Jednoca i mnozina su stvarne, svaka u svom domenu, i u ovome nema kontradikcije. Isto kao sto su objektivnost i egzistencija svijeta sjenovite, slicno tome svi njegovi kvaliteti kao zivot, znanje, moc, itd., su takođe sjene Allahovih kvaliteta. Cak je i realnost koja je atributirana egzistenciji svijeta u stvari sjena realnosti Egzistentnog Bitka.
Kaze Gazali: „Svrha svih odgoja i ciscenja nije nista drugo do odgoj i ciscenje od svega sto smeta i utice na uzvisenu ljubav prema Allahu dz.s. Cetvrtina kruga unistavajucih prljavih stvari pripada smetnji ovoj cistoj ljubavi, a spasonosne stvari o kojima smo govorili su: pokajanje, strpljenje, povlacenje od svijeta, strah i drugo. To su preduslovi da se plodovi i posljedice te ljubavi, poput ceznje i odanosti koji iz nje slijede, nadju i stope kod tebe, najpotpunije savrsenstvo koje covjek moze postici je to da ljubav prema Allahu ispuni njegovo srce tako da se ona uzvisi iznad svega sto postoji, a kada to nije moguce, onda da makar pretegne sve ostale stvari...“

Pokornost je najpotpunija kada je plod ljubavi. Istinska ljubav prema Allahu ce se ostvarivati kako budemo spoznavali znacenja Njegovih uzvisenih i savrsenih imena i svojstava. Kaze prvak poboznjaka Hasan el Basri: „Allaha voli onaj ko istinski spozna Allaha, a dunjaluk (ovaj svijet) mrzi onaj ko istinski spozna dunjaluk.“ Jedan od velikih mudraca iz povijesti Islama, Sirri es-Sekati je rekao: „Sutra, na Sudnjem danu, svi ce ljudi zajedno sa svojim poslanicima biti pozvani ovim rijecima: „O sljedbenici Musaovi, o sljedbenici Isaovi, o sljedbenici Muhammedovi...“ a na kraju ce se zavrsiti pozivom: „O vi, koji ste zaljubljeni u Allaha!“ zatim ce im se reci: „O vi, Allahove prijatelji! Dodjite Uzvisenom Allahu!“ A njima ce se uciniti da ce im od radosti srca iskociti iz grudi.“

Allah Uzviseni je rekao: „O mladicu, koji svoje prohtjeve radi Mene ostavljas, koji se odrices dunjaluckih uzitaka da bi postigao Moje zadovoljstvo, ti si kod Mene na stepenu nekim mojih meleka...“ Uistinu, kada bi srca ljudi mogla zamisliti kakve su im sve nagrade pripremljene na ahiretu (zivotu na buducem svijetu), ne bi zivotu na ovom svijetu pridavali nikakav znacaj niti bi mu se radovali, radi njega samog. Njihova bi sreca bila i na ovome svijetu, ali kao posljedica ljubavi koja im je oplemenila srce i usavrsila prefinjene osjecaje, pa u svakom atomu oko sebe vise odraz Allahove moci, sto im samo jos vise povecava ljubav prema Njemu. Ljubav prema Allahu Uzvisenom sprijecila je da u srca onih koji Ga vole udje ljubav prema nekome drugom. Uz ljubav prema Njemu oni se ne mogu nasladjivati necim drugim niti se na onom svijetu nadaju vecoj nagradi od gledanja u Lica Onoga Koga vole.

Kaze Ibnul Qajjim: „Osnov svega jeste zelja za Allahom, nastojanje da se postigne Njegovo zadovoljstvo i da Mu se priblizi na razlicite propisane nacine, ceznja za susretom i stajanjem pred Njim. Ako kod roba ne bude postojala zelja za ovim, onda ce on ceznuti za Dzennetom i njegovim blagodatima i svemu onome sto je Allah pripremio Svojim dobrim robovima. Ako kod roba ne bude ni ovih ambicija, onda ce biti prisutna bojazan da ce njegovo prebivaliste biti vatra i kazna koju je Allah pripremio onima koji su Mu nepokorni. Ako ni to ne bude prisutno u njegovom srcu, neka zna da je stvoren da u ognju gori, a ne da u blagodatima boravi. Ove visoke stepene, nakon Allahove odredbe i pomoci, covjek nece moci postici nicim drugim osim suprotstavljanjem prohtjevima svoje duse.“
„Postoje 4 godisnja doba vjernika. Vjernikova zima proljece, ljeto i jesen. To su njegovi stepeni na putu ka Allahu dz.s. i ne postoje drugi stepeni mimo ovih. Allah nije ostavio drugog puta do dzenneta osim suprotstavljanja prohtjevima i strastima duse, niti je ostavio drugog puta do dzehennema osim ako se slijede strasti i prohtjevi duse...“ Uzviseni je rekao : „Onda ce onome ko je bio obijestan i zivot na ovom svijetu vise volio Dzehennem prebivaliste postati sigurno.“ (En-Naziat). I rekao je : „A za onoga ko se stajanja pred Gospodarem svojim bude bojao bit ce dva perivoja..." (Er-Rahman). To je rob koji je namjeravao uciniti grijeh pa se sjetio stajanja pred svojim Gospodarem na ovom i na onom svijetu te se radi Njega klonio tog grijeha.

Zelja za Allahom dz.s. , za postizanje nagrade gledanja u Njegovo lice i ceznja za susretom sa Njim temelj je onoga sto ima svaki vjernik, pokretac njegovih djela i ono sto njegov zivot cini lijepim i ugodnim. To je osnova njegove srece, uspjeha, uzivanja i zadovoljstva. To je ono radi cega je stvoren i sto mu je naredjeno da cini, radi toga su objavljene knjige, poslani poslanici. Srce covjeka nece biti zdravo niti ce osjecati zadovoljstvo ako njegova najveca zelja i stremljenja ne budu usmjereni prema Allahu dz.s., Jednom i Jedinom, tako da ce On biti jedina njegova zelja i nada, kao sto kaze uzviseni : "A trebalo bi da se zadovolje onim sto im daju Allah i Poslanik Njegov i da kazu :"Dovoljan nam je Allah, Allah ce nam dati iz obilja svoga, a i Poslanik Njegov, mi samo Allaha hocemo"

Ko bude nastojao da postigne Allahovo zadovoljstvo, On ce ga izbaviti iz svake nevolje i bit ce njegov zastitnik u svemu, otklonit ce od njega nevolje koje on sam nije u stanju da otkloni i cuvat ce ga poput Svoga bespomocnog miljenika i od svake nevolje ga zastitii. Ko dadne prednost Allahovom zadovoljstvu, On ce mu dati prednost nad ostalim stvorenjima. Ko se bude zrtvovao radi Allaha dz.s., On ce mu pomoci i onda kada on ne bude u stanju sebi da pomogne. Ko istinski spozna Allaha, nece mu biti nista draze od Njega niti ce i za cim vise zudjeti mimo Njega, osim za onim sto ce mu pomoci da se sto vise priblizi svome Stvoritelju na putu ka Njemu...

Od znakova spoznaje jeste i postovanje, jer sto je spoznaja veca, to su i postovanje i skrusenost izrazeniji kao sto Uzviseni veli : „A Allaha se boje od Njegovih robova - uceni." Tj. oni koji najbolje poznaju svog Gospodara. Muhammed a.s. je rekao : „Ja najbolje od njih poznajem Allaha dz.s. i najskruseniji sam pred Njim."

Jos malo pojasnjenja oko straha, nade i ljubavi kako je to pojasnio Ibnul Qajjim. Gore je spomenuta osnovna uloga svakog od ovoga troje, ali ima jos nesto da se pojasni. Gdje je mjesto straha i nade, a gdje ljubavi, sta je bolje i vece od toga? Kaze Ibnul Qajjim: „Kaze :"Strah od Njega udaljava te od grijesenja prema Njemu, nada u Njegovu milost podstice te na pokornost prema Njemu, a ljubav prema Njemu vodi te Njemu."
Imanske vrijednosti ne gube prelaskom iz jednog oblika u drugi, vec se niza ugradjuje u visu, kao sto se Islam (koji prvi ulazi u srce) ugradjuje u Iman (koji dolazi kao veci stepen po onom redoslijedu Islam, Iman i najveci stupanj - Ihsan, dobrocinstvo), ali u njemu ne nestaje, a zatim se Iman ugradjuje u Ihsan, koji je od njega veci stepen, ali time ne nestaje. Strah i nada ugradjuju se u ljubav, ali ne nestaju zbog toga. I najpotpunije je vjere onaj koji u sebi ima i strah i nadu i ljubav koja obuhvata ona dva stepena prije nje i koja je najuzvisenija. Ljudi koji to postignu su Ewlijaullah (Allahovi sticenici). Znaci, srce je poput ptice, cija je glava ljubav, a krila – strah i nada. Ako ostane bez glave, umire, a ako izgubi neko krilo onda postaje lahak plijen dunjaluckim zvjerima i napastima koje se otjelovljuju u raznim vrstama strasti, prohtjeva, hirova, te drugih vodica ka bezdanu dzehennema...


nastavice se sa posljednjim poglavljem rada, o 'Irfanu (istinskoj spoznaji)...

Mutesawwif

Početnik

(10)

  • »Mutesawwif« je muško

Postovi: 2

Datum registracije: 04.10.2005

  • Poruku poslati

40

Nedjelja, 14. Maj 2006

MashaAllah, ovo lijepo, samo sto ono na pocetak ovog zadnjeg posta i nisam bas najbolje razumio, posto je to malo visa filozofija, al hajr... da vidimo to o 'irfanu... nije jednostavno pisat o irfanu... o tome govorit kako treba moze samo arif, a mi ostali sam teorije pricat... nije isto informacija i znanje...

Social bookmarks